UZJEBAŠE se zadnjih dana i zastupnici vlasti i oporbe, pa i njihovi uvlakači po Fejsu i novinama – jer zastupnik Ivan Pernar stalno izlazi na govornicu i zamislite – govori. Napisaše se deseci stranica i stotine komentara o tome da jedan saborski zastupnik, eto izlazi na govornicu po gotovo svakoj točki i, nećete vjerovati, brani svoje stavove! Svojim argumentima (nebitno koliko ti argumenti stoje ili ne) i općenito zastupa svoju biračku bazu, one koji su ga izabrali. Čovjek, vjerovali ili ne, radi svoj posao.
Činjenica da u hrvatskoj politici netko radi svoj posao kao takva je uznemirila mnoge duhove – umjesto da se uhvate argumentacije, umjesto da se uhvate pravednosti, ispravnosti ili barem logičke zaokruženosti onoga što govori Ivan Pernar, uhvatili se komentatori toga da se eto čovjek javlja za sve za riječ.
Realno gledano, naše saborske rasprave ponajviše izgledaju kao borbe kečera (engl. professional wrestling), znate onu ekipu što se pred kamerama, nakon što njihovi „menadžeri“ u sjajnim odijelima izrecitiraju prijetnje, žestoko tuku, ali naravno na planirani i programirani način – da se slučajno netko ne ozlijedi. Ekipa pada s dva metra, stokilaš skače na drugog stokilaša, usput se razbije i koja stolica ili uleti u gledalište – no na kraju eto svi su zadovoljni, sretni i veseli.
Tako vam otprilike izgleda Sabor – sve pršti od borbe, ali pazi se da netko ne bi bio politički ozlijeđen, spominju se afere, ali se ne spominju imena, govori se o pravosuđu, ali se šuti da isto ne radi, uglavnom, cijela je predstava tu, i glumci i igrači i mi koji sve to gledamo i plaćamo, predstava postavljena tako da se ništa ne promijeni.
I onda dođe jedan Ivan Pernar – i zajeb, ne igra po pravilima. Stalno traži riječ, stalno ispravlja, javlja se svome biračkom tijelu i napokon koristi onu ustavnu odredbu koja nije stavljena slučajno tamo: „Zastupnik ne može biti pozvan na kaznenu odgovornost, pritvoren ili kažnjen za izraženo mišljenje ili glasovanje u Hrvatskom saboru.“
Je li Pernar demagog?
Optužuju se Pernara da je demagog. Politički - o da, definitivno jest. No, jesu li oni koji ga optužuju da je demagog također demagozi? O, da, naravno! Samo je problem u tome što se u kontrolirani, uređeni, fini svijet demagogije podjele vlasti između SDP-a i HDZ-a našao Most i našao Živi zid.
Jesu li Pernar i Živi zid blokirali ovrhe, koje su kasnije provedene, a troškovi njihovih blokada su došli na ionako blokirane ovršenike. Jesu (s druge strane, Živi zid kaže da oni to uredno upozore prije akcije, pa stvar samih dužnika). Govori li Pernar o izlasku iz NATO-a i EU, nakon čega bi mnogi troškovi narasli, a mnogi od mladih zagovornika Živog zida bi dobro stigli razmisliti o svojoj odluci, stojeći zimi na straži – jer vojna neutralnost bi gotovo sigurno tražila vraćanje obveznog vojnog roka? Govori.
Ali, to naše velike stranke nisu objasnile građanima. Zašto? Zato što i same prodaju demagogiju. Istina, malo više profinjenu, ali i dalje demagogiju. I kada se nađe netko tko savršeno koristi upravo njihove metode, na još bolji način – onda je on problem.
Obrazovni sustav – slušaj i ponavljaj
Pogledajte hrvatski obrazovni sustav:Slušaj i ponavljaj! Ogromna količina činjenica, reprodukcija i – šutnja. Hrvatski obrazovni sustav, barem do razine fakulteta (a na fakultet ne idu baš svi) uopće vas ne uči onome danas najvažnijem – kritičkom mišljenju.
Obrazovni sustav Hrvatske nasljednik je onog rađenog u doba totalitarnih država – koji vas je uredno učio da cijenite i poštujete kralja i cara Franju Josipa, pa kralja Aleksandra, pa namjesnika Pavla, pa Antišu, pa Tita. Preko stotinu godina obrazovni sustav je mijenjao slike i likove, ali je u suštini ostajao isti – naučiti vas da budete vrijedan tvornički radnik, ali da se ne bunite i ne postavljate pitanja.
Prošlo je preko četvrt stoljeća otkada smo uveli demokraciju – a obrazovni sustav nije ni blizu onome što bi demokracija trebala učiti: kritičko razmišljanje, propitivanje, komparaciju izvora, logiku… I dalje se uči mlade knezove i kraljeve o kojima je pola onoga što piše u knjigama bajka, ali ne kako boljim argumentima na lošije argumente. Zašto? Da se ne bi propitivalo.
Pričali su HDZ i SDP pred izbore o nekom ogromnom zapošljavanju – koje je doslovno nemoguće uz ovakvu strukturu radne snage, osim ako plaće ne spustimo na 1000 kuna pa se bacimo u koštac s Bangladešom i sličnima. Samo ta priča o velikom zapošljavanju nije ništa manje demagogija od onoga što priča Pernar. Možda i više i možda je čak i opasnija – jer dolazi od stranaka iza kojih su ipak ljudi s titulama i znanjima.
Što kada bi građani od političara počeli tražiti kompetencije?
Ima Pernar i knjigu, dijeli se PDF online: „Kako je nastao novac“, uredno knjiga ima ISBN broj, dakle „prava“, no u pitanju je takozvani samoizdat – izdavač je uredno sam Ivan Pernar, a ne pišu ni recenzenti, u pitanju je nešto što nema nikakve znanstvene ili slične vrijednosti, već je osobni stav autora. To samo po sebi ne mora biti loše – ima čovjek pravo na svoj stav, no koliko Hrvata uopće zna kakva je razlika između Pernarove „Kako je nastao novac“ i knjige nekog znanstvenika koju izdaje poznati izdavač, uz dvojicu ili trojicu jakih recenzenata? Tri posto stanovništva? Pet posto? Sedam?
Temeljene postavke metodologije i znanstvene objave, nešto što se vani uči u srednjoj školi – kod nas se ne uči ispod fakultetske razine (a ne uče se nažalost ni na svakom fakultetu). Zašto? Pa da ne bi netko počeo stvarati razliku između lupanja političara i onoga što znanstvenici barem pokušavaju objasniti. Da ne bi netko mogao kao argument raspravi koristiti recenzirani znanstveni rad nasuprot riječi šefa stranke. Da narod ne bi shvatio što je razlika između osobnog stava, izbornog obećanja i znanstvene istine.
Model koji postoji, model koji su upravo razvile velike stranke, a ne neki Most ili najmanje Živi zid – Pernar je počeo učinkovito koristiti. Razumije čovjek model, i igra po njemu. I sada je on opasnost i demagogija. Nije. Opasnost i demagogija su oni koji su razvili taj model gdje sve stručne kompetencije vrijede gram političke podobnosti.
Otvaranje nezgodnih tema
Kaže Ivan Pernar: „Da pravosuđe funkcionira, ne bi bila vijest u medijima da je kriv pas Medo. To je doseg hrvatskog pravosuđa, pas Medo je kriv, a vi gospodo iz HDZ-a, a vi niste, jer vas je sud oslobodio." I onda cijela dvorana šuti, desni dio se malo duri. A čovjek – govori istinu. Govori o pravosudnom sustavu i govori ono što se malo tko usuđuje reći javno – isti ne funkcionira. Odnosno, funkcionira kada vam treba uzeti novce, kada vam dug od 200 kuna naraste na ovršni prijedlog od 1200 kuna, ali što se događa u velikim slučajevima?
Pogledajmo slučaj Sanader. Čovjeku se sudi godinama, teške prvostupanjske presude su redom pale, ponavljaju se postupci, valjda još jedino on i njegov odvjetnik znaju što se točno događa i u kojoj je fazi koja optužnica. No, sjećate li se kada je Sanader uhapšen? U prosincu 2010. godine! Punih pet godina čitamo optužnice, sada u istražni zatvor, sada van, sada prvostupanjska, sada ponavljanje… Student koji je te 2010. godine bio brucoš, sada rješava zadnje ispite kako bi postao magistar prava!
Ako je Sanader kriv, a nije osuđen u pet godina – to je užasno za pravosudni sustav i mnoge ostavke bi trebale tamo pasti. Ako je čovjek nevin, a punih pet godina se vucara po sudovima – to je još gore, to je užasna i na sve načine neprihvatljiva situacija! Višegodišnji sudski postupci nisu prihvatljivi, a o tome Sabor šuti!
Da ne spominjemo ovrhe – evo dobar dio europskih zemalja, za one najčešće, ovrhe po računima uveo je jednostavne sustave koji ne traže odvjetnike i javne bilježnike. I o tome smo nedavno pisali.
Mislite da će sada netko krenuti u promjene da se i u nas trošak ovršnog prijedloga temeljem neplaćenog računa smanji s 500 ili 800 na 50 kuna? Neće, jer će naglo lobiji početi zvati šefove stranaka s pitanje: "Mislite li vi na naredno sponzorstvo?"
A gdje je oporba?
U zadnje vrijeme u Saboru ni nema oporbe. Ne samo ovih par dana, nego mjesecima – kada ste čuli neki dobar oporbeni govor? Kada je zadnji puta grmjelo s govornice? Kada se na argumentiran način udaralo pravni šamar vladajućima? Od oporbe, čitamo poneki upis na Fejsu Arsena Bauka i Gorana Beusa Richembergha, što valjda možemo više zahvaliti njihovim dalmatinskim genima nego političkom opredjeljenju, no što je s desetinama drugih zastupnika?
I u takvoj jadnoj i bezidejnoj situaciji naravno da svi lupaju po Pernaru – ne zato što govori puno toga što ne stoji (a govori puno toga što ne stoji) već zato što svojim nastupima razotkriva mehanizme praznog vladanja bez odgovornosti tako razvijene i raširene i popularne u Hrvatskoj.
Što će biti dalje?
Imati će puno opomena, oduzetih riječi, a možda ga i poneki put istjeraju iz Sabornice – ne zato što je problematičan, nego zato što nervira bezidejne i beskarakterne mutavce koji čine dobar dio ostatka Hrvatskoga sabora. Čovjek je shvatio da može tamo pričati svašta, a da nitko nema znanja odgovoriti mu nekim argumentom – osim oduzeti riječ, čime mu u biti daju za pravo.
index
Činjenica da u hrvatskoj politici netko radi svoj posao kao takva je uznemirila mnoge duhove – umjesto da se uhvate argumentacije, umjesto da se uhvate pravednosti, ispravnosti ili barem logičke zaokruženosti onoga što govori Ivan Pernar, uhvatili se komentatori toga da se eto čovjek javlja za sve za riječ.
Realno gledano, naše saborske rasprave ponajviše izgledaju kao borbe kečera (engl. professional wrestling), znate onu ekipu što se pred kamerama, nakon što njihovi „menadžeri“ u sjajnim odijelima izrecitiraju prijetnje, žestoko tuku, ali naravno na planirani i programirani način – da se slučajno netko ne ozlijedi. Ekipa pada s dva metra, stokilaš skače na drugog stokilaša, usput se razbije i koja stolica ili uleti u gledalište – no na kraju eto svi su zadovoljni, sretni i veseli.
Tako vam otprilike izgleda Sabor – sve pršti od borbe, ali pazi se da netko ne bi bio politički ozlijeđen, spominju se afere, ali se ne spominju imena, govori se o pravosuđu, ali se šuti da isto ne radi, uglavnom, cijela je predstava tu, i glumci i igrači i mi koji sve to gledamo i plaćamo, predstava postavljena tako da se ništa ne promijeni.
I onda dođe jedan Ivan Pernar – i zajeb, ne igra po pravilima. Stalno traži riječ, stalno ispravlja, javlja se svome biračkom tijelu i napokon koristi onu ustavnu odredbu koja nije stavljena slučajno tamo: „Zastupnik ne može biti pozvan na kaznenu odgovornost, pritvoren ili kažnjen za izraženo mišljenje ili glasovanje u Hrvatskom saboru.“
Je li Pernar demagog?
Optužuju se Pernara da je demagog. Politički - o da, definitivno jest. No, jesu li oni koji ga optužuju da je demagog također demagozi? O, da, naravno! Samo je problem u tome što se u kontrolirani, uređeni, fini svijet demagogije podjele vlasti između SDP-a i HDZ-a našao Most i našao Živi zid.
Jesu li Pernar i Živi zid blokirali ovrhe, koje su kasnije provedene, a troškovi njihovih blokada su došli na ionako blokirane ovršenike. Jesu (s druge strane, Živi zid kaže da oni to uredno upozore prije akcije, pa stvar samih dužnika). Govori li Pernar o izlasku iz NATO-a i EU, nakon čega bi mnogi troškovi narasli, a mnogi od mladih zagovornika Živog zida bi dobro stigli razmisliti o svojoj odluci, stojeći zimi na straži – jer vojna neutralnost bi gotovo sigurno tražila vraćanje obveznog vojnog roka? Govori.
Ali, to naše velike stranke nisu objasnile građanima. Zašto? Zato što i same prodaju demagogiju. Istina, malo više profinjenu, ali i dalje demagogiju. I kada se nađe netko tko savršeno koristi upravo njihove metode, na još bolji način – onda je on problem.
Obrazovni sustav – slušaj i ponavljaj
Pogledajte hrvatski obrazovni sustav:Slušaj i ponavljaj! Ogromna količina činjenica, reprodukcija i – šutnja. Hrvatski obrazovni sustav, barem do razine fakulteta (a na fakultet ne idu baš svi) uopće vas ne uči onome danas najvažnijem – kritičkom mišljenju.
Obrazovni sustav Hrvatske nasljednik je onog rađenog u doba totalitarnih država – koji vas je uredno učio da cijenite i poštujete kralja i cara Franju Josipa, pa kralja Aleksandra, pa namjesnika Pavla, pa Antišu, pa Tita. Preko stotinu godina obrazovni sustav je mijenjao slike i likove, ali je u suštini ostajao isti – naučiti vas da budete vrijedan tvornički radnik, ali da se ne bunite i ne postavljate pitanja.
Prošlo je preko četvrt stoljeća otkada smo uveli demokraciju – a obrazovni sustav nije ni blizu onome što bi demokracija trebala učiti: kritičko razmišljanje, propitivanje, komparaciju izvora, logiku… I dalje se uči mlade knezove i kraljeve o kojima je pola onoga što piše u knjigama bajka, ali ne kako boljim argumentima na lošije argumente. Zašto? Da se ne bi propitivalo.
Pričali su HDZ i SDP pred izbore o nekom ogromnom zapošljavanju – koje je doslovno nemoguće uz ovakvu strukturu radne snage, osim ako plaće ne spustimo na 1000 kuna pa se bacimo u koštac s Bangladešom i sličnima. Samo ta priča o velikom zapošljavanju nije ništa manje demagogija od onoga što priča Pernar. Možda i više i možda je čak i opasnija – jer dolazi od stranaka iza kojih su ipak ljudi s titulama i znanjima.
Što kada bi građani od političara počeli tražiti kompetencije?
Ima Pernar i knjigu, dijeli se PDF online: „Kako je nastao novac“, uredno knjiga ima ISBN broj, dakle „prava“, no u pitanju je takozvani samoizdat – izdavač je uredno sam Ivan Pernar, a ne pišu ni recenzenti, u pitanju je nešto što nema nikakve znanstvene ili slične vrijednosti, već je osobni stav autora. To samo po sebi ne mora biti loše – ima čovjek pravo na svoj stav, no koliko Hrvata uopće zna kakva je razlika između Pernarove „Kako je nastao novac“ i knjige nekog znanstvenika koju izdaje poznati izdavač, uz dvojicu ili trojicu jakih recenzenata? Tri posto stanovništva? Pet posto? Sedam?
Temeljene postavke metodologije i znanstvene objave, nešto što se vani uči u srednjoj školi – kod nas se ne uči ispod fakultetske razine (a ne uče se nažalost ni na svakom fakultetu). Zašto? Pa da ne bi netko počeo stvarati razliku između lupanja političara i onoga što znanstvenici barem pokušavaju objasniti. Da ne bi netko mogao kao argument raspravi koristiti recenzirani znanstveni rad nasuprot riječi šefa stranke. Da narod ne bi shvatio što je razlika između osobnog stava, izbornog obećanja i znanstvene istine.
Model koji postoji, model koji su upravo razvile velike stranke, a ne neki Most ili najmanje Živi zid – Pernar je počeo učinkovito koristiti. Razumije čovjek model, i igra po njemu. I sada je on opasnost i demagogija. Nije. Opasnost i demagogija su oni koji su razvili taj model gdje sve stručne kompetencije vrijede gram političke podobnosti.
Otvaranje nezgodnih tema
Kaže Ivan Pernar: „Da pravosuđe funkcionira, ne bi bila vijest u medijima da je kriv pas Medo. To je doseg hrvatskog pravosuđa, pas Medo je kriv, a vi gospodo iz HDZ-a, a vi niste, jer vas je sud oslobodio." I onda cijela dvorana šuti, desni dio se malo duri. A čovjek – govori istinu. Govori o pravosudnom sustavu i govori ono što se malo tko usuđuje reći javno – isti ne funkcionira. Odnosno, funkcionira kada vam treba uzeti novce, kada vam dug od 200 kuna naraste na ovršni prijedlog od 1200 kuna, ali što se događa u velikim slučajevima?
Pogledajmo slučaj Sanader. Čovjeku se sudi godinama, teške prvostupanjske presude su redom pale, ponavljaju se postupci, valjda još jedino on i njegov odvjetnik znaju što se točno događa i u kojoj je fazi koja optužnica. No, sjećate li se kada je Sanader uhapšen? U prosincu 2010. godine! Punih pet godina čitamo optužnice, sada u istražni zatvor, sada van, sada prvostupanjska, sada ponavljanje… Student koji je te 2010. godine bio brucoš, sada rješava zadnje ispite kako bi postao magistar prava!
Ako je Sanader kriv, a nije osuđen u pet godina – to je užasno za pravosudni sustav i mnoge ostavke bi trebale tamo pasti. Ako je čovjek nevin, a punih pet godina se vucara po sudovima – to je još gore, to je užasna i na sve načine neprihvatljiva situacija! Višegodišnji sudski postupci nisu prihvatljivi, a o tome Sabor šuti!
Da ne spominjemo ovrhe – evo dobar dio europskih zemalja, za one najčešće, ovrhe po računima uveo je jednostavne sustave koji ne traže odvjetnike i javne bilježnike. I o tome smo nedavno pisali.
Mislite da će sada netko krenuti u promjene da se i u nas trošak ovršnog prijedloga temeljem neplaćenog računa smanji s 500 ili 800 na 50 kuna? Neće, jer će naglo lobiji početi zvati šefove stranaka s pitanje: "Mislite li vi na naredno sponzorstvo?"
A gdje je oporba?
U zadnje vrijeme u Saboru ni nema oporbe. Ne samo ovih par dana, nego mjesecima – kada ste čuli neki dobar oporbeni govor? Kada je zadnji puta grmjelo s govornice? Kada se na argumentiran način udaralo pravni šamar vladajućima? Od oporbe, čitamo poneki upis na Fejsu Arsena Bauka i Gorana Beusa Richembergha, što valjda možemo više zahvaliti njihovim dalmatinskim genima nego političkom opredjeljenju, no što je s desetinama drugih zastupnika?
I u takvoj jadnoj i bezidejnoj situaciji naravno da svi lupaju po Pernaru – ne zato što govori puno toga što ne stoji (a govori puno toga što ne stoji) već zato što svojim nastupima razotkriva mehanizme praznog vladanja bez odgovornosti tako razvijene i raširene i popularne u Hrvatskoj.
Što će biti dalje?
Imati će puno opomena, oduzetih riječi, a možda ga i poneki put istjeraju iz Sabornice – ne zato što je problematičan, nego zato što nervira bezidejne i beskarakterne mutavce koji čine dobar dio ostatka Hrvatskoga sabora. Čovjek je shvatio da može tamo pričati svašta, a da nitko nema znanja odgovoriti mu nekim argumentom – osim oduzeti riječ, čime mu u biti daju za pravo.
index
