Profesor lingvistike Noam Chomsky piše za The New York Times Syndicate o prešućenim zločinima američke politike, strahotama koje se službeno ne prepoznaju kao takve i licemjerju američke borbe za prava političkih disidenata u svijetu. Ishodište članka je rečenica iz knjige Jamesa Pecka "Idealne iluzije: Kako američka vlada svojata ljudska prava": "U povijesti ljudskih prava, najgore strahote uvijek čini netko drugi - nikada mi."
U Haagu upravo traje suđenje bivšem generalu vojske bosanskih Srba Ratku Mladiću za niz ratnih zločina među kojima je najzloglasniji genocid u Srebrenici. Dok vlada jednoglasno mišljenje da se on može okarakterizirati kao strahota, brojni su primjeri sličnih tragedija koje se strahotama ne smatraju prvenstveno stoga što je u njih bila upletena američka vlada, navodi Chomsky.
Paljenjem plamena u grčkoj Olimpiji 10. svibnja najavljen je početak Olimpijskih igara u Londonu. Nekoliko dana ranije, posve je nezapaženo prošla žalba vijetnamske vlade Međunarodnom olimpijskom odboru zbog činjenice da je za sponzora Olimpijskog pokreta izabrana američka korporacija Dow Chemical Company. SAD je za vrijeme rata u Vijetnamu između 1961. i 1971. godine sustavno zasipao Južni Vijetnam herbicidom kodnog imena Agent Orange s ciljem uništenja usjeva i biljnog pokrova. Upravo je Dow bio jedan od glavnih proizvođača herbicida čiji je najsmrtonosniji sastojak visoko kancerogeni otrov dioksin. Milijuni Vijetnamaca i brojni američki vojnici zadobili su nepopravljiva zdravstvena oštećenja uslijed izloženosti otrovu, a njegove posljedice vidljive su još i danas u obliku visokog broja pobačaja i djece s urođenim deformacijama.
Dow je 2001. godine preuzeo indijsku kemijsku kompaniju Union Carbide, najpoznatiju po katastrofi u Bhopalu 1984., kada je curenje plina iz tvornice pesticida ubilo tisuće ljudi, a više od pola milijuna pretrpjelo je teže ili lakše ozljede. Početkom ove godine WikiLeaks je otkrio da je Dow preko privatne američke istražiteljske tvrtke špijunirao aktiviste posvećene traženju naknada za žrtve tragedije i preocesuiranju odgovornih. Preživjele žrtve, zajedno s indijskom vladom i tamošnjim olimpijskim udruženjem, pridružile su se Vijetnamcima u prosvjedu protiv Dowa kao sponzora Olimpijade.
Još jedna "ne-strahota" čije se posljedice osjećaju i danas napad je američkih marinaca na irački grad Fallujah u studenome 2004. godine. Pod izlikom da gradska opća bolnica svojim izvještajima o brojnim civilnim žrtvama služi kao "propagandno oružje" režima, specijalci su je okupirali, vezali osoblje i onemogućili mu rad dok se grad ne očisti od "pobunjenika". Kao i u slučaju Vijetnama, službena istraga nikada nije provedena te su pravi razmjeri zločina nepoznati; podaci dolaze uglavnom od lokalnih stručnjaka i nezavisnih istražitelja, a neke dugotrajnije posljedice razaranja Falluje tek trebaju izbiti na vidjelo. Već postoje nalazi o alarmantnoj stopi smrtnosti djece i porastu učestalosti zloćudnih bolesti, kao i o povećanom udjelu urana u organizmu oboljelih. Štetni učinci po zdravlje nadmašuju čak i one u Hirošimi i Nagasakiju nakon Drugog svjetskog rata.
Posebni istražitelj UN-a za prava autohtonih naroda James Anaya prekršio je prošli mjesec zavjet šutnje o još jednoj "ne-strahoti" izvijestivši o stravičnim uvjetima života američkih Indijanaca - siromaštvu, nezaposlenosti, neobrazovanosti, alkoholizmu, samoubojstvima - po kojima su Indijanci daleko najugroženija skupina u američkom društvu. Nijedan kongresnik nije se udostojao razgovarati s Anayom tijekom njegove istrage, a mediji su cijelu stvar uglavnom prešutjeli.
S druge strane, mnogo se pisalo o spašavanju kineskog aktivista za ljudska prava, slijepog odvjetnika Chena Guangchenga koji je nakon bijega od vladina progona i traženja utočišta u američkom veleposlanstvu u Pekingu prošli mjesec s obitelji konačno prebjegao u SAD. Povjesničar Samuel Moyn Guangchengov je slučaj u New York Timesu usporedio s primjerima sovjetskih disidenata Andreja Saharova i Aleksandra Solženjicina koje smatra zaslužnima što se pitanje "međunarodnih ljudskih prava" našlo na dnevnom redu američke vanjske politike. U svojoj knjizi "Posljednja utopija: Ljudska prava kroz povijest" Moyn je kao začetke slijeđenja tog načela naveo Helsinšku deklaraciju iz 1975. i vanjsku politiku predsjednika Jimmyja Cartera, stavivši težište na borbu protiv kršenja ljudskih prava u Sovjetskom Savezu.
Međutim, kako je primijetila Belinda Cooper u The New York Times Book Review, postoji i "alternativna povijest" koja s lakoćom opovrgava Moynova stajališta. Uz na početku spomenutog Jamesa Pecka, povijesnim činjenicama koje "srednja struja" rijetko priznaje bavi se i John Coatsworth koji u "Povijesti Hladnog rata" u izdanju sveučilišta Cambridge navodi kao je u razdoblju od 1960. do 1990. godine "broj političkih zatvorenika, žrtava mučenja i pogubljenja nenasilnih političkih disidenata u Latinskoj Americi daleko nadmašio onaj u Sovjetskom Savezu i njegovim istočnoeuropskim satelitima". S obzirom da su latinoameričke "ne-strahote" u neposrednoj vezi s dugom poviješću američkog intervencionizma na tom području, službena politika SAD-a nije našla za shodno da podigne glas protiv njih.
I u drugim područjima američkog utjecaja bezbrojni su primjeri "nevidljivih" disidenata, jednako herojskih kao i njihovi sovjetski ili kineski pandani, ali za većinski diskurs nepostojećih. Chomsky na kraju teksta nabraja tek neke od njih.
Bahreinski aktivist Abdulhadi al-Khawaja, osuđen na doživotni zatvor zbog navodne urote protiv režima, 110 je dana štrajkao glađu. Korejski katolički svećenik Mun Jeong-hyeon pridružio se prosvjednicima protiv američke vojne baze na otoku Jeju, za što je nagrađen teškim tjelesnim ozljedama i odgođenom zatvorskom kaznom. Turski sociolog Ismail Besikci proveo je dobar dio života u zatvoru zbog svoje beskompromisne borbe za prava Kurda, među ostalim i tijekom 1990-ih godina, kada je turska vojska uz obilatu pomoć američkih vlasti na čelu s Billom Clintonom počinila neke od najgorih zločina u tom razdoblju.
Izvor: www.nacional.hr
U Haagu upravo traje suđenje bivšem generalu vojske bosanskih Srba Ratku Mladiću za niz ratnih zločina među kojima je najzloglasniji genocid u Srebrenici. Dok vlada jednoglasno mišljenje da se on može okarakterizirati kao strahota, brojni su primjeri sličnih tragedija koje se strahotama ne smatraju prvenstveno stoga što je u njih bila upletena američka vlada, navodi Chomsky.
Agent Orange
Paljenjem plamena u grčkoj Olimpiji 10. svibnja najavljen je početak Olimpijskih igara u Londonu. Nekoliko dana ranije, posve je nezapaženo prošla žalba vijetnamske vlade Međunarodnom olimpijskom odboru zbog činjenice da je za sponzora Olimpijskog pokreta izabrana američka korporacija Dow Chemical Company. SAD je za vrijeme rata u Vijetnamu između 1961. i 1971. godine sustavno zasipao Južni Vijetnam herbicidom kodnog imena Agent Orange s ciljem uništenja usjeva i biljnog pokrova. Upravo je Dow bio jedan od glavnih proizvođača herbicida čiji je najsmrtonosniji sastojak visoko kancerogeni otrov dioksin. Milijuni Vijetnamaca i brojni američki vojnici zadobili su nepopravljiva zdravstvena oštećenja uslijed izloženosti otrovu, a njegove posljedice vidljive su još i danas u obliku visokog broja pobačaja i djece s urođenim deformacijama.
Dow je 2001. godine preuzeo indijsku kemijsku kompaniju Union Carbide, najpoznatiju po katastrofi u Bhopalu 1984., kada je curenje plina iz tvornice pesticida ubilo tisuće ljudi, a više od pola milijuna pretrpjelo je teže ili lakše ozljede. Početkom ove godine WikiLeaks je otkrio da je Dow preko privatne američke istražiteljske tvrtke špijunirao aktiviste posvećene traženju naknada za žrtve tragedije i preocesuiranju odgovornih. Preživjele žrtve, zajedno s indijskom vladom i tamošnjim olimpijskim udruženjem, pridružile su se Vijetnamcima u prosvjedu protiv Dowa kao sponzora Olimpijade.
Napad u Iraku
Još jedna "ne-strahota" čije se posljedice osjećaju i danas napad je američkih marinaca na irački grad Fallujah u studenome 2004. godine. Pod izlikom da gradska opća bolnica svojim izvještajima o brojnim civilnim žrtvama služi kao "propagandno oružje" režima, specijalci su je okupirali, vezali osoblje i onemogućili mu rad dok se grad ne očisti od "pobunjenika". Kao i u slučaju Vijetnama, službena istraga nikada nije provedena te su pravi razmjeri zločina nepoznati; podaci dolaze uglavnom od lokalnih stručnjaka i nezavisnih istražitelja, a neke dugotrajnije posljedice razaranja Falluje tek trebaju izbiti na vidjelo. Već postoje nalazi o alarmantnoj stopi smrtnosti djece i porastu učestalosti zloćudnih bolesti, kao i o povećanom udjelu urana u organizmu oboljelih. Štetni učinci po zdravlje nadmašuju čak i one u Hirošimi i Nagasakiju nakon Drugog svjetskog rata.
Indijanci
Posebni istražitelj UN-a za prava autohtonih naroda James Anaya prekršio je prošli mjesec zavjet šutnje o još jednoj "ne-strahoti" izvijestivši o stravičnim uvjetima života američkih Indijanaca - siromaštvu, nezaposlenosti, neobrazovanosti, alkoholizmu, samoubojstvima - po kojima su Indijanci daleko najugroženija skupina u američkom društvu. Nijedan kongresnik nije se udostojao razgovarati s Anayom tijekom njegove istrage, a mediji su cijelu stvar uglavnom prešutjeli.
S druge strane, mnogo se pisalo o spašavanju kineskog aktivista za ljudska prava, slijepog odvjetnika Chena Guangchenga koji je nakon bijega od vladina progona i traženja utočišta u američkom veleposlanstvu u Pekingu prošli mjesec s obitelji konačno prebjegao u SAD. Povjesničar Samuel Moyn Guangchengov je slučaj u New York Timesu usporedio s primjerima sovjetskih disidenata Andreja Saharova i Aleksandra Solženjicina koje smatra zaslužnima što se pitanje "međunarodnih ljudskih prava" našlo na dnevnom redu američke vanjske politike. U svojoj knjizi "Posljednja utopija: Ljudska prava kroz povijest" Moyn je kao začetke slijeđenja tog načela naveo Helsinšku deklaraciju iz 1975. i vanjsku politiku predsjednika Jimmyja Cartera, stavivši težište na borbu protiv kršenja ljudskih prava u Sovjetskom Savezu.
Alternativna povijest
Međutim, kako je primijetila Belinda Cooper u The New York Times Book Review, postoji i "alternativna povijest" koja s lakoćom opovrgava Moynova stajališta. Uz na početku spomenutog Jamesa Pecka, povijesnim činjenicama koje "srednja struja" rijetko priznaje bavi se i John Coatsworth koji u "Povijesti Hladnog rata" u izdanju sveučilišta Cambridge navodi kao je u razdoblju od 1960. do 1990. godine "broj političkih zatvorenika, žrtava mučenja i pogubljenja nenasilnih političkih disidenata u Latinskoj Americi daleko nadmašio onaj u Sovjetskom Savezu i njegovim istočnoeuropskim satelitima". S obzirom da su latinoameričke "ne-strahote" u neposrednoj vezi s dugom poviješću američkog intervencionizma na tom području, službena politika SAD-a nije našla za shodno da podigne glas protiv njih.
I u drugim područjima američkog utjecaja bezbrojni su primjeri "nevidljivih" disidenata, jednako herojskih kao i njihovi sovjetski ili kineski pandani, ali za većinski diskurs nepostojećih. Chomsky na kraju teksta nabraja tek neke od njih.
Bahreinski aktivist Abdulhadi al-Khawaja, osuđen na doživotni zatvor zbog navodne urote protiv režima, 110 je dana štrajkao glađu. Korejski katolički svećenik Mun Jeong-hyeon pridružio se prosvjednicima protiv američke vojne baze na otoku Jeju, za što je nagrađen teškim tjelesnim ozljedama i odgođenom zatvorskom kaznom. Turski sociolog Ismail Besikci proveo je dobar dio života u zatvoru zbog svoje beskompromisne borbe za prava Kurda, među ostalim i tijekom 1990-ih godina, kada je turska vojska uz obilatu pomoć američkih vlasti na čelu s Billom Clintonom počinila neke od najgorih zločina u tom razdoblju.
Izvor: www.nacional.hr
