Načelno sam protivnik prisluškivanja. Imam loše iskustvo. Valjda me je zato Sabor prije gotovo dvadeset godina postavio u povjerenstvo koje je odobravalo ”posebne mjere” (Kregarova komisija). Stekao sam dojam da službe ne rade ništa, da agenti kradu na računima za gorivo, plaćanju doušnika, jedu janjetinu i ribu u restoranima u kojima se okupljaju kriminalci, lažljivi investitori.
Tajna mi je ostala što službe zapravo rade u skladu s pravilima.
U međuvremenu sam dosta promijenio stav. Danas su, uz pogreške (”Probajte nešto protiv Predsjednice i nastradat ćete u prometnoj nesreći”), daleko profesionalnije, bolje odjevene i bolje obučene.
Iako su izvješća članova službi napisana čitko i pregledno, još uvijek se ne mogu oteti dojmu da nije problem njihova politizacija i instrumentalizacija koliko neefikasnost i nerad. Ne mogu vjerovati da se tako muče s jednostavnim stvarima kao što su lažni SMS-ovi i mailovi. Zar ćemo tvrditi da ”OZNA sve dozna, VOA ni slova”?
Meni je smiješno što Strache sve to objašnjava podmetanjem tajnih službi. Nije znao da ga se snima? Nije bilo legalno? U pitanju je odjednom je li istina ono što vidimo i čujemo ili zašto je to netko snimio! Tako se skreće pozornost s glavnog pitanja: Što je istina?
Danas su tajne službe moćne, sve dublje u sjeni, usprkos pisanju medija i interesu javnosti. Što je više površnih tema u medijima, to je njihov diskretni utjecaj veći.
Postoji kod nas obavještajno-političko podzemlje. Mislim da je iznimno utjecajno i važno, tek naizgled primitivno i grubo, sačinjeno od Dinaraca koji nemaju škole i ne znaju jezike. O ne, danas su to uredno odjeveni ljudi koji znaju vezati kravate i koji se ne smiju podcijeniti kad se ne vide. Oni ne rade u javnom interesu, selektivno podržavaju frakcije Vlade, mrze novinare. Rade i u fušu (Varga?). Izmakli su nadzoru javnosti i društva. Tijela koja ih navodno nadziru izgledaju kao podružnice tajnih službi.
Sada je izbila jedna špijunsko-korupcionaško-ljubavna afera. Zamjenik austrijskog kancelara Heinz-Christian Strache i njegov pouzdanik snimljeni su s ruskom damom (njeno lice je zamračeno, ali ostatak je vrijedno pogledati) kako dogovaraju prodaju austrijskih medija i kompanija ruskom bogatašu kojeg bi se prigodno nazivalo investitorom, jer se radi o 250 milijuna eura.
Pao je Vicekancelar, smijenjen je ministar policije, a ostavku su dali i drugi članovi FPÖ-a. Klasičan udar na političkog neprijatelja. Tajno, brzo i efikasno. Desnica je razobličena. Oni koji se pozivaju na obitelj žive raskalašeno. Oni koji se kunu u domoljublje prodaju zemlju.
Dirljivo je kako se Strache brani. Gotovo u jednoj rečenici poziva se na to da je bio pod utjecajem alkohola. Govori malo pijan, malo impresioniran zanosnom sugovornicom, u njenoj vili na Ibizi, pa dodaje da su mu to podmetnule tajne službe.
Na snimci se jasno vidi i čuje kako na prodaju nudi medije i zadovoljno hihoće kako je to prava stvar pred izbore.
Naravno da je to moja mašta, ali zamišljam da je možda slično neki moćnik iz Hrvatske ležerno sjedio zavaljen u fotelji, s čašom i objašnjavao kako je Večernji list sjajna prilika za kupnju. Dok objašnjava svoje ”sramotne, neprilične” izjave za uzvrat traži uplate u stranačke fondove. Očito je da bi radije gotovinu.
Sav je razgaljen. Ipak je to 250 milijuna eura. Nakon svega priznaje da su njegove izjave bile ”glupe, uvredljive” i ”neprihvatljive”, da je nasjeo na provokaciju i klopku.
Najradije bi rekao da to nije on, da nikad nije bio na Ibizi, da je vjeran muž, praktični vjernik. On je protiv prljavih emigranata koji ugrožavaju europske kršćanske vrijednosti i tradicije, on je inače protiv otuđene europske elite i birokracije. Neki eksperti bi možda doveli u pitanje autentičnost snimki, ali slika je blistavo jasna.
Tajna mi je ostala što službe zapravo rade u skladu s pravilima. U međuvremenu sam dosta promijenio stav. Danas su, uz pogreške (”Probajte nešto protiv Predsjednice i nastradat ćete u prometnoj nesreći”), daleko profesionalnije, bolje odjevene i bolje obučene
Meni je smiješno što Strache sve to objašnjava podmetanjem tajnih službi. Nije znao da ga se snima? Nije bilo legalno? U pitanju je odjednom je li istina ono što vidimo i čujemo ili zašto je to netko snimio! Tako se skreće pozornost s glavnog pitanja: Što je istina?
Kao da bi, da zna da ga se snima, taj političar desnice govorio o tajnim sporazumima, namještanju izbora, a ne o domoljublju, obiteljskim vrijednostima i poštenju!
Prije kojeg stoljeća takvi su se izvlačili na uroke, vještice i vraga. Sada na FSB, CIA-u ili još tajnije organizacije, sljedbenike Sorosa, masone ili Bilderberg.
Posebno slatko je kada se u Hrvatskoj tvrdi da je tako nešto podmetnula UDBA, KOS ili, generalno, Srbi. Slovenske službe se i ne spomenu, nekako su došle na glas kao petljave i nesposobne. Ne spominju se ni Talijani, Mađari ili NATO. UDBA zvuči bolje.
To govore ljudi koji su radili i vodili tajne službe, čija reputacija spletkara i inkvizitora nema mrlje. Iako su kadrovi UDBE u mirovini i pišu memoare, iako su neki kremirani bez počasti i pokopani u tišini, zgodno se pozvati na to da ti ”pakuje UDBA”. Kada tako nešto kaže Strache, nama je to smiješno, glupo i bolesno. Bolest se zove paranoja. Kao da muž uhvaćen u preljubu viče: ”Kome vjeruješ? Meni ili svojim očima?”
I još i u našim krajevima popularan odgovor koji bi trebao osporiti optužbe: ”Zašto baš sada pred izbore?” Pa kada bi trebalo? Nakon skijaške utrke, mise? Na Božić, pred Uskrs ili za Dan državnosti?
Da se i ne pomisli da isprika podjednako vrijedi i za lokalne, regionalne, predsjedničke ili nacionalne izbore?
Vjerojatno bi bilo praktično (Ustavom?) utvrditi dva datuma godišnje za obznanjivanje skandala, kao što se zakonom određuje i mjesto na kojem su prosvjedi dopušteni i bez najave (Hyde Park Corner). Malo ljudi zna da je to u Zagrebu Trg Francuske Republike.
Naravno da austrijskoj desnici ovaj skandal ne odgovara pred europske izbore, ali odgovara drugima, što je ne samo dopušteno, već i dobro. Hipokriziju treba razobličiti kad to najviše boli. U Hrvatskoj je izbor datuma nešto kompliciraniji. Objaviti propast Agrokora baš na neki datum (recimo rođendan vlasnika) stvarno je nezgodno i ključni dokaz političkog progona.
Naši bojovnici bi rado rekli da to nije slučajno, da sve rade na dan slavljenja vojske poginule na Bleiburgu, ali vidi vraga, ne može: radi se o njihovom čovjeku, deklariranom desničaru, mrzitelju migranata i doseljenika s Balkana, pobožnom vjerniku. Sigurno mrzi pedere, masone i Židove, a naročito komuniste koji su sve to zajedno.
Iako su izvješća članova službi napisana čitko i pregledno, još uvijek se ne mogu oteti dojmu da nije problem njihova politizacija i instrumentalizacija koliko neefikasnost i nerad. Ne mogu vjerovati da se tako muče s jednostavnim stvarima kao što su lažni SMS-ovi i mailovi. Zar ćemo tvrditi da ”OZNA sve dozna, VOA ni slova”?
Šute i prijekorno gledaju na to da je Kurz primio ostavku, raspustio Vladu i najavio izbore. Što ako i naš premijer učini tako?
Zamišljam kako je bilo zanimljivo slušati predanog domoljuba kako prodaje domovinu, predanog demokrata i borca za slobodu (stranka mu se tako i zove!) koji dogovara preuzimanje medija (”Tri, četiri ćemo otpustiti, tri, četiri dovesti, i izbori su naši”).
Onaj tko je to snimio valjao se od smijeha gledajući prizor koji nije mogao ni režirati. Domoljub malo zapliće jezikom, ali ne izgleda ni pijan ni nesvjestan toga što dogovara. Izgleda pokvaren.
Sugovornica ga tri puta upozorava da se radi o ilegalnom novcu i kriminalu. On ne odustaje. Nudi tvrtke koje živahno posluju i u Hrvatskoj. Slobodarska stranka, koju vode snimljeni s ruskom damom, inače se bori protiv establishmenta, trule i degenerirane Europe, a sada će morati na izbore. Njen raniji predsjednik poslije je razotkriven kao homoseksualac, ovaj kao potkupljivi smušenjak koji Austriju prodaje Rusima. A opet će ljudi glasati za njih jer pjevaju patriotske budnice i općenito vole kršćansku kulturu.
Ljupka je i formulacija kojom se optuženi brane: ”Nije važno što kaže nego je važno tko kaže”! To sam čuo više puta od osoba s hladnim smiješkom koje ne mogu reći da je optužba laž. Ne mogu jer nije laž, pa kažu da je važno tko to kaže.
Nećete valjda vjerovati ateistu, ljevičaru koji se raduje vašoj neprilici. Nećete valjda vjerovati novinama, zapisnicima i službenim dokumentima. To sami rade i još kažu: ”Nećete valjda komentirati sudske presude”? A to rade s govornice ispred brodogradilišta, s podija dvorane ili tek da ne izgledaju kao idioti kad nemaju što reći već potvrditi notorne optužbe.
Miješaju mi se osjećaji. Ne znam više pišem li o Austrijancima ili me zanose sličnosti s našim aferama.
Što mi sada preostaje? Gledati više puta snimku u kojoj se pokazuje licemjerje desničarskog ekstremista i njegova neuvjerljiva objašnjenja i tražiti razlike u odnosu na domaće slučajeve?
Teško se oteti dojmu da je sličnost velika, ali kod nas snimke nisu tako jasne. Nemojte misliti da u tome uživam i da se smijem. To ostavljam profesionalcima.
Meni je muka jer se pitam je li Christian Strache uzor našim ministrima. Trebao bi biti. Podnio je ostavku i rekao da ga je sram i da žali. No brani se isto kao naši.
Naši ministri, i kada su uhvaćeni na djelu i kada su uhvaćeni u laži, tvrde da je sve politička namještaljka, da su svoje žene i ljubavnice pratili iz zabave i uz njihovo znanje, da valjda i oni imaju pravo kupiti kuću jeftino, ne prijaviti imovinu, da je sve zavjera i da se osjeća rukopis UDBE i mrzitelja svega hrvatskog, zlobnih ateista i anarhista koji ne sanjaju Hrvatsku
Naši ministri, i kada su uhvaćeni na djelu i kada su uhvaćeni u laži, tvrde da je sve politička namještaljka, da su svoje žene i ljubavnice pratili iz zabave i uz njihovo znanje, da valjda i oni imaju pravo kupiti kuću jeftino, ne prijaviti imovinu, da je sve zavjera i da se osjeća rukopis UDBE i mrzitelja svega hrvatskog, zlobnih ateista i anarhista koji ne sanjaju Hrvatsku.
Nije mi do šale i nije mi do smijeha.
Brane se istomišljenici, ideološki saveznici i stranački drugovi. No kako će braniti svog desničarskog saveznika kad je u živahnom razgovoru izjavio: ”Kroatien ist eine Scheiße, eine Scheiße” (”Hrvatska je sranje, sranje”). Valjda čovjek zna što govori. Heinz-Christian Strache, predvodnik desničarskog pokreta i vice-kancelar koji je podnio ostavku, valjda iskreno govori ono što misli.
Nemojte pomisliti da se radi o njemu. Sličnost s našim političarima kada ih se suoči s činjenicama, snimkama, evidentnim skandalima i zloupotrebama je velika: i oni tvrde da im podmeću tajne službe, mediji, prikriveni sotonisti, eksponenti poraženog režima.
Istina je manje važna od stranačke lojalnosti.
autograf
