Početak druge godine rata u Ukrajini, koji je ruski predsjednik Vladimir Putin započeo 24. veljače 2022., mogao bi se protegnuti do proljeća sljedeće godine, kada završavaju aktualni mandati i ruskom i ukrajinskom šefu države. No rat će na istoku Europe i dalje testirati odnose između hrvatskog predsjednika i premijera koji su u tom smislu najviše podijeljen dvojac izvršne vlasti u Europi…

Ruska vojna invazija na Ukrajinu, započeta u ovom obliku prošle veljače, u godinu je dana postala najsmrtonosnijim oružanim sukobom u Europi nakon Drugog svjetskog rata odnijevši, prema različitim procjenama, nekoliko stotina tisuća vojnih i civilnih žrtava. S iznimkom ratova u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te na Kosovu u 1990-ima, neviđena razaranja gradova i sela te infrastrukture u jednoj europskoj zemlji proteklih nekoliko desetljeća potvrdila su to da su se međunarodni odnosi u 21. stoljeću naglo vratili u prvu polovicu 20. stoljeća, a režim ruskog predsjednika Vladimira Putina sustavno metastazirao u velikodržavnu autokraciju i de facto osobnu diktaturu nalik onima u Italiji s Benitom Mussolinijem na čelu te s Franciscom Francom u Španjolskoj. Paradoksalno, Putin, koji je 24. veljače 2022. opravdavao napad na Ukrajinu potrebom njezine 'denacifikacije' (i 'demilitarizacije'), koristi sve elemente spomenutih fašističkih poredaka, od velikodržavlja kao najvažnije vrijednosti, preko kulta ličnosti i socijalne mobilizacije masa, do oslanjanja na razgranat represivni aparat te promicanja ultrakonzervativnih ideja. Naposlijetku, tu je i osvajački rat da bi se 'velika država' učinila još većom, dakako za jedini državotvorni narod koji obitava na takvom području.

Europa i svijet nisu se tako ruskom invazijom na Ukrajinu vratili u Hladni rat, niti su se našli u njegovoj novoj inačici. Na istoku Europe vodi se tipičan 'pravi' i 'stari' rat, kakve su totalitarni režimi različitih ideoloških predznaka u Europi pokretali u 1930-ima, od talijanskog napada na Etiopiju, preko njemačkog osvajanja Češke i Poljske, do sovjetskog prodora u Poljsku, Finsku, Estoniju, Latviju i Litvu. Iako je govorio o 'denacifikaciji' Ukrajine, Putinovo vojno anektiranje jugoistoka Ukrajine nije ništa drugo nego nova inačica ostvarivanja Lebensrauma. Treba se nadati da će biti podjednako neuspješna kao i ona izvorna, jer će u suprotnom međunarodni poredak - uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata 1945. i utemeljen na Povelji Ujedinjenih naroda, kao i 'spašavanju budućih naraštaja od užasa rata', te nakon Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji 1975., čiji je ključni zaključak bio nepovredivost državnih granica - dugoročno zamijeniti međunarodno nasilništvo. I to kao svojevrstan paleorealizam u kojem najveće i najjače države nameću svoje interese isključivo uporabom oružane sile.

Dakle, 2020-e su nove 1930-e, barem kada je riječ o ratnom istoku europskog kontinenta, uz nadu da njegov politički zapad ni ne pomišlja na novi Minhenski sporazum. Znamo kako je završio onaj iz 1938. Početak druge godine rata u Ukrajini, koji je kao ograničeni sukob započeo 2014. ruskim anektiranjem ukrajinske Autonomne Republike Krim te oružanom pobunom proruskih separatista u Doneckoj i Luhanskoj oblasti, daleko je od onoga što se u teoriji konflikata naziva pat-pozicijom. Obje strane, i ruska, napadačka, i ukrajinska, obrambena, računaju na preokret na bojištu jer nisu ni blizu planiranog cilja. Za Ukrajinu to znači oslobađanje cijelog teritorija pod ruskom okupacijom, odnosno uspostava teritorijalne cjelovitosti, a za Rusiju kompletan nadzor nad četiri prisvojene ukrajinske oblasti čija su središta u Hersonu, Zaporižji, Donecku i Luhansku, uz već anektirani Krim. Zauzimanje najvećeg dijela tih oblasti kojima se uspostavlja teritorijalni kontinuitet od Krima do same Rusije ujedno je najveći ruski vojni uspjeh u invaziji na Ukrajinu, u kojem su, kao i u Zimskom, tj. Sovjetsko-finskom ratu 1939./40., napadači izgubili enorman broj vojnika. Sve je to prema međunarodnom pravu jedino okupirani teritorij.

'Denacifikacija', 'demilitarizacija' - okupacija

A što znači privremena okupacija teritorija međunarodno priznate države, u Europi najbolje zna država čija se aktualna vlast (ne)očekivano podijelila kada je posrijedi ruska vojna invazija na Ukrajinu. To je Hrvatska, čija situacija iz prve polovice 1990-ih uvelike podsjeća na sadašnju u Ukrajini. Stoga je i sadašnji hrvatski premijer Andrej Plenković na početku svoga prvog mandata predlagao hrvatski model reintegracije kada je riječ o Ukrajini i njezinim tadašnjim odmetnutim regijama na istoku. Unatoč dobrim i mirotvornim namjerama, Plenkovićeva inicijativa nije imala nikakve šanse za realizaciju ne zato što je Hrvatska neutjecajna članica međunarodne zajednice, nego zato što je Rusija otpočetka računala ili na otkidanje pojedinih dijelova Ukrajine ili na njezinu cjelokupnu 'denacifikaciju' i 'demilitarizaciju', ovisno o tome što bude ostvarivo. Međutim ruski režim nije računao na tako žilav ukrajinski otpor, homogenizaciju Europske unije i NATO-a u podršci Ukrajini te ponovno potvrđeno pravilo da je u svakom ratu puno motiviranija ona strana koja na svom teritoriju brani pravo na egzistenciju od one koja na tuđem uzima tuđe. Usto, ruska vojna sila, unatoč tisućama nuklearnih glava kao sovjetskoj baštini, danas ovisi o potkapacitiranu časničkom kadru, slabo koordiniranim vojnicima koji niti ne znaju za što se bore te unovačenim zatvorenicima različitih profila. Ukrajinu, koja se prije gotovo tri desetljeća odrekla nuklearnog naoružanja u zamjenu za međunarodno jamčenje svoje sigurnosti, prevarili su i Rusija, ali i Zapad, koji je sve do 24. veljače 2022. politički surađivao te trgovao s Putinom. Da se Zapad 2014., nakon ruskog anektiranja Krima, postavio kao 2022., možda bi ishod bio drukčiji. Ovako svakako nije.

Putinu je problematično bilo realno ukrajinsko približavanje Europskoj uniji kao vrijednosnoj i interesnoj zajednici, a ne fiktivno NATO-u kao sustavu kolektivne sigurnosti. Uostalom, Putinov napad na Ukrajinu velikim je dijelom rezultanta unutarnje politike, odnosno bojazni da bi u Rusiji kad-tad mogli izbiti prosvjedi poput onih u Bjelorusiji 2020. i Kazahstanu 2022., kao što se Putin počeo odmicati od Zapada i kakve-takve hibridne demokracije nakon niza 'obojenih' revolucija u Gruziji, Ukrajini i Kirgistanu od 2003. do 2005. Izmišljanje vanjskog neprijatelja i eliminiranje onoga unutarnjeg, a sve da bi se represijom i agresijom unedogled ostalo na vlasti sa svim političkim i osobito financijskim beneficijama, najvažnije su karakteristike produljene ruske 'autokratske tranzicije' u posljednja tri desetljeća. Kao što je rat počeo u Kremlju, tako će u njemu i završiti, samo je pitanje u kojem vremenskom intervalu i s koliko visokom cijenom. Za Ukrajinu, za Rusiju, za Europu te za cijeli svijet.

Hrvatska je, naoko logično, trebala biti jedinstvenom u svom državnom vrhu u osudi agresora i podršci napadnutom. I dok se premijeru Plenkoviću u tome jedino može zamjeriti kontraproduktivno anatemiziranje dijela oporbe koja nije podržala obuku ukrajinskih vojnika, čime se sama deklarirala, predsjednik Milanović postao je omiljeni europski političar u ruskim medijima upravo zbog svog konstantnog relativiziranja i položaja agresora i položaja napadnutog. Od besmislica da 'Ukrajina prijeti nuklearnim oružjem' i nepoznavanja povijesti o ruskoj neuništivosti (dovoljno se sjetiti Rusko-japanskog rata, Brest-Litovskog mira i intervencije u Afganistanu) do poruka da Krim više nikada neće biti ukrajinski te stalnog prozivanja EU-a, NATO-a i SAD-a. Tako se hrvatski predsjednik našao u društvu političara poput Viktora Orbána, Aleksandra Lukašenka i Milorada Dodika, neprestance zamjerajući Zapadu da 1991. ništa nije napravio za obranu Hrvatske, a danas za Ukrajinu čini sve. Što je pak Milanović 1991. aktivno napravio za obranu Hrvatske kao dvadesetpetogodišnji muškarac s diplomom Pravnog fakulteta i odsluženim vojnim rokom? Ukrajina je među prvima priznala hrvatsko pravo na samoodređenje, a time i na teritorij.

Možda su reakcije predsjednika Milanovića uvjetovane reakcijama premijera Plenkovića kako bi i na primjeru rata u Ukrajini imao uglavnom suprotan stav te je i u ovom slučaju vanjskopolitičko mišljenje produžetak unutarnje politike. A možda bi svoj položaj, kada bi bio diplomatski kreativniji, Milanović mogao iskoristiti kao mirovni posrednik između Ukrajine i Rusije, makar na razini inicijative s obzirom da je Hrvatska rado viđena na jednoj, a on na drugoj strani. Kako god bilo, hrvatski predsjednik djeluje izolirano u Europskoj uniji te mu je jedini srdačan sugovornik mađarski premijer, osobito kada je potonji na ljetovanju na hrvatskoj obali, za koju smatra da je povijesno nepravedno oteta Ugarskoj. Rat se u Ukrajini na taj način reflektirao i na verbalni rat unutar hrvatske vlasti. U oba slučaja ključno bi moglo biti sljedećih godinu dana, kada istječu mandati i ukrajinskog i ruskog i hrvatskog predsjednika. Za prva će dva odlučni biti događaji na bojištu, a za hrvatskog, kao i ranije, oni podalje od njega.

tportal