Njegov obračun s nama

Nije baš kao Pale sâm na svijetu Jensa Sigsgaarda - mali junak što se probudio u gradu bez igdje ikoga i može činiti što mu padne na pamet - već prije bespoštedni Fric Milanović iz Moga obračuna s njima. I on se obračunava sa svima njima, bili u pravu ili ne. Ova je Krležina polemička knjiga 1932. godine izazvala polit-intelektualnu eksploziju u hrvatskoj ne samo "književnoj krčmi. Znani drčan karakter predsjednika RH Zorana Milanovića pak ovih se dana obračunava sa svima i svakim - u politici, civilnom društvu, medijima, među tzv. malim/običnim ljudima ili gdje god drugdje - ako mu i nehotice stanu na žulj. Gotovo dnevno ili i višekratno u jednomu danu podmeće verbalne paklene strojeve što javnost još nije doživjela od jednog predsjednika/ce RH nakon Tuđmanove zapjenjene tirade o raznobojnim vragovima. Za koje si je umislio da mu ne daju mira. A "njegovu već tada Bijednu Našu vuku - ravno u pakao.

I Milanovićeve su mete - odreda crni vragovi - izravne, ad hominem, ali i kolateralnih je sva sila. Njegov obračun s njima svakim novim baražem s busije institucije predsjednika RH te svaki put iznova dovodi do ekstaze grizodušja sve one koji su svojedobnu premijerovu opasku o tzv. tvrdoj kohabitaciji dvaju državnih brda držali neumjesnom, nedobronamjernom  ili stranački sumnjičavom. Gle, govorili su milanovićevci u neugodi, on pruža ruku, a premijer ne zna bi li piškio ili kakio. Sada pak, više od pola godine kasnije, priča o Milanović-Plenkovićevoj tzv. tvrdoj kohabitaciji ima neslušljiv nastavak što dvojicu najodgovornijih za stanje zdravlje RH, zapravo, prokazuje kao - najneodgovornije. Neki će reći premijerovom krivnjom zbog krutog ega, neki krivnjom predsjednika države zbog lošeg karaktera, a treći nabildanim konkurentnim taštinama obojice, poteklih iz istoga zrinjevačkog inkubatora Mate Granića ranih 1990-ih godina.

Prvi Milanovićevi miroljubivi, susretljivi i "provladini dani na Pantovčaku obećavali su sinergiju u upravljanju zemljom na opće razvojno dobro i, napokon, prevladavanje polit-ideoloških nepomirljivosti, međuetničkih podjela, rodnih, vjerskih i inih netrpeljivosti, etc. što bi i predsjedniku RH i premijeru jamčilo takorekuć doživotni ostanak za državnim kormilom. Jer bi Bijednu Našu uvjerljivo - ne demagoški, uoči izbora - pozicionirali i kod kuće i vani kao Lijepu Našu. Prihvatljivim dijelom civilizirane, uljuđene i uređene globalne demokratske obitelji. Kad ono... Nije potrajalo. Nije se dočekalo ni kraj proljeća, a čarke među dvama državnim brdima opasno su prerastale u otvoreni sukob, znatno iritantniji od animoziteta i soliranja kojima je bivša predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović cijedila mast premijeru Andreju Plenkoviću u prvomu mandatu. A oboje su bili HDZ-ov premium kadar, pa... I sada su Plenković i Milanović premium kategorije, ali dviju najjačih i dosad međusobno najsuprotstavljenijih polit-ideoloških opcija - HDZ-a i SDP-a - što pak ne bi smjelo biti razlogom da to utječe na kakvoću/sinergiju upravljanja državom. No, balkanski kiflić jest Balkan - ma koliko zemljopisni popravkaši tvrdili da nije jer ne vide gdje Poluotok na Starom kontinentu izvire iz alpskog masiva - a na tom prostoru već stoljećima žive Balkanci, vladaju balkanski mentaliteti i običaji. Zašto bi, je li, predsjednik i premijer tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, makar obrazovani i s diplomatskim iskustvom, išli mijenjati tradiciju? Sic transit.

Prvi put nakon tzv. lockdowna (epidemiološkog reagiranja na pandemiju virusa SARS-CoV-2) te za državnog odgovora na posljedice potresa u Zagrebu i okolici, pa promocije kninskog projekta tzv. hrvatsko-srpske pomirbe, imenovanja čelnika SOA-e i HV-a, najžešće je zaiskrilo između Milanovića i Plenkovića na pitanju (ne)ustavnosti Nacionalnog stožera Civilne zaštite. I otad je razumna kohabitacija izmakla razumnoj i politički utemeljenoj kontroli dvojice koji su, tvrde, "preuzeli odgovornost za RH. Milanović je tražio saborsko pokriće vladinom ad hoc utemeljenom tijelu koje dira u Ustavom zajamčena temeljna ljudska prava na rad/kretanje i ina, a  Plenković je vratio HDZ-ovom tzv. stabilnom saborskom većinom. Isposlovao je izmjene dvaju zakona čime je retrogradno bio "pokrio neke epidemiološke mjere/odluke i tvrdio da Stožer djeluje zakonito. Njegovo je stajalište potom blagoslovio Ustavni sud RH s 10-3 glasova u korist ustavnosti Stožera i njegovog odlučivanja.

E sad, pitanje je za milijun dolara je li se mogla očekivati drukčija odluka suda koji vodi bivši HDZ-ov ministar pravosuđa Miroslav Šeparović i gdje HDZ ima sedam ustavnih sudaca nasuprot šestero iz SDP-ove kvote. Po onoj zapamti pa vrati, jamačno je novi gazda Pantovčaka jedva čekao - i dočekao - prigodu za spustiti premijeru na korupcijskoj temi koja muči ne samo  Bijednu Našu već i Uniju zbog protukorupcijske jalovosti Banskih dvora. Budući da ni Plenković nije cijepljen protiv nakaradne moralke tipa zapamti pa vrati, ratoborno je prihvatio bačenu rukavicu, ne želeći odati kako nije zaboravio ideološki sukob s Milanovićem načet u povodu HOS-ove ZDS-ploče premještene sa zida vrtića u Jasenovcu u obližnju šumu Trokut na cesti Novska-Lipik-Pakrac-Požega i naprasnog predsjednikova napuštanja 25. obljetnice VRA Bljeska u Okučanima. Također zbog ZDS-a na prsima nekog navodno HOS-ovog lika uz Plenkovića koji je, kazao je Milanović drugi dan, pravosudnom "pogreškom oslobođen progona za ratni zločin: ubojstvo sedmero srpskih civila izvučenih iz podruma.

Poslije su i jedan i drugi sasvim otpustili ručnu, kohabitaciju zabacili iza leđa, pa se publikum imao prigodu višekratno zabavljati međusobnim šaketanjem u ad hominem oktogonu. Tko je i zašto "nervozan, tko se i zašto treba "stabilizirati, tko je i zašto pravnički nedoučen, tko je komu i zašto spominjao majku "vojnu (JNA) lekarku, tko je i zašto "huškao ljude iz polusvijeta loše govoriti "najgore stvari o mom ocu, da je sudjelovao u ubojstvu Brune Bušića, tko je komu i zašto spočitavao da "iznosi laži i neistine, tko je i zašto imao "negativno stajalište o Tuđmanu, etc. bile su optužbe i protuoptužbe kakve pas s maslom ne bi progutao. Kamoli da su zamislive u javnom diskursu dvojice najodgovornijih za upravljanje državom, pa makar i tako nesretnom, disfunkcionalnom, toliko izjedenom korupcijom i nemoralom, beznadnom... kakva je Bijedna Naša. Red utihe pa eto Dana državnosti: "vitezovi spuštaju vizire i koplja ubojita! Juriš! I opet publikum suspreže dah. Koji će prvi pasti s konja u prašinu?

Milanovićev vatreni govor nabijen je optuživanjem HDZ-a - i Plenkovića, dakako - zbog toga što je državni praznik zlorabio kao predizborni miting. Premijera je optužio za političku trgovinu, dohvatio se i Vladimira Šeksa koji je tražio Milanovićev opoziv. Koja će farsa s opozivom ovih dana dobiti osobito brojan ešalon pobornika - čak polit-ideološki međusobno suprotstavljenih - na razne načine angažiranih u skandaloznoj aferi Janaf. Dakako da su za opoziv predsjednika države potrebni Ustavom RH predviđene posebne okolnosti/razlozi, a ne to što se netko mora baš živčano češati zbog njegovoga već znano "poganog jezika. Tako da ne-pametan performans "Ured predsjednika Republike Hrvatske dviju saborskih zastupnica tzv. treće brzine, novopečenih akterica u političkom tzv. mainstreamu Dalije Orešković (Stranka s imenom i prezimenom) i Marijane Puljak (stranka Pametno) nije bio pravi detonator svega što se dogodilo i još se događa u njegovom obračunu s njima.

Milanovićev posjet inkriminiranom privatnom klubu uhićenog Janafovog čelnika Dragana Kovačevića neusporediv je s  čergarenjem ureda bivše gaf-predsjednice Kolinde Grabar-Kitarovim svih pet godina mandata, po 20 županija i Gradom Zagrebom. Jednostavno, to ni približno nije isto. Pa će se netom poslije "klupske uzbune i performansa otkriti da je među buljukom odvjetničkih ureda i onaj Dalije Orešković poslovao s Janafom. E sad, treba vjerovati zastupnici Orešković kako je to bilo samo jedanput i da to nema nikakve veze s bilo čime sumnjivim, prijepornim, sukobom interesa. Ili, nedajbože - kriminalnim? Prije toga pak sjevale su iskre na sve strane zbog "jazavaca i Yutelovih školaraca koji rade u vladi i onda savjetnika na Pantovčaku koji su "pod utjecajem nečega. Otegao se, je li, neko vrijeme i ping-pong u vezi s Milanovićevim posjetom Albaniji, koji je najprije bio privatan, a ubrzo službeni.

Zoran Milanović je uzvratno pak Plenkovića izuo iz cipela zbog navodno službenog putovanja povećeg vladinog izaslanstva na "stranački dernek u Helsinkiju za koje saborsko Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa nikad nije dobilo traženu službenu dokumentaciju.Je li putovanje u Finsku bilo službeno ili stranačko, o javnom trošku? Napokon, nisu se složili ni s odlukom Ustavnog suda RH o Nacionalnom stožeru Civilne zaštite koja je uslijedila neposredno uoči izbijanja skandala Janaf. Sve nakon toga je povijest, reklo bi se, povijest koja nije završena i koja neće Bijednoj Našoj donijeti ništa dobro jer osobne taštine nadilaze svijest i savjest dvojice najodgovornijih za stanje stvari u upravljanju zemljom. Ni jedan niti drugi ne daju oponetnu ono klasično volterovsko pravo reći što misle da je razumno reći. Znalo se i prije predsjedničkih izbora tko je tko među njima dvojicom, pa je svejedno jedan uvjerljivo pobijedio u HDZ-u i na parlamentarnim izborima, a drugi u oba kruga na predsjedničkim pa...

Njegov obračun s njima, diskursom koji ne štedi nikoga i koji javnost znâ otkako se Milanović ukazao u politici prije kojih 17 godina, diskursom koji neki komunikolozi drže učinkom "bržeg jezika no što se razmisli, nešto je što se nekomu i ne mora svidjeti, dapače, odvratno mu je, ali Milanović je Milanović. I ima pravo na Milanovića. Ili, da ne idemo u širinu, kao što najpoznatiji twitteraš Uncle Sama ima pravo na Donalda Trumpa, kojega pola Amera kuju u zvijezde upravo zato što jest takav kakav jest. Kolega mu iz Bijedne Naše, Zoki za prijatelje i simpatizere - iz istih razloga više pri srcu  tzv. širokim masama no političarima, Crkvi i dijelu intelektualne tzv. elite - ne voli da ga uspoređuju s Trumpom. Kaže, "usporediviji sam s njegovim predsjedničkim protukandidatom iz demokratskog tabora (Joe Biden, op. a.) s kojim sam se svojedobno imao priliku i susresti par puta. Ni Bidenom diskurs kao gard prema Trumpovoj sirovoj bezobraštini nije baš mirisav cvijet iz rajskog vrta, ali... Politika je i stvar stila, karaktera, pa i izdržljivosti/imuniteta na također legitimne neugodne izazove.

Ako je pogađati tko je više ili manje u pravu kada podržava Milanovićev stil, način i izbor verbalnog oružja u njegovom obračunu s njima, ili ga ne podržava, osuđuje i čak traži opoziv s predsjedničke dužnosti na koju je ustoličen uvjerljivom potporom birača u obama izbornim krugovima - iako s unaprijed točno znali tko je, što je i kakav je Zoki, ama baš nikomu nije bio politička i ljudska enigma -  odgovor nudi zadnje istraživnje rejtinške agencije Promocije plus. Početkom listopada, Zoran Milanović je drugi na ljestvici najpopularnijih političara u zemlji, rejting mu je porastao za gotovo šest posto (s 11,3 na 17,1 posto) u odnosu na prethodni mjesec. Andrej Plenković drži prvo mjesto s opadajućom potporom (24,4 posto prema 24,6 posto prethodni mjesec). Ostali im iz velike daljine gledaju u leđa. Dakle, Milanovićev diskurs, žestina i argumentacija u njegovom obračun s njima nije mu naškodila, ali ni Plenkovićev obračun s njim nije mu namro rejtinšku pozitivu, pa... Predsjednik RH će reći kako mu je ustavna dužnost upozoravati na anomalije u društvu, prozivati odgovorne i zahtijevati od Banskih dvora - ma tko njima gazdovao - da država bude učinkovita i funkcionalna, da sustav bude zdrav i perspektivan. E sada, kako će on to činiti - udovoljavajući svojim ustavnim ovlastima - to jest i stvar poimanja tih ovlasti u odnosu na predsjedničku odgovornost.

Bivša si je predsjednica RH Grabar-Kitarović, također ponekad peckava zmijskog jezika, znala uzurpirati pravo upasti u vladino dvorište i počiniti štetu (npr. proameričkim soliranjem), pa bi neko vrijeme vladala tiha misa među dvama državnim brdima. Njezin nasljednik na Pantovčaku - što iz predsjedničke "dosade zbog manje-više fikusnog statusa, što zbog toga jer ne trpi biti medijski nevidljiv među plemenitom divljači i paunima koje su gardisti morali rastjerivati jer je glasanje navodno jako živciralo bivšu predsjednicu - ateist po uvjerenju, ne voli tihe mise, već otvoreni fighting.

Jest ne-pametan performans "Ured predsjednika Republike Hrvatske dviju saborskih zastupnica tzv. druge brzine i novopečenih akterica u političkom tzv. mainstreamu Dalije Orešković  i Marijane Puljak, a može se reći i da je Milanovićev "jezik brži no što je razmislio, alkarsi rečeno, pogodio "u jedan. Nije izrekao neistinu, ali im jest pridao više medijske pozornosti nego što je performans zaslužio i no što same znače u tzv. mainstream politici. A to je dvjema zastupnicama zapravo i bio cilj. E sad, bačena gruda snijega izazvala je lavinu koja je izmaknula kontroli i njegov obračun s njima poprimio je dimenzije koje također - ne zalužuje. Na jednoj strani Fric Milanović, na drugoj armada solidariziranih s dvije "uvrijeđene žene, ali i buljukom onih što će svojim iskakanjem iz paštete tek kolateralno osjetiri prozvanima budući da "Milanović nije "seksistički napao samo rečene saborske zastupnice već i sav ženski rod?

U suštini, na jednoj strani privatni Kovačevićev klub s eskort damama, brojačem novca u milijunskoj "praonici kojekakve valute, "namagarčeni političari, ministri, sudci, "poduzetnici, kulturnjaci svake vrsti, akademici, birani novinari te predsjednik RH - koji ništa nisu ni vidjeli, ni čuli niti rekli; klonirana u iks primjeraka Mizaru, Kikazaru i Iwazaru - na drugoj strani isti taj Fric Milanović u njegovom obračunu s njima, je li, kontra ženskog ešalona iza Orešković i Puljak te nekih muških suosjećajnika? Od, je li,  pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Višnje Ljubičić, tzv. lijevo-liberalne saborske zastupnice Rade Borić i Sanje Sarnavke, aktivistice udruge B.a.B.e., etc, do novog predsjednika SDP-a Peđe Grbina, lijevo-liberalnog saborskog zastupnika Tomislava Tomašebića, pa političkog analitičara Žarka Puhovskog etc. Nikomu nije ostao dužan, ali ni oni njemu koji se "ne može sjetiti koliko mu je puta trebalo otići "izist' s pajdama u Slovenskoj 9 tu oboritu ribu "prijatelja s Jadrana, koju "nitko sdrugi nije mogao izist'.  A grehota je baciti ju u kontejner. I to usred tzv. koronavirusnog lockdowna, nevažećeg za jupitere (quod licet Iovi, non licet bovi)? Tzv. malom/običnom čovi - koji si misli, pa misli i nikako da si domisli otkud sutra platiti režije i kupiti djeci štogod za ručak - teško je u tom kalamburu moralne grozote pojmiti u čemu je pogriješio na biralištu. Gdje god se okreneš na tom skučenomu balkanskom kifliću, sve smrdi na lopovluk, političko licemjerje i moralnu bijedu. I onda nekima padne na um ona o ribi što smrdi od glave i smjesta će razumjeti zašto je Milanović morao pobrzati u Kovačevićev klub. Da se riba ne usmrdi. Kad je bubnuo tu glupost novinarima, nije osjetio kako se već godinama širi smrad?

Među rijetkima koji su ga itekako razumjeli, dvoje su sasvim različitih ljudi koji, reklo bi se, nemaju ništa zajedničko, osim lijepe riječi za Milanovića i razumijevanja njegovog obračuna s njima: savjetnica bivše predsjednice RH i novinarka Mirjana Hrga te tajkun Branko Roglić, navodno "jedan od najbogatijih, ako ne i najbogatiji Hrvat s 8000 zaposlenih u 46 tvrtki u 20 zemalja. Roglić će kazati Aleksandru Stankoviću u zadnjem HTV-ovom kultnom formatu "Nedjeljom u dva (Nu2) da cijeni Milanovića jer je, za razliku od većine u aktualnom političkomu tzv. mainstreamu - "pošten čovjek. Hrga je pak stala u Milanovićevu obranu na svojim FB statusom: "Znam kad ovo napišem da će u određenim krugovima Predsjednik RH još lošije kotirati, no ne dovodeći u pitanje svoje profesionalno iskustvo koje je neusporedivo s iskustvom seoskih bukača, moram primijetiti da svjedočimo nečemu neviđenom na hrvatskoj političkoj sceni.

Nakon što sam se godinu dana 's one strane' nagledala 'političkih medvjeda' koji bi rođenu djecu prodali za vlastiti interes, a kamoli izgovorili svoje mišljenje ako je suprotno mišljenju miljea iz kojeg dolazi, Zoran Milanović je hrabro iskoristio mogućnost da se svima ne dopadne. Nisu ga volječi oni, sad ga ne vole ni 'njegovi'. Pozicija vrijedna poštivanja. Taštine aktera političkog tzv. mainstreama u glavnoj su ulozi i - ovisno o trenutku, povodu i prigodi - uzimaju svaki put drugo ime, ali svaki put na državnu štetu kod kuće i vani. Na kraći ili dulji rok, a neke su štete trajne. Taština je već u praskozorje međunarodnog priznanja tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene uzela dično ime Franje Tuđmana i neko se vrijeme čak kitila nadimkom Oca Domovine, javno skinutom s domoljubne aureole dičnog pravaša srpske majke i hrvatskog oca - Ante Starčevića. Taština se odazivala i na druga zvučna imena i prezimena s državnog, političkog, vojnog/veteranskog, znanstvenog, kulturnog, sportskog, vjerskog, etc. sljemena.

Ljudi su zbog nekih taština i zla u njihovoj duši gubili radna mjesta, propadala su i najveća poduzeća, naprasno se prelijevala vlasništva "ničijih/društvenih bogatstava u privatne džepove... Taštine tzv. duševne boli su uništavale kritičnije medije, npr. satirični tjednik Feral Tribune, prebrojavale etnička krvna zrnca, proganjalo "petokolonaše koji, je li, nisu 1991./95. "nosali krvave gaće po Veleb'tu, širom otvarala vrata tzv. rodijačkom/ortačkom kapitalizmu, "katoličku Hrvatsku (sic transit) uzele za partnera vlasti i moralno dostojanstvo puštale niz vodu.

Zašto se danas taština - možda ne navlas istim pravom - ne bi odazivala na ime Zorana Milanovića, Andreja Plenkovića, etc.? I tko je taj autoritet koji smije povući granicu, jer je sposoban determinirati kriterij, do koje se neki politički diskurs tretira kao ispad neiživljene taštine, odnosno od koje jest razložna kritika? Makar u osebujnoj retoričkoj/polemičkoj ambalaži. U tom smislu, njegov obračun s njima nije završena priča. Nakon kraćeg predaha, na redu je nova tema.

h-alter