Veza nogometa i kulture dublja je negoli bi se reklo. Otkad je propala vjera, nacije se nastojalo ujediniti kulturom, najviše književnošću – u tu su svrhu, recimo, napisani Smrt Smail-age Čengića ili Gorski vijenac, da ne idemo predaleko. Ali onda je propala kultura, a književnost pogotovo, pa se ta rupa nastojala ispuniti filmovima, Sutjeska i Bitka na Neretvi monumentalni su primjeri. No što da radi država koja takve filmove ne zna snimati, čiji građani ne čitaju i ne idu u crkvu? Nogomet je tu uskočio kao nova religija, i zapravo mu dobro ide. Očita je prednost da se odvija vikendom i da traje nepuna dva sata, čime odlično zauzima ritam održavanja i trajanja mise. Nogometni je obred vrlo jednostavan, pravila su jasna i najglupljima, a nećemo pretjerati ako kažemo da se ondje uvijek prikazuje ista mitska borba sinova svjetla protiv sinova tame. Nogomet ima svoje katedrale (stadione), svećenike (igrače), biskupe (trenere) i papu (selektora); ima svoje svece (zvijezde) i hagiografe (novinare), hodočašća (gostovanja) i himne (navijačke pjesme), svoje apologete i moraliste; zastave, dresovi, napadi, obrane, pobjede, porazi, sve je to ratna simbolika, da, ali sveta je ta borba. „I znaj da Bog zna za sveto ime to, sveto ime Dinamo“ – o, ne, nije to nikakvo pretjerivanje, to je gola istina.
Nogomet ujedinjuje stare i mlade, bogate i siromašne, kirurge i šofere, profesore i podvornike, premijera i smetlara / Izvor: Pixabay
No ima nešto važnije od svega toga, zbog čega nogomet zbilja ispunjava kohezivnu funkciju vjere, i to više od bilo koje kulture. Nogomet ujedinjuje stare i mlade, bogate i siromašne, kirurge i šofere, profesore i podvornike, premijera i smetlara – da ih posjednete za isti stol, svi bi mogli ravnopravno komentirati Modrićevu igru, Livajino zaleđe, Livakovićevu obranu ili Gvardiolovo ispucavanje, baš kao što se i vjernici ne dijele po pameti i obrazovanju, nego po vjeri i moralu. Eto zato je ministar obrazovanja Radovan Fuchs uveo u škole obvezno gledanje utakmica hrvatske reprezentacije, umjesto povijesti i kemije, jer je to isto kao kad su mene vodili s nastave da s razredom mašem Titu dok se vozio s aerodroma, i kad sad moju djecu vode u Vukovar – samo što su Tito i Vukovar politički i povijesno nabijene teme, i to sa suprotnim predznakom, a nogomet je značenjski prazan, služi tek kao sredstvo za homogenizaciju đaka.
Značenjski prazan? – mrštite se vi. Pa jest u smislu da se nijedan roditelj neće buniti zato što im dijete umjesto nastave gleda utakmicu, a onaj se roditelj bunio zato što mu je vjeroučitelj na ekskurziji u Budimpeštu sina s cijelim razredom odveo na misu (radi homogenizacije). U samoj igri nema ideologije, tek skup proizvoljnih pravila, jedan loptu doda ovom, a drugi je doda onom, zbog čega se i nacionalni sportovi razliku od zemlje do zemlje. Pa kako se kod nas histerizira oko nogometa, Amerikanci lude oko bejzbola, Indijci oko kriketa, a Australci oko ragbija – pravila su arbitrarna, i sama po sebi besmislena. I zato društvo ima problem s onima koje sport ne zanima, nogometnim ateistima, da tako kažem, ili poluvjernicima. Ja se ubrajam u onih 17,9 posto građana Hrvatske koji neće gledati nijednu utakmicu Svjetskog prvenstva, a osim mene ima još mnogo onih koji će malo škicnuti, iz društvenih ili patriotskih razloga, ali ih masovno oduševljenje ne zahvaća.
Za nas, koji ne uživamo u gibanjima mase, i ne rastapamo se u mnoštvu sličnih, nego čuvamo granice svog identiteta, mediji se trude ponuditi razne druge sadržaje, s ne baš prevelikim uspjehom: možemo čitati o lošem postupanju sa stranim radnicima u Kataru dok su se gradili ti velebni stadioni, pa se u tome i obilno pretjeruje, samo da nas dirnu; traži se dlaka u jajetu organizatora, muče nas zabrinutošću nad jadnim navijačima koji neće imati gdje popiti pivo, razglaba se hoće li kapetani momčadi tijekom utakmica nositi trakice kojima se podržava ovaj ili onaj plemeniti društveni cilj, ismijava se nedostatak navijačke kulture Arapa koji napuste stadion u poluvremenu jer njihovi gube – kao da je naše navijanje ogledalo ferpleja. To je sve besmisleno, kao što je i zadrtim ljubiteljima guranja lopte po travi besmisleno gledati fotografije najljepših navijačica, slušati stručne analize utakmica ili čitati tekstove poput ovoga. Bitna je jedino igra, a ona, opet ćemo reći, nema značenja, i zato je čista. O nogometu se ne može govoriti, može se samo vikati s tribina – taj urlik jedini je primjereni glas o toj igri.
Možda mogu reći i da nisam ravnodušan prema nogometu, nego mi je upravo odbojno gledati multimilijunaše iz Monaka kako paradiraju u dresovima s grbom zemlje u kojoj ne plaćaju porez. Monte Carlo – to su njihova nebesa, raj iz kojeg se katkad spuste i ukazuju smrtnicima, u zamjenu za plaćenu ulaznicu ili pretplatu sportskog kanala. Njihove blještave aureole magično privlače dječake koji žele biti poput njih, i još više njihove očeve koji žele biti bogati poput njih. Vidim te očeve često kako stoje uz ograde igrališta nogometnih pionira, s rukama u džepovima, ili gestikuliraju i viču, a znaju se i potući, čitamo u crnoj kronici. Kao i u svakoj vjeri, mnogo je zvanih, a malo izabranih.
