[caption id="attachment_102206" align="alignleft" width="460"] Slijeva: Ivan Lutz i Gordan Sundać[/caption]
Neočekivano se nanizala niska od nesporazuma proizašlih iz mog kritičkog iznošenja mišljenja o malom fragmentu teksta objavljenog na ovom portalu. Radi se o rečenici objavljenoj u prvom dijelu dvodijelnog teksta Noć knjige i “Razgovor povodom prvih 10 brojeva Marsonica”: Hladan pekmez na kruh se ne može namazati“ , a glasi: Ivan Lutz je počeo izlaganje izražavanjem nezadovoljstva zbog male posjećenosti događaja, a nastavio govoreći o tome da su ciljevi zbirke između ostalog i sudjelovanje u kulturnoj baštini grada Slavonskog Broda.
Kako se medijska niska ne bi nastavila i pretvorila u ogrlicu za davljenje, nužna su neka obrazloženja. Krenimo redom. Slavonskobrodskoj franšizi općehrvatske manifestacije Noć knjige nisam prisustvovao, ali sam se s Gordanom Sundaćem dogovorio da za SBPeriskop napiše kratko izvješće o spomenutom Razgovoru u kojem je i sam „izvjestitelj“, što je on i učinio, uvrstivši i "spornu" rečenicu. Još ranije nabacio sam mu ideju da ću preko njegovog jestivog priloga nabaciti umak od vlastitih viđenja. Prvotno sam se namjeravao osvrnuti upravo na posljednji, deseti broj Marsonica. Ali, nakon što sam pročitao Gordanov izvještaj, spomenuta rečenica o malobrojnoj publici došla mi je na zicer i nisam odolio protumačiti ju u smislu navođenja vode na svoj mlin kritike postojećeg. No, umjesto prikladnog odgovora na moje galvanizirano tumačenje jedne jedine rečenice uvrštene u pregledni i pomalo suhoparni izvještaj (izvještaji takvi zapravo i trebaju biti, ako hoće biti objektivni prikazi) o događanjima na “Razgovoru povodom prvih 10 brojeva Marsonica“, umjesto rasuđivanja koje se iznosi kao proturazlog u odnosu na objašnjenje u kojem izražavam svoje mišljenje i dajem vlastitu ocjenu o usmjerenoj kulturnoj pojavi odnosno o stanju, u stvarnosti sadržanom, kretanja u društvu – usljedilo je neočekivano, diskvalifikacijsko suprotstavljanje Ivana Lutza, jer da se radi o neistinitoj i maltene abominalnoj interpretaciji događaja, i o zlouporabi slobode mišljenja.
Izdvajam što je on napisao ispod objave na Facebooku portala i u komentaru ispod samog teksta (citira se onako kako je objavljeno):
Da se radi o čovjeku ograničenih misaonih horizonata, sklonog skliznuti u najteže oblike osrednjosti i nepodnošljive taštine, da se radi o hodajućem eksplozivu sklonog razaranju ranjive tišine socijalne pristojnosti, razumio bih izražen prezir, nestrpljenje, izvjesno neprijateljstvo, destrukciju, olujno nijekanje, nadmenu psihološku suprafluidnost i natruhe bahatosti. Ali, radi se o čovjeku koji je povezan pupčanom vrpcom s maštom i kreativnošću, riječ je o plemenitoj sorti, riječ je o čovjeku kojeg ne natkriljuje oblačni sloj netrpeljivosti, građaninu s debelim slojem mesa civiliziranosti oko kostiju elementarne uronjenosti u borbu za opstanak, radi se o eminentnom reprezentantu bolje polovice Slavonskog Broda. Rekoh, očito je da su u pitanju nesporazumi oko shvaćanja slobodne interpretacije onog što se (nije) dogodilo i neodgovarajuće interaktivne reakcije na bazi akutnog nesrpljenja i površnosti. Trebao je Ivan samo pažljivije pročitati posljednji pasus koji glasi: Kao sve nejasne metafore i ove koje smo spontano izložili čitateljima portala, možda ipak pomognu da se akteri poraza, nadamo se, privremenog, saberu i krenu u potragu za odgovorima, rješenjima i lijekovima bolesti. Vjerujemo da je u pitanju tek indolentska infekcija, a ne kronična bolest koja završava smrću knjige i njenog čitatelja. Možda nam na našu provokaciju odgovori Lutz i djelatnici knjižnice. Čekamo u ime javnosti.
Lutz je u tekstu predumišljajno proizveden u rolu, takoreći u herojski književni lik od kojeg tražim(o) pomoć pred ogavnim, populističkim (!) nasrtanjima „tihih ubojica kulture“. Sve ostalo je novinska ornamentika. Mogao se jednostavno odazvati izazovu na igru i napisati s čime se slaže, a s čime ne. Mogao je nastaviti priču o sebi u dvostrukoj ulozi- čitatelja i pisca. Mogao je istaknuti zašto on čita, a zašto ljudi (ne) čitaju. Mogao je napisati svojevrsnu polemičku utopiju o zemlji u kojoj se čita, piše, stvara.
Ali, moj poluliterarizirani poziv je shvaćen kao populističko izmišljanje, podmetanje, kao neumjesnost i konfabuliranje. Kada bi se pisalo samo o onom što vidimo, a ne o ono što pretpostavljamo ili sanjamo, ne bi, na primjer, bilo nijednog romana Karla Maya. Zar o Napoleonu smiju pisati samo oni koji su s njim 1812. bili pred Moskvom? Zar Dekalog jedino ispravno mogu tumačiti prisutni dok ih je Mojsije sa Sinaja donosio od Jahvea? Zar moram posjetiti Saharu da bih saznao da su tamo pijesak i vrelina? Zar jedino Lutz umije i smije o sebi pisati? Zar piscima treba bondovska licenca za ubijanje sterotipija i predrasuda? Ponavljam, u drugom dijelu razbarušenog teksta Lutzje bio osoba koju se provocira i navodi na odgovor u kome bi nudio spas za knjige i čitanje. Do istine se dolazi i krivudavim putem, kao što je laž često pravocrtna. Nažalost, sve je to izostalo, jer hladan pekmez motivacije na kruh spremnosti za ostvarivanje promjena ne može se namazati.
Neočekivano se nanizala niska od nesporazuma proizašlih iz mog kritičkog iznošenja mišljenja o malom fragmentu teksta objavljenog na ovom portalu. Radi se o rečenici objavljenoj u prvom dijelu dvodijelnog teksta Noć knjige i “Razgovor povodom prvih 10 brojeva Marsonica”: Hladan pekmez na kruh se ne može namazati“ , a glasi: Ivan Lutz je počeo izlaganje izražavanjem nezadovoljstva zbog male posjećenosti događaja, a nastavio govoreći o tome da su ciljevi zbirke između ostalog i sudjelovanje u kulturnoj baštini grada Slavonskog Broda.
Kako se medijska niska ne bi nastavila i pretvorila u ogrlicu za davljenje, nužna su neka obrazloženja. Krenimo redom. Slavonskobrodskoj franšizi općehrvatske manifestacije Noć knjige nisam prisustvovao, ali sam se s Gordanom Sundaćem dogovorio da za SBPeriskop napiše kratko izvješće o spomenutom Razgovoru u kojem je i sam „izvjestitelj“, što je on i učinio, uvrstivši i "spornu" rečenicu. Još ranije nabacio sam mu ideju da ću preko njegovog jestivog priloga nabaciti umak od vlastitih viđenja. Prvotno sam se namjeravao osvrnuti upravo na posljednji, deseti broj Marsonica. Ali, nakon što sam pročitao Gordanov izvještaj, spomenuta rečenica o malobrojnoj publici došla mi je na zicer i nisam odolio protumačiti ju u smislu navođenja vode na svoj mlin kritike postojećeg. No, umjesto prikladnog odgovora na moje galvanizirano tumačenje jedne jedine rečenice uvrštene u pregledni i pomalo suhoparni izvještaj (izvještaji takvi zapravo i trebaju biti, ako hoće biti objektivni prikazi) o događanjima na “Razgovoru povodom prvih 10 brojeva Marsonica“, umjesto rasuđivanja koje se iznosi kao proturazlog u odnosu na objašnjenje u kojem izražavam svoje mišljenje i dajem vlastitu ocjenu o usmjerenoj kulturnoj pojavi odnosno o stanju, u stvarnosti sadržanom, kretanja u društvu – usljedilo je neočekivano, diskvalifikacijsko suprotstavljanje Ivana Lutza, jer da se radi o neistinitoj i maltene abominalnoj interpretaciji događaja, i o zlouporabi slobode mišljenja.
Izdvajam što je on napisao ispod objave na Facebooku portala i u komentaru ispod samog teksta (citira se onako kako je objavljeno):
- Super članak, samo da je npr, autor članke(Veljko) bio na razgovoru, čuo bi da uopće nisam ništa rekao o ovome o čemu je pričao ;) Pogotovo nisam bio ogorčen, jalan, jadan i bijedan kako je prikazao. Zapravo strašno kolika količina nekog kvazi senzacionalizma u malom razgovoru o 10 brojeva Marsonica... Jesam govorio o kulturnoj baštini Slavonskog Broda, o ekipi koja ostavlja nešto iza sebe, itd... ali o publici ni riječi :) I sad ću ovako reći, da sve što ste Veljko napisali da sam rekao je jedna obična neistina i glupost :) Ali je super kako od malog predstavljanja se napravi veliko govno kad se hoće.
- Svakako progovaram o "krizi kulture čitanja" ali ne na ovakav opisani način, i svakako nisam prozivao "odbjegle" nisam hvalio "braću" koju sam previdio, a bogami niti "vidim što želim vidjeti" jer nisam glup i ne živim u zatvorenom mjehuru.
- ... nisam očekivao od SBperiskopa da izmišlja.
- Reagirao jesam, na svoj način jer je cijeli drugi dio članka neistina(zato valjda komnetari služe), a dio koji govori da se moram ispričati(zbog nečega što je neistinito navedeno), neću ni komentirati. Ako vi znate da ”uglavnom nisam u pravu”, onda zaista nemamo o čemu pričati jer očito, svi bolje znaju što sam rekao iako nisu bili tamo (možda je i to dio kulture koju nemamo da si sve znaju iako pojma nemaju) Kad se raspravljaš s budalama onaj sa strane ne vidi razliku, zato ovdje moja rasprava staje! Članak je u drugom dijelu neistina, nagađanje mojih misli, i onoga kako se osjećam…. zapravo prava mala intelektualna budalaština.
- ali ipak mi se ne sviđa što se moji iskreni stavovi artikuliraju na taj populistički način u kojem se spominju “braća”, “odbjegli”, “moja isprika”...
Da se radi o čovjeku ograničenih misaonih horizonata, sklonog skliznuti u najteže oblike osrednjosti i nepodnošljive taštine, da se radi o hodajućem eksplozivu sklonog razaranju ranjive tišine socijalne pristojnosti, razumio bih izražen prezir, nestrpljenje, izvjesno neprijateljstvo, destrukciju, olujno nijekanje, nadmenu psihološku suprafluidnost i natruhe bahatosti. Ali, radi se o čovjeku koji je povezan pupčanom vrpcom s maštom i kreativnošću, riječ je o plemenitoj sorti, riječ je o čovjeku kojeg ne natkriljuje oblačni sloj netrpeljivosti, građaninu s debelim slojem mesa civiliziranosti oko kostiju elementarne uronjenosti u borbu za opstanak, radi se o eminentnom reprezentantu bolje polovice Slavonskog Broda. Rekoh, očito je da su u pitanju nesporazumi oko shvaćanja slobodne interpretacije onog što se (nije) dogodilo i neodgovarajuće interaktivne reakcije na bazi akutnog nesrpljenja i površnosti. Trebao je Ivan samo pažljivije pročitati posljednji pasus koji glasi: Kao sve nejasne metafore i ove koje smo spontano izložili čitateljima portala, možda ipak pomognu da se akteri poraza, nadamo se, privremenog, saberu i krenu u potragu za odgovorima, rješenjima i lijekovima bolesti. Vjerujemo da je u pitanju tek indolentska infekcija, a ne kronična bolest koja završava smrću knjige i njenog čitatelja. Možda nam na našu provokaciju odgovori Lutz i djelatnici knjižnice. Čekamo u ime javnosti.
Lutz je u tekstu predumišljajno proizveden u rolu, takoreći u herojski književni lik od kojeg tražim(o) pomoć pred ogavnim, populističkim (!) nasrtanjima „tihih ubojica kulture“. Sve ostalo je novinska ornamentika. Mogao se jednostavno odazvati izazovu na igru i napisati s čime se slaže, a s čime ne. Mogao je nastaviti priču o sebi u dvostrukoj ulozi- čitatelja i pisca. Mogao je istaknuti zašto on čita, a zašto ljudi (ne) čitaju. Mogao je napisati svojevrsnu polemičku utopiju o zemlji u kojoj se čita, piše, stvara.
Ali, moj poluliterarizirani poziv je shvaćen kao populističko izmišljanje, podmetanje, kao neumjesnost i konfabuliranje. Kada bi se pisalo samo o onom što vidimo, a ne o ono što pretpostavljamo ili sanjamo, ne bi, na primjer, bilo nijednog romana Karla Maya. Zar o Napoleonu smiju pisati samo oni koji su s njim 1812. bili pred Moskvom? Zar Dekalog jedino ispravno mogu tumačiti prisutni dok ih je Mojsije sa Sinaja donosio od Jahvea? Zar moram posjetiti Saharu da bih saznao da su tamo pijesak i vrelina? Zar jedino Lutz umije i smije o sebi pisati? Zar piscima treba bondovska licenca za ubijanje sterotipija i predrasuda? Ponavljam, u drugom dijelu razbarušenog teksta Lutzje bio osoba koju se provocira i navodi na odgovor u kome bi nudio spas za knjige i čitanje. Do istine se dolazi i krivudavim putem, kao što je laž često pravocrtna. Nažalost, sve je to izostalo, jer hladan pekmez motivacije na kruh spremnosti za ostvarivanje promjena ne može se namazati.
