Dovoljno je postojati da bi se tragalo i kretalo. U ove okvire (ako su to uopšte okviri, jer možda van toga ne postoji ništa) ne ulazi samo ljudski rod već svaka funkcionalna jedinica živih i neživih bića i predmeta, svaka fundamentalna i elementarna čestica Standardnog modela svakog pojedinačnog postojanja.
Suština kretanja je interakcija koja daje smisao kretanju i koja je od njega u prapočetku stvorila materiju. (Svojstvo Higsovog polja i Higsovog bozona)
Ako je činjenica da je čovjek materija, a jeste i ako je činjenica da tek čovjek počinje da traga za smislom, a čini se da jeste- onda je materija stvorila smisao i nema smisla bez materije. Ostala postojanja, takođe, imaju smisao jer materija uopšte ima smisao.
Dakle, čovjek, materija i smisao.
Čovjek i smisao.
Reći čovjeku da je njegov smisao ispuniti postojanje je naivno. Možda bi se desilo i da na trenutak (trenutak je vremenski interval od 90 sekundi) povjeruje. Ali reći to isto ljudima je suludo. Takav scenario njima nije zanimljiv, nije numinozan, smatraju ga dosadnim okretanjem u krug. Njima nije dovoljno samo postojanje, to za njih “nema smisla”. Primitivni ljudi (s napomenom da od ove riječi udaljavam svaku negativnu konotaciju ka savremenom čovjeku koji ovdje ništa nije kriv, već prosto mislim na početke civilizacije) svaki spoljašnji, očevidni događaj teže da subjektivizuju na način da te događaje udaljavaju od svakog objektivnog objašnjenja i na njih gledaju iz perspektive duše koja traga za mističnošću. Za njih udar munje u suvo drvo a zatim pojava vatre ne predstavlja nikakav fizički fenomen (naročito zbog toga što nijesu bili upoznati sa elektricitetom) već ga objašnjavaju kao akciju, želju ili sudbinu nekog višeg bića. Tek nakon nekoliko milenijuma i nakon hiljada različitih kultura stvari počinju da zauzimaju svoje mjesto.
Više biće se, kroz neobjašnjive fizičke pojave, materijalizuje u Boga. I od nastanka Boga on lagano (što je osobina svih velikih procesa u prirodi, npr.evolucije) postaje tradicija, arhetip, dio kolektivnog nesvjesnog, nešto sa čim se rađamo.
Bog je stvoren. I kao svaka ljudska kreacija nije savršen, ali je najsavršeniji među nesavršenima. Jer Boga koji sluša molitve, oživljava mrtve, kažnjava za apostaziju, šalje u raj i pakao, ne mogu nazvati apsolutno dobrim (čak nije ni dobar jer bi inače mogao biti bolji), ali mogu reći da je pravičan (a o Bogu govorim sine ira et studio i kao dio njegovih stvaralaca). Takav je prihvaćen i takvom se dodvoravaju. Ponekad je umilostiti Boga zahtijevalo žrtvu i ako su takvog Boga stvorili ljudi i nazvali ga apsolutom onda sve ukazuje na to da njima koncept apsoluta nije jasan tj. apsolutno biće je nepojmljivo ljudskom umu. I tako Boga stvorenog sa vrlinama i manama prate ljudi istog kova.
Vjerovatno, po istoj logici, onaj ”pravi” apsolutni Bog ima ljude slične sebi- nadljude, koji su medijatori izmedju ”pravog” Boga i ljudi koji su stvorili neapsolutnog Boga.
Ničeov Zaratustra je takav – hermeneut. On uvjerava da čovjek ipak isuviše voli ovaj život i moć da bi ih potpuno prepustio svom Bogu. Bog od centralne ličnosti sve više postaje rezerva, tek djelić “genetskog koda” psihe naslijeđene od predaka. Ono što u kontinuitetu postoji u ljudima je želja za moći, onoj moći koja postoji ovdje i sada, u ovom životu, ne kasnije, ne kod Boga i ne na nebu. To je kontradiktornost, jedan od temeljnih zakona ljudske psihe.
Pojedinac (ne individualac!) Ničeovog svijeta svoj život zasniva na vjerovanju da je poznavalac apsolutno subjektivno dobrog i apsolutno subjektivno lošeg. Pojedinac koji poznaje tasove terazija umije da se prilagodi onome koji vaga. Ali ne. Niče naslućuje da se ovdje radi o uzdizanju sebe ne u cilju dostizanja božanstva (čovjek zna da to ne može), umiljavanja Boga, već dostizanja vrijednosti koristeći kao odskočnu dasku glavu drugog čovjeka, koji je ovdje poredbeni član moći, i tako dostizanje visina sa kojih se iznova i iznova pada lagano kao peruška.
Ovo je jedan primjer. Ničeov mudrac koji propovijeda o vrlinama je mediokritet. Govori o snu kao o vrlini, a san je nešto što čovjek ne kontroliše, na šta ne utiče i šta ne može da mijenja po svojoj volji, nikad ne zna šta će isplivati u snu. Zato mudrac poštuje san kao nešto što je više od njega a šta ne shvata. Iz istog razloga proizilazi i stid pred snom, jer se svakakve sramote i nekonvencije sanjaju. Mudrac uči ljude vrlinama, onim društveno prihvatljivim, kao “ne preljubničiti”, “ne lažno svjedočiti” itd. Tako čovjek bude miran. I može mirno da spava, bez sna i sramota sna. I onda mudrac kaže da treba deset puta sebe prevazilaziti, deset puta se izmiriti sa sobom, deset istina pronaći, deset puta se smijati. Što je nemoguće, ako se prate sve “vrline” tj. ako se gleda šta je društveno prihvatljivo, šta mudraci govore, umjesto osluškivanja sebe. I mudrac kaže da prije spavanja počne da razmišlja o tome koliko je ispunio toga, da li je saznao deset istina, da li se deset puta smijao, da li se deset puta izmirio sa sobom i sebe prevazišao. Ali prije nego što dođe do ikakvog odgovora, oči mu se sklope, usta otvore i on zahrče. Njemu taj cilj onda nema svrhu, ne napreduje. Ti njegovi dnevni ciljevi mu ne služe da se razvija, nego da zaspi. I tako ljudi spavaju. Zavaravaju se da su otkrili deset istina, deset puta se smijali, deset puta se izmirili sa sobom i sebe prevazišli. A ustvari nijesu. Samo su počeli da izgledaju kao da jesu i to je prihvatljivo, to je vrlina, moć ispunjenja. To je ono što smeta Zaratustri. Mudrac pogrešno shvata vrlinu, pogrešno je koristi, pogrešne stvari od nje traži i pogrešnim vrlinama podučava. Je li to stvarno vrlina? Mudrac kaže da jeste, društvo kaže da jeste. Ali je li zaista? To je zavaravanje. Kad mudrac razmišlja o svom danu i koliko je uspio da ispuni te ciljeve- on zaspi prije odgovora i sledećeg dana se budi ubijeđen da je ispunio zadatke, da je vrijedan i moćan.
.
Zaratustra govori da je vrlina dio onoga koji je posjeduje, da ona ne treba da bude zastava koju nosi okolo. Da temelj vrline ne treba da bude nagrada.
.
Postojanje nagrade podrazumijeva nagrađivača i isplaćivača koji ne treba da bude faktor od kog vrlina zavisi. Da vrlina postoji sama za sebe, da će zasjati povremeno i ugasiti se (neće nestati), da ne treba da zasljepljuje okolinu kao kvazar galaksiju. Neka blista u unutrašnjosti čovjeka. Jaka svjetlost obično prethodi dubokoj tami.
Ima, kaže Zaratustra, vrlina koje su apsurdne, koje su s ciljem skrojene (skrojene, a još s ciljem!), koje su izmaštane i slavljene. Vrline su i slabosti, vrlina je biti ono što je osnova bića (ono što se mora biti, Englezu ne smije biti vrlina to što je Englez), vrlina je inkvizitorova odluka da odrubi glavu, ne da je spali. Vrlina je prosjački pružena ruka i usne koje govore: ,,Ja sam dobar, a treba mi samo malo novca”. Vrlina je koračanje (,,Gledajte, ja sad koračam, zar nijesam divan u svom koračanju, ima li iko ko korača kao ja? Bog će me nagraditi za moje koračanje!”) Vrlina je i spavanje, vrlina spavača je odsustvo vrlina. Spavači nikog ne guraju i nikom ne smetaju, sklanjaju se i ono su što im se kaže. Njihova vrlina je njihova indiferentnost.
I nije Zaratustra došao da ih uči vrlinama već da ih navede da iz temelja vrline izbace riječi: nagrada, kazna, moć- riječi naučene od budala ne mudraca i da napokon čuju svoj unutrašnji glas. Vrlina nema smjer i strelice, ona je tačka.
Ljudi nijesu spremni i ne opraštaju neklanjanje pred njihovim vrlinama. Smanjuju se i degradiraju jer su osrednji i u vrlinama (to su oni ljudi koji su stvorili osrednjeg Boga), jer se pravdaju i opravdavaju. Oni su kukavice jer preduhitre bol čineći dobro. U svemu su blagi, tromi i osrednji.
.
Vrlina je već uveliko pogrešno shvaćena, a onda pogrešno korišćena i izgubila smisao. A šta ćete? Ljudi vole sve svoje, pa i svoje slabosti koje pretvaraju u vrline. I svoju ranjivost i svoju zlu sreću i svoje prokletstvo. Oni sebi realnom predstave nekog izmaštanog, izmišljenog sebe. Tako i oni sami bivaju zavarani.
Ljudi, govoreći o svojim vrlinama traže moć među sebi jednakima i tako se samo valjaju u blatu kolektivnog, bivaju dio kolektivne akcije. Oni ne podnose nedostižne visine. Oni ni Boga izmišljenog ne vole. Zato je dobar, što je izmišljen. Bog im je apsolutno dobro i savršeno biće kojem opravdavaju svoju nesavršenost. Samo Bog je savršen! Oni su osrednji. (Gotovo da prihvataju svoju osrednjost!) Zato im je Bog dobar, jer ga ne znaju, jer je izmišljen i koji u krajnjoj liniji ne postoji. Takav kolektiv nije spreman za Boga, za Zaratustru, za kneza Miškina, za Hristosa iz Ivanovog ,,Velikog inkvizitora”- za nadljude.
.
Zato, kada dolazi Zaratustra, oni se sklanjaju i preziru. Zato mrze Zaratustru jer je čovjek koji nema Boga, već je Bog on sam. Nije osrednji. On im ruši sve vrline osrednjosti. On im je novi tas na vagi, onaj koji preteže. Individualac koji je ličnost stvorio slušajući unutrašnji glas koji su oni izgubili idući već utabanim stazama i utapajući se u komfor društva.
Individualnost je vrlina. Zahtijeva poštovanje svog prirodnog, sopstvenog zakona, glasa koji je puniji života i šire, obimnije svijesti. I on nije dio samo velikih ličnosti, već i malih, najmanjih. Ali sa smanjenjem veličine postaje sve nejasniji, maglovitiji. Glas se udaljava i govori ređe. Manja ličnost je neodređenija i nesvjesnjija i na kraju se stapa sa zajednicom dajući joj svoju cjelovitost. I tada, na mjestu unutrašnjeg glasa, javlja se glas grupe i njenih konvencija i pojedinačno opredeljenje se pretvara u potrebe grupe. (Kada sto ljudi stane zajedno, svaki od njih gubi svoj um i dobija neki drugi.)
Rijetko se nailazi na ljude koji postavljaju pitanje smisla. Rijetko se nailazi na ljude koji nijesu propuštili priliku da se formiraju u individualce i da svoje vrline crpe iz svog unutrašnjeg, prirodnog zakona. Nema pitanja o smislu i neko će reći: Hvala Bogu na tome. Tamo gdje se ne pita nema potrebe za odgovorom.
pulse
Fizičari su razvili teoriju koja se zove Standardni Model i koja objašnjava od čega je sastavljen svijet koji nas okružuje i šta ga drži na okupu kao cjelinu. To je jednostavna i sveobuhvatna teorija koja objašnjava sve stabilne čestice i njihove složene interakcije.
Suština kretanja je interakcija koja daje smisao kretanju i koja je od njega u prapočetku stvorila materiju. (Svojstvo Higsovog polja i Higsovog bozona)
Ako je činjenica da je čovjek materija, a jeste i ako je činjenica da tek čovjek počinje da traga za smislom, a čini se da jeste- onda je materija stvorila smisao i nema smisla bez materije. Ostala postojanja, takođe, imaju smisao jer materija uopšte ima smisao.
Dakle, čovjek, materija i smisao.
Čovjek i smisao.
Reći čovjeku da je njegov smisao ispuniti postojanje je naivno. Možda bi se desilo i da na trenutak (trenutak je vremenski interval od 90 sekundi) povjeruje. Ali reći to isto ljudima je suludo. Takav scenario njima nije zanimljiv, nije numinozan, smatraju ga dosadnim okretanjem u krug. Njima nije dovoljno samo postojanje, to za njih “nema smisla”. Primitivni ljudi (s napomenom da od ove riječi udaljavam svaku negativnu konotaciju ka savremenom čovjeku koji ovdje ništa nije kriv, već prosto mislim na početke civilizacije) svaki spoljašnji, očevidni događaj teže da subjektivizuju na način da te događaje udaljavaju od svakog objektivnog objašnjenja i na njih gledaju iz perspektive duše koja traga za mističnošću. Za njih udar munje u suvo drvo a zatim pojava vatre ne predstavlja nikakav fizički fenomen (naročito zbog toga što nijesu bili upoznati sa elektricitetom) već ga objašnjavaju kao akciju, želju ili sudbinu nekog višeg bića. Tek nakon nekoliko milenijuma i nakon hiljada različitih kultura stvari počinju da zauzimaju svoje mjesto.
Više biće se, kroz neobjašnjive fizičke pojave, materijalizuje u Boga. I od nastanka Boga on lagano (što je osobina svih velikih procesa u prirodi, npr.evolucije) postaje tradicija, arhetip, dio kolektivnog nesvjesnog, nešto sa čim se rađamo.
Kolektivno nesvesno je najstariji, najdublji i najuticajniji sloj psihe koji predstavlja duhovnu riznicu nasleđenog iskustva predaka datog u obliku urođenih predispozicija za određeni način čovekovog doživljavanja i reagovanja na okolinu. Kolektivno nesvesno je univerzalno nadlično jer svi ljudi, bez obzira na istorijsku epohu ili kulturu, imaju približno isto kolektivno nesvesno što je temelj celokupne nadgradnje ličnosti. Ovo nadlično nesvesno može biti iracionalno i destruktivno ako je zanemareno i neshvaćeno.
-K.G.Jung
Bog je stvoren. I kao svaka ljudska kreacija nije savršen, ali je najsavršeniji među nesavršenima. Jer Boga koji sluša molitve, oživljava mrtve, kažnjava za apostaziju, šalje u raj i pakao, ne mogu nazvati apsolutno dobrim (čak nije ni dobar jer bi inače mogao biti bolji), ali mogu reći da je pravičan (a o Bogu govorim sine ira et studio i kao dio njegovih stvaralaca). Takav je prihvaćen i takvom se dodvoravaju. Ponekad je umilostiti Boga zahtijevalo žrtvu i ako su takvog Boga stvorili ljudi i nazvali ga apsolutom onda sve ukazuje na to da njima koncept apsoluta nije jasan tj. apsolutno biće je nepojmljivo ljudskom umu. I tako Boga stvorenog sa vrlinama i manama prate ljudi istog kova.
Ako bog hoće da spreči zlo, ali ne može, onda on nije svemoćan.
Ako može, ali neće onda je on zao.
Ako bog može i hoće da ga spreči, zašto zlo i dalje postoji?
Ako on ne može i neće da spreči zlo, zašto ga nazivamo bogom?
-Epikur
Vjerovatno, po istoj logici, onaj ”pravi” apsolutni Bog ima ljude slične sebi- nadljude, koji su medijatori izmedju ”pravog” Boga i ljudi koji su stvorili neapsolutnog Boga.
Ničeov Zaratustra je takav – hermeneut. On uvjerava da čovjek ipak isuviše voli ovaj život i moć da bi ih potpuno prepustio svom Bogu. Bog od centralne ličnosti sve više postaje rezerva, tek djelić “genetskog koda” psihe naslijeđene od predaka. Ono što u kontinuitetu postoji u ljudima je želja za moći, onoj moći koja postoji ovdje i sada, u ovom životu, ne kasnije, ne kod Boga i ne na nebu. To je kontradiktornost, jedan od temeljnih zakona ljudske psihe.
An existence full of irreconcilable contradictions is so much richer and creative.
-Emil Sioran
Pojedinac (ne individualac!) Ničeovog svijeta svoj život zasniva na vjerovanju da je poznavalac apsolutno subjektivno dobrog i apsolutno subjektivno lošeg. Pojedinac koji poznaje tasove terazija umije da se prilagodi onome koji vaga. Ali ne. Niče naslućuje da se ovdje radi o uzdizanju sebe ne u cilju dostizanja božanstva (čovjek zna da to ne može), umiljavanja Boga, već dostizanja vrijednosti koristeći kao odskočnu dasku glavu drugog čovjeka, koji je ovdje poredbeni član moći, i tako dostizanje visina sa kojih se iznova i iznova pada lagano kao peruška.
Poštovanje i stid pred snom! To je ono prvo! I svima se onima koji slabo spavaju i bdiju noću sklanjajte s puta! Stidljiv je čak i lopov pred snom: uvek se krade tiho kroz noć. Ali bestidan je stražar noćni, i bestidno nosi svoj rog. Nije mala veština spavati: jer ceo dan zatim treba provesti budan. Treba deset puta na dan da se sam savladaš: to stvara dobar umor, i to je mak za dušu. Deset puta treba da se ponovo izmiriš sa samim sobom, jer savlađivanje je gorčina, i rđavo spava onaj koji se nije izmirio sa sobom. Deset istina treba da nađeš na dan; inače ćeš tražiti istinu još i noću, jer je tvoja duša ostala gladna. Deset puta na dan treba da se smeješ i da budeš veseo: inače ti noću ne da mira želudac, taj otac nevolje. Malo njih to znaju: ali, treba imati sve vrline da bi se moglo dobro spavati.
Ovo je jedan primjer. Ničeov mudrac koji propovijeda o vrlinama je mediokritet. Govori o snu kao o vrlini, a san je nešto što čovjek ne kontroliše, na šta ne utiče i šta ne može da mijenja po svojoj volji, nikad ne zna šta će isplivati u snu. Zato mudrac poštuje san kao nešto što je više od njega a šta ne shvata. Iz istog razloga proizilazi i stid pred snom, jer se svakakve sramote i nekonvencije sanjaju. Mudrac uči ljude vrlinama, onim društveno prihvatljivim, kao “ne preljubničiti”, “ne lažno svjedočiti” itd. Tako čovjek bude miran. I može mirno da spava, bez sna i sramota sna. I onda mudrac kaže da treba deset puta sebe prevazilaziti, deset puta se izmiriti sa sobom, deset istina pronaći, deset puta se smijati. Što je nemoguće, ako se prate sve “vrline” tj. ako se gleda šta je društveno prihvatljivo, šta mudraci govore, umjesto osluškivanja sebe. I mudrac kaže da prije spavanja počne da razmišlja o tome koliko je ispunio toga, da li je saznao deset istina, da li se deset puta smijao, da li se deset puta izmirio sa sobom i sebe prevazišao. Ali prije nego što dođe do ikakvog odgovora, oči mu se sklope, usta otvore i on zahrče. Njemu taj cilj onda nema svrhu, ne napreduje. Ti njegovi dnevni ciljevi mu ne služe da se razvija, nego da zaspi. I tako ljudi spavaju. Zavaravaju se da su otkrili deset istina, deset puta se smijali, deset puta se izmirili sa sobom i sebe prevazišli. A ustvari nijesu. Samo su počeli da izgledaju kao da jesu i to je prihvatljivo, to je vrlina, moć ispunjenja. To je ono što smeta Zaratustri. Mudrac pogrešno shvata vrlinu, pogrešno je koristi, pogrešne stvari od nje traži i pogrešnim vrlinama podučava. Je li to stvarno vrlina? Mudrac kaže da jeste, društvo kaže da jeste. Ali je li zaista? To je zavaravanje. Kad mudrac razmišlja o svom danu i koliko je uspio da ispuni te ciljeve- on zaspi prije odgovora i sledećeg dana se budi ubijeđen da je ispunio zadatke, da je vrijedan i moćan.
Ludak je ovaj mudrac sa svojih četrdeset misli: ali držim, da se dobro razume u spavanje. Srećan je već i ko boravi blizu ovoga mudraca! Jer takav je san zarazan, i zaražuje čak i kroz debeo zid. I sama njegova govornica ima čari. Nisu uzalud sedeli mladići pred propovednikom vrline. Njegova je sva mudrost: ostati budan, da bi se dobro spavalo. I odista, kad život ne bi imao smisla i kad bih se morao privoleti besmislu, onda bi bio ovo i meni besmisao kojemu bih se najlakše privoleo. Sad mi je jasno, šta su pre svega nekad hteli kad su tražili učitelje vrline. Hteli su dobra sna, a uza nj još i uspavljivih vrlina. Svi su ti hvaljeni mudraci sa govornica gledali mudrost u spavanju bez snova: oni nisu znali za bolji smisao života. I danas zacelo ima još više njih koji su kao ovaj propovednik vrline, i ne uvek tako poštenih: ali njihovo je vreme prošlo. Neće stojati više dugo: i već će ležati. Blaženi su ovi sanjivci: jer oni će skorim usniti snom.
-Zaratustra
.
Zaratustra govori da je vrlina dio onoga koji je posjeduje, da ona ne treba da bude zastava koju nosi okolo. Da temelj vrline ne treba da bude nagrada.
Ako imaš neku vrlinu, ona je samo tvoja, ne dijeliš je ni sa kim. Svakako, želiš da je nazoveš po imenu i da je miluješ, želiš da se zabavljaš njome. I gle! Sada dijeliš njeno ime sa narodom, i postao si narod i stado sa svojom vrlinom. Bolje bi učino da kažeš – neizrecivo je i bezimeno ono što mojoj duši stvara muku i slast i što je još i glad moje utrobe. Tvoja vrlina neka bude odveć uzvišena za prisnost imena – i ako moraš o njoj govoriti, ne stidi se da mucaš. Zato, slobodno govori i mucaj – to je moje dobro, to volim, samo ovako želim da je dobro.
.
Postojanje nagrade podrazumijeva nagrađivača i isplaćivača koji ne treba da bude faktor od kog vrlina zavisi. Da vrlina postoji sama za sebe, da će zasjati povremeno i ugasiti se (neće nestati), da ne treba da zasljepljuje okolinu kao kvazar galaksiju. Neka blista u unutrašnjosti čovjeka. Jaka svjetlost obično prethodi dubokoj tami.
Ima, kaže Zaratustra, vrlina koje su apsurdne, koje su s ciljem skrojene (skrojene, a još s ciljem!), koje su izmaštane i slavljene. Vrline su i slabosti, vrlina je biti ono što je osnova bića (ono što se mora biti, Englezu ne smije biti vrlina to što je Englez), vrlina je inkvizitorova odluka da odrubi glavu, ne da je spali. Vrlina je prosjački pružena ruka i usne koje govore: ,,Ja sam dobar, a treba mi samo malo novca”. Vrlina je koračanje (,,Gledajte, ja sad koračam, zar nijesam divan u svom koračanju, ima li iko ko korača kao ja? Bog će me nagraditi za moje koračanje!”) Vrlina je i spavanje, vrlina spavača je odsustvo vrlina. Spavači nikog ne guraju i nikom ne smetaju, sklanjaju se i ono su što im se kaže. Njihova vrlina je njihova indiferentnost.
I nije Zaratustra došao da ih uči vrlinama već da ih navede da iz temelja vrline izbace riječi: nagrada, kazna, moć- riječi naučene od budala ne mudraca i da napokon čuju svoj unutrašnji glas. Vrlina nema smjer i strelice, ona je tačka.
Ljudi nijesu spremni i ne opraštaju neklanjanje pred njihovim vrlinama. Smanjuju se i degradiraju jer su osrednji i u vrlinama (to su oni ljudi koji su stvorili osrednjeg Boga), jer se pravdaju i opravdavaju. Oni su kukavice jer preduhitre bol čineći dobro. U svemu su blagi, tromi i osrednji.
I “kako u debelo uho zabosti nježnu riječ”.
-Majakovski
.
Vrlina je već uveliko pogrešno shvaćena, a onda pogrešno korišćena i izgubila smisao. A šta ćete? Ljudi vole sve svoje, pa i svoje slabosti koje pretvaraju u vrline. I svoju ranjivost i svoju zlu sreću i svoje prokletstvo. Oni sebi realnom predstave nekog izmaštanog, izmišljenog sebe. Tako i oni sami bivaju zavarani.
Ljudi, govoreći o svojim vrlinama traže moć među sebi jednakima i tako se samo valjaju u blatu kolektivnog, bivaju dio kolektivne akcije. Oni ne podnose nedostižne visine. Oni ni Boga izmišljenog ne vole. Zato je dobar, što je izmišljen. Bog im je apsolutno dobro i savršeno biće kojem opravdavaju svoju nesavršenost. Samo Bog je savršen! Oni su osrednji. (Gotovo da prihvataju svoju osrednjost!) Zato im je Bog dobar, jer ga ne znaju, jer je izmišljen i koji u krajnjoj liniji ne postoji. Takav kolektiv nije spreman za Boga, za Zaratustru, za kneza Miškina, za Hristosa iz Ivanovog ,,Velikog inkvizitora”- za nadljude.
Majmun je čovjeku ono što je čovjek natčovjeku
.
Zato, kada dolazi Zaratustra, oni se sklanjaju i preziru. Zato mrze Zaratustru jer je čovjek koji nema Boga, već je Bog on sam. Nije osrednji. On im ruši sve vrline osrednjosti. On im je novi tas na vagi, onaj koji preteže. Individualac koji je ličnost stvorio slušajući unutrašnji glas koji su oni izgubili idući već utabanim stazama i utapajući se u komfor društva.
Individualnost je vrlina. Zahtijeva poštovanje svog prirodnog, sopstvenog zakona, glasa koji je puniji života i šire, obimnije svijesti. I on nije dio samo velikih ličnosti, već i malih, najmanjih. Ali sa smanjenjem veličine postaje sve nejasniji, maglovitiji. Glas se udaljava i govori ređe. Manja ličnost je neodređenija i nesvjesnjija i na kraju se stapa sa zajednicom dajući joj svoju cjelovitost. I tada, na mjestu unutrašnjeg glasa, javlja se glas grupe i njenih konvencija i pojedinačno opredeljenje se pretvara u potrebe grupe. (Kada sto ljudi stane zajedno, svaki od njih gubi svoj um i dobija neki drugi.)
I zato je običnom čovjeku uvijek izgledalo čudno kad neko na mjesto čvrsto utabanih puteva sa poznatim ciljevima izabere uski puteljak koji vodi u nepoznato. I zato se uvijek smatralo da takva ličnost ako nije sišla s uma onda je upravljana od strane Boga ili Đavola ili je sama Bog ili Đavo, jer, jelte, samo oni mogu da rade drugačije od svih ljudi milenijumima unazad. I tako, kao planinske litice individualci štrče iz mase koja se kao pijan plota drži kolektivnih strahova, ubjeđenja i metoda.
-K.G.Jung
Rijetko se nailazi na ljude koji postavljaju pitanje smisla. Rijetko se nailazi na ljude koji nijesu propuštili priliku da se formiraju u individualce i da svoje vrline crpe iz svog unutrašnjeg, prirodnog zakona. Nema pitanja o smislu i neko će reći: Hvala Bogu na tome. Tamo gdje se ne pita nema potrebe za odgovorom.
pulse
