Proljeće u Hrvatskoj svake godine, pored alergija, samim ritmom obljetnica, nužno donosi i rasprave o Drugom svjetskom ratu. Ljevica, pogotovo ona liberalna, u tim raspravama često pati od doslovnosti: “antifašizam stoji u Ustavu” ili “antifašizam je društvena vrijednost”. Taj svojevrsni strah od rasprave desnici često ide u korist jer ne mogu smisliti ništa pametnije od fascinantne ideje nepodudaranja apstraktnih ideja i realnih povijesnih zbivanja. No, upravo u tom nepodudaranju, nužnom za svaku epizodu moderne povijesti, leži naša snaga, a ne slabost.
Narodnooslobodilačka borba predstavljala je utemeljiteljski mit Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Pod mitom se, naravno, ne misli na izmišljeni ili poluizmišljeni događaj već na neizbježnu dimenziju voluntarizma koja stoji u podlozi svake političke zajednice. Kad govorimo o političkom voluntarizmu mislimo na odluku ili odluke na kojima se zasniva legitimacija nove zajednice koja po definiciji ne može “pokrivati” sve povijesne, društvene i ekonomske aspekte u kojima zajednica nastaje i od kojih se sastoji. Bez obzira na vrstu procedure kojom se odluke donose, one moraju, da bi bile održive, korespondirati s trenutnim odnosom političkih snaga, sklopom prevladavajućih društvenih i političkih želja i, prilično važno, s razinom diskreditacije prethodnih zajednica i režima. Ako je ključni mehanizam te diskreditacije bio krvavi rat sa stotinama tisuća žrtava, onda taj element ispravnu i pobjedničku stranu u ratu, kao što je to bio slučaj s partizanima, opskrbljuje s izdašnim legitimacijskim resursima.
Sama činjenica da je povijesni događaj utemeljiteljski mit na kojem nastaje politička zajednica predstavlja prilično iskušenje za historiografsku disciplinu u toj zajednici. Pod iskušenjem ne mislimo na cenzuru koja bi skrivala mitološku pozadinu zajednice i tako ju održavala na umjetnom životu. Radi se o tome da je historiografski rad u neposrednom periodu nakon prevratnog povijesnog događaja nužno bio i neposredan politički rad. Iza te opaske ne stoji vjera u prednost neutralne ili distancirane historiografije koja bi objektivno i nadpolitički sagledavala sve činjenice i aspekte i dala konačni sud o povijesnim zbivanjima kojima se svi politički akteri moraju povinovati bez obzira na to ide li im taj sud u prilog ili ne. Posrijedi su zapravo dva izazova koja su historiografskoj znanosti u SFRJ predstavljala značajnu prepreku bez obzira na znanstvene integritete i/ili kapacitete samih povjesničara. Prvi izazov se sastojao od postojanja “nelojalne konkurencije”. Tu su konkurenciju činili sami akteri rata – partizani. S obzirom na društveni status i neposredno iskustvo samog rata, njihovi su dnevnici i memoari smatrani neupitnim svjedočenjem o prirodi i istini ratnog sukoba. Ti su dnevnici i memoari zasigurno bili, i još jesu, vrijedna i nezaobilazna povijesna građa. No, istovremeno su činili i političku prepreku dubljem povijesnom istraživanju jer u eventualnom sukobu između povijesne analize i neposrednog svjedoka na pravoj strani povijesti sasvim je jasno tko nosi (političku) prednost. Ni izbliza pritom ne impliciramo “književnu” dimenziju zapisa aktera niti sugeriramo skrivene autorske namjere već samo ukazujemo na različite društvene statuse partizana i povjesničara.
Drugi izazov proistječe iz samog statusa mita: ako se povijesni događaj nalazi u samom temelju zajednice onda monopol na interpretaciju drži vlast, u ovom slučaju Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) ili kasnije Savez komunista Jugoslavije (SKJ). U takvim okolnostima drukčiji historiografski pristupi nužno postaju i političke kritike vlasti bez obzira na to koliko ona bila fleksibilna u tom monopolu. Monopol na tumačenje povijesnih događaja nije odlika samo KPJ ili komunističkih partija na vlasti kao takvih. Kao što ni svojevrsni dosluh historiografije s vlastima koji koketira s (auto)cenzurom nije endemičan u komunističkim režimima. Sama historiografija kao znanost je u priličnoj mjeri i nastala u 19. stoljeću kao manufaktura nacionalnih mitova i narativa u službi izgradnje nacija i nacionalnih država. Drugim riječima, svaku političku zajednicu je historiografija “opsluživala” rekonstrukcijom stvarnih povijesnih događaja i “izmišljenim tradicijama”. Individualne ili grupne kritike tih “opsluživanja” ne ugrožavaju bitno političke mitologije, ali institucionalno dovođenje u pitanje tih “armatura nacija” dovelo bi u pitanje i svaku političku zajednicu ili barem iziskivalo novu varijantu društveno-političkog konsenzusa ili kompromisa.
Potraga za kontinuitetima
Komunistička vlast u Jugoslaviji također nije dopuštala institucionalno nagrizanje utemeljiteljskog mita. Samo je ona imala nešto zahtjevniji problem nego klasične nacionalne države. Taj se problem ne krije u tome što je Jugoslavija bila “manje prirodna” od tog tipa političke konkurencije. I možemo ga razdvojiti na dva međusobno povezana aspekta. Prvi se tiče činjenice da je njena mitologija manje-više kondenzirana u jednom povijesnom događaju. Naravno, jugoslavenski su povjesničari u potrazi za smještanjem NOB-a u opsežniji povijesni narativ reinterpretirali povijesti svojih “naroda i narodnosti” kroz elemente klasnog sukoba (npr. Matija Gubec) ili epizode otpora raznim stranim okupatorima, ali svejedno je konstrukcija presudno ovisila o periodu između 1941. i 1945. godine. Za razliku od takve ovisnosti, uobičajene nacionalne povijesti koje je historiografija konstruirala imaju, da se poslužimo suvremenim financijskim rječnikom, diverzificirane portfelje – više ključnih povijesnih događaja na raspolaganju – i lakše je njima manipulirati u kriznim situacijama. Drugi aspekt tiče se napora da se u toj kondenzaciji pomire suprotstavljene tendencije u nedavnim povijestima samih naroda koji čine tu novu zajednicu. Te tendencije su zapravo eufemizam za različite sukobe, pogotovo među “glavnim” nacijama, Srbima i Hrvatima: od velikosrpske hegemonije u Kraljevini Jugoslaviji do genocida nad Srbima u takozvanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Dakle, utemeljujući mit nije samo služio kao putokaz za budućnost već i kao mehanizam “suočavanja s prošlošću”. I to ne suočavanja u formi dijaloga na nekakvim konferencijama već u obliku zajedničkog ratovanja protiv “okupatora i domaćih izdajnika”. I zato “bratstvo i jedinstvo” nije bilo tek mit ili prazna parola već formula za eliminaciju krvave nacionalističke konkurencije i uspostavu budućnosti izgrađene na zajedničkom radu. No, kao što znamo, projekt na kraju nije uspio: krv se opet prolila, a plodovi zajedničkog rada razgrabili.
Samim tim se historiografija (i profesionalna i “svakodnevna”) danas kad je riječ o Drugom svjetskom ratu i NOB-u nalazi pred sasvim drukčijim izazovima. Ti se izazovi prvenstveno odnose na političko-ideološke odnose u koje po prirodi stvari intervenira bez obzira na inicijalne namjere. NOB ne samo da više nije utemeljiteljski mit političke zajednice već se sama zajednica, Republika Hrvatska u ovom slučaju, unatoč ustavnim kontinuitetima, u priličnoj mjeri zasniva upravo na negaciji tog mita. I pritom ne mislimo samo na vulgarne i ustaške oblike povijesnog revizionizma koji su itekako prisutni u javnom prostoru. Naime, NOB nakon propasti socijalističke Jugoslavije ostaje visjeti u povijesnom zrakopraznom prostoru: on može i dalje nezanemarivom broju ljudi predstavljati političku vrijednost, ali njegova politička operativnost je svedena na minimum upravo činjenicom da je bio rodno mjesto na kraju propalog političkog projekta. Ta zrakopraznost se najbolje uočava u nastojanjima takozvanih lijevih liberala da uspostave nekakav realan politički kontinuitet između NOB-a i suvremene političke zajednice. Pa tako svjedočimo različitim manevrima. Postoje oni koji vide kontinuitet između partizana i branitelja, a poveznica, osim valjda one obiteljske, bi trebala biti borba protiv fašizma kao takvog. Unatoč hvalevrijednoj gesti otpora prema desnom ekstremizmu među hrvatskim vojnim veteranima, nije baš jasno kako borba za uspostavu multinacionalne države može biti u vezi s međusobnom borbom nacija u sklopu raspada te iste države. Često je u javnosti prisutna i opaska po kojoj da nije bilo Tita i partizana Istra ne bi bila hrvatska. Jesu li se partizani borili za “hrvatsku Istru” ili za Istru očišćenu od fašista svih nacionalnosti i za Istru otvorenu za sve nacionalnosti? Također i nemali broj hrvatskih liberala smatra da Tito “ima mjesto” u hrvatskoj povijesti i da zaslužuje trg u Zagrebu i pritom im u tom nominiranju zaslužnih uopće ne smeta činjenica da se ključne Titove političke vrijednosti u potpunosti kose s njihovim vrijednostima i onima na kojima počiva suvremena Hrvatska.
Nužno je naglasiti da nabrojana kontradiktorna nastojanja ne proizlaze presudno iz političke nepismenosti i nestrpljivosti aktera koji u tim kontinuitetima traže nekakvu političku utjehu ili povijesnu stabilizaciju svojih političkih vrijednosti. Valja naglasiti da ona predstavljaju i improviziranu branu od bezobzirnih pokušaja s desnice da diskreditiraju partizanski pokret kao zločinački. I ona nisu plod samo spomenute povijesne zrakopraznosti kao takve koja je uslijedila nakon raspada socijalističke Jugoslavije: ona svoj sirovi materijal i inspiraciju duguju također i činjenici da sam NOB, unatoč historiografskim i naknadnim političkim naporima u SFRJ, nije bio ni približno homogen kao što se to čini. Sasvim je jasno da su komunisti odigrali odlučujuću ulogu u organizaciji otpora i pobjedi nad okupatorima i domaćim izdajnicima, no većina onih koji su se priključili ustanku nisu bili ni komunistički inspirirani, a kamoli komunistički obučeni kadrovi. Vidljivo je to prije svega u činjenici da su se na samom početku komunistima većinom priključivali Srbi na području Hrvatske koji su bili izloženi progonu i represiji. Naposljetku, nije to ni nikakva tajna: unatoč petokrakama i “lijevim skretanjima” zbog kojih je i Staljin često korio Tita, radilo se, kao što i samo ime kaže, o narodnom pokretu. U tom je kontekstu važno razlučiti koje su sve bile motivacije i inspiracije ljudi koji su se priključili partizanima. Te motivacije i inspiracije nisu važne samo zbog što podrobnije povijesne analize samog rata već i zbog podrobnije i kvalitetnije analize samog raspada države i trenutne političko-ideološke atmosfere koja je i dalje obilježena tim raspadom.
Raznolikost motivacija
Seminalna studija talijanskog povjesničara Claudija Pavonea “A Civil War: A History of Italian Resistance” predstavlja prekretnicu u historiografskom prikazu Drugog svjetskog rata, pogotovo kad su u pitanju pokreti otpora. Pavoneova studija je, naravno, duboko usidrena u talijanske historiografske polemike, no itekako može poslužiti i kao inspiracija za nove pristupe u našoj historiografiji. Izdvojit ćemo ovom prilikom samo dva važna aspekta ove metodološki i sadržajno nezaobilazne studije. Pavone se usredotočuje na “ponašanja protagonista kako bi razumio ideje koje su ih inspirirale, čak i ako su te ideje nejasno i nekoherentno formulirane”. I drugo, Pavone tvrdi da su se u Italiji od 1943. do 1945. godine paralelno odvijala tri rata: klasni, građanski i patriotski. Istu dijagnozu možemo prenijeti i na jugoslavenske prostore, samo s još većim nivoom kompleksnosti s obzirom na kompliciranije međunacionalne odnose. Vodio se dakle klasni rat protiv domaće i strane buržoazije, građanski rat protiv domaćih izdajnika poput ustaša i četnika te patriotski rat protiv stranih okupatora (Nijemaca, Talijana, Mađara, Bugara). Sama istovremenost tri rata nužno je sa sobom nosila i različite motivacije onih koji su se priključivali sukobu na strani partizana: neki su bili potaknuti represijom stranih okupatora, neki odmazdom domaćih izdajnika, a neki klasnim instinktom. Ti su se motivi dodatno usložnjavali dinamikom ratnih zbivanja i periodima koji su činili priključenje partizanima boljom i sebi lakše objašnjivom opcijom. Još jedan sloj motivacije koji je ulazio u igru su i specifične prilike u lokalnim sredinama gdje su se motivi odluka o pridruživanju sukobljavali s različitim političkim povijestima i geografskim kontekstima.
Ono što je važno imati na umu jest da te raznolike motivacije i putanje nisu isparile pobjedom u ratu i uspostavom tada prvom Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ). Nisu isparile jer komunizam nije bio ishodišna motivacija mnogih boraca, pogotovo onih seljačkog porijekla koji su ionako činili većinu. Znatan broj njih se tijekom rata ideološki priklonio komunizmu, no ni to nije moglo obrisati svu kompleksnost inicijalnih motivacija u turbulentnim vremenima. Nemali broj povjesničara je znao eksploziju etničkog nasilja po raspadu Jugoslavije objasniti “efektom frižidera”. Komunisti su, dakle, samo zamrznuli ionako neminovne etničke konflikte. No, bolje se pri objašnjavanju povijesnih procesa ne zadržavati na metaforama iz sfere bijele tehnike. Produktivnije je raščlaniti različite motivacije i njihove nijanse kod samih aktera utemeljiteljskog mita. Naime, kako su ekonomska i socijalna kriza u Jugoslaviji jačale, na snazi je gubio i utemeljiteljski mit: preciznije, nije gubio toliko sam mit koliko državni monopol na njegovu interpretaciju. A istovremeno su se “vraćale” raznolike motivacije onih koji su se uključili u rat (i njihovih obitelji ili užih zajednica) i prilagođavale novim vremenima i političkim zahtjevima. Time se lakše objašnjava toliko spominjano konvertitstvo: nakon raspada komunizma svi ti brojni članovi Saveza komunista nisu prestali biti komunisti. Njihov “komunizam” je često bio i određen sasvim drugim motivima koji su u novim okolnostima dobijali novi politički život. Njihov se patriotizam, u izostanku okupatora, okrenuo unutra; njihova se borba protiv “domaćih izdajnika” pretvorila u borbu protiv nacionalnih izdajnika; njihov je klasni instinkt ostao isti samo su u međuvremenu doživjeli klasni uspon.
To su sve aspekti koje moramo imati na umu ako želimo politički i operativno sačuvati vrijednosti antifašističke borbe. Desnica danas prilično imbecilno, ali učinkovito eksploatira nužna nesuglasja između apstraktnih ideja i simbola i povijesne dinamike. Ta su nesuglasja i proturječja nezaobilazan dio svake epizode moderne političke povijesti u Europi. Ne može se, na primjerice, u Ustav staviti fusnota koja detaljnije objašnjava povijest antifašističke borbe. Kao što ne možemo ni samo vikati: naše vrijednosti su bolje ili to i to piše u Ustavu. Valja objašnjavati ratna i poratna zbivanja nijansiranije i kontekstualiziranije jer tako učimo i o mogućnostima i dometima suvremene antifašističke borbe. Parole su nužne, ali iz njih se ne može puno naučiti. Kao ni iz kulturnog baštinjenja NOB-a.
bilten
