Čitam ponovo kolumnu našega dragog kolege Petera „Ovakvo nešto jedino se Brođanima može dogoditi!“ i razmišljam o tom dobrom čovjeku kojega poznajem gotovo cijeli život. Zadivljujuća je i hrvatski netipična upornost kojom on iznosi podatke o zagađenju i kojom proziva odgovorne pojedince iz dana u dan, iz tjedna u tjedan. Radi iznimno koristan posao, naravno, zajedno s drugima iz GI.
Zatim, gledam dnevnik na nacionalnoj dalekovidnici i u udarnom terminu vidim Vjerana Piršića kako suvereno vlada tiskovnom konferencijom i cijelom hrvatskom pučanstvu nabija na nos probleme Riječana sa zagađenjem kojemu je neosporno kumovala INA. Sama od sebe se nameće usporedba utjecaja: Peter na lokalnim portalima i Vjeran na nacionalnoj televiziji. Naravno da nisam nerazuman i nerealan pa ću neutemeljeno uspoređivati čovjeka kojega godinama u svim medijima prikazuju kao borca za očuvanje okoliša i našeg Petera koji je praktički tek odnedavno uzeo na sebe nositi naš zajednički križ. Dapače, vjerujem kako će naš vrijedni Peter nakon još koje godine bavljenja ovom problematikom i sam postati nacionalno neizbježna figura kada se govori o očuvanju okoliša.
Lamentirajući tako o problemu jednokratnog zagađenja na obali koji odmah završi na dnevniku i svakodnevnog zagađenja ovdje kod nas na kontinentu, koji do nacionalnog dnevnika nikako ne stiže, na um mi pada suluda ideja: zašto bi se uopće za mene morao zauzimati Peter Tot-Đerđ? Zašto bi taj dobri čovjek rješavao moje i vaše probleme kada smo svi skupa izglasali svoje službene predstavnike? Zašto bi on bio moj predstavnik i radio tuđi posao kada su naši službeni predstavnici živi i zdravi? Tko je taj tko je dobio mandat za predstavljanje i rješavanje problema građana Broda? Tko je taj tko je dobio mandat za predstavljanje i rješavanje problema žitelja brodsko-posavske županije? Gdje su ti ljudi i što rade? Imamo li veliki problem koji utječe čak i na živote i zdravlje građana? Rade li oni na njegovu rješavanju?
Sudeći prema onome što javnost vidi i čuje (a vidi i čuje jedino našeg Petera kao predstavnika GI) ne rade ništa. Pokušava ih probuditi i urednik Lukić ponavljanjem svoje kolumne, ali bez odjeka i bez pomaka. Prigovorit će netko kako gradonačelnik Duspara ne može osvanuti niti na lokalnoj SB TV kako bi progovorio o gorućim gradskim problemima, a kamoli na nekoj nacionalnoj televiziji, ako to ne plati našim novcem, iako dotičnoj televiziji i grad (točnije građani) uplaćuje harač. Prigovorit će netko drugi kako se župan Marušić možda može pojaviti na SB TV, ali samo snimljen iza šefa Ćosića, bez teksta i sa neizostavnim smiješkom na licu, ali da je i njemu neka nacionalna televizija također nedokučiva.
Zaključimo, dakle, umjesto da gotovo svakodnevno gledamo, slušamo ili čitamo izvješća GI i našeg Petera, trebali bi gledati gradonačelnika i župana kako se natječu koji će s više podataka što prije stići do nacionalnih medija (zašto ne i internacionalnih), do nadležnih ministarstava i državnih pa i zastupničkih tijela, no njih nigdje nema. Netragom su nestali. Ugrožena je opstojnost, zdravlje i goli život građana koji su ih izabrali kao svoje predstavnike, dali im mandat da rješavaju njihove probleme, ali od njih – ništa. Ni zuc. Ima naš narod dobar naziv za ljude koji nešto trebaju učiniti, ali to ne čine. Od ništa dolaze ništarije.
No, ne treba stati samo na ovoj dvojici iako oni kao izravni predstavnici građana grada i županije trebaju snositi najveću odgovornost. Gledajući koliko su agilni i ovi na vlasti i oni u oporbi, ništa nisu bolji niti oni koji se sutra spremaju doći na vlast. Nije pritrčao niti jedan pomoći Peteru u nošenju ovog teškog križa. Okreću glavu i prave se da ne vide i ne znaju. Može li se nešto bolje reći o onima koje je ovaj narod odabrao da ga zastupaju na državnoj razini? Začuše se tek dva slabašna glasića u europskom parlamentu, a doma: ništa, ništa i još jedno veliko ništa.
from sb underground
