Nobelov odbor još je jednom dodijelio nagradu za mir koja krši volju Alfreda Nobela i svrhu za koju je nagrada stvorena, odabirući slavodobitnike koji očito nisu „osobe koje su učinile najviše ili najbolje za unapređenje zajedništva među narodima, ukidanje ili smanjenje stalnih vojski, te uspostavljanje i promicanje mirovnih procesa“. Nobelov odbor izabrao je zagovornike ljudskih prava i demokracije u Bjelorusiji, Rusiji i Ukrajini. No, organizacija u Ukrajini prepoznata je po tome što je „sudjelovala u naporima da identificira i dokumentira ruske ratne zločine protiv ukrajinskog civilnog stanovništva“, bez spominjanja rata kao zločina ili mogućnosti da je ukrajinska strana u ratu činila zločine.
Nije ovo osporavanje i problematiziranje Nobelove nagrade za mir, koju su ove godine podijelili bjeloruski borac za ljudska prava Ales Bijalijacki, ruska organizacija za ljudska prava Memorial i ukrajinska organizacija Centar za građanske slobode stiglo iz Putinove propagandne kuhinje, nije to komentar na zapadu ukinutog Russia Today ili nekog od prorežimskih, kremaljskih medija. Alfred Nobel tu je nagradu, svjestan da su u svim ratovima sve strane zakazale po pitanju humanosti i zaštite ljudskih života, namijenio onima koji se svesrdno zalažu i djeluju na ukidanju rata kao takvoga.
Smrt ratu
Na to nas podsjeća jedan Amerikanac, David Swanson, u svome tekstu „2022.: Nobelov odbor ponovno pogrešno dodijelio Nagradu za mir“, čelnik globalnog pokreta za okončanje svih ratova World BEYOND War:
Činjenica je da su u svim ratovima sve strane uvijek zakazale kada je trebalo pokazati humanost na djelu i vjerojatno se u tome krije razlog zašto je Alfred Nobel uspostavio nagradu za promicanje ukidanja rata kao takvog. Šteta što je nagrada zloupotrijebljena. Zbog zlouporabe, World BEYOND War je ustanovio War Abolisher Awards.
(https://worldbeyondwar.org/2022-nobel-committee-gets-peace-prize-wrong-yet-again/)
Te „prave“, istinske Nagrade za ukidanje rata dobili su na svečanosti 5. rujna 2022. četiri pojedinca i organizacije iz četiri različite države, dakako, daleko od očiju mainstream medija, na margini javnog interesa, gdje se nalaze svi oni čiji kritički glasovi i promišljanja ne odgovaraju propagandnom narativu o ratu u Ukrajini. Svoje razmišljanje zašto je Nobel za mir ponovno otišao u pogrešne ruke, Swanson je potkrijepio s nekoliko razmišljanja svog kolege, ukrajinskog pacifiste Jurija Šeljaženka koji „tajnu uspjeha“ Centra za građanske slobode Ukrajine razotkriva kroz nekoliko ironičnih „savjeta“ kako se domoći Nobela za mir:
- Nemojte se oslanjati na potporu lokalnih građana, prigrlite međunarodne donatore s njihovim programima, poput Ministarstva vanjskih poslova SAD i NED-a (National Endowment for Democracy, koji je osnovan 1984. na inicijativu američkog Kongresa i čiji je čelnik do 2021. bio Carl Gershman, bivši veleposlanik SAD, op.a.);
- Podržite članstvo Ukrajine u NATO, posramite one koji traže kompromis s Rusijom i tražite od Zapada da se uključi u rat protiv Rusije na strani Ukrajine nametanjem zabrane zone letenja i isporukom naoružanja
- Inzistirajte da je rat neophodan i da nikakvi pregovori nisu mogući;
- Inzistirajte na tome da su međunarodne institucije bezvrijedne i stoga aktivisti za ljudska prava moraju tražiti oružje za ukrajinske oružane snage;
- Inzistirajte na tome da samo Putin krši ljudska prava u Ukrajini i da je samo ukrajinska vojska jedini zaštitnik ljudskih prava;
- Nikad ne kritizirajte ukrajinsku vladu zbog potiskivanja proruskih medija, stranaka i javnih osoba;
- Nikad ne kritizirajte ukrajinsku vojsku za ratne zločine, za kršenje ljudskih prava, u vezi s ratnim naporima i vojnom mobilizacijom, poput premlaćivanja studenata od strane graničara zbog pokušaja da studiraju u inozemstvu umjesto da postanu topovsko meso, i nitko vas ne smije čuti čak ni riječ o pravu na prigovor savjesti za vojnu službu.
(https://www.youtube.com/channel/UCftuzaEmDVLdYHD_YGXvDGA)
Nobel za Obamu
Swansonov globalni nenasilni pokret za okončanje svih oružanih sukoba i same institucije rata, a ne samo onih danas aktualnih, te uspostavljanje trajnog mira, proglasio je tu tripartitnu političku uravnilovku mirovnih laureata kao izdaju vizije Alfreda Nobela o nikad toliko potrebnom miru i bratstvu među narodima. Oni zlobniji reći će da je Nobelova nagrada za mir izgubila svaki dignitet i smisao nakon što je 2009. dodijeljena američkom predsjedniku Baracku Obami, samo devet mjeseci od početka prvog od njegovog dva mandata, u kojima su „pravedni američki“ imperijalni ratovi dosegli svoj vrhunac. „Baš kao što ne postoji nešto poput „dobrog“ ili nužnog ropstva, ne postoji nešto poput „dobrog“ ili nužnog rata, reći će Swanson.
Ovjenčan Nobelom za mir Obama je mirne duše mogao nastaviti karijeru ratnog zločinca naslijeđenu od Georgea Busha mlađeg proširivši eskalaciju nasilja i legalizirajući masovna ubojstva bespilotnim letjelicama širom svijeta. Njegovim potpisom su na smrt bili osuđeni mahom civili, među njima i veliki broj djece koje je Bijela kuća bešćutno svrstavali u rubriku „kolateralne žrtve“. Za mirotvorca Obame proširene su zlouporabe nacionalne sigurnosti koje je sistem opravdavao ratom protiv terorizma i posvemašnje zadiranje u privatnost ljudi. Bez ikakvih sudskih naloga, dokaza i optužnica praćeni su i prisluškivani ne samo označeni neprijatelji SAD već najviše njezini građani, pa i saveznici poput Angele Merkel, o čemu svjedoče progonjeni zviždač Edward Snowden, kao i osnivač i urednik WikiLeaksa Julian Assange koji je o tim zločinima objavio stotine tisuća originalnih dokumenata.
Bože zdravlja!
Žiri iz Osla odavno je instrument politike, pa je i ovog puta mudro osluškivao što se to od njega očekuje. Pri tome je to vijeće mudraca bilo znatno promućurnije i opreznije od Amnesty Internationala koji je doživio globalnu osudu nakon što je dokumentirao ratne zločine počinjene od strane Ukrajine. Nobelovo svećenstvo radije se priklonilo raspoloženju publike Eurosonga koja je pravdoljubivo ispravila greške međunarodnih žirija i pjesmu „Stefania“ ukrajinske grupe „Kalush Orchestra“ ovjenčala najboljim eurovizijskim lakoglazbenim uratkom. Mens sana, in corpore sano! Umetnica mora biti zdrava! Bože zdravlja Nobelovcima!
U cijeloj priči nama koji smo živjeli, i koji permanentno živimo, te dvostruke konotacije istine o našim herojima i njihovim zločincima, o našim vrijednim i njihovim bezvrijednim žrtvama, ne bi bilo ništa čudnoga ni novoga. Marginaliziranje i demoniziranje državnih neprijatelja, svih onih koji nisu spremni i podobni lagati za Hrvatsku, traje više od tri desetljeća, otkako je otvoren neograničeni lov na slobodnomisleće. Sve ovo i s Nobelovom nagradom za mir bila bi poznata muzika, baš kao i
Eurosong, zvučna kulisa ovog prije svega propagandnog rata, da nije stigla vijest koja je zasjenila čak i lažni sjaj Nobelove nagrade za mir:
Utemeljitelj WikiLeaksa Julian Assange nominiran je za nagradu Saharov, a riječ je o priznanju koje Europska unija dodjeljuje pojedincima i grupama koji su svoj život posvetili obrani ljudskih prava i slobodi misli. Nominirani su također ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij i Povjerenstvo za istinu iz Kolumbije.
Saharov Zelenskom!?
Mislim, koji to genijalno bolesni um može smjestiti Assangea i Zelenskog u istu rečenicu!? I usudi ih se ravnopravno nominirati za nagradu koja nosi ime Saharova? Andreja Saharova, fizičara, disidenta i borca za ljudska prava koji je isticao opasnost nuklearnog rata između SSSR-a i SAD te se zalagao za obustavu nuklearnog naoružanja, zbog toga bio proganjan i zatvaran, da bi za sve što je radio na dobrobit čovječanstva ZASLUŽENO dobio Nobelovu nagradu za mir 1975. godine, koju nije osobno mogao preuzeti i koji je inicirao osnivanje Memoriala, međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava, koja je ovogodišnji dobitnik?
I sada bi se valjda Julian Assange, koji u strogo čuvanom zatvoru Njegovog Veličanstva Belmarsh čeka izručenje Sjedinjenim Državama, gdje ga čeka 175 godina zatvora, odnosno sigurna smrt, najveći urednik i novinar novog doba čiji je WikiLeaks objavio stotine tisuća vjerodostojnih dokumenata o ratnim zločinima, lažima, zavjerama za slamanje demokratskih pokreta ranjenih i siromašnih te neobuzdanoj korupciji tih istih Sjedinjenih Država, trebao natjecati sa Zelenskim, posilnim tih istih Sjedinjenih Država koje ga koriste svjesno provocirajući ono čega se toliko Saharov užasavao, nuklearnog rata?
Razapeti i maneken
„Assange, Razapeti, koji bi mogao umrijeti za grijehe Novog svjetskog poretka i koji je od Carstva želio samo radikalnu transparentnost, a ne malo privatnosti za sebe“, i Zelenski, koji modno osvještene selfije iz podruma u maslinastim T-shirt majicama kombinira pozirajući sa suprugom u prigodno dekoriranoj Predsjedničkoj palači pred kamerom Annie Leibovitz za flambojantni „Vogue“!? Da, ovo je prije svega propagandni rat, ponovit će jedan od rijetkih istinskih prijatelja Assangea, australski novinarski veteran i režiser dokumentarnih filmova John Pilger.
(https://www.youtube.com/watch?v=u9pEotvlW-s)
I zato se Nobelova nagrada za mir, baš kao i ugledni „Saharov“, dodjeljuju po istom principu i na isti način na koji preparirana zapadnjačka publika svoj glazbeni ukus podređuje politički nametnutom narativu nepogrešivo odabirući za najbolju pjesmu Eurovizije onu ukrajinsku, jer jedino je ona ta koja može poslužiti kao oružje koje će pobijediti Putina.
Perl Harbor
U svoj njegovoj nevolji, jedina sreća bolesnog, iscrpljenog i jedva živog Juliana Assangea je ta da do tmine njegove samice sve to ne dopire. Taj „najopasniji čovjek na svijetu“, kojeg njegovi progonitelji i dželati uzdižu izjednačavajući ga s Pearl Harborom, novinar čije su eksplozivne istinite priče razotkrile dugogodišnje ratne zločine, laži, zataškavanja i zavjere američke administracije, nije mogao doživjeti veće poniženje nego da ga nominacijom za Saharova njegovi krvnici pokušavaju izjednačiti i usporediti s komičarem preobučenim u predsjednika. Štoviše, da je danas na slobodi, Julian Assange ne bi bio protukandidat Volodimira Zelenskoga već njegov, posredno ili izravno, glavni neprijatelj.
Nema sumnje da bi čovjek, koji je svjesno žrtvovao vlastitu slobodu i postao najprogonjenijim bićem na svijetu, našao načina da njegov WikiLeaks objavi punu istino o svemu što se zbiva u Ukrajini. Assange ne bi, kao nedavno CBS News, pristao na zahtjev State Departmenta da bunkerira reportažu o pošiljkama oružja za Ukrajinu u kojoj živi akteri svjedoče o tome kako nema nikakve kontrole gdje ono završava kad prijeđe granicu odnosno da samo 30 posto stigne do prve crte bojišnice. Taj Perl Harbur našao bi zviždače i insajdere koji bi otkrili istinu o tome tko je, kako i zašto izvršio podmorsku diverziju na plinovodu Sjeverni tok 2 u koji su Rusi i Nijemci uložili 11 milijardi dolara. Najopasniji čovjek na svijetu za Bijelu kuću, u čijim su se odajama vodile rasprave o njegovoj otmici i/ili ubojstvu, ne bi pristao na, za novinare, smrtni „grijeh šutnje“ već bi bez zadrške objavio sve što može dokumentirati o tome tko je granatirao nuklearnu elektranu u Zaporožju, ne vodeći računa je li to odgovornost Moskve ili Kijeva.
Putinov Pink Floyd
Da je na slobodi, Julian Assange bi, prije ili kasnije, za svog protukandidata Zelenskog postao „agent Kremlja“, i završio na potjernici, recimo, Ukrajinskog centra za suzbijanje dezinformacija, zajedno s dobitnikom Pulitzera Glennom Greenwaldom, kanadskom novinarkom Eve Bartlett, članom „Pink Floyda“ Rogerom Watersom, bivšim časnikom američkih marinaca za razoružanje Scottom Ritterom… Iskusni obavještajac primijetio je kako se taj popis ukrajinskih neprijatelja financira barem djelomično novcem američkih poreznih obveznika, baš kao i dobitnici Nobelove nagrade za mir iz Centra za građanske slobode, samo račun ovog puta plaća USAID.
Taj popis skinut je s web-a, ali samo da bi se preselio na ukrajinsku stranicu Myrotvorets, koja se, bizarno, predstavlja kao web projekt CIA–e! Još bizarnije, ali i morbidnije je to da se na istom popisu za likvidaciju 72 intelektualaca, novinara, aktivista i političara iz nekoliko zemalja koje je ukrajinska vlada proglasila „ruskim propagandistima“, nalazila Darija Dugina, kćer Putinovog Rasputina Aleksandra, ubijena nedavno u atentatu, preko čijeg lica je crvenim slovima ispisano: LIKVIDIRANA.
(https://consortiumnews.com/2022/08/31/scott-ritter-the-death-list/)
Uvredljivi zagrljaj
Mirotvorac bi bio, samo da je na slobodi, i Julian Assange. To bi dokazao prenoseći na WikiLeaksu mural talentiranog mladog umjetnika iz svoje rodne Australije koji je u svom vapaju za okončanje rata i uspostavljanje mira naslikao na zidu zgrade u Melbournu zagrljaj ruskog i ukrajinskog vojnika. Nakon burnih reakcija i prijetnji ukrajinske zajednice, kao i reakcije veleposlanika Ukrajine koji je pozvao na uklanjanje „uvredljivog“ zagrljaja, mural je morao biti prebojan!
Budući da iz objektivnih razloga Julian Assange to ne može učiniti, posredujemo te uzaludne komadiće mira, s nadom da nećemo završiti na potjernici Mirotvorca, a da on neće dobiti „Saharova“ budući da ga neće moći preuzeti, baš kao ni Rus koji je, jednom zauvijek, želio razoružati sve vojske ovog svijeta i spasiti čovječanstvo.
Uostalom, ako nas svih ne zatvore i optuže po Zakonu o špijunaži iz 1917. godine zbog zločina govorenja istine, uskoro ćemo imati nagradu koja će se zvati po Julianu Assangeu. A njezini prvi slavodobitnici trebali bi postati upravo ruski i ukrajinski vojnik koji će se usuditi jedan drugom pasti u zagrljaj.
Što god o tome mislili salonski ljevičari, pacifisti nikada i nikako ne mogu biti fašisti.
(https://scheerpost.com/2022/09/14/world-beyond-war-volunteers-to-reproduce-offensive-peace-mural/)
brankomijic
