Zapadna Njemačka, prije 30 godina na vrhuncu političke i ekonomske moći, anektirala je svoju istočnu sestru. Isti kolonijalni odnos koji su pobjednici u hladnom ratu uspostavljali u tranzicijskim zemljama najokrutnije je uspostavljen u bivšoj Istočnoj Njemačkoj – dobili su slobodu, ali su postali građani drugog reda
Nije istina da su se prije trideset godina ujedinile dvije njemačke države, kako se ovih dana tvrdi u brojnim tekstovima i govorima povodom proslave pada Berlinskog zida. Tada se zapravo dogodilo nešto drugo. Zapadna Njemačka, u tom trenutku na vrhuncu političke i ekonomske moći, anektirala je svoju istočnu sestru koja je, kao i cijeli blok sovjetskih satelita, grcala u dubokoj krizi. Zapadnonjemački kancelar Helmut Kohl dobio je nadimak Ujedinitelj, iako ga je zaslužio koliko i davnašnji kralj Aleksandar Karađorđević, kad je godine 1918. stvorena Država Srba, Hrvata i Slovenaca. U oba slučaja riječ je bila o aneksiji, a ne o ujedinjenju, pa su zajedničke države konstituirane na unitarnom principu. Država SHS proizvoljno je podijeljena na banovine, a Istočna Njemačka na pet novih pokrajina (Länder), koje su uvrštene među one od kojih se sastojala Zapadna Njemačka.
Naravno, može se reći da usporedba nije korektna jer svi Nijemci su se, za razliku od Južnih Slavena, smatrali jednim narodom. Ali trideset godina poslije vidljivo je da to nije bilo dovoljno. ‘Danas, nakon trideset godina, zapanjen sam kada vidim koliki jaz još uvijek postoji između dvije Njemačke. Šokiran sam što Istok još traje.’ To je citat jednog britanskog novinara koji je svjedočio rušenju zida, otkada sustavno prati zbivanja u Njemačkoj, a kod nas ga prenosi ‘Jutarnji list’. I sve druge brojne analize povodom tridesete godišnjice pada zida sadrže istu konstataciju i isto čuđenje. Govori se i piše o živoj nostalgiji za boljom prošlošću, pa i za nekadašnjim DDR-om. Zašto se to događa? Odgovor je jednoglasan. To su ostaci socijalističkog mentaliteta, odnosno nespremnosti ljudi koje je pokvario socijalizam da rade kako to kapitalizam traži. Da zasuču rukave i prihvate se posla, umjesto da tuguju za siromašnim, ali komotnim i sigurnim vremenima.
Dokle će trajati takvo stanje? Najčešće se odgovara da treba pričekati na nove generacije, a jedan pesimistični autor čak tvrdi da se to nikad neće promijeniti. Zanimljivo je da se nitko ne pita zašto su se toliko ulijenili upravo Nijemci i to iz tradicionalno marljivih i štedljivih protestantskih krajeva, gdje je rođen duh kapitalizma (Max Weber). Zašto su taj socijalistički mentalitet i nostalgija (ako ih uopće ima) mnogo slabiji u Češkoj ili Poljskoj? Možda odgovor ipak treba potražiti u načinu ujedinjenja, točnije u aneksiji.
Kad je Gorbačov došao na čelo SSSR-a i pokrenuo perestrojku, ozbiljno prestrojavanje započelo je i u svim satelitskim zemljama. (U nekima, posebno u Poljskoj, trajalo je i prije.) Tada se počelo govoriti i o mogućem ujedinjenju Njemačke. Za razliku od onoga što sada mnogi misle, Europa se toga bojala. Britanski povjesničar Ian Kershaw kaže da se tada naveliko citirala ova cinična izjava francuskog književnika Francoisa Mauriaca: ‘Toliko volim Njemačku da mi je drago što postoje čak dvije.’ Francuski predsjednik Francois Mitterrand rekao je da bi u slučaju ujedinjenja samo Europska unija sa zajedničkom valutom mogla obuzdati snagu velike Njemačke, a britanska premijerka Margaret Thatcher da su za nju jednako nepodnošljive i ujedinjena Njemačka i zajednička europska valuta. Protiv njemačkog ujedinjenja otvoreno su govorili i neki drugi europski državnici, na primjer premijeri Italije i Nizozemske. Očito je još bilo svježe sjećanje na njemačku ulogu u dva prethodna rata, koja su u prvoj polovici stoljeća razorila Europu. Ni sami Nijemci nisu bili potpuno jedinstveni. Na zapadu je 30 posto građana bilo protiv ujedinjenja, a na istoku čak 40 posto. Kao da su predosjećali što ih čeka.
Pretpostavljalo se i da će proces ujedinjenja, kad do njega dođe, trajati nekoliko godina, tokom kojih će biti proveden neki oblik konvergencije kako bi se spriječili prejaki šokovi. Nešto kao sadašnji proces pristupanja u članstvo Europske unije. Ali povijest rijetko teče po nekom unaprijed utvrđenom voznom redu pa su se, nakon rušenja Berlinskog zida (što je odgovaralo nekadašnjem rušenju Bastille), godine pretvorile u mjesece, mjeseci u dane, a ujedinjenje u aneksiju. Život je tražio da se odluke donose odmah, a u danim okolnostima to je bilo moguće samo na zapadnoj strani bivšeg zida, odnosno u Bonnu, koji je bio glavni grad Zapadne Njemačke.
Jedna od prvih bila je zamjena istočne marke u zapadnu. Nešto drugo, na primjer uvođenje nekog novog zajedničkog novca, nije nikome bilo ni na kraj pameti. Zapadnonjemačka marka bila je carica svih valuta, kojoj je nakon gubljenja zlatne podloge i dolar mogao samo nositi skute. Jedino je pitanje bilo po kojem tečaju provesti zamjenu. Odgovor je na prvi pogled bio velikodušan. Plaće, mirovine i uštede do 4.000 maraka, a za starije od 60 godina do 6.000, preračunate su po tečaju 1:1. Puna šaka brade. Za sve drugo vrijedio je tečaj 2:1. A koliki je bio realan tečaj? Ekonomisti smatraju da se u uvjetima kad nema deviznog tržišta na kojem bi se uspostavljao tzv. ravnotežni tečaj, on određuje na crnom tržištu. A na njemu je tečaj bio 8:1. Osam istočnih za jednu zapadnu marku.
Bar bi nama trebalo biti jasno kakve su posljedice po privredu kad je domaća valuta nerealno jaka. Kod nas je to uništilo industriju i agrar, ali taj je proces ipak trajao desetak godina. U Istočnoj Njemačkoj konkurentnost industrije tako je naglo srušena da je već u prvoj godini nestala polovica ukupne industrije. Ostatak je preko posebnog državnog fonda rasprodan u bescjenje. Kupci su bili samo sa zapada. Ugasilo se preko tri milijuna radnih mjesta, a velik broj ljudi nije nikad više našao posao. S ulice u kakvu-takvu mirovinu. Istovremeno, Zapadna je Njemačka uložila golem novac u istok, pa je za tu svrhu uveden i novi porez na sve plaće. Državnim novcem financirana je obnova zapuštene infrastrukture (željeznica, ceste, komunalije), dok je industrija sa zapada ulagala u proizvodne pogone na istoku. U prvom redu automobilska industrija, koja je u Njemačkoj najjači nosilac razvoja. Ali činila je to na poznat način. Razvoj, komercijala i ostali poslovi s visokom dodanom vrijednošću zadržani su u centrali. Na istok se selio slabo plaćeni fizički rad. Zato su danas, nakon 30 godina, plaće na istoku znatno niže nego na zapadu. Velika većina njemačkih tvrtki ima centrale na zapadu, a niti jedan rektor nekog njemačkog sveučilišta nije s istoka. Sve smo to čuli ili pročitali ovih dana, kad je svečano obilježeno rušenje Berlinskog zida. Ukratko, čini se da je isti kolonijalni odnos koji su pobjednici u hladnom ratu uspostavljali u svim tranzicijskim zemljama najokrutnije uspostavljen u bivšoj Istočnoj Njemačkoj. Istočni Nijemci su dobili slobodu, ali su postali građani drugog reda. Zvuči posebno cinično kad ih se optužuje da su za to krivi sami jer se nisu oslobodili socijalističkog mentaliteta.
Ipak, to je potpuno u skladu s ponašanjem političara, o kojem govori ona stara dosjetka o nekom premijeru kojem je njegov prethodnik ostavi tri zapečaćena pisma s uputom da ih redom otvara kad kola krenu nizbrdo. Kad je otvorio prvo, našao je pouku: Nemoj priznati ništa, a za sve okrivi prethodnu vlast. U drugom pismu stajalo je: Okrivi objektivne, posebno međunarodne okolnosti. Konačno, došao je red i na treće pismo, a u njemu je pisalo: Vrijeme je da počneš pisati tri pisma.
portalnovosti
Nije istina da su se prije trideset godina ujedinile dvije njemačke države, kako se ovih dana tvrdi u brojnim tekstovima i govorima povodom proslave pada Berlinskog zida. Tada se zapravo dogodilo nešto drugo. Zapadna Njemačka, u tom trenutku na vrhuncu političke i ekonomske moći, anektirala je svoju istočnu sestru koja je, kao i cijeli blok sovjetskih satelita, grcala u dubokoj krizi. Zapadnonjemački kancelar Helmut Kohl dobio je nadimak Ujedinitelj, iako ga je zaslužio koliko i davnašnji kralj Aleksandar Karađorđević, kad je godine 1918. stvorena Država Srba, Hrvata i Slovenaca. U oba slučaja riječ je bila o aneksiji, a ne o ujedinjenju, pa su zajedničke države konstituirane na unitarnom principu. Država SHS proizvoljno je podijeljena na banovine, a Istočna Njemačka na pet novih pokrajina (Länder), koje su uvrštene među one od kojih se sastojala Zapadna Njemačka.
Naravno, može se reći da usporedba nije korektna jer svi Nijemci su se, za razliku od Južnih Slavena, smatrali jednim narodom. Ali trideset godina poslije vidljivo je da to nije bilo dovoljno. ‘Danas, nakon trideset godina, zapanjen sam kada vidim koliki jaz još uvijek postoji između dvije Njemačke. Šokiran sam što Istok još traje.’ To je citat jednog britanskog novinara koji je svjedočio rušenju zida, otkada sustavno prati zbivanja u Njemačkoj, a kod nas ga prenosi ‘Jutarnji list’. I sve druge brojne analize povodom tridesete godišnjice pada zida sadrže istu konstataciju i isto čuđenje. Govori se i piše o živoj nostalgiji za boljom prošlošću, pa i za nekadašnjim DDR-om. Zašto se to događa? Odgovor je jednoglasan. To su ostaci socijalističkog mentaliteta, odnosno nespremnosti ljudi koje je pokvario socijalizam da rade kako to kapitalizam traži. Da zasuču rukave i prihvate se posla, umjesto da tuguju za siromašnim, ali komotnim i sigurnim vremenima.
Dokle će trajati takvo stanje? Najčešće se odgovara da treba pričekati na nove generacije, a jedan pesimistični autor čak tvrdi da se to nikad neće promijeniti. Zanimljivo je da se nitko ne pita zašto su se toliko ulijenili upravo Nijemci i to iz tradicionalno marljivih i štedljivih protestantskih krajeva, gdje je rođen duh kapitalizma (Max Weber). Zašto su taj socijalistički mentalitet i nostalgija (ako ih uopće ima) mnogo slabiji u Češkoj ili Poljskoj? Možda odgovor ipak treba potražiti u načinu ujedinjenja, točnije u aneksiji.
Kad je Gorbačov došao na čelo SSSR-a i pokrenuo perestrojku, ozbiljno prestrojavanje započelo je i u svim satelitskim zemljama. (U nekima, posebno u Poljskoj, trajalo je i prije.) Tada se počelo govoriti i o mogućem ujedinjenju Njemačke. Za razliku od onoga što sada mnogi misle, Europa se toga bojala. Britanski povjesničar Ian Kershaw kaže da se tada naveliko citirala ova cinična izjava francuskog književnika Francoisa Mauriaca: ‘Toliko volim Njemačku da mi je drago što postoje čak dvije.’ Francuski predsjednik Francois Mitterrand rekao je da bi u slučaju ujedinjenja samo Europska unija sa zajedničkom valutom mogla obuzdati snagu velike Njemačke, a britanska premijerka Margaret Thatcher da su za nju jednako nepodnošljive i ujedinjena Njemačka i zajednička europska valuta. Protiv njemačkog ujedinjenja otvoreno su govorili i neki drugi europski državnici, na primjer premijeri Italije i Nizozemske. Očito je još bilo svježe sjećanje na njemačku ulogu u dva prethodna rata, koja su u prvoj polovici stoljeća razorila Europu. Ni sami Nijemci nisu bili potpuno jedinstveni. Na zapadu je 30 posto građana bilo protiv ujedinjenja, a na istoku čak 40 posto. Kao da su predosjećali što ih čeka.
Pretpostavljalo se i da će proces ujedinjenja, kad do njega dođe, trajati nekoliko godina, tokom kojih će biti proveden neki oblik konvergencije kako bi se spriječili prejaki šokovi. Nešto kao sadašnji proces pristupanja u članstvo Europske unije. Ali povijest rijetko teče po nekom unaprijed utvrđenom voznom redu pa su se, nakon rušenja Berlinskog zida (što je odgovaralo nekadašnjem rušenju Bastille), godine pretvorile u mjesece, mjeseci u dane, a ujedinjenje u aneksiju. Život je tražio da se odluke donose odmah, a u danim okolnostima to je bilo moguće samo na zapadnoj strani bivšeg zida, odnosno u Bonnu, koji je bio glavni grad Zapadne Njemačke.
Jedna od prvih bila je zamjena istočne marke u zapadnu. Nešto drugo, na primjer uvođenje nekog novog zajedničkog novca, nije nikome bilo ni na kraj pameti. Zapadnonjemačka marka bila je carica svih valuta, kojoj je nakon gubljenja zlatne podloge i dolar mogao samo nositi skute. Jedino je pitanje bilo po kojem tečaju provesti zamjenu. Odgovor je na prvi pogled bio velikodušan. Plaće, mirovine i uštede do 4.000 maraka, a za starije od 60 godina do 6.000, preračunate su po tečaju 1:1. Puna šaka brade. Za sve drugo vrijedio je tečaj 2:1. A koliki je bio realan tečaj? Ekonomisti smatraju da se u uvjetima kad nema deviznog tržišta na kojem bi se uspostavljao tzv. ravnotežni tečaj, on određuje na crnom tržištu. A na njemu je tečaj bio 8:1. Osam istočnih za jednu zapadnu marku.
Bar bi nama trebalo biti jasno kakve su posljedice po privredu kad je domaća valuta nerealno jaka. Kod nas je to uništilo industriju i agrar, ali taj je proces ipak trajao desetak godina. U Istočnoj Njemačkoj konkurentnost industrije tako je naglo srušena da je već u prvoj godini nestala polovica ukupne industrije. Ostatak je preko posebnog državnog fonda rasprodan u bescjenje. Kupci su bili samo sa zapada. Ugasilo se preko tri milijuna radnih mjesta, a velik broj ljudi nije nikad više našao posao. S ulice u kakvu-takvu mirovinu. Istovremeno, Zapadna je Njemačka uložila golem novac u istok, pa je za tu svrhu uveden i novi porez na sve plaće. Državnim novcem financirana je obnova zapuštene infrastrukture (željeznica, ceste, komunalije), dok je industrija sa zapada ulagala u proizvodne pogone na istoku. U prvom redu automobilska industrija, koja je u Njemačkoj najjači nosilac razvoja. Ali činila je to na poznat način. Razvoj, komercijala i ostali poslovi s visokom dodanom vrijednošću zadržani su u centrali. Na istok se selio slabo plaćeni fizički rad. Zato su danas, nakon 30 godina, plaće na istoku znatno niže nego na zapadu. Velika većina njemačkih tvrtki ima centrale na zapadu, a niti jedan rektor nekog njemačkog sveučilišta nije s istoka. Sve smo to čuli ili pročitali ovih dana, kad je svečano obilježeno rušenje Berlinskog zida. Ukratko, čini se da je isti kolonijalni odnos koji su pobjednici u hladnom ratu uspostavljali u svim tranzicijskim zemljama najokrutnije uspostavljen u bivšoj Istočnoj Njemačkoj. Istočni Nijemci su dobili slobodu, ali su postali građani drugog reda. Zvuči posebno cinično kad ih se optužuje da su za to krivi sami jer se nisu oslobodili socijalističkog mentaliteta.
Ipak, to je potpuno u skladu s ponašanjem političara, o kojem govori ona stara dosjetka o nekom premijeru kojem je njegov prethodnik ostavi tri zapečaćena pisma s uputom da ih redom otvara kad kola krenu nizbrdo. Kad je otvorio prvo, našao je pouku: Nemoj priznati ništa, a za sve okrivi prethodnu vlast. U drugom pismu stajalo je: Okrivi objektivne, posebno međunarodne okolnosti. Konačno, došao je red i na treće pismo, a u njemu je pisalo: Vrijeme je da počneš pisati tri pisma.
portalnovosti
