Strategiju obrazovanja, znanosti i tehnologije otvara poglavlje o cjeloživotnom obrazovanju. Taj se koncept čini dosta funkcionalističkim, odnosno prioritetno okrenutim tržištu jer se doškolovanje uglavnom shvaća kao adaptacija na nove uvjete na tržištu rada?
Cjeloživotno obrazovanje, odnosno cjeloživotno učenje je koncept koji se odnosi na cjelokupnu strategiju obrazovanja jer govori o tome da se danas nikako ne možemo više zadovoljiti samo time da imamo neko inicijalno obrazovanje, bilo na razini srednje škole ili visokog obrazovanja. Moramo biti svjesni toga da se cijeli život moramo doškolovati, dokvalificirati, prekvalificirati i stjecati nova znanja.
Na neki način, građane se time čini permanentno nekompetentnima.
Mislim da je koncept dobar, a i to nam nalaže budućnost. Već se sad pojavljuju zanimanja kojih nije bilo u doba kad smo se mi obrazovali, a to će se u narednom razdoblju samo umnažati. Danas ne možemo biti sigurni da ćemo nekoga educirati za neko zanimanje koje će postojati recimo za 20 godina. Moramo omogućiti ljudima, prvo, da steknu kompetencije da nauče kako učiti, dakle da se mogu educirati sami cijeli život. Druga stvar je da se ljudi moraju stalno prilagođavati novim tehnologijama. Ne tako davno nitko od nas nije imao pristup računalu ni laptopu. Znači, kakve će biti tehnološke promjene za desetak godina, možemo samo zamišljati. Prema tome, netko tko je educiran da radi poslove sa znanjima i kompetencijama koje sad stječe, nije siguran da će mu to u budućnosti biti dovoljno.
Inicijativnost, a ne poduzetništvo
Neobična je i izjava ministra znanosti, obrazovanja i sporta Željka Jovanovića da će ovaj koncept dovesti do toga da ćemo našu djecu obrazovati za poduzetnike?
Tu je došlo do greške u komunikaciji, možda i u prijevodu s engleskog, što može dovesti do nerazumijevanja. Nipošto ne govorimo o obrazovanju za poduzetnike. To bi bilo smiješno, pa ne možemo sve ljude pretvoriti u poduzetnike. Ali mislimo da djeca kroz obrazovanje, kako osnovnoškolsko tako i srednjoškolsko, moraju zadobiti kompetenciju poduzetnosti. Znači inicijativnost, koja govori o tome da djeca sama moraju moći nešto poduzeti, da moraju moći nastojati kreirati stvari, stvoriti nove vrijednosti. Ne mislim pritom da očekujemo da svatko od njih u budućnosti osnuje svoju firmu i bude poduzetnik. To bi, naravno, bilo besmisleno.
Ne radi li se tu opet o pripremi mladih samo za što bolje pozicioniranje u svijetu rada?
U Strategiji ni u kojem slučaju ne predviđamo obrazovanje isključivo za potrebe tržišta rada. Obrazovati se treba i za zadovoljavanje društvenih potreba. Međutim, obrazovanje vidimo i kao nešto što služi za zadovoljavanje osobnih potreba, odnosno kao ono što doprinosi kreiranju osobnosti svakog pojedinca.
Visoko nam je školstvo u posljednjoj deceniji obilježeno Bolonjskim procesom. Nakon niza godina, stječe se dojam da je to sistem kojemu je stalo samo do natjecanja, kompeticije među studentima, odnosno da se sastoji od trke za diplomom?
Kompetitivnost se u našoj Strategiji spominje, ali ne kao cilj. Uz to, taj pojam spominjemo uglavnom kad se radi o visokim učilištima, dok ga u osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju ne spominjemo. Spominjemo kompetitivna sveučilišta, dakle ona sveučilišta koja nastoje svojom kvalitetom biti u europskom vrhu, što mislimo da je nužno. Ako nizašto drugo, onda zato jer imamo dosta loših sveučilišta koja ne ispunjavaju svoje zadaće. Drugo, ne bih se složio da je Bolonjski proces uveden samo zato da bi se omogućila trka za diplomama. Uostalom, ni prije nije bilo sve idilično i nisu svi studirali samo zato da bi proučavali literaturu. Ni prije ni sad nema više od desetak posto studenata koji su ozbiljno studirali. I prije su trčali za diplomama, samo su neki trčali malo sporije jer ih nitko nije tjerao da trče brže. Ne bih rekao da je tu došlo do nekih ozbiljnih pomaka.
Kao autor nove reforme, možete li komentirati tendenciju da svojevrsna natjecateljska pretjerivanja otpočinju vrlo rano? Sad čak i petaši moraju brinuti o svojim ocjenama jer one ulaze u prosjek za srednju školu, zbrajaju bodove iz slobodnih aktivnosti, iz disfunkcionalnih situacija u obitelji itd. Dakle, menadžeriraju sami sebe praktički od malih nogu zarad buduće karijere. Ne izgleda baš veselo?
Sasvim je sigurno puno toga lošeg u današnjem obrazovnom sustavu. Da ne mislim tako, ne bih se prihvaćao rada na ovoj Strategiji. Strategija ne ide do takvih detalja koje spominjete. U svakom slučaju, zalažemo se za to da se uvedu novi oblici vrednovanja rada učenika. Dakle, prvo treba riješiti do kojeg razreda trebaju postojati opisne ocjene. U nekim zemljama vrlo dugo kroz osnovnu školu traje ocjenjivanje učenika opisnim ocjenama, pa se puno detaljnije informira i učenika i roditelje o učeničkim postignućima. Druga stvar je da treba paziti da se kontinuirano valorizira rad učenika, da se sve ne svede na dva testa u svakom polugodištu, nego da se učenički rad doista vrednuje na različite načine i da se onda iz toga izvede neki sumarni zaključak. Ono što ste govorili, to je posljedica načina upisa u srednje škole i poslije na fakultete, jer se sve svodi na obično zbrajanje i oduzimanje bodova.
Nema ozbiljne analize Wikipedije
Koji je vaš stav o državnoj maturi? Ne podržavamo državnu maturu u ovom obliku u kojem sada postoji. Državna bi matura trebala biti vrednovanje stečenih kompetencija kroz srednjoškolsko obrazovanje. No ona se pretvorila u prijemni ispit za fakultete, što nipošto nije ista stvar niti ima istu funkciju. Dodatni je problem taj da se u ispitima državne mature provjeravaju samo stečena znanja, a ne i stečene kompetencije. Dakle traži se memoriranje činjenica. Takav način ispitivanja ima za posljedicu da i nastavnici tako rade s učenicima, tjeraju ih da memoriraju što više sadržaja kako bi postigli što bolje rezultate na državnoj maturi, što je katastrofalno. Učenike bi umjesto toga trebalo provjeravati znaju li primijeniti i upotrijebiti stečeno znanje.
Je li posljedica školskog sistema u kojem se ne drži pretjerano do načina obrade i interpretacije sadržaja recimo i ta da se na hrvatskoj Wikipediji pojavljuju članci u revizionističkom ključu? Naime, autori su mladi ljudi koji su stekli vještine i tehničke kompetencije vezane uz internet i opću internetsku enciklopediju, ali ih to ipak ne spašava od upadanja u revizionizam. A stasali su i obrazovali se u “društvu znanja”, kako se ranija obrazovno-politička platforma nazivala.
Oni nisu stekli ni približno one vještine o kojima govorimo kad govorimo o kurikulumskoj reformi. Jedna od vještina koju predviđamo je kritičnost, a autori takvih članaka nisu razvili kritičnost. Nitko nije radio ozbiljnu analizu hrvatske Wikipedije, pa se ne može dati ni neki meritorniji sud, ali dojam je da je taj broj devijantnih članaka vrlo mali u odnosu na ukupnu hrvatsku Wikipediju i da to nije neki ozbiljniji problem Wikipedije. Naravno, trebalo bi naći načina da se tekstovi koji iznose evidentne neistine ne mogu pojavljivati na Wikipediji. Pitanje interpretacije prošlosti do neke je mjere uvijek otvorena stvar, svatko ima pravo interpretirati, ali na temelju utvrđenih činjenica, a ne izmišljenih činjenica i netočnih podataka. Nije to pitanje Strategije, ali jest pitanje cijelog obrazovnog sustava koji je to dopustio. Međutim, nije tu zakazao samo obrazovni sustav, to je i pitanje političkog sustava. I u Njemačkoj sigurno ima puno onih koji misle da je Hitler bio sjajan i da je nacizam bio pozitivan za Njemačku, ali ako to javno kažete, onda ćete završiti na sudu i slijede vam sankcije. U Hrvatskoj, nažalost, takvih sankcija nema.
Jeste li za besplatno visokoškolsko obrazovanje?
U Strategiji smo se vrlo jasno opredijelili kad je riječ o osnovnoškolskom, odnosno srednjoškolskom obrazovanju. Ono je naravno besplatno, u smislu da se ne plaća nastava. Strategija se nije mogla opredijeliti za neke druge detalje. Osnovno obrazovanje je obavezno i u njemu je sve besplatno, odnosno trebalo bi biti besplatno – i prijevoz, i obrok, i udžbenici. Nažalost, znamo da tako nije u zbilji. Srednjoškolsko obrazovanje nismo htjeli proglasiti obaveznim jer bi to za državu prouzročilo iste vrste troškova koje postoje za osnovno obrazovanje, a ne bi se bitno povećao broj učenika jer ionako gotovo svi idu u srednju školu. Što se tiče visokog obrazovanja, predviđamo da se sveučilišta i uopće visoka učilišta financiraju putem programskih ugovora. To znači da se pojedino sveučilište dogovori s ministarstvom tj. državom što treba u sljedećem razdoblju raditi – osobno bih se zalagao za petogodišnje ugovore – odnosno koje studijske programe treba održavati i koju količinu znanstvenog rada treba obavljati te ima li kakvih drugih zadaća, jer sveučilišta moraju imati i zadaće vezane uz lokalnu zajednicu. Sveučilište onda na temelju dobivenih sredstava odredi kvotu studenata koje može upisati i za koje može jamčiti da će im pružiti kvalitetno obrazovanje. Svi koji se tako upišu studiraju besplatno, bez obzira na to jesu li tzv. redovni ili izvanredni studenti. Na primjer, sveučilište za neki studijski program upisuje sto studenata, a ako među njima ima onih koji moraju raditi da bi se mogli uzdržavati, njima se mora nastava organizirati na drugi način, ali i oni studiraju besplatno. Mimo toga nema drugih upisa. U Strategiji ne predviđamo upise za osobne potrebe, kao ni izvanredne studije koji se naplaćuju. Toga prema Strategiji nema. Sad u praksi toga ima, ali to će se mijenjati.
Privatna inicijativa nije zabranjena
Kako se postavljate prema privatnom kapitalu na sveučilištu?
Privatna inicijativa nije zabranjena. Nema ni razloga zašto bismo je sprječavali. Ono o čemu treba voditi računa jest da privatna visoka učilišta trebaju podlijegati istim mjerilima kvalitete kao i javna. Strategija također predviđa da ako postoji privatno visoko učilište koje obrazuje kadrove nekog profila koje javno sveučilište ne proizvodi, s takvim bi se privatnim visokim učilištem također trebao sklopiti programski ugovor. Ne vidim zašto država ne bi financirala neko privatno visoko učilište ako ono proizvodi neki kadar koji se inače ne obrazuje negdje drugdje. Problem je što se kod nas privatna visoka učilišta uglavnom bave onim djelatnostima kojih ionako ima previše, uglavnom u sferi ekonomije i prava.
Neki kolege kažu da u Strategiji niste uzeli u obzir stajalište Akademske solidarnosti i njihovu Deklaraciju o znanosti i visokom obrazovanju?
To nije točno. Tekst Deklaracije je imao utjecaja na oblikovanje Strategije i na stav prema obrazovanju kao javnom interesu. Drugo, Akademska solidarnost okuplja važne i relevantne kolege, ali to je samo jedna, razmjerno mala organizacija unutar visokoškolskog obrazovanja. Bilo bi preuzetno od njih da očekuju da se visokoobrazovni sustav ravna prema njihovim stavovima. Ponavljam, Deklaraciju sam pažljivo pročitao i osnovni stavovi Deklaracije uzeti su u obzir.
Kvantifikacija je nužno zlo
U čemu se sastojao spor oko valoriziranja znanstvenika i njihovog rada, odnosno tekstova u znanstvenim časopisima?
Najprije moram reći, i tu ne zastupam stav samo humanističkih znanosti, kvantifikacija kao takva je loša, ona je samo nužno zlo. Zasad nismo našli bolji mehanizam vrednovanja nečijeg rada, pa se moramo služiti kvantifikacijom. Da bi se ona izbjegla, rad svakog pojedinog znanstvenika trebali bi vrednovati neovisni, nezainteresirani kolege koji bi mogli reći jesu li ti radovi doista relevantni i je li netko kontinuirano radio u nekom razdoblju. Nažalost, to je u našim uvjetima neizvedivo – jer se svi poznajemo i svi smo na neki način povezani – pa se pribjegava kvantifikaciji koja naizgled djeluje neutralno. Jedan od uvjeta za mjerenje nečijeg doprinosa je određeni broj sudjelovanja na međunarodnim skupovima. No skup održan u jednom slavonskom selu, gdje je jedini stranac bio Hrvat iz Vojvodine, formalno je bio međunarodni. Dakle podaci se mogu interpretirati već kako kome odgovara.
Kad je riječ o humanistici, tu doista nailazimo na probleme koje tehničke i prirodnoznanstvene struke nemaju. Matematika i tehnika su u cijelom svijetu iste, oni koji se njima bave mogu objavljivati članke u vanjskim časopisima, koji doista mogu imati ozbiljne međunarodne recenzije. Kad je riječ o humanističkim disciplinama, to je neki put malo teže jer se moramo baviti i onim stvarima koje su isključivo od interesa naše sredine. Naravno, to ne mora značiti da je posrijedi loša znanost, ne mora značiti ni da je dobra, doduše, ali to je ono što društvo od nas očekuje. Ali onda takve teme ne mogu naići na interes u međunarodnim časopisima. To međutim ne oslobađa znanstvenike u humanistici i društvenim disciplinama da ne obrađuju i teme koje su od općeg interesa. Mora se naći neka ravnoteža između toga da se zadovolji interes domaće javnosti i visoki kriteriji međunarodne znanosti.
Izvor: Novosti
Foto: Jovica Drobnjak
Cjeloživotno obrazovanje, odnosno cjeloživotno učenje je koncept koji se odnosi na cjelokupnu strategiju obrazovanja jer govori o tome da se danas nikako ne možemo više zadovoljiti samo time da imamo neko inicijalno obrazovanje, bilo na razini srednje škole ili visokog obrazovanja. Moramo biti svjesni toga da se cijeli život moramo doškolovati, dokvalificirati, prekvalificirati i stjecati nova znanja.
Na neki način, građane se time čini permanentno nekompetentnima.
Mislim da je koncept dobar, a i to nam nalaže budućnost. Već se sad pojavljuju zanimanja kojih nije bilo u doba kad smo se mi obrazovali, a to će se u narednom razdoblju samo umnažati. Danas ne možemo biti sigurni da ćemo nekoga educirati za neko zanimanje koje će postojati recimo za 20 godina. Moramo omogućiti ljudima, prvo, da steknu kompetencije da nauče kako učiti, dakle da se mogu educirati sami cijeli život. Druga stvar je da se ljudi moraju stalno prilagođavati novim tehnologijama. Ne tako davno nitko od nas nije imao pristup računalu ni laptopu. Znači, kakve će biti tehnološke promjene za desetak godina, možemo samo zamišljati. Prema tome, netko tko je educiran da radi poslove sa znanjima i kompetencijama koje sad stječe, nije siguran da će mu to u budućnosti biti dovoljno.
Inicijativnost, a ne poduzetništvo
Neobična je i izjava ministra znanosti, obrazovanja i sporta Željka Jovanovića da će ovaj koncept dovesti do toga da ćemo našu djecu obrazovati za poduzetnike?
Tu je došlo do greške u komunikaciji, možda i u prijevodu s engleskog, što može dovesti do nerazumijevanja. Nipošto ne govorimo o obrazovanju za poduzetnike. To bi bilo smiješno, pa ne možemo sve ljude pretvoriti u poduzetnike. Ali mislimo da djeca kroz obrazovanje, kako osnovnoškolsko tako i srednjoškolsko, moraju zadobiti kompetenciju poduzetnosti. Znači inicijativnost, koja govori o tome da djeca sama moraju moći nešto poduzeti, da moraju moći nastojati kreirati stvari, stvoriti nove vrijednosti. Ne mislim pritom da očekujemo da svatko od njih u budućnosti osnuje svoju firmu i bude poduzetnik. To bi, naravno, bilo besmisleno.
Ne radi li se tu opet o pripremi mladih samo za što bolje pozicioniranje u svijetu rada?
U Strategiji ni u kojem slučaju ne predviđamo obrazovanje isključivo za potrebe tržišta rada. Obrazovati se treba i za zadovoljavanje društvenih potreba. Međutim, obrazovanje vidimo i kao nešto što služi za zadovoljavanje osobnih potreba, odnosno kao ono što doprinosi kreiranju osobnosti svakog pojedinca.
Visoko nam je školstvo u posljednjoj deceniji obilježeno Bolonjskim procesom. Nakon niza godina, stječe se dojam da je to sistem kojemu je stalo samo do natjecanja, kompeticije među studentima, odnosno da se sastoji od trke za diplomom?
Kompetitivnost se u našoj Strategiji spominje, ali ne kao cilj. Uz to, taj pojam spominjemo uglavnom kad se radi o visokim učilištima, dok ga u osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju ne spominjemo. Spominjemo kompetitivna sveučilišta, dakle ona sveučilišta koja nastoje svojom kvalitetom biti u europskom vrhu, što mislimo da je nužno. Ako nizašto drugo, onda zato jer imamo dosta loših sveučilišta koja ne ispunjavaju svoje zadaće. Drugo, ne bih se složio da je Bolonjski proces uveden samo zato da bi se omogućila trka za diplomama. Uostalom, ni prije nije bilo sve idilično i nisu svi studirali samo zato da bi proučavali literaturu. Ni prije ni sad nema više od desetak posto studenata koji su ozbiljno studirali. I prije su trčali za diplomama, samo su neki trčali malo sporije jer ih nitko nije tjerao da trče brže. Ne bih rekao da je tu došlo do nekih ozbiljnih pomaka.
Kao autor nove reforme, možete li komentirati tendenciju da svojevrsna natjecateljska pretjerivanja otpočinju vrlo rano? Sad čak i petaši moraju brinuti o svojim ocjenama jer one ulaze u prosjek za srednju školu, zbrajaju bodove iz slobodnih aktivnosti, iz disfunkcionalnih situacija u obitelji itd. Dakle, menadžeriraju sami sebe praktički od malih nogu zarad buduće karijere. Ne izgleda baš veselo?
Sasvim je sigurno puno toga lošeg u današnjem obrazovnom sustavu. Da ne mislim tako, ne bih se prihvaćao rada na ovoj Strategiji. Strategija ne ide do takvih detalja koje spominjete. U svakom slučaju, zalažemo se za to da se uvedu novi oblici vrednovanja rada učenika. Dakle, prvo treba riješiti do kojeg razreda trebaju postojati opisne ocjene. U nekim zemljama vrlo dugo kroz osnovnu školu traje ocjenjivanje učenika opisnim ocjenama, pa se puno detaljnije informira i učenika i roditelje o učeničkim postignućima. Druga stvar je da treba paziti da se kontinuirano valorizira rad učenika, da se sve ne svede na dva testa u svakom polugodištu, nego da se učenički rad doista vrednuje na različite načine i da se onda iz toga izvede neki sumarni zaključak. Ono što ste govorili, to je posljedica načina upisa u srednje škole i poslije na fakultete, jer se sve svodi na obično zbrajanje i oduzimanje bodova.
Nema ozbiljne analize Wikipedije
Koji je vaš stav o državnoj maturi? Ne podržavamo državnu maturu u ovom obliku u kojem sada postoji. Državna bi matura trebala biti vrednovanje stečenih kompetencija kroz srednjoškolsko obrazovanje. No ona se pretvorila u prijemni ispit za fakultete, što nipošto nije ista stvar niti ima istu funkciju. Dodatni je problem taj da se u ispitima državne mature provjeravaju samo stečena znanja, a ne i stečene kompetencije. Dakle traži se memoriranje činjenica. Takav način ispitivanja ima za posljedicu da i nastavnici tako rade s učenicima, tjeraju ih da memoriraju što više sadržaja kako bi postigli što bolje rezultate na državnoj maturi, što je katastrofalno. Učenike bi umjesto toga trebalo provjeravati znaju li primijeniti i upotrijebiti stečeno znanje.
Je li posljedica školskog sistema u kojem se ne drži pretjerano do načina obrade i interpretacije sadržaja recimo i ta da se na hrvatskoj Wikipediji pojavljuju članci u revizionističkom ključu? Naime, autori su mladi ljudi koji su stekli vještine i tehničke kompetencije vezane uz internet i opću internetsku enciklopediju, ali ih to ipak ne spašava od upadanja u revizionizam. A stasali su i obrazovali se u “društvu znanja”, kako se ranija obrazovno-politička platforma nazivala.
Oni nisu stekli ni približno one vještine o kojima govorimo kad govorimo o kurikulumskoj reformi. Jedna od vještina koju predviđamo je kritičnost, a autori takvih članaka nisu razvili kritičnost. Nitko nije radio ozbiljnu analizu hrvatske Wikipedije, pa se ne može dati ni neki meritorniji sud, ali dojam je da je taj broj devijantnih članaka vrlo mali u odnosu na ukupnu hrvatsku Wikipediju i da to nije neki ozbiljniji problem Wikipedije. Naravno, trebalo bi naći načina da se tekstovi koji iznose evidentne neistine ne mogu pojavljivati na Wikipediji. Pitanje interpretacije prošlosti do neke je mjere uvijek otvorena stvar, svatko ima pravo interpretirati, ali na temelju utvrđenih činjenica, a ne izmišljenih činjenica i netočnih podataka. Nije to pitanje Strategije, ali jest pitanje cijelog obrazovnog sustava koji je to dopustio. Međutim, nije tu zakazao samo obrazovni sustav, to je i pitanje političkog sustava. I u Njemačkoj sigurno ima puno onih koji misle da je Hitler bio sjajan i da je nacizam bio pozitivan za Njemačku, ali ako to javno kažete, onda ćete završiti na sudu i slijede vam sankcije. U Hrvatskoj, nažalost, takvih sankcija nema.
Jeste li za besplatno visokoškolsko obrazovanje?
U Strategiji smo se vrlo jasno opredijelili kad je riječ o osnovnoškolskom, odnosno srednjoškolskom obrazovanju. Ono je naravno besplatno, u smislu da se ne plaća nastava. Strategija se nije mogla opredijeliti za neke druge detalje. Osnovno obrazovanje je obavezno i u njemu je sve besplatno, odnosno trebalo bi biti besplatno – i prijevoz, i obrok, i udžbenici. Nažalost, znamo da tako nije u zbilji. Srednjoškolsko obrazovanje nismo htjeli proglasiti obaveznim jer bi to za državu prouzročilo iste vrste troškova koje postoje za osnovno obrazovanje, a ne bi se bitno povećao broj učenika jer ionako gotovo svi idu u srednju školu. Što se tiče visokog obrazovanja, predviđamo da se sveučilišta i uopće visoka učilišta financiraju putem programskih ugovora. To znači da se pojedino sveučilište dogovori s ministarstvom tj. državom što treba u sljedećem razdoblju raditi – osobno bih se zalagao za petogodišnje ugovore – odnosno koje studijske programe treba održavati i koju količinu znanstvenog rada treba obavljati te ima li kakvih drugih zadaća, jer sveučilišta moraju imati i zadaće vezane uz lokalnu zajednicu. Sveučilište onda na temelju dobivenih sredstava odredi kvotu studenata koje može upisati i za koje može jamčiti da će im pružiti kvalitetno obrazovanje. Svi koji se tako upišu studiraju besplatno, bez obzira na to jesu li tzv. redovni ili izvanredni studenti. Na primjer, sveučilište za neki studijski program upisuje sto studenata, a ako među njima ima onih koji moraju raditi da bi se mogli uzdržavati, njima se mora nastava organizirati na drugi način, ali i oni studiraju besplatno. Mimo toga nema drugih upisa. U Strategiji ne predviđamo upise za osobne potrebe, kao ni izvanredne studije koji se naplaćuju. Toga prema Strategiji nema. Sad u praksi toga ima, ali to će se mijenjati.
Privatna inicijativa nije zabranjena
Kako se postavljate prema privatnom kapitalu na sveučilištu?
Privatna inicijativa nije zabranjena. Nema ni razloga zašto bismo je sprječavali. Ono o čemu treba voditi računa jest da privatna visoka učilišta trebaju podlijegati istim mjerilima kvalitete kao i javna. Strategija također predviđa da ako postoji privatno visoko učilište koje obrazuje kadrove nekog profila koje javno sveučilište ne proizvodi, s takvim bi se privatnim visokim učilištem također trebao sklopiti programski ugovor. Ne vidim zašto država ne bi financirala neko privatno visoko učilište ako ono proizvodi neki kadar koji se inače ne obrazuje negdje drugdje. Problem je što se kod nas privatna visoka učilišta uglavnom bave onim djelatnostima kojih ionako ima previše, uglavnom u sferi ekonomije i prava.
Neki kolege kažu da u Strategiji niste uzeli u obzir stajalište Akademske solidarnosti i njihovu Deklaraciju o znanosti i visokom obrazovanju?
To nije točno. Tekst Deklaracije je imao utjecaja na oblikovanje Strategije i na stav prema obrazovanju kao javnom interesu. Drugo, Akademska solidarnost okuplja važne i relevantne kolege, ali to je samo jedna, razmjerno mala organizacija unutar visokoškolskog obrazovanja. Bilo bi preuzetno od njih da očekuju da se visokoobrazovni sustav ravna prema njihovim stavovima. Ponavljam, Deklaraciju sam pažljivo pročitao i osnovni stavovi Deklaracije uzeti su u obzir.
Kvantifikacija je nužno zlo
U čemu se sastojao spor oko valoriziranja znanstvenika i njihovog rada, odnosno tekstova u znanstvenim časopisima?
Najprije moram reći, i tu ne zastupam stav samo humanističkih znanosti, kvantifikacija kao takva je loša, ona je samo nužno zlo. Zasad nismo našli bolji mehanizam vrednovanja nečijeg rada, pa se moramo služiti kvantifikacijom. Da bi se ona izbjegla, rad svakog pojedinog znanstvenika trebali bi vrednovati neovisni, nezainteresirani kolege koji bi mogli reći jesu li ti radovi doista relevantni i je li netko kontinuirano radio u nekom razdoblju. Nažalost, to je u našim uvjetima neizvedivo – jer se svi poznajemo i svi smo na neki način povezani – pa se pribjegava kvantifikaciji koja naizgled djeluje neutralno. Jedan od uvjeta za mjerenje nečijeg doprinosa je određeni broj sudjelovanja na međunarodnim skupovima. No skup održan u jednom slavonskom selu, gdje je jedini stranac bio Hrvat iz Vojvodine, formalno je bio međunarodni. Dakle podaci se mogu interpretirati već kako kome odgovara.
Kad je riječ o humanistici, tu doista nailazimo na probleme koje tehničke i prirodnoznanstvene struke nemaju. Matematika i tehnika su u cijelom svijetu iste, oni koji se njima bave mogu objavljivati članke u vanjskim časopisima, koji doista mogu imati ozbiljne međunarodne recenzije. Kad je riječ o humanističkim disciplinama, to je neki put malo teže jer se moramo baviti i onim stvarima koje su isključivo od interesa naše sredine. Naravno, to ne mora značiti da je posrijedi loša znanost, ne mora značiti ni da je dobra, doduše, ali to je ono što društvo od nas očekuje. Ali onda takve teme ne mogu naići na interes u međunarodnim časopisima. To međutim ne oslobađa znanstvenike u humanistici i društvenim disciplinama da ne obrađuju i teme koje su od općeg interesa. Mora se naći neka ravnoteža između toga da se zadovolji interes domaće javnosti i visoki kriteriji međunarodne znanosti.
Izvor: Novosti
