Na sjednici održanoj prošlog četvrtka, Vlada je odlučila na godinu dana stopirati poticaje za stambenu štednju, što je premijer Zoran Milanović popratio kratkim komentarom kako više “nema zezancije”. Kada više nema zezancije već je vrijeme za nove rezove, Vladi se pruža maestralna prilika da – krene od sebe. Upravo je SDP-ova županica Marina Lovrić Merzel oglasom za javnu nabavu službenog automobila pokazala gdje još ima mjesta za rezove, čime bi mogla inspirirati svoje stranačke kolege koji vode Vladu i resor financija, odnosno državni proračun. Gospođa Lovrić Merzel ima iznimno istančan ukus za automobile, pa je u već opjevanom javnom natječaju poželjela voziti se u automobilu sa sedam brzina, proizvedenom ove godine, s međuosovinskim razmakom od 2.900 milimetara i snagom motora najmanje 150 kilovata. Prikladno, riječ je o novom Audiju A6, čija je cijena skromnih 433 tisuće kuna. Uz to, Sisačko-moslavačka županija za još će jedno vozilo, u natječaju na kojem je pobijedio Porsche leasing, platiti 248 tisuća kuna. Sve skupa, ni 700.000 kuna, tj. 91.000 eura.

Koliko Vlada, zajedno s ministarstvima, godišnje potroši na automobile svojih dužnosnika? I zašto uopće u zemlji koja grca u dugovima baš svi visoki državni dužnosnici imaju pravo na automobil s vozačem koji im je na raspolaganju 24 sata dnevno? Zašto ministri Zorana Milanovića na posao ne bi išli vlastitim automobilima ili javnim prijevozom? Zar se boje susresti se sa svojom izbornom bazom ili uživaju u privilegijama koje neće trajati vječno? Desetine milijuna kuna, da bi se ministri vozili od kuće na posao i nazad, a da nemaju prilike susresti se na ulici sa svojim razočaranim biračima… Zaista, bilo bi zanimljivo vidjeti slučajan susret, primjerice u prometnom čepu na križanju zagrebačke Miramarske i Vodnikove, u kojem bi se ministar Slavko Linić imao priliku suočiti s nezadovoljstvom nekog ugostitelja kojem je zbog deset kuna viška u blagajni zatvorena slastičarnica, posebno ako taj ugostitelj zna koliki je porezni dug u predstečajnim nagodbama oprošten tvrtkama ministrovih prijatelja i partijskih kolega Koste Minovskoga i Milana Stojanovića.

Prema podacima koje smo dobili od Ureda za opće poslove Sabora i Vlade, Vlada raspolaže s ukupno četrdeset službenih vozila, od kojih se sedamnaest koristi za potrebe prijevoza državnih dužnosnika prve i druge skupine, i to temeljem odluke o pravu korištenja službenih osobnih automobila objavljene u “Narodnim novinama” br. 5/2012. Na korištenje vozila s vozačem tako pravo imaju potpredsjednici Vlade Vesna Pusić, Branko Grčić, Ranko Ostojić i Milanka Opačić. Svi oni imaju pravo na korištenje službenoga osobnog automobila s vozačem 24 sata dnevno, dakle u bilo kojem trenutku izvan radnog vremena, za bilo koju potrebu. Još 22 vozila koriste se za potrebe prijevoza svih ostalih dužnosnika Sabora, Vlade i Vladinih ureda, kao i za potrebe prijevoza protokolarnih ceremonijala i delegacija, piše u odgovoru koji je potpisala Dubravka Belas, zamjenica glasnogovornice u Uredu premijera. U redu, čovjek bi rekao da nije red da se neka strana delegacija, kada dođe u goste, vozi taksijem. No za te je automobile prošle godine trošak za gorivo iznosio milijun i pol kuna, nešto manje od milijun plaćeno je za održavanje, a 282 tisuće kuna za registraciju.

U dvadeset ministarstava, dvadeset ministara i zamjenika ministara, a u nekim slučajevima i pomoćnici, imaju pravo na automobile i vozače 24 sata dnevno, sve u skladu s jednom od prvih odluka Zorana Milanovića nakon stupanja na čelo Vlade 12. siječnja 2012. Dakle, minimalno četrdeset vozila, s četrdeset dnevnih troškova goriva, četrdeset registracija, troškova osiguranja i više od četrdeset plaća za vozače jer oni, za razliku od vozila, ne mogu biti na raspolaganju non-stop, danju i noću.

Ne voze vozači samo ministre, potpredsjednike i predsjednika Vlade, pa smo u našoj anketi, na koju nismo dobili odgovore iz svih ministarstava, pokušali doznati tko se još vozika uokolo izvan radnog vremena na račun poreznih obveznika.

U Ministarstvu zdravstva, na čijem je čelu nesuđeni zagrebački gradonačelnik Rajko Ostojić, čak su 33 službena automobila. U glavnom tajništvu Ministarstva zaposlena su četvorica službenih vozača, a ministar Ostojić i njegov zamjenik Marijan Cesarik imaju pravo na službeno vozilo i vozača 24 sata dnevno. Ukupni su troškovi vozila u prošloj godini iznosili nešto manje od 1,2 milijuna kuna.

Od velikih ministarstava iz kojih su odlučili odgovoriti na naš upit, po broju prednjači MUP, na čijem je čelu Ranko Ostojić, sa 3.805 vozila, od čega 533 motocikla i mopeda, a 1.841 vozilo ima policijska obilježja. U tom Ministarstvu pravo na vozača i službeno vozilo 24 sata dnevno imaju ministar, zamjenik ministra i ravnatelj policije. No na korištenje automobila izvan radnog vremena pravo ima još 91 dužnosnik MUP-a, prema odgovoru koji nam je poslao glasnogovornik Ministarstva Dušan Miljuš.

Iz Ministarstva vanjskih poslova, kojem je na čelu potpredsjednica Vlade Vesna Pusić, nismo dobili odgovor o tome koliko vozila koriste njihovi dužnosnici. Uz same dužnosnike zaposlene u Zagrebu, prema podacima iz 2011., Hrvatska ima ukupno 81 inozemno predstavništvo, od čega 52 veleposlanstva. Za 2013. godinu proračun Ministarstva u dijelu diplomatskih konzularnih troškova iznosi 491 milijun kuna. Svako veleposlanstava ima svoje materijalne troškove, među njima i službena vozila. Dovoljno je pogledati tri godine unazad i prisjetiti se skandala oko tadašnje veleposlanice u SAD-u Kolinde Grabar Kitarović, čiji se suprug volio poslužiti službenim automobilom veleposlanstva, što ona nije prijavila: daleko od očiju, daleko od odgovornosti.

U Ministarstvu obrane pravo na službeno vozilo s vozačem koji je na raspolaganju 24 sata dnevno, osim ministra Ante Kotromanovića, imaju i njegov zamjenik, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH Drago Lovrić, i ravnatelj Vojne sigurno-obavještajne agencije, brigadni general Zdravko Klanac. Osim njih, automobile s vozačem imaju i glavni inspektor obrane, zamjenik ravnatelja VSOA-e, zamjenici načelnika Glavnog stožera, zapovjednici grana Oružanih snaga i ni više ni manje nego – vojni ordinarij. Ministarstvo je na kraju prošle godine imalo ukupno 68 službenih vozila, čiji su troškovi bili nešto veći od 1,9 milijuna kuna.

U Ministarstvu rada, uz Miranda Mrsića, vjerojatno jednog od najomraženijih ministara u ovom trenutku, autora spornog Zakona o radu koji je upravo u proceduri, pravo na automobil i vozača 24 sata dnevno ima samo njegov zamjenik, koji se velikodušno odrekao usluga vozača, pa VW Passat vozi sam.

Ipak, ne treba biti nepravedan prema ministrima, premijeru i Vladi, nisu oni jedini koji se vole voziti i rabiti usluge vozača od jutra do sutra: nisu puno skromniji ni neki župani ni gradonačelnici, što zorno pokazuje primjer SDP-ove županice Marine Lovrić Merzel. Iako smo upite o korištenju službenih automobila poslali u sve županije, pristiglo je tek nekoliko odgovora, od kojih se izdvaja onaj Karlovačke županije, kojoj je na čelu HDZ-ov Ivan Vučić. U jednoj od siromašnijih hrvatskih županija, pravo na vozača 24 sata dnevno imaju župan, tri zamjenika župana i predsjednik Skupštine. Županiji je na raspolaganju ukupno jedanaest službenih vozila. U maniri transparentne vladavine, karlovački je gradonačelnik Damir Jelić, član HDZ-a poznat po izjavi da je najgore kada muškarac abortira, u kolovozu ove godine na stranicama Grada objavio anketu kojom pita građane koji automobil treba kupiti za svoje potrebe; mogli su odabrati između Volva S60, Audija A6, Mercedesa C klase i VW Passata. Nije poznato koji je automobil Jelić na kraju kupio, ali su sudionici ankete čak 40 posto glasova dali Mercedesu C klase – najjeftiniji, prema podacima na web-stranicama hrvatskog zastupnika, stoji četvrt milijuna kuna.

Ispod Vlade i županija još je 128 gradova i 428 općina, dakle ukupno 556 jedinica lokalne samouprave (među kojima i one najsiromašnije, koje ne mogu od lokalnih poreza prikupiti ni novac za dužnosničke plaće) ima službene automobile.

Politiku štednje, najave rezanja mirovina i reformi koje kasne dobre dvije godine građani Hrvatske lakše bi probavili da vide kako Vlada štedi na sebi. Ušteda na automobilima možda ne bi spasila proračun, ali bi državne dužnosnike podsjetila kako izgleda život prosječnoga poreznog obveznika. Građani se ne bi osjećali toliko glupavo i prevareno kada im najavljuju ovrhe zbog tisuću kuna poreznog duga, dok se velikim kompanijama, bliskima vlasti, opraštaju desetine milijuna. Možda bi imali osjećaj da zaista zajedno vučemo kako bismo izašli iz krize. Možda bi lakše podnijeli i izmjene Zakona o radu, kojima se režu otpremnine i produljuje radno vrijeme. Umjesto toga, premijer Zoran Milanović zahtjeve za nižim plaćama ministara i saborskih zastupnika naziva demagogijom. Ako političari misle da bi morali biti bolje plaćeni, možda su to trebali uzeti u obzir prije no što su se odlučili baviti politikom; zna se, naime, da plaće političara nisu na razini plaća menadžera u privatnim kompanijama, pa su možda ondje trebali potražiti posao.

Zaista, davna su ona vremena kada je ministar financija Mato Crkvenac na posao dolazio u svom Golfu ili Goranko Fižulić, ministar gospodarstva u Vladi Ivice Račana i jedan od tada najbogatijih Hrvata, premda pomalo pozerski, biciklom. Ako ništa drugo, barem su imali želju da se prikažu kao normalni političari, potekli iz naroda i bliski narodu.


Norveška vlada ima 23, a finska 20 vozila

Kako bi čitatelji dobili dojam o tome koliko se troši na automobile u zemljama sličnog broja stanovnika, ali daleko jače gospodarske snage, obratili smo se veleposlanstvima dalekih Finske i Norveške. Vlada Kraljevine Norveške raspolaže s čak 17 automobila manje od hrvatske, ukupno sa 23 vozila, za koje je zaduženo 17 vozača. Detalje o tome tko ima pravo voziti se u njima i po kojem režimu nisu nam otkrili, kako kažu, iz sigurnosnih razloga. Još manje automobila ima finska vlada, tek 20, otkrila nam je Laura Stojić iz zagrebačkog veleposlanstva te zemlje. Kako piše u odgovoru, ministri i premijer imaju pravo na automobile za službene potrebe i za vožnju od posla do kuće, ali ne 24 sata dnevno; štoviše, svaku bi vožnju izvan radnog vremena finski dužnosnici morali prijaviti u svojoj poreznoj kartici i to kao oporezivi prihod. To se pravilo odnosi na sve državne dužnosnike, od premijera do državnih tajnika i veleposlanika. Pored toga, od finskih se dužnosnika očekuje da tijekom radnog vremena za putovanje na kraće udaljenosti u gradu u kojem rade koriste usluge taksi-službe. 

Kako bismo stvari stavili u financijsku perspektivu, pogledajmo koliko tko zarađuje. Finski je BDP po glavi stanovnika u 2012. iznosio nešto više od 46 tisuća dolara, a norveški godinu prije više od 97 tisuća dolara. Hrvatski iznosi nešto manje od 13 tisuća dolara po glavi, prema procjeni za prošlu godinu. Osim toga, obje zemlje imaju više stanovnika od Hrvatske, preko pet milijuna, i puno veće stope zaposlenih, pa tako ispada da jedan automobil kojim se vozi državni dužnosnik hrvatskog poreznog obveznika stoji od tri do šest puta više nego Finca ili Norvežanina.

Izvor: Novosti