Medeni mjesec još teče, traje ili je u tijeku, a od dugo dogovarana braka iliti kohabitacije (barem, sustanarstva), naše netom okrunjenje predsjednice RH (točnije: ustoličene, ali podsjećanje na ritualnu zasićenost toga zbivanja, neizostavno vuče jezik na pogrešne staze) i predsjednika vlade RH još nam ne stižu nikakve, pa ni dobre vijesti. Je li moguće da su zločesti roditelji silom priveli mladence k oltaru (pardon: samo simboličnoj kohabitaciji), pa se oni sada, naknadno, inate i na pokazuju nikakvu želju za „sustanarstvom“, a nekmoli da bi nešto drugo dijelili.
Evo, tek što su jedva osušile kapljice svete vodice što ih je, po želji mladenke (da prostite; predsjednice RH) po njenoj „kući“ ištrcao, isprskao jedan fratar i to, nadam se, najviše po glasovitom radnom stolu, pokojnog nam prvog izabranog predsjednika RH, rečenoga Oca domovine iliti od milja poglavnika/poglavara!), a manje po nusprostorijama (jer, osim glavne, radne sobe, sve su ostale nusprostorije), a domaćica se kuće javno oglasila zahtjevom za - rastavom! Gospođa, naime, ni manje ni više nego traži „ostavku“ svojega (ne)suđenoga bračnoga druga.
Ovo je sve manje šaljivo nego što se čini, jer je prirodno pretpostaviti da takve dvije istaknute ličnosti u jednom (recimo) civiliziranome društvu, trebaju održavati barem – privid međusobne snošljivosti. I što ćemo sada, mi siročići hrvatski građani (i drugi), kad ni blagoslovljena vodica ne može sačuvati mir u jednoj kući, kod stola i postelje (samo simbolički), a pretpostavljam da je i fra Jozo Zovko pri odlasku iz Bijele kuće (pardon: iz „brozne“ vile na Pantovčaku!) sigurno ostavio onu famoznu naljepnicu „MIR KUĆI OVOJ 20+G+M+B+15“, kao i katolički kalendar, na što je domaćica mogla (a nije trebala) uzvratiti sa skromnih 200 kuna. I svejedno, ne djeluje, a neki se ozbiljno već našališe da bi Bijelu kuću (pardon: kuću naše predsjednice) trebalo iz kanadera zaliti slapom svete vodice (kad i onako ništa ne košta, samo se natače iz vodovoda), aludirajući kako se predsjednica pogrešno nastanila u „kući“ koju opsjedaju duhovi prošlosti. A, što ćemo, kad je udobna, prostrana, dostojanstvena, pompozna, puna posluge i stasitih vojnika itd. Na luksuz se lako navići, to je ljudski.
Najstrašniji duh prošlosti vreba na posjetitelje već u prizemlju, gdje je na čelu niza poredanih bisti (poprsja hrvatskih uglednika) smješteno priličje (odlično napravljeno, ali autora nam nikako ne navode?) Josipa Broza Tita (ako vas tko pita, to je onaj koji se po kazališnom trgu skita). Nova domaćica njegove kuće najprije je najavila kako će je dati maknuti, a onda je, naknadno, čini se od toga odustala, dok se istovremeno po tiskanim novinama (jer one virtualne ne čitam, nemam opreme) razvija polemičica o simboličkoj vrijednosti toga kamenoga poprsja, odnosno treba li ga maknuti, deložirati/uništiti ili ga ravnodušno ostaviti (ali redovito brisati od prašine!).
Kakve se ovo psihičke energije ulažu u simboličku vrijednost jedne najobičnije biste, koju, uživo nikada neće vidjeti 99 posto građana Hrvatske (FOTO: Novilist.hr)
Razvila se prava čarka između IKONOKLASTA i IKONODULA, ali kako su ovo vrlo stari pojmovi, koji se sadržajno i praktično tiču samo nekadašnje Istočne crkve, a koji su u Zapadnoj imali gotovo isključivo teoretski smisao. Ukratko, ikonoklasti ili ikonoborci bili su oni (ponavljam u Istočnoj crkvi VII. i VIII. stoljeća) koji su htjeli iz crkava protjerati, doslovno uništiti sve „ikone“ (slike, reljefe ili mozaike, s prikazima svetih obitelji i svetaca uopće, a kipovi su ionako već bili zabranjeni!), a „ikonoduli“ su naprotiv štovatelji ikona, što je sve vodilo velikom razdoru, da bi tek početkom IX. stoljeća (842. godine na koncilu u Carigradu) bilo odobreno javno i privatno štovanje ikona (dok su kipovi i dalje bili isključeni!)…
Ta je nekadašnja čarka (ponavljam u Zapadnoj crkvi samo teoretska) sada kod nas rezultirala pravom smijurijom, kao da su se povampirili nekadašnji ikonoklasti i ikonoduli, ali na pogrešnom mjestu. Kuća, jednom podignuta kao rezidencija za „crvenoga maršala“, koju mi je još 1990./1991. godine bio oteo njegov general (naš prvi, pokojni Predsjednik), očito nije crkva, pa da bi u njoj neprikladno stršila i neke fine duhove vrijeđala njegova ikona (ako se kip smije smatrati ikonom?). Koliko je praznovjerja potrebno da se netko uživi u kameno poprsje i da u njemu odčitava neka značenja (pozitivna i/ili negativna)?
Tako moguće negativne posljedice mogućega uklanjanja „brozne“ biste s Pantovčaka (pardon: Bijele kuće) uočava jedan Milan Ivkošić (Večernji list, 22. II.ove godine), koji zaključuje da je osim svega (naime, zašto pokojni prvi predsjednik nije micao tu bistu), „Pantovčak….simbol države željene i stvarane stoljećima i u nesretnim i u tragičnim, i u nimalo obećavajućim uvjetima…“ (samo što je „Vila Zagorje“, a.k.a. Bijela kuća građena tek šezdesetih godina prošloga stoljeća, na utuk svim proteklim stoljećima!). No, ikonodulu Ivkošiću, osim ostalih, oštro su se suprotstavili ikonoklasti prof. dr. sc. Andrija Hebrang i mr. sc. Nikola Bićanić (Večernji list, 25. II. ove godine). Prvi stoga što je i sam na vlastitoj koži (i svoje obitelji) iskusio djelovanje toga J.B.T.-a „jednoga od najvećih ubojica u ljudskoj povijesti“, a potonji jer bi uklanjanje biste moglo potaknuti „stvarnu lustraciju koja će ukloniti imena i sve drugo zaostalo iz zločinačkog jugokomunističkog poretka….“ Kakve se ovo psihičke energije ulažu u simboličku vrijednost jedne najobičnije biste, koju, uživo nikada neće vidjeti 99 posto građana Hrvatske, a da bi ona mogla oživjeti…, eh, to je već pitanje parapsihologije, budući da je ova čarka samo varka za gomilicu bedaka.
lupiga
