Rajka Dujmića, Mozarta naših lakih nota, na onaj je svijet ispratila skromna skupina poklonika i bilo je nemoguće ne sjetiti se one masovne žalosti kad je umro Oliver, kojega je ispratila cijela Hrvatska, kopnena i morska. I Zdenko Runjić imao je skroman ispraćaj, ni Arsenov nije bio osobit, a o nekim velikanima pisma da i ne govorimo…
Stožer se cijelo vrijeme brani da ne donosi političke odluke, a onda Krunoslav Capak jednom jedinom rečenicom bjelodano pokaže kako to ipak nije tako: nakon što su Austrija i Slovenija pozvale svoje državljane na povlačenje iz Hrvatske, Capak je zaprijetio reciprocitetom. A zdravstvene statistike, broj zaraženih, takozvani stručni kriteriji? To ništa, kriterij je vendeta. ‘Njima je problem uvoz zaraženih, mladi ljudi koji su bili u raznim noćnim klubovima na našoj obali i vratili se pozitivni’, rekao je Capak. ‘Podsjetio bih da smo na početku epidemije mi imali veliki uvoz iz skijališta u Austriji i Italiji i podsjećam da ljeto brzo prolazi i skijanje će opet pa će oni zvati ljude da dođu, a mi ćemo imati situaciju da propišemo mjere’, dodao je, zaboravivši logiku, politički oprez, a i činjenicu da je udio naših skijaša u Austriji manji od jedan posto.
Najvažniji akteri naše kulture sve češće se vide na – posljednjim ispraćajima! Hoće li itko ostati? Sve više naš javni život podsjeća na trajni nekrolog; stari i ne tako stari velikani nas napuštaju, novi ne dolaze, a oni koji su na sceni ne obećavaju prerasti postojeće dimenzije. Rajko Dujmić već je kao mladić imao opus kojim je postao besmrtan. Ni u smrti, naravno, nema pravde. Jednog od najvećih hitmejkera, Mozarta naših lakih nota, čija veličina daleko nadmašuje ne samo hrvatski već i jugoslavenski prostor (Novi fosili, kojima je Arsen dao ime, na turnejama po inozemstvu znali su ostajati mjesecima), na onaj je svijet ispratila skromna skupina poklonika i bilo je nemoguće ne sjetiti se one masovne žalosti kad je umro Oliver, kojega je ispratila cijela Hrvatska, kopnena i morska. Je li to bilo tako veličanstveno samo zbog vremena i zato što nije bilo korone? Kad je umro Zdenko Runjić, koji je dalmatinsku i hrvatsku glazbu digao na jugoslavenski pijedestal, imao je također skroman ispraćaj. Ni Arsenov nije bio osobit, a o velikanima pisma da i ne govorimo: Miljenka Smoju u Žrnovnici je ispratilo par prijatelja, smrt Stanka Lasića, giganta europskih razmjera, prošla je sasvim nezapaženo, dok se kultura kojoj je Slavko Goldstein dao strahovito velik doprinos, kao možda najvažniji naš nakladnik druge polovice dvadesetog stoljeća, pokojniku revanširala tišinom, uz izuzetak glasnih prizvuka antisemitizma i sramežljive izraze sućuti državnika koje je netko pristojan ipak podsjetio tko je bio Goldstein.
Popravnoga neće biti, ovo je kultura na umoru. Iz manjeg bazena neće iskočiti veće ribe. Sve slabije napučena zemlja ne može iznjedriti sve jaču kulturu, to se protivi zakonima prirode, a do kulture nam je sve manje i stalo. U reportaži RTL-a šaku u oko predstavljao je pak detalj kad novinarka ljude pod maskama, koji odbijaju govoriti, uporno ispituje o razlozima njihove šutnje pred kamerama. Nepristojno i nepotrebno. Možda su u žalosti pa im nije do izjava?
Dobro pripremljena Barbara Kolar odlično je vodila emisiju prisjećanja na Arsena, ‘Lice stranca’, prisjetivši se nekoliko dojmljivih aforizama ovog oporog i tankoćutnog Šibenčanina. Izdvajamo onaj u kojemu Arsen kaže kako mase nepogrešivo prepoznaju talent, koji odmah po prepoznavanju kreću uništavati. Iz biografije koju je Zlatko Gall objavio ovoga tjedna vidi se da su skoro sve antologijske njegove pjesme bile odbijene na festivalima. Antun Vrdoljak, onako kako samo on to zna, ispričao je sjajnu anegdotu o tome kako mu je Arsen radio odjavnu špicu za ‘Kiklopa’. Arsen mu je, kaže Vrdoljak, jedne nedjelje pustio muziku koja je bila užasna. Nakon toga su se posvađali – Arsen je insistirao na toj muzici, a Vrdoljak na tome da je on režiser i da to neće ići u njegov film kao odjava. Nakon par dana Arsen ga je nazvao s viješću da ima novu odjavnu glazbu. ‘Bila je to najbolja odjavna glazba koju je hrvatski film ikada imao’, rekao je Vrdoljak. Elem, evo jedne prikladne Dedićeve pjesme:
Mali narodi trebaju
velike pjesnike
Mali glumci rasipaju
velike geste
Mali supruzi potrebuju
veće supruge
Mala kazališta igraju
historijske drame
Mali ljudi uplaćuju
velike automobile
Male pjesme zahtijevaju
najveće glasove
Mali narodi trebaju
samo velike pjesnike
Pobijeđeni pjevaju
junačke pjesme a
pobjednici kroz to vrijeme
diskretno šute…
U ova histerična, teška, sebična vremena, u kojima izobilje nije smanjilo nego uvećalo pohlepu, čovjek se sve radije sklanja u prošlost, koja nam se nije činila tako lijepom dok smo je živjeli. Takvim sjajem može sjati / Ono što je prošlost sad / Što ne može da se vrati / Što je bilo ko zna kad… Sada se sve bivše doima idiličnim, pa je vaš kritičar u napadu eskapizma – koji se javlja sve češće i sve melankoličnije – odlučio prvi put pogledati zadnji mirnodopski film Tončija Vrdoljaka ‘Karneval, anđeo i prah’, rađen prema pričama Ranka Marinkovića. Film djeluje dobro! Dobar, na trenutke razvučen scenarij (naročito u drugoj i trećoj priči) nadograđen je odličnom glumom (Boris Dvornik i Ivica Vidović glume dva sirota prekarna radnika u gradiću gdje dvije makijavelističke stranke sve dijele po bandićevskim obrascima). Ta prva priča je daleko najuspjelija jer pokazuje – danas to jasno vidimo – nepromjenjivo predatorsku narav naše politike (radnja se odvija u Kraljevini Jugoslaviji, sve drugo je isto kao danas, hvala na pitanju). U drugoj priči vidimo starog kipara kojemu mladi pomoćnik, anđeo, zabije nož u leđa, a u trećoj razočaranog ljubavnika kojega bivša poziva na krštenje djeteta, a on joj se želi ‘odužiti’ vješanjem… Sjajna, na momente briljantna filmska muzika, odlična kamera, lijepi eksterijeri i interijeri, jamče ovom filmu dugo trajanje, svakako ne uz masovnu publiku, ali to ionako nije presudno.
portalnovosti
O prijetnjama crvenim listama, RTL Danas, 17. kolovoza, 18:30
Stožer se cijelo vrijeme brani da ne donosi političke odluke, a onda Krunoslav Capak jednom jedinom rečenicom bjelodano pokaže kako to ipak nije tako: nakon što su Austrija i Slovenija pozvale svoje državljane na povlačenje iz Hrvatske, Capak je zaprijetio reciprocitetom. A zdravstvene statistike, broj zaraženih, takozvani stručni kriteriji? To ništa, kriterij je vendeta. ‘Njima je problem uvoz zaraženih, mladi ljudi koji su bili u raznim noćnim klubovima na našoj obali i vratili se pozitivni’, rekao je Capak. ‘Podsjetio bih da smo na početku epidemije mi imali veliki uvoz iz skijališta u Austriji i Italiji i podsjećam da ljeto brzo prolazi i skijanje će opet pa će oni zvati ljude da dođu, a mi ćemo imati situaciju da propišemo mjere’, dodao je, zaboravivši logiku, politički oprez, a i činjenicu da je udio naših skijaša u Austriji manji od jedan posto.
Ispraćaj Rajka Dujmića, RTL Danas, 17. kolovoza, 18:30
Najvažniji akteri naše kulture sve češće se vide na – posljednjim ispraćajima! Hoće li itko ostati? Sve više naš javni život podsjeća na trajni nekrolog; stari i ne tako stari velikani nas napuštaju, novi ne dolaze, a oni koji su na sceni ne obećavaju prerasti postojeće dimenzije. Rajko Dujmić već je kao mladić imao opus kojim je postao besmrtan. Ni u smrti, naravno, nema pravde. Jednog od najvećih hitmejkera, Mozarta naših lakih nota, čija veličina daleko nadmašuje ne samo hrvatski već i jugoslavenski prostor (Novi fosili, kojima je Arsen dao ime, na turnejama po inozemstvu znali su ostajati mjesecima), na onaj je svijet ispratila skromna skupina poklonika i bilo je nemoguće ne sjetiti se one masovne žalosti kad je umro Oliver, kojega je ispratila cijela Hrvatska, kopnena i morska. Je li to bilo tako veličanstveno samo zbog vremena i zato što nije bilo korone? Kad je umro Zdenko Runjić, koji je dalmatinsku i hrvatsku glazbu digao na jugoslavenski pijedestal, imao je također skroman ispraćaj. Ni Arsenov nije bio osobit, a o velikanima pisma da i ne govorimo: Miljenka Smoju u Žrnovnici je ispratilo par prijatelja, smrt Stanka Lasića, giganta europskih razmjera, prošla je sasvim nezapaženo, dok se kultura kojoj je Slavko Goldstein dao strahovito velik doprinos, kao možda najvažniji naš nakladnik druge polovice dvadesetog stoljeća, pokojniku revanširala tišinom, uz izuzetak glasnih prizvuka antisemitizma i sramežljive izraze sućuti državnika koje je netko pristojan ipak podsjetio tko je bio Goldstein.
Popravnoga neće biti, ovo je kultura na umoru. Iz manjeg bazena neće iskočiti veće ribe. Sve slabije napučena zemlja ne može iznjedriti sve jaču kulturu, to se protivi zakonima prirode, a do kulture nam je sve manje i stalo. U reportaži RTL-a šaku u oko predstavljao je pak detalj kad novinarka ljude pod maskama, koji odbijaju govoriti, uporno ispituje o razlozima njihove šutnje pred kamerama. Nepristojno i nepotrebno. Možda su u žalosti pa im nije do izjava?
Lice stranca – u sjećanje na Arsena Dedića, HRT, 17. kolovoza, 20:58
Dobro pripremljena Barbara Kolar odlično je vodila emisiju prisjećanja na Arsena, ‘Lice stranca’, prisjetivši se nekoliko dojmljivih aforizama ovog oporog i tankoćutnog Šibenčanina. Izdvajamo onaj u kojemu Arsen kaže kako mase nepogrešivo prepoznaju talent, koji odmah po prepoznavanju kreću uništavati. Iz biografije koju je Zlatko Gall objavio ovoga tjedna vidi se da su skoro sve antologijske njegove pjesme bile odbijene na festivalima. Antun Vrdoljak, onako kako samo on to zna, ispričao je sjajnu anegdotu o tome kako mu je Arsen radio odjavnu špicu za ‘Kiklopa’. Arsen mu je, kaže Vrdoljak, jedne nedjelje pustio muziku koja je bila užasna. Nakon toga su se posvađali – Arsen je insistirao na toj muzici, a Vrdoljak na tome da je on režiser i da to neće ići u njegov film kao odjava. Nakon par dana Arsen ga je nazvao s viješću da ima novu odjavnu glazbu. ‘Bila je to najbolja odjavna glazba koju je hrvatski film ikada imao’, rekao je Vrdoljak. Elem, evo jedne prikladne Dedićeve pjesme:
Mali narodi trebaju
velike pjesnike
Mali glumci rasipaju
velike geste
Mali supruzi potrebuju
veće supruge
Mala kazališta igraju
historijske drame
Mali ljudi uplaćuju
velike automobile
Male pjesme zahtijevaju
najveće glasove
Mali narodi trebaju
samo velike pjesnike
Pobijeđeni pjevaju
junačke pjesme a
pobjednici kroz to vrijeme
diskretno šute…
Karneval, anđeo i prah, Klasik TV, 20. kolovoza, 17:05
U ova histerična, teška, sebična vremena, u kojima izobilje nije smanjilo nego uvećalo pohlepu, čovjek se sve radije sklanja u prošlost, koja nam se nije činila tako lijepom dok smo je živjeli. Takvim sjajem može sjati / Ono što je prošlost sad / Što ne može da se vrati / Što je bilo ko zna kad… Sada se sve bivše doima idiličnim, pa je vaš kritičar u napadu eskapizma – koji se javlja sve češće i sve melankoličnije – odlučio prvi put pogledati zadnji mirnodopski film Tončija Vrdoljaka ‘Karneval, anđeo i prah’, rađen prema pričama Ranka Marinkovića. Film djeluje dobro! Dobar, na trenutke razvučen scenarij (naročito u drugoj i trećoj priči) nadograđen je odličnom glumom (Boris Dvornik i Ivica Vidović glume dva sirota prekarna radnika u gradiću gdje dvije makijavelističke stranke sve dijele po bandićevskim obrascima). Ta prva priča je daleko najuspjelija jer pokazuje – danas to jasno vidimo – nepromjenjivo predatorsku narav naše politike (radnja se odvija u Kraljevini Jugoslaviji, sve drugo je isto kao danas, hvala na pitanju). U drugoj priči vidimo starog kipara kojemu mladi pomoćnik, anđeo, zabije nož u leđa, a u trećoj razočaranog ljubavnika kojega bivša poziva na krštenje djeteta, a on joj se želi ‘odužiti’ vješanjem… Sjajna, na momente briljantna filmska muzika, odlična kamera, lijepi eksterijeri i interijeri, jamče ovom filmu dugo trajanje, svakako ne uz masovnu publiku, ali to ionako nije presudno.
portalnovosti
