Nikica Gilić izvanredni je profesor na Filozofskom fakultetu i Akademiji dramske umjetnosti, gdje predaje povijest filma i teoriju filma. Glavni je urednik ‘Hrvatskog filmskog ljetopisa’ i član Hrvatskoga društva filmskih kritičara. Ne na kraju, poznato je televizijsko lice gledateljima Trećeg programa HRT-a. Objavio je pet knjiga i više od trideset radova i aktivan je član evropskog filmološkog kruga, što uključuje i internacionalna izlaganja. Jedno takvo bilo je povod za ovaj razgovor.
S kolegicom Mirandom Jakišom uredili ste knjigu ‘Partizani u Jugoslaviji; literatura, film i vizualna kultura’ (‘Partisans in Yugoslavia; Literature, Film and Visual Culture’, Transcript Verlag, 2015.). Što je bila namjera zbornika, kako pristupiti partizanskom narativu danas?
Knjiga je nastala na temelju znanstvenog skupa u Berlinu, a kao dio projekta istraživanja tradicije nasljeđa i današnje, suvremene primjenljivosti ideja, ideologema, tradicije i pravila partizanskog ratovanja i ideja stvaranja partizanske umjetnosti, kao zasebne cjeline. Trebalo je interdisciplinarno ispitati i povezati u kojoj je mjeri to i danas prisutno i funkcionira.
Istražio sam jednog od meni najdražih autora partizanskog žanra, Žiku Mitrovića, ne bih li pronašao sličnosti s modelom vesterna. Zaista, u filmovima poput ‘Kapetana Lešija’ sukob se može svesti na vestern opoziciju divljine i vrta. Gdje Jugoslavija revolucijom civilizira vrt
Samo za slučaj Jugoslavije?
U ovom primjeru da. Naravno da se može govoriti i o npr. sovjetskim partizanima i drugima, no ovo istraživanje bilo je pri Institutu za slavistiku, gdje se kolegica Jakiša bavi južnoslavenskim područjem, književnošću i kulturom, i to je jedan od njezinih istraživačkih projekta kojemu sam se onda ja pridružio.
Heterogen pokret
O čemu govorimo kada govorimo o partizanskoj umjetnosti, ‘partizanstvu kao utemeljujućem mitu’ (ne misli se pejorativno) na filmu?
Cijeli partizanski pokret može se promatrati kao vrsta emancipatorskog čina. Dakle ne samo borba protiv okupatora, nego i novi način promišljanja društva, sa svime što to podrazumijeva, a spada i u ideologiju partizanskog pokreta. U književnosti, kazalištu, pa čak i filmu, stvarana su već u partizanima nova djela, koja su imala novu politiku i poetiku. Drugi aspekt je da je tema partizanskog sastavnica stvaralaštva u doba Jugoslavije, u svim umjetnostima i na razne načine. Recimo nakon crnog talasa u kinematografiji slijedi crveni talas. Partizansko ima višestruku upotrebu: može biti, kako bismo danas rekli, izrazito državotvorno, ali može biti i izrazito subverzivno, ono što ruši bilo koju ideju države, jer je riječ o pokretu. Taj pokret je heterogen, on, doduše, ima vrhovnog zapovjednika, ali taj ne mora znati što se događa u pojedinom segmentu, ne postoji vrsta kontrole koju ima država.
Hrvatski nacionalisti su opsjednuti Srbima na način na koji ljudi koji nisu nacionalisti to ne mogu biti. Srpski nacionalisti su opsjednuti Hrvatima na način na koji ljudi koji nisu nacionalisti to ne mogu biti. Postoji fiksacija na ‘drugu stranu’, koja definira ‘prvu’
Kada govorimo o rasponu od državotvorstva do subverzije…
A ona postoji u vrlo različitim smjerovima.
…takva je bila i logika samog pokreta. Npr. ‘nacionalno pitanje’, o tome je u ‘Novostima’ govorio Miklavž Komelj, jedan od autora i u ovom zborniku, tretirano je kao prvorazredno u jednom, a drugorazredno za internacionaliste u drugom trenutku. A Tito je zaista bio znak za ono narodno, a tek nakon smrti dekadentni liberalni ideologem ‘to smo (pojedinačno) svi mi’.
Da. Bilo je i HSS-ovaca u partizanima, no oni tu svoju ‘mračnu stranu’ od 1990. kriju kao zmija noge, iako su sada na rubu da to priznaju (smijeh). Problematika odnosa nacionalno-internacionalno vidi se u dijelu umjetnosti koja se razvila na tom tragu, premda to nije središte obrade. Primjerice najbolji filmovi Antuna Vrdoljaka ‘U gori raste zelen bor’ i ‘Kad čuješ zvona’ objašnjavaju koliko je to kompleksno. Što postoji na terenu? Imate komesara iz Zagreba koji dolazi s idejom, a na terenu su srpsko selo i muslimansko selo, sa svojim tradicijama, ideologijama i svim ostalim što se ne uklapa u novo razdoblje. I što on radi? Pokušava prevesti tradicionalne seljake u partizane u pravom smislu, koji će imati tu sveobuhvatnu ideju borbe, promjene, reforme, revolucije itd.
Zbrka nastaje i u nerazlikovanju umjetnosti koju su stvarali sami partizani od one kasnije o njima?
To je tema Gala Kirna u ovom projektu. On objašnjava kako su sve stvarani filmovi u partizanima, koji su bili više planovi nego izvedbe jer je bilo nemoguće osigurati tehničke uvjete, za razliku od kazališne predstave i književnosti. Druga, češća upotreba pojma ‘partizanska umjetnost’ koja se javlja u ovoj knjizi, jer radi se i o dužem razdoblju, jest umjetnost o partizanima, s partizanskom tematikom, idejama, motivima, likovima itd. Zanimljivo je kako se nešto mišljeno kao sveobuhvatna promjena, u vrijeme povijesnih partizana, pretvara u dio ponude, najjednostavnije rečeno u žanr. Taj žanr prisutan je i u socijalizmu i u kapitalizmu, kao jedno opće pravilo umjetničkog stvaralaštva.
U svom prilogu bavite se narativnim i žanrovskim utjecajem međunarodnog klasičnog filma na opus partizanskih filmova Živorada Žike Mitrovića. Kako bi izgledala jedna komparatistička žanrovska analiza?
Zapravo se malo pisalo analitički ozbiljno o partizanskom filmu u doba Jugoslavije, neočekivano malo. Poznata ideja partizanskog vesterna, u autora poput Žike Mitrovića i Hajrudina Krvavca, bila je više prisutna žurnalistički nego s nekim znanstvenim autoritetom, tako da se mlađi pitaju da to nije možda mit. Spadam u generaciju koja se kao dijete igrala figuricama kauboja i Indijanaca, ali sam se istim figuricama igrao i partizana i Nijemaca. Indijanci su mi bili partizani, a kauboji Nijemci. Odrastao sam uz taj mit, pa me zanimalo koliko tu ima podrazumijevanog, a koliko stvarno postoje paralelizam i utjecaj. Istražio sam jednog od meni najdražih autora partizanskog žanra, Živorada Žiku Mitrovića, ne bih li pronašao sličnosti s modelom vesterna. Rezultat je da su kritika i javnost doista bile u pravu: riječ je o nekoj vrsti translacije ideologije, stila i naracije vesterna u potpuno drugi kulturološki kontekst. Granica Divljeg zapada postaje Kosovo kao granica Jugoslavije, sa svim etničkim kompleksnostima. Kao što vesterni imaju Meksikance, Indijance itd., ovdje imate Albance, Rome i Srbe kao dominantne skupine. I cijeli taj sukob može se u filmovima poput ‘Kapetana Lešija’ svesti na vestern opoziciju divljine i vrta. Gdje Jugoslavija revolucijom civilizira vrt.
Možete li ukratko izvesti tipologiju partizanskih žanrova, stilova i naracija?
U načelu, svi stilovi su primjenjivi u svim žanrovima. To me naučilo proučavanje filmskih žanrova općenito, a može se primijeniti i na partizanski film. Imate npr. alegorijski modernizam, evo opet na primjeru Vrdoljaka (smijeh). Filmovi ‘U gori raste zelen bor’ i ‘Kad čuješ zvona’ svojim psihološki uvjerljivim pojedinačnim pričama zapravo simboliziraju cijelu Jugoslaviju, cijelo društvo. Filmovi nisu razvedeni kao klasična priča, ispričana od početka do kraja, već se barata fragmentima. Pa onda imate filmove kolektiva, kao što su Bulajićeva ‘Bitka na Neretvi’, pa ‘Sutjeska’, neki filmovi Žike Mitrovića. S druge su strane filmovi o junacima, kao što su ‘Kapetan Leši’ ili ‘Doktor Mladen’. Filmove o pojedincima koji su uspostavljali paradigmu borbe. Često se zaboravlja da od početka uspostavljanja jugoslavenske kinematografije postoje obje linije. Iste godine snimljen je film s junakom, prvo cjelovečernje ostvarenje Vjekoslava Afrića ‘Slavica’, i ‘Živjeće ovaj narod’ Nikole Popovića, u kojemu imate široku sliku, ima i Tita, ali i niz seljaka i građana, gdje se revolucija pokazuje kao nešto općenarodno. Tako da su oba modela prisutna od samog početka.
Kontinuitet u diskontinuitetu
Ako u Jugoslaviji preteže pozitivna slika lika partizana, ima li u osamostaljenoj Hrvatskoj i njezinoj filmskoj proizvodnji ijedan takav primjer?
Nakon Jugoslavije hrvatska je kinematografija odlučila prekinuti veze i to je njezina glavna ideološka odrednica. Pojedini pozitivni elementi mogu se naći čak i u likovima partizana u Vrdoljakovoj ‘Dugoj mračnoj noći’. Ali je zanimljivo koliko je slabo partizanska paradigma ostala prisutna u domaćim filmovima o zadnjem ratu. Nešto najsličnije tome u postjugoslavenskom razdoblju može se vidjeti u filmu ‘Oslobođenje Skoplja’ Danila i Rade Šerbedžije, jer je u njemu narod paradigma. Ali to se može prenijeti i u druge ideologije. Tako je srpska serija o Draži Mihailoviću, snimljena prije nekoliko godina, jako puno baštinila od partizanskih filmova. To je antipartizanska kinematografija koja koristi elemente partizanske naracije, pristupa likovima itd. Što bi u našim filmovima bio zapovjednik Tito, ovdje je Draža.
Govorimo o estetskom i političkom, idejnom pluralizmu, koji je tek sada reduciran na crno-bijele modele. Kada se govori o današnjoj politici, svi pristaju uz ideju lijevo-desne rascijepljenosti, kao da nema puno nijansiranijih razlika unutar oba tabora, ne na kraju i u estetikama. Je li to zato što je zadana baza svima ista – neoliberalna?
To je pitanje kulturne dominante i pragmatičnosti prakse, onoga što se stvara. Vrlo banalan primjer: kada smo ulazili u EU, sve stranke su bile za EU, ljevica, što god to bilo, i desnica, što god to bilo. Ostali su samo neki ‘ekstremisti’ izvan Sabora. Znači li to da smo svi Evropljani, svi za EU? Ne, o tome se nije raspravljalo, u tome je problem. To se događalo i za vrijeme Jugoslavije. Postojale su stvari koje se nisu smjele napraviti. Kada sam čuo da je Vlado Kristl otišao raditi u Njemačku, nakon što je snimio kratki film u kojemu parodira Tita, bio sam tužan. A onda sam pogledao film i smrznuo se. To je stvarno oštra, ljutita i za onu kinematografiju nezamisliva gesta. Prikazati ga kao diktatora u bijelom odijelu. Postoje stvari koje se u ideologiji i društvu u jednom trenutku ne mogu zamisliti. A kod nas se sada u ideologiji i društvu ne mogu zamisliti stvari koje nisu partizani i ustaše, u nekom lažnom paralelizmu, ili odnos Evropa – hrvatstvo itd.
Prije toga Balkan…
Naravno. I po meni još jedna neizrečena istina cijelog ovog prostora: hrvatski nacionalisti su opsjednuti Srbima na način na koji ljudi koji nisu nacionalisti to ne mogu biti. Srpski nacionalisti su opsjednuti Hrvatima na način na koji ljudi koji nisu nacionalisti to ne mogu biti. Tu postoji fiksacija na ‘drugu stranu’, koja definira ‘prvu’.
Oni su si zajednički uvjet mogućnosti.
Sve što se može zamisliti u umjetnosti onda je jedna tema, a druga je ono što se može izraziti u javnom diskursu. Što je prisutno u novinama, na portalima, na televiziji. Mediji sve svode na najmanju moguću složenost, to je neka vrsta entropije. Političari to također svode na najmanju moguću složenost. I nikako ne možete stvoriti neku zdravu kulturnu vezu između postojeće društvene dinamike i onoga što bi političari htjeli raditi. Te dvije stvari su po meni nespojive.
Koliko se onda filmski umjetnici danas u svojim realizacijama cenzuriraju i samocenzuriraju? Kako mjeriti prisutnu količinu slobode?
U teoriji, ovo spada među najslobodnija, ako ne i najslobodnije vrijeme u povijesti Hrvatske i ovoga prostora. U praksi, filmovi su zapravo dosta slični i međusobno i tradiciji koja je prije njih već bila.
Vidite kontinuitet?
Vrlo jasan. Od Krste Papića do Vinka Brešana i Igora Šeregija. Od Vatroslava Mimice preko Lukasa Nole do Hane Jušić. To su sve neki slični modeli. Pri čemu doista mislim da je Hana Jušić napravila izvrstan film, to ne umanje njegovu vrijednost. Njezin film ‘Ne gledaj mi u pijat’ je u tradiciji, ali je i originalan po nekim drugim stvarima, recimo kako prikazuje tjelesnost itd. No stvar je u tome da se jako teško može zamisliti nešto novo. Prijavljuju li se umjetnici koji smišljaju nešto novo uopće na natječaje ili ne? Jedan od rijetkih novih pristupa, barem donekle, bio je film Damira Čučića ‘Pismo ćaći’, koji sam ja osobno odbio na dokumentarnom natječaju jer sam smatrao da je riječ o igranom filmu. Time sam mu vjerojatno napravio uslugu jer je onda postao igrani, dobio Zlatnu arenu u Puli itd. Misliti u kategorijama financiranja evropskih fondova je korisno za kinematografiju, ali može biti jako štetno za autorski film, jer svodi u okvire.
Što je to domaći film
Imate puno društvenih funkcija, osim profesure, a jedna je da ste urednik časopisa ‘Hrvatski filmski ljetopis’. Kako je danas pisati o filmu s obzirom na marginalizaciju kritike, sveprisutnost ‘novih medija’, vidljivost? Plaćate li honorare svim suradnicima?
Za sada još plaćamo honorare, nismo upali u sveprisutnu zamku neplaćenog rada u kulturi. Dakako da je njegova vidljivost relativno mala u ovoj šumi informacija koje nam donosi novo vrijeme. S druge strane moje je mišljenje da je filmska kritika trenutno neobično živa. Postoje svi ti portali koji pišu o filmu, svako malo otkrijem nekog čovjeka za kojeg nisam čuo, nekog mladića ili djevojku koji pišu zaista zanimljivo, a artikuliraju se u novom prostoru u kojemu se i mi stari moramo naučiti snaći ili će nas pregaziti. Nemojte pasti u zamku da mislite kako kritika više uopće nije važna. Čini se da i dan-danas postoji neka politička važnost kritike u tzv. reprezentativnim medijima. Ako vas u ‘Jutarnjem listu’ ugledni kritičari, da se tako izrazimo, pokude ili pohvale, to ima određenu težinu. Ne tržišnu, pohvala neće utjecati na gledanost, ali status i ugled u društvu, odnos spram drugih umjetnosti itd. još su u igri. ‘Jutarnji’ je, zanimljivo, izgubio puno čitatelja, ali je ostao reprezentativnim u ovoj kulturi. Možda će to nove generacije promijeniti, jer one ne čitaju ni ‘Jutarnji’ ni ‘Večernji’, a sigurno ne prate ni HRT. Što će oni napraviti, to je njihova stvar, to ja ne znam.
Bili ste savjetnik za dokumentarni film u HAVC-u. Kako gledate na to svoje iskustvo? Bili ste i u Puli, na Danima hrvatskog filma?
Imao sam mandat u HAVC-u, dvije ili tri godine, ne znam više, koji sam uredno priveo kraju, bez problema. Kao jedan od bivših insajdera mogu reći da je doista, u tome se slažem s Hrvojem Hribarom, riječ o trenutno najboljem modelu financiranja filma u Hrvatskoj. S druge strane također je istina da je u ovom razdoblju procvata Pula na izdisaju, a i Dani hrvatskog filma. Dogodilo nam se da smo održali kinematografiju, ali smo izgubili nešto oko čega bi se vjerojatno i mnogi ljevičari i mnogi desničari složili. A to je pravac, da se recimo u području Hrvatske artikulira, autonomno od evropskih trendova, što je to domaći film i što to nas zanima. Ulazimo u međunarodne koprodukcije, što je sjajno, ali potpuno gubimo neku centralnost, neko jedinstvo domaćeg, autonomnog, malog kulturnog produkta, koji pripada prvenstveno nama, a onda se obraća svijetu. Moramo li mi uvijek govoriti razumljivo za cijeli svijet? Ne moramo! Neki će govoriti tako, ali moramo imati pravo i da neki govore razumljivo samo nama. Moglo bi nam se dogoditi da izgubimo lokalnu kinematografiju, što je uvijek dvosjekli mač, ali moramo toga biti svjesni.
