Analizirajući različitost kuta gledanja pojedinih redatelja odnosno njihova pristupa u prikazu ključnih društvenih tema u hrvatskim igranim filmovima u 21. stoljeću, nema sumnje da je društveno najkritičniji redatelj Vinko Brešan. Njegovi filmovi nastali u suradnji s Matom Matišićem otvarali su najbolnije teme hrvatskog društva. U devedesetima je Brešan snimio dvije popularne komedije u scenarističkoj suradnji sa svojim ocem Ivom (Kako je počeo rat na mom otoku i Maršal) u kojima se također kritički progovorilo o nekim pojavama u tadašnjem hrvatskom društvu, ali na humoran način. Brešanovi filmovi u 21. stoljeću su bili znatno žešći, i čak i u slučaju komedije prilično crni.

Svjedoci su donijeli priču o hrvatskim vojnicima koji su počini zločine nad nedužnim srpskim građanima. Nije kraj, kao prva srpsko-hrvatska koprodukcija, kroz ljubavnu priču hrvatskog vojnika i Srpkinje (uz manje uspjele humorne elemente s romskim porno-glumcem) više je išao u smjeru pomirbe Hrvata i Srba.

Svećenikova djeca najžešća su kritika ne samo Katoličke crkve nego i vjerskog fanatizma među građanima koji žele biti veći katolici od Pape. Taj film se od komedije pretvara u tragediju, osobito šokirajući otkrićem da je omiljeni stari svećenik napravio dijete djevojčici iz crkvenog zbora, zbog čega se ona ubila.  Konačno, film Koja je ovo država je pun navlakuša strateški puštanih u medije da zakovitlaju prašinu, povrijede i vrijeđaju ideologije i svjetonazore, poput provaljivanja u Tuđmanovu grobnicu, a ova najdramskija  Brešanova komedija s temama iz sfere (po)ratne drame s dosta hrabrosti i subverzije govori o Hrvatskoj danas zatočenoj u jučerašnjici s pripadajućim traumama (Njegić, Slobodna Dalmacija).

Osim Vinka Brešana, izričitu društvenu kritičnost imaju i noviji filmovi Branka Schmidta čiji pristup u prikazu ključnih društvenih tema nije bio osobito dosljedan do te mjere da ga je kritika prozvala dr. Jekyll i mr. Hyde hrvatskog filma. U devedesetima je  imao domovinsku fazu s ne osobito uspjelim filmovima Vukovar se vraća kući i Božić u Beču, slijedile su benigne romantične komedije Srce nije u modi i Kraljica noći, a tek se nakon Puta lubenica iskazao društveno kritičkim filmovima Metastaze (o mladim nasilnicima i narkomanima), Ljudožder vegetarijanac (o kriminalu unutar sustava zdravstva) i Agape (o pedofiliji u crkvi).

Jurica Pavičić u Jutarnjem je opisao okruženje Agapea kao ambijent banidićevskog Zagreba doseljenika koji žive u svojim zemljačkim krugovima i po konzervativnim društvenim pravilima, a za film je naveo da otvara dva važna motiva: zataškavanje od crkvenog vrha i nekretninske mućke u kojima surađuju politika i crkva.
Marko Njegić (Slobodna) naveo je da je Vinku Brešanu bilo lakše jer Svećenikova djeca imaju humorni odmak, a smrtno ozbiljni Agape ne. No, gledatelj bi se mogao iznenaditi trezvenom suptilnošću, pa i umjerenošću Schmidtova pristupa, osobito u usporedbi s Ljudožderom vegetarijancem, jer je u filmu dosta toga neizgovoreno i neprikazano, ostavljeno da gledatelj donese konačnu prosudbu – je li svećenik pedofil ili žrtva homofobije?

Denis Derk (Večernji) pak smatra da pitanje pedofilije u Katoličkoj crkvi zapravo i nije glavna tema filma, nego je to potraga za ljubavnim i seksualnim identitetom, ali i katarza pojedinca čiji osobni život nije u skladu s pravilima institucije kojoj je posvetio život, pri čemu je nebitno je li to Crkva, vojska, školstvo, zdravstveni sustav, sudstvo - svi ti sustavi imaju svoja pravila, kao što i sva društva imaju svoje zabrane.

Među izrazito društvene kritične filmove svakako treba ubrojiti Fine mrtve djevojke, ali oni su iznimka u opusu Dalibora Matanića i njihova izrazita angažiranost nedvojbeno je plod suradnje sa scenaristom Matom Matišićem. Kod ostalih redatelja društvena kritika je blaža ili prisutna samo u pojedinim filmovima, pa kao najveće kritičare hrvatskog društva u hrvatskom filmu 21. stoljeća možemo proglasiti Vinka Brešana i Branka Schmidta, i njihove scenarističke suradnike Matu Matišića i Ivu Balenovića.

No, treba priznati da nijedan od ovih filmova u konačnici nije izazvao neke šire društvene kontroverze, kao da je hrvatski film u nekom paralelnom svemiru od hrvatske stvarnosti. Od ozloglašenog Četveroreda (1999.) Jakova Sedlara do dugo iščekivanog Generala (2019.) nije bilo domaćeg igranog filma koji bi istinski zakovitlao hrvatsku javnost izvan sfere filmske kritike.