Pandemija novog koronavirusa, zvanično proglašena u martu ove godine, pokrenula je lavinu reakcija: na pozornicu komentiranja i analiziranja “nove društvene stvarnosti” nisu samo stupile institucije s pozicija moći i javno-zdravstvene djelatnosti, već i individualni disonantni glasovi poput filozofa, sociologa, teoretičara kulture i psihologa.
Novonastala društvena blokada i potpuni zaokret ka novim praksama rada, komunikacije i življenja mnoge je podsjetila na oživljavanje i ostvarivanje distopije iz naučno-fantastične literature ili filmske umjetnosti koja se iz kategorije nadrealnosti preko noći preselila na ulice iz kojih je istisnuta uobičajena životna dinamika.
Restriktivne protuepidemijske mjere kriznih štabova i javno-zdravstvene politike usmjerene na zaštitu stanovništva od nove zarazne bolesti izazvale su ne samo opozitne i kritičko-analitičke opservacije u balkanskom društvenom i medijskom polju, već i drugdje u svijetu pogođenom novom pandemijskom realnošću. U tom novom i nepoznatom svijetu su filozofi i filozofkinje, s ulogom intelektualaca koji artikuliraju jezik s onu stranu općeproširenih i općeprihvaćenih mantri, dali doprinos u okvirima svojih metodoloških i teorijskih postavki, mnogi od njih usmjerivši se na kritiku zbog zloupotrebe moći i autoriteta, što je pratilo i ograničavanje građanskih sloboda.
Uvod u novi komunizam?
Svjetski priznati filozof južnoslavenskog porijekla Slavoj Žižek, poznat po doprinosu na polju političke teorije, teorije filma i teorijske psihoanalize, objavio je u jeku pandemije koronavirusa novu knjigu. Iako provokativan, nepredvidiv i misaono često ‘neuhvatljiv’ i ‘neshvatljiv’, ovaj mislilac najmanje u ovom trojstvu ostao je dosljedan i vjeran – kritici, cinizmu i komunističkom idealu. Naslovljena “Pandemic: Covid-19 Shakes the World” (prev. Pandemija: COVID-19 trese svijet) knjiga Slavoja Žižeka mogla bi postati nova platforma, osobito ljevičarima i ljevičarkama okrenutima ka Žižekovim filozofskim kreativnostima, za promišljanje alternativnog društva – izvan nacionalne države; društva koje se ostvaruje u oblicima globalne solidarnosti i suradnje.
Foto: N1/Luka Stanzl/PIXSELL
A kako pandemija novog koronavirusa ne bi postala globalna noćna mora i “početak kraja”, svijetu je neophodna nova vrsta onog što se imenuje komunizmom: tako bi se u najkraće, premda nezahvalno, mogla sažeti Žižekova pandemijska knjiga ispisana na svega stotinjak stranica i satkana od njegovih već ranije poznatih filozofovih stavova, promišljanja, ali i nadopunjenih tekstova. Kontinuirano širenje koronavirusa, prema Žižekovom stanovištu, pokrenulo je i ogromnu epidemiju ideoloških virusa koji su – kako zapaža i dosjetljivo opisuje – ležali uspavani u našim društvima: lažne vijesti, paranoične teorije zavjere, eksplozije rasizma.
Dobro utemeljena medicinska potreba za karantinima našla je odjek u ideološkom pritisku za uspostavljanjem jasnih granica i karantenskim neprijateljima koji predstavljaju prijetnju našem identitetu, piše ovaj južnoslovenski mislilac u knjizi objavljenoj na engleskom jeziku u izdanju OR Booksa (New York – London). Ali, hipotetički postavlja misao, možda će se još jedan i mnogo blagotvorniji ideološki virus širiti i nadamo se da će nas zaraziti – virus promišljanja alternativnog društva:
“Rasprostranjene su spekulacije da koronavirus može dovesti do pada komunističke vladavine u Kini, na isti način kao što je, kako je i sam Gorbačov priznao, černobilska katastrofa bila historijski događaj koji je pokrenuo kraj sovjetskog komunizma. Ali tu postoji paradoks: koronavirus će nas također prisiliti da izmislimo komunizam zasnovan na povjerenju u ljude i nauku”, zapisuje Slavoj Žižek na 39. stranici nove knjige.
Virus koji pogađa sve klase
Žižek se u kritici zadržava na uvjerenju kako je pandemija novog koronavirusa “udar” na globalni kapitalistički sistem i alarm da svijet više ne može ići dosadašnjom putanjom te da trebamo utabati staze novim, radikalnijim promjenama. Osvrće se i na Fredrica Jamesona (američki književni kritičar, filozof i marksistički politički teoretičar) koji je prije mnogo godina skrenuo pozornost na utopijski potencijal u filmovima o kosmičkoj katastrofi poput asteroida koji prijeti životu na zemlji ili virusa koji uništava čovječanstvo:
“Takva univerzalna prijetnja rađa globalnu solidarnost. Sitne razlike među nama postaju beznačajne, svi zajedno radimo na pronalaženju rješenja (…). Ovo nije poziv da sadistički uživamo u rasprostranjenoj patnji (…), poanta je razmišljati o tužnoj činjenici da nam je potrebna katastrofa da bismo mogli preispitati osnovne elemente društva u kojem se nalazimo”, tvrdi Žižek.
Dan nakon što se zamjenik iranskog ministra zdravstva Iraj Harirchi pojavio pred novinarima na konferenciji za medije, kako bi umanjio značaj širenja novog koronavirusa i ustvrdio da masovne karantene nisu potrebne, dao je kratku izjavu tvrdeći da se i sam zarazio novim virusom i stavio se u izolaciju, piše Slavoj Žižek napominjući da je Harirchi čak za vrijeme svog televizijskog nastupa pokazivao znakove vrućice i slabosti. Harirchi je, prenosi Slavoj Žižek, dodao: “Ovaj virus je demokratski, i on ne pravi razliku između siromašnih i bogatih ili između državnika i običnog građanina.”
U tome je bio potpuno u pravu – svi smo u istom čamcu:
“Teško je ne uočiti vrhunsku ironiju činjenice da se ono što nas je sve spojilo, i promoviralo globalnu solidarnost, na nivou svakodnevnog života izražava strogim zapovijedima da se izbjegnu bliski kontakti s drugima, čak i da se samoizoliraju. A mi se ne bavimo samo virusnim prijetnjama – druge katastrofe su na horizontu ili se već odvijaju: suše, toplotni valovi, ubojite oluje. U svim tim slučajevima, odgovor nije panika, već naporan i hitan rad na uspostavljanju neke efikasne globalne koordinacije” (v. Žižek, Pandemic: Covid-19 Shakes the World).
U novoj knjizi Slavoj Žižek dotiče se i suvremenog talijanskog filozofa Giorgia Agambena koji u svom autorskom tekstu, objavljenom još u februaru, krizu promišlja kroz kritičku perspektivu da se opće stanje straha, koje se posljednjih godina očito proširilo među ljudima, pretvara u potrebu za situacijama kolektivne panike, a za koje epidemija pruža idealan izgovor. Agamben, između ostaloga, piše da je društvo bez oklijevanja, a u ime rizika, pristalo na to da ljudska sloboda kretanja bude ograničena u mjeri koja nikada prije nije bila primijećena u našoj zemlji (op. a. Italiji), čak ni tijekom dva svjetska rata. Prema Žižeku pak sve ovisi o “nijansiranom rječniku”: mjere koje je iziskivala pandemija ne bi se trebale automatski svesti na uobičajenu paradigmu nadzora i kontrole, a koju propagiraju neki mislioci. On u knjizi tvrdi da Agambenova reakcija samo je ekstremni oblik raširenog ljevičarskog stava čitanja „pretjerane panike“ uzrokovane širenjem virusa kao mješavine vježbe društvene kontrole u kombinaciji s elementima otvorenog rasizma, primjerice kada Trump govori o ‘kineskom virusu’ (usp. str. 75-76).
Nova Žižekova knjiga u razdoblju pred nama tek će naići na odjek filozofske i akademske zajednice, a nesumnjivo, bit će to još jedan ukoričeni poligon za dugometražne rasprave među pristalicama njegovih ideja i onih koji nastupaju, u pravilu s liberalnih pozicija, kategorički anti-žižekovski. Za sada, knjiga je naišla na nekoliko svjetskih prevoda, bez još objavljenog prevoda na naš jezik; ali i na par kritičkih prikaza u svijetu, među kojima se izdvaja onaj Yohanna Koshya u britanskom The Guardianu u kojem novinar zaključuje da “u zemljama gdje ima manje respiratora od članova vlade, gdje je društveno distanciranje u prenaseljenim mjestima nemoguće, gdje će otplata dugova zapadnim povjeriteljima da raste, gdje nema moćnih centralnih banaka da izdaju obveznice u koje će investitori imati povjerenja, Žižekov komunizam ne znači mnogo”.
Da li je Bosna i Hercegovina jedna takva zemlja?
tacno
