Nogomet, nacionalizam i mafija

Vladan Stojaković, Mladen Delić, Dragan Nikitović, Boris Mutić, Vladimir Anzulović, Milojko Pantić... Tko je imao sreću da u prijenosima Jugoslavenske radio-televizije prati velike sportske priredbe, sigurno se i danas dobro sjeća glasova koji su pripadali pobrojanim komentatorima. Među tim doajenima sportskog TV novinarstva živ je još samo Milojko Pantić – ma što živ, življi no ikada. Za razliku od većine svojih mlađih kolega koji danas "rade" nogometne prijenose, naš sugovornik vidi mnogo dalje od lopte. Kroz kritiku korupcije u nogometu u svojim analizama on kritizira čitav politički sustav "beščašća kvazinacionalista i lažnih patriota", zahtijevajući radikalnu reorganizaciju Srbije (ali ne samo nje) na demokratskim načelima.

Prije nekoliko tjedana bivši predsjednik UEFA-e i Michel Platini službeno je od strane švicarskih vlasti oslobođen optužbe da je, u suradnji sa Seppom Blatterom zamrčio dva milijuna dolara. Ljubitelji nogometa svih zemalja mogu odahnuti uoči Svjetskog nogometnog prvenstva: korporacija koja organizira igre ipak nije toliko korumpirana koliko se mislilo da je. Ili ipak jest?

Ako je švajcarski sud rekao da Platini nije kriv, ja u to verujem. E sad posebno je pitanje zašto je Platini smenjen. Ne bih hteo da zvučim kao filozof, jer ja sam običan empiričar, ali u odgovoru na ovo pitanje moram napraviti mali uvod. Moja generacija je saznanja o razvoju ljudskog društva i društvenim odnosima sticala na osnovu dijalektičkog materijalizma Marksa i Engelsa. Oni su svoje teorije zasnivali na odnosima u proizvodnji i za njih je dominantan faktor u društvu – ekonomija. Za razliku od njih, Hegel je svoju dijalektiku zasnivao na procesima ljudskog mozga. Bavio se dakle mentalnim svetom, svetom ideja pa ga je Marks nazvao tvorcem dijalektičkog idealizma koji, kako je pisao, dubi na glavi i treba ga okrenuti. Dvadesetprvi vek u kojem živimo, pregazio je Marksa i Engelsa i potvrdio teorije Fridriha Hegela.

Tehnološki genije Stiv Džobs obogatio se na idejama, a ne na eksploataciji radničke klase. Zapravo tehnološko-digitalna revolucija, razvoj nano tehnologije i veštačke inteligencije, integrišu ljude i elektronske mašine, a to znači da nestaje kategorija radničke klase u klasičnom smislu reči. Reč je o čistom trijumfu sveta ideja. Robotizacija fabrika uništila je nekadašnje moćne sindikate čiju su reč morali da uvažavaju vlasnici sredstava za proizvodnju.


Novac je roba kao i svaka druga, govorili su Marks i Engels. Možda je bio tada, danas više nije. Danas je moć novca zastrašujuća. Banke kao fabrike novca, vladaju svetom. Nekada su ljudi mogli da žive od kamata na uloženi novac u banku. Danas ti banke naplaćuju uslugu ako držiš novac kod njih, a kad uzimaš kredit naplaćuju ga papreno. Preko banaka ljudi se ne eksploatišu, već pljačkaju.

Hoćete reći da novac odlučujuće utječe i na svjetski nogomet?

U skladu sa tim i takvim planetarnim promenama u ljudskom društvu, promenio se i najpopularniji sport – fudbal. Taj sport danas sadrži u sebi elemente politike, države, nacije, ideologije, tržišta, a to nije ništa drugo nego nova religija čovečanstva. Danas kad se kaže fudbal, automatski se reklo – masa. A nema mase koju u vlasti ne drže ekrani spektakla. Masa je ciljna grupa kapitala i kapitalista. Nekada se nogomet igrao zbog gledalaca, sada se igra zbog novca od TV prava i kladionica, kao i zbog moderne gospode Glembajevih. To su bogataši skorojevići iz Rusije, Kine, Tajvana, Arabije pa i iz Amerike. Oni su ti koji enormnim sumama plaćaju igrače i trenere, da bi im ovi vratili dogovoreni procenat u kešu i tako su te pare kolokvijalno rečeno oprane. Ali da se ne lažemo, reč je o čistoj krađi.


Ogroman novac se vrti u nogometu. Evo vam primer Premijer lige u Engleskoj. Kad je osnovana u sezoni 1992/93. od TV prava dobili su nešto više od 20 miliona evra. Danas ta suma ide do dve milijarde evra za sezonu. Logično je onda da taj i toliki kapital proizvodi korupciju okeanskih razmera.

To što su švajcarske sudske vlasti oslobodile Mišela Platinija, za mene je dokaz da mu je afera nameštena, da bi bio smenjen. Jer on je veliko ime, zaradio je u karijeri mnogo para i kao takav prepreka je novokomponovanim bogatunima u nogometu. Čovek koji ga je zamenio, fudbalski anonimni Aleksandar Čeferin iz Slovenije, a takođe i predsednik FIFE Đani Infantino, dokaz su da kapitalu nije važan nogomet kao sport i kao igra – i da filozofski rečeno, vodi nogomet direktno u ništavilo.

Upravo Platini je nedavno izjavio kako je ždrijeb za vrijeme SP-a u Francuskoj bio namješten, i to tako da se domaćini ne mogu susresti s Brazilom do finalne utakmice. Kaže da se takve stvari i inače često rade?

U pravu je Mišel Platini. Kapital je pretvorio planetu u jednu veliku estradnu scenu, u veliki rijaliti program i veliki šou-biznis. Uz pomoć moderne tehnologije i medija kojima raspolažu, oni su u stanju da izvedu svaku vrstu manipulacija. Sve je podređeno spektaklu pa i to ko će se i sa kim i kada sastati. Igra se za velike pare i zato sam ubeđen da kapital neće nikada dozvoliti da jedna mala Hrvatska ili Srbija osvoje prvenstvo sveta. Nema tu mesta za viteštvo i pravo sportsko umeće, sve je podređeno uvećanju kapitala. Ne bih da budem prorok, ali mislim da je Prvenstvo sveta u Rusiji poslednja takva predstava koja će makar malo ličiti na nogometne igre uz koje je moja generacija odrastala. U Kataru kao sledećem domaćinu gledaćemo igru nogometnih robota

Što onda očekujete od SP-a u Rusiji? Pretenciozno bi bilo pretpostaviti da niti ruska reprezentacija ne želi vidjeti Brazil prije finala?

Mislim da su i u Rusiji svesni da nije vreme za promenu svetskog poretka u kome su dominantni Brazil, Argentina, Španija i Nemačka. Oni će se i ovoga puta boriti za titulu. Od manjih nacija koje bi možda mogle do postolja, verujem u Belgiju i Hrvatsku.

Kako stoji s nogometnim organiziranim kriminalom na bivšim jugoslavenskim prostorima? Vijest o hapšenju suca Srđana Obradovića pod optužbom za zloupotrebu položaja, jer je na utakmici Spartak – Radnički dosudio nepostojeći penal privukla je pažnju. Vaša je prognoza da Obradoviću u istražnom zatvoru neće usfaliti ni dlaka s glave i da će biti pušten na slobodu na dan početka SP-a. Zašto?

Srpskim nogometom, a manje više, slično je i u ostalim bivšim jugoslovenskim republikama, vlada sprega koju čine kvazi-menadžeri, političari i mafija, iliti kriminalci. U toj sprezi najača karika je mafija. Dokaz je nedavno ubijeni vođa navijača Partizana Aleksandar Stanković zvani Sale Mutavi. To je bio narko-diler, pravosnažno osuđen na preko pet godina robije. Ni dan nije proveo u zatvoru. A kada je u po bela dana izrešetan u Beogradu, priređene su mu počasti kao da je narodni heroj. Nogometaši i košarkaši Partizana nosili su majice sa njegovim likom. Ministar policije je govorio na komemorativnom skupu. Utakmice su počinjale minutom ćutanja.

A kada je pre mesec dana preminuo direktor Omladinske škole Partizana Dušan Trbojević, tvorac generacija igrača, ti isti ni umrlicu u novinama nisu dali. Čudan je zapravo taj mafijaško-kriminalni svet koji je zarobio sve u državi, od politike i privrede do kulture i sporta. On funkcioniše po kastinskom principu. Jedino je u tom i takvom svetu moguće da aktuelni predsednik nogometnog saveza Slaviša Kokeza ruši bivšeg predsednika pod parolom "Tole Karadžiću, lopove", da mu ovaj odgovara: Dok je takve opozicije biću doživotni predsednik, a da na kraju Tole lopov predloži svog rušitelja za naslednika, a ovaj Karadžića za počasnog predsednika. Javno Karadžić i Kokeza sarađuju, ispod stola međutim sve pršti od niskih udaraca. Jedan od tih fingiranih udaraca zadobio je i inkriminisani sudija Obradović. Izmislio je penal za Karadžićev Spartak iz Subotice, protiv Kokezinog Radničkog iz Niša i kao bajagi, završio u zatvoru.


Bolje rečeno - u zaklonu?

Samo je skrajnut iz javnosti dok se stvar ne zaboravi. To je isti princip koji je primenio Kokezin politički mentor, kada je zbog pada helikoptera smenio svog ministra odbrane, a onda ga postavio za šefa tajne policije uz obrazloženje da je godinu dana bio bez funkcije.

U Hrvatskoj, u finalu nogometnog kupa sudac Mario Zebec je također "režirao", ali institucije pravne države nisu ocijenile da postoji mogućnost zloupotrebe položaja. Zebec je "zaradio" samo jedan gemišt. Da li se u Srbiji krade očitije nego u Hrvatskoj, ili u Hrvatskoj organi gonjenja imaju tvrđi san?

U pitanju su nijanse jer u svim bivšim jugoslovenskim republikama osim Crne Gore i odskora Makedonije, na delu je vlastodržačko besčašće kvazi-nacionalista i lažnih patriota. Oni ne dozvoljavaju da se države modernizuju, da se uspostavi vladavina prava i zakona a ne izabranih ljudi. Trubi se o lažnoj sjajnoj prošlosti, o nekakvim pretnjama o opasnostima, o ugroženosti države i nacije, Srbije od Hrvatske i obrnuto. Na taj način građanima se skreće pažnja od svakodnevnih životnih problema, od povećanja cena i poreza. Reč je pravoj duhovnoj odnosno nematerijalnoj korupciji. Zašto bi u nogometu bilo drugačije nego u društvu? Isti ljudi su u pitanju i u nogometu. Inače, Hrvatska i Srbija funkcionišu, što bi Krleža rekao, po principu spojenih sudova – što je u Srbiji in, u Hrvatskoj je aut i obrnuto.


U SFRJ nogometni su klubovi svojim imenima izražavli duh vremena i slavili vladajuću ideologiju: Partizan, Čelik, Proleter, Dinamo... Kako bi se danas trebali zvati klubovi? Možemo li zamisliti da igraju "Utajivač poreza" protiv "Krivokletnika", "Makro" protiv "Dilera", "Jure i Rafael" protiv "Draže"...?

Reč je o gubitku identiteta. Svi mi posle raspada Jugoslavije živimo u društvima koja tek treba da pronađu sebe, svoju istoriju, ali na osnovu činjenica, a ne uverenja. Nedefinisani su također kultura, obrazovanje, privreda, sport i tako sve do politike. Svi moramo pronaći u vreme komunizma izgubljeni identitet. Karakterističan primer u tom smislu su takozvani navijači. I u Partizanu i u Zvezdi oni su produžena ruka "Službe" kako kolokvijalnim jezikom zovemo, iz komunističkih vremena nereformisane službe bezbednosti. Ti svati su godinama posle pada komunizma, na vojnom stadionu mahali ogromnom crno-belom zastavom sa likom Draže Mihajlovića, kao da partizani i Mihajlovićeva vojska nisu bili ideološki protivnici. "Služba" je zapravo naše sportske objekte pretvorila u političke tribine jer se sportisti bodre nacionalističkim parolama tipa: "Kosovo je srce Srbije", ili "Za dom spremni". Time se naravno sportistima odmaže, a ne pomaže.

Zanimljivo je da su imena klubova uglavnom ostala ista, ali više čak niti deklarativno ne zastupaju ono po čemu se zovu. U mnoštvu srozavanja koja su se dogodila na svim stranama možda je najdrastičnije ono Crvene zvezde, osnovnog simbola komunizma, čija se uprava zajedno s igračima "u ime patriotizma" poklonila spomeniku Draže Mihailovića. Kako je došlo do tog odvajanja označitelja od označenog?

Zvezda je osnovana 4. marta 1945. dakle rat je još trajao. Osnivači su bili studenti Beogradskog univerziteta i Savez antifašističke omladine u liku jednog Nebojše Popovića, Slobodana Ćosića, dr. Aleksandra Obradovića i drugih. To su bili demokratski, a ne komunistički orijentisani antifašisti. Taj klub su kao svoj prihvatili građanski orijentisani ljudi. Šest meseci kasnije KOS (Kontra-obaveštajna služba) osniva Sportsko društvo Centralnog doma narodne armije CDNA, sa fudbalskom sekcijom koju će kasnije nazvati Partizan. Među osnivačima je bio i Franjo Tuđman. Mobilizacijom u taj klub stižu najbolji fudbaleri iz cele Jugoslavije, među kojima i Hrvati od Franje Glazera, Stjepana Bobeka, Zlatka Čajkovskog, Branka Zebeca do Bruna Belina. Partizan je stvoren da se i u nogometu pokaže snaga novog komunističkog poretka. U tome je osnovna razlika između crveno i crno-belih.


Dinamo je u 27 godina prvenstva Hrvatske devetnaest puta bio prvak, što je daleko "uspješjnije" od, recimo, Crvene Zvezde kojoj je u socijalističkoj Jugoslavniji od 1951. do 1970. to uspjelo desetak puta. Radi li se tu o momentu "dogovorne ekonomije" u suvremenom "tržišnom" nogometu? Živi li u hrvatskom nogometu i dalje duh spomenutog Franje Tuđmana, utemeljitelja države i vladajućih odnosa u njoj – a u ranijem životu generala JNA i predsjednika beogradskog Partizana?

I u srpskom i u hrvatskom nogometu nije obavljena tranzicija, a to je proces povratka iz komunističkog u kapitalističko uređenje. I Hrvati i Srbi su u svojim klubovima zadržali delegatski princip upravljanja još iz vremena socijalističkog samoupravljanja. Do zloupotrebe tog principa došlo je u svim klubovima nekadašnje velike četvorke: Hajduk, Dinamo, Zvezda i Partizan. Naime, "delegati" navijači u Hajduku i Zvezdi sa tribina, a u Dinamu i Partizanu iz loža, izmenom osnovnog pravnog akta statuta, pretvorili su upravljačka u vlasnička prava. Tako su uzurpirali ta nekadašnja opštenarodna dobra i velikane nogometa postavši neformalni vlasnici bez uloženog centa. Dakle, u hrvatskom nogometu ne živi duh Franje Tuđmana, već duh socijalističkog samoupravljanja.

Kako biste prokomentirali dovršeno prvostupanjsko suđenje Zdravku Mamiću zbog utaje poreza? Kako pritom gledate na promjene iskaza svjedoka Luke Modrića i Dejana Lovrena, pri čemu je Mamić greškom predao sudu "šalabahter" na kojem je Lovrenu pisalo što na sudu mora reći?

Enormni kapital koji se vrti u nogometu i oko nogometa, razlog je neviđene korupcije i po vertikali i po horizontali, od vrha do dna. Od UEFA i FIFA do najmanjih nacionalnih saveza i klubova. Najpopularniji sport je postao Eldorado za sticanje lakog keša. Zapravo u nogometu i preko nogometa kradu bukvalno svi. Kradu uprave klubova, kradu menadžeri, krade se preko igrača, sudija, a u poslednje vreme u Srbiji kradu i profesionalni navijači koji su uzurpirali Zvezdu i Partizan. Da postoji Nobelova nagrada za krađu, trebalo bi je dati onome ko je posle Sportske prognoze izmislio kladionice. One su definitivno vreme loptanja pretvorile u vreme lopova. To je moj komentar na sva suđenja i utaje poreza nogometnih aktera.


Više puta ste ponovili kako je utjecaj iz političke sfere rak rana nogometa u Srbiji. Predsjednik nacionalnog saveza Slaviša Kokeza tu je funkciju dobio kao nagradu za usluge koje je prije desetak godina učinio šefovima Radikalne stranke Aleksandru Vučiću i Tomislavu Nikoliću, za vrijeme njihovih javnih prosvjeda zbog hapšenja Radovana Karadžića. Možete li pojasniti te relacije između bivših Radikala i nogometne organizacije?

Za Slavišu Kokezu, potpuno anonimnog fudbalera i još anonimnijeg fudbalskog radnika, rođenog 1977. godine u Sarajevu, javnost u Srbiji prvi put je čula jula meseca 2008. godine posle hapšenja haškog osuđenika Radovana Karadžića. Radikalna stranka se tada na protestnom mitingu usprotivila tom hapšenju. Sutradan na pres konferenciji pored predsednika Tomislava Nikolića i generalnog sekretara Aleksandra Vučića, sedeo je, sa zavijenom glavom i rukom u gipsu i Kokeza, koga su predstavili kao Vučićevog telohranitelja.


Povrede sam zadobio, objašnjavao je novinarima Kokeza, tako što sam na mitingu sa još jednim momkom, pokušavao da zaštitim Vučića od policijskog batinjanja. Za tu laž nagrađen je 2016. godine, postavljenjem na mesto predsednika Fudbalskog saveza Srbije.

Nikada niko ne samo u srpskom fudbalu, nije imao tako vrtoglavi uspon do samog vrha. I nikada na čelu Saveza nije bio čovek tako plitkog opšteg i fudbalskog znanja i obrazovanja. Bez svesti o javnoj funkciji i odgovornosti koju ona nosi, ponaša se kao njegov politički mentor u državi, kao da je nogometna organizacija njegovo vlasništvo. Otpustio je selektzora Muslina koji je reprezentaciju vodio u kvalifikacijama za Svetsko prvenstvo. Otpušta koga hoće i zapošljava one koji će ga slušati. Najgore je to što u saradnji sa svojim prijateljima menadžerima pravi spiskove reprezentativaca u svim selekcijama i tako je Savez pretvorio u agenciju za prodaju igrača.

Među rijetkim ste sportskim novinarima na prostoru bivše Jugoslavije koji iz perspektive nogometa kritiziraju politiku i društvene odnose. Imate li zbog toga kakvih neugodnosti?

Često čujem primedbe zašto se baviš politikom, pusti to, drži se sporta... Ne bavim se ja politikom, ja se branim od politike koja je evo, na primeru Kokeze, ušla u sve sfere naših života. Čovek koji vlada Srbijom, kriminalizovao je i privatizovao tzv. Službe bezbednosti i pretovrio ih u službe za očuvanje vlasti. Kontroliše sve tokove novca. Od njega su po sopstvenom priznanju jači samo vođe navijača Delija i Grobara. Mali sam ja, javno je priznao, i slab za njih. Nemam njihovu podršku da privatizujem Zvezdu i Partizan.


Kako uopće očistiti "nogometnu močvaru"? U nedavnom razgovoru za Al Jazeeru spominjali ste čak i korjenitu promjenu političkog sistema i formiranje ustavotvorne skupštine?

Za normalne ljude način obnašanja vlasti u Srbiji je zastrašujući jer govori o totalnoj neodgovornosti onih koji obavljaju najviše javne funkcije u društvu. Čovek koji vlada Srbijom ne vlada sobom jer su mu postupci često bez kontrole razuma. Na moju veliku žalost, policijske i ološke metode čuvanja neodgovorne vlasti, nisu samo srpska karakteristika. Naprotiv. U čitavom okruženju građanske opcije su u mišjoj rupi jer dominira vlastodržačko besčašće kvazinacionalista i lažnih patriota. Oni u ovim našim materijalno i duhovno opustošenim prostorima, zloupotrebljavaju nogomet u političke svrhe. Jer, ništa lakše nego ojađenom, nezaposlenom i totalno frustriranom narodu, kao duhovnu hranu ponuditi pobedu Srbije nad Hrvatskom ili Dinama nad Partizanom na primer.

Razvijeni svet pa i njihov nogomet ima problem sa kapitalistima skorojevićima, dok naše okruženje u ništavilo pretvaraju skorojevići političari. A u čemu je nevolja sa skorojevićima? Oni ne razumeju život i ne uživaju u njegovoj nepredvidivoj lepoti. Iza skorojevića ne stoji vreme, nego samo novac. Nikada oni neće razumeti da je važno biti, a ne kupiti.


h-alter