Što do sada znamo? Znamo da su u večernjim satima pronađena mrtva tijela zagrebačkog poduzetnika i njegove partnerice, i znamo da su ubijeni hicima iz vatrenog oružja iz neposredne blizine. Što još znamo? Znamo da je ubojica vrlo brzo pronađen i priveden, i da nije bio sam, već je imao i pomagača. Odlično, ima li još nešto što bismo željeli znati? Ima: mladi ubojica ponosni je pripadnik Počasno-zaštitne bojne, elitne pristožerne postrojbe Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske zadužene – samo trenutak da provjerim i točno prepišem – dakle “za izvršavanje počasno-ceremonijalnih zadaća za potrebe državnog i vojnog vrha, te zaštite i osiguranja vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga”.
Na ovom mjestu nastupaju stalni gosti naše kolumne, tradicionalni hrvatski zaprepast, šok i nevjerica. Izvolite.
“Očekujemo od Ministarstva obrane da izvijesti javnost je li u bilo kojem trenutku bila ugrožena sigurnost najviših državnih dužnosnika”, rekao je u Saboru zastupnik SDP-a Arsen Bauk, “zaprepašten činjenicom da je osumnjičeni pripadnik Počasno-zaštitne bojne”, logično onda dodavši i “pitanje selekcije njenih pripadnika”, zatraživši od MORH-a da objasni “je li riječ o propustu sigurnosnih službi, ili se iz dosadašnjeg ponašanja i života te osobe nije moglo predvidjeti da će se ovo dogoditi”.
Hvala uvaženom hrvatskom zaprepastu, vrlo dobro zastupničko pitanje, vratit ćemo se kasnije na njega, ima li na ovu temu što reći i tradicionalni hrvatski šok?
Naravno da ima. “Ljudi koji nose tu odoru trebali bi nas štititi, pogotovo u današnjoj neizvjesnoj i nesigurnoj geopolitičkoj konstelaciji”, izjavio je u Saboru uvaženi zastupnik Mosta Ante Kujundžić, koji je, šokiran činjenicom da ubojica nosi “odoru koja bi trebala biti znak sigurnosti i ponosa svih nas”, pronicljivo upitao “je li tom pripadniku Počasno-zaštitne bojne ovo prvo počinjenje kaznenog djela, ili je možda i ranije sudjelovao u takvim aktivnostima?”
Zahvaljujemo i hrvatskom šoku, pamtimo i njegovo pitanje, a sada riječ dajemo tradicionalnoj hrvatskoj nevjerici.
“Ne mogu komentirati dok traje istraga”, nevjerojatni slučaj u nevjerici je komentirao HDZ-ov ministar rada Marin Piletić, ali vlastitoj nevjerici usprkos komentirao ga je predsjednik Vlade Andrej Plenković. “Kako se dogodilo da je baš ta osoba raspoređena u Počasno-zaštitnoj bojni? To je pitanje koje ćemo morati temeljito analizirati i vidjeti u okviru sustava Hrvatske vojske. Kako se dogodilo da netko takav, spreman na takvo kazneno djelo, takav zločin, uopće prođe sve te filtre i dođe u tu situaciju?” u nevjerici je pitao premijer Plenković. “U svakom slučaju, nije dobro.”
Još jednom zahvaljujemo tradicionalnom hrvatskom zaprepastu, šoku i nevjerici na vrlo dobrim zastupničkim pitanjima. Pokušat ću odgovoriti na svih sedam.
Da ne okolišam, na prvo pitanje – je li bila ugrožena sigurnost najviših državnih dužnosnika? – odgovor glasi: nije, naprotiv. Jer, ako i nije uvjet – a to je ujedno i odgovor na drugo pitanje: kako se uopće biraju vojnici za Počasno-zaštitnu bojnu? – kvalificirano ubojstvo svakako je lijepa, pače upravo predsjednička preporuka. Je li riječ o propustu sigurnosnih službi, ili se iz dosadašnjeg ponašanja i života te osobe nije moglo predvidjeti da će se ovo dogoditi? Nije i jest. Na peto pitanje, naime – je li pripadniku te bojne ovo prvo kazneno djelo? – odgovor je nešto kraći i glasi samo: nije. Na sljedeće – ili je možda i ranije sudjelovao u takvim aktivnostima? – odgovor je još kraći i glasi: da.
Tvrdim li ja to, zaprepašteni će na to šok i nevjerica, da osumnjičenom pripadniku Počasno-zaštitne bojne ovo nije prvo ubojstvo, i da je i ranije sudjelovao u, hm, “takvim aktivnostima”? Da, tvrdim. Iz čega onda proizlazi i odgovor na sedmo pitanje – kako se dogodilo da netko takav, spreman na takav zločin, uopće prođe sve te filtre i dođe u tu situaciju? – a koji glasi: lako. Štoviše, “ta situacija” upravo je i bila “filter”, inicijacija za pristup Počasno-zaštitnoj bojni.
Zaprepašćujuće, šokantno i nevjerojatno? Može i tako. Kako, međutim, znam sve te odgovore? Eh, kako znam. Znam. Štoviše, svi znaju. Samo što je lakše živjeti u blaženom zaprepastu, šoku i nevjerici.
“Nema komentara dok traje istraga”? Naravno da nema. Samo što je istraga završila prije trideset tri godine, i to detaljnim, potpisanim priznanjem ubojice, pripadnika elitne postrojbe Oružanih snaga i samog tjelesnog zdruga predsjednika Republike, koji je policiji detaljno opisao kako je uz pomoć suradnika hicima iz vatrenog oružja hladnokrvno likvidirao zagrebačkog poduzetnika i njegovu ženu.
Prije trideset tri godine?! Ali zagrebački ubojica – pripadnik Počasno-zaštitne bojne Matija M. iz Sesveta, koji je prošlog petka u garaži stambene zgrade na Markuševcu likvidirao poduzetnički par Marijana C. i Andreju K. – ima tek dvadeset devet, i tada se još nije ni rodio! To je bez sumnje točno, ali tko je uopće spominjao Marijana i Andreju, i toga, kako ste rekli, Matiju M.?
Siniša R., punim imenom Siniša Rimac, tako se zvao ubojica koji je uz pomoć suboraca iz čuvenog eskadrona smrti Tomislava Merčepa 7. prosinca 1991. u Zagrebu hicima iz Heckler & Kocha likvidirao zagrebačkog poduzetnika Mihajla Zeca, pa njegovu suprugu Mariju i njihovu dvanaestogodišnju kćer Aleksandru odveo do Planinarskog doma Adolfovac na Sljemenu. “Netko mi je rekao da djevojčici vežem oči”, polako je i detaljno tada ispričao istražiteljima. “Uzeo sam komad plahte, zavezao joj oči i rekao da ispale samo jedan metak. Ja sam se onda okrenuo i nisam htio gledati. Nisam čuo jedan, nego više pucnjeva. Kada sam se okrenuo, curica je ležala na zemlji.”
Ubojica Siniša R. ne samo da nikad nije odgovarao za likvidaciju obitelji Zec – kao što nikad nije i nitko od ostalih “merčepovaca”, i kao što za ta ubojstva nikad više nitko neće odgovarati, iako su dokazi nepobitni, i iako su ubojice sve detaljno priznali – već je, štoviše, par godina kasnije ponosno navukao odoru novoformiranog Prvog gardijskog zbora, elitnog tjelesnog zdruga predsjednika Franje Tuđmana. I tamo, još štovišije, dogurao do čina bojnika.
Kako ste ono rekli, “pitanje selekcije pripadnika Počasno-zaštitne bojne?” Odlično pitanje. Počasno-zaštitna bojna je 2000. godine formirana upravo na temeljima Prvog gardijskog zdruga s bojnikom Sinišom R. u kadru, i izravni je nastavljač tradicije te slavne postrojbe!
Sigurnost najviših državnih dužnosnika? “Odličje koja ste primili znak su priznanja, ali ona vas i obavezuju da nastavite kako ste i do sada činili, da budete uzor drugima i opravdate povjerenje koje sam vam kao državni poglavar dodijelio”, rekao je najviši državni dužnosnik, predsjednik Franjo Tuđman, kad je u svibnju 1995. na rever bojnika-ubojice i svog tjelesnog čuvara Siniše Rimca kačio, redom, Red kneza Domagoja s ogrlicom za “pokazanu osvjedočenu hrabrost i junaštvo u ratu”, red Nikole Šubića Zrinjskog za “junački čin u ratu” i – jasno – Medalju za “iznimne pothvate u održavanju ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske, te zaštiti života građana i imovine”.
Baš kao što ga je, osuđenog zbog sasvim nevezanog nekog ubojstva, 2010. pomilovao drugi jedan predsjednik, Stipe Mesić, i baš kao što je cijeli slučaj 2021. zaključio treći, predsjednik Zoran Milanović, s obrazloženjem kako su preživjeli članovi obitelji Zec dobili odštetu. “Što još treba?” derao se iznervirani predsjednik Tuđman. Pardon, Milanović.
Što još treba? Ništa, hvala, imamo sve.
Upravo tih dana 2021. u vojsku se, eto, prijavio dvadesetpetogodišnji Matija M. “Na temeljnom vojnom osposobljavanju u Požegi shvatio sam što je domoljublje”, izjavio je mladi Matija za televiziju godinu dana kasnije, stupajući u aktivnu vojnu službu. “Moja motivacija bile su razne vojne osobe koje sam upoznao tijekom civilnog života, koji su mi dan-danas uzor. I našao sam se u vojsci jer je tu neko bratstvo. Nema nikakve razlike od čovjeka do čovjeka. Nije bitna ni religija ni rasa, ni jesi li muško ili žensko.”
U prvom slučaju, Mihajlo, Marija i Aleksandra Zec bili su Srbi. U drugom slučaju, Marijan C. i Andreja K. nisu. Zato što danas, trideset četiri godine kasnije – i to je po prilici pouka ove priče – “nije bitna ni religija ni rasa, ni jesi li muško ili žensko”.
Što bi rekao mudri premijer, “u svakom slučaju, nije dobro”.
