Pacijent se budi iz omamljenosti nakon neke duge i teške operacije (jedne od onakvih u kojima brojni liječnici uživaju kao u vrhunskom dokazu vlastite izvrsnosti ... a hoće li pacijent preživjeti, e to je već neka druga priča …), pa zapitkuje dr. boga koji se nad njim nadvija, kako je sve prošlo i što će biti s njim. Dr. bog u bijeloj kuti uvjerava ga da je sve prošlo u najboljem redu i da će ponovno biti mlad, poletan i čio.
„A hoću li moći - skijati?“, zanima se onemoćala ljuštura na postelji.
„I te kako!“, dobiva uvjeravanje s nadležnog mjesta. Na što on radosno zaključuje: „Baš fino, kad već nikada do sada nisam stao na skije“.
„No, to gore po činjenice“, zaključuje dr.bog, „jer medicina je svemoćna i vi ćete već to naučiti“.
„Ali, molim vas, samo još nešto: hoću li sada moći ... sa svojom ženom raditi ... ono, znate?“, jezikom plete izmrcvareno tijelo na postelji.
„Pa naravno!“ obodruje ga prikaza u bijelome, jer takva pitanja smatra dokazom svoje uspješnosti. No, naš će pacijent: „Odlično, jer to već dvadeset godina nisam … hm ... radio ...“.
A sada, nešto sasvim slično, za razliku od šale koju sam odužio (kao „vic dana“ u 24 sata). Naime, nakon dvadesetak dana, moja se malenkost budi iz omamljenosti pa zapitkujem sve oko sebe: A KAD ĆE VIŠE - TI IZBORI?. Ma koji fakin izbori, zbunjenko? Zar nisu već održani i to 8. studenog?
„A to je znači, bio datum moje operacije duhovne kile, je li? I kako je sve prošlo?“, pitam dalje...
Odlično (jer pacijent još nije umro mrmljaju nada mnom dr. političari u crnim odijelima, kao da mi sugeriraju pogrebni štimung), premda je došlo do nekih manjih komplikacija, pa će biti potrebna, naknadno, još jedna operacija, tj. novi izbori.
Pacijent još nije umro mrmljaju nada mnom dr. političari u crnim odijelima, kao da mi sugeriraju pogrebni štimung (FOTO: Lupiga.Com)
„Ali kakvo je moje stanje, kao pacijenta, hoću li ponovno moći odlučivati na izborima?“, kako se stotine tisuća naivaca ponose svojim „pravom“, svojom „građanskom dužnosti“...
Pa, naravno, uvjeravaju me - „Sve ćete moći kao i ranije!“
„Baš fino“, zaključujem, „jer kako nisam izašao ni na prve izbore, sad mi se pruža mogućnost da to NE ponovim“.
Operacija je uspjela; uvjerili su me da im ne moram ponavljati (kao što ni u školovanju nisam ništa ponavljao). Naime, kad je riječ o tim famoznim i fakin građanskim pravima / dužnostima / obavezama, moja malenkost svojata za sebe ono dragocjeno, zlatni grumen posebnosti zaostao na dnu blatnjave školjke indoktrinirane jednoglasnosti. To je pravo na izdvojeno mišljenje, a što se vrlo slabo očituje u tome da APSTINIRAM OD IZBORA.
Kažem „slabo“, jer se nedostatak jednoga glasa, bilo čijega, ionako ne može registrirati, ali kad nas je takvih (bilo) na ovim izborima oko 40 posto od ukupnoga broja registriranih glasovatelja, onda je već nešto zamjetljivo, nije li?! Čini mi se - ili griješim? - da u postizbornome vremenu ova činjenica apstinencije nije bila baš nešto problematizirana i diskutirana, kao i da nije važna (e, kad nije važna, onda ćemo to ponoviti).
Ovime ne sugeriram ni ne potičem ni na kakav organizirani bunt protiv ustanovljenog poretka zakonskih i ustavnih odredbi, već želim samo javnim učiniti mišljenje o ANTIPOLITICI, kao pravo svakoga koji se susteže da makar i svojim sićušnim, beznačajnim glasićem doprinosi postojanju, rastu i bujanju političko / stranačarske opresije nad nama nemoćnima. Naprosto, ne želim da se i od mojega glasa tovi politička klasa! Anti-politika, kao odbijanje sudjelovanja u javnim poslovima (ukoliko su politički određeni) i sustezanje od bilo kojega, „angažmana“, prastari je oblik apstiniranja, još u davnim vremenima stare grčke demokracije, ali u novijim vremenima dobila je svoju čak teorijsku definiciju od jednoga György Konráda (rođen 1933. godine) mađarskoga pisca / intelektualca / sociologa /filozofa svjetskoga glasa (predsjednik međunarodnog PEN kluba i u mandatu baš kad se 1993. godine njegov kongres održao u Hrvatskoj, pod helikopterskim pokrićem našeg tadašnjeg predsjednika države ... sve ovo samo usputno rečeno).
„Antipolitika je duhovni otpor ... prema prekomjernoj vlasti političke klase, političkih struktura. Samoobrana građanina-pojedinca od vlastite naoružane države...“, ali antipolitičar, kao „civil“, doduše, „priznaje depresivnu prevagu status quoa, ali neće reći za postojeće, samo zato što je moćno, da je time i racionalno ...“
Naprosto, „antipolitičar pokušava da se izmigolji iz stiska vlasti, sve svoje društvene obaveze stavlja pod suspenziju, nema ničiji mandat, nema nikakva ovlaštenja osim onih koje daje samome sebi, čist, nezamućen pogled na svijet, ne nasjedaj, ne klimaj glavom kad te lažu u oči. Antipolitičar nije glasnogovornik plemenite većine ili ugnjetavane manjine, 'Ja' nasuprot 'Mi', podanik nasuprot autoriteta, civil nasuprot vojnika ... Antipolitičari se ne mogu homogenizirati u avangardu. Oni se samo smješkaju smjerno i nastavljaju svojim putem. Mogu biti lojalni nekim ličnostima, ali manje institucijama. Prepoznaju sebi slične, kimnu glavom u znak pozdrava, ali ne sklapaju savezništva...“ (prev. i izd., Podgorica; Budva, 1999. godine).
lupiga
„A hoću li moći - skijati?“, zanima se onemoćala ljuštura na postelji.
„I te kako!“, dobiva uvjeravanje s nadležnog mjesta. Na što on radosno zaključuje: „Baš fino, kad već nikada do sada nisam stao na skije“.
„No, to gore po činjenice“, zaključuje dr.bog, „jer medicina je svemoćna i vi ćete već to naučiti“.
„Ali, molim vas, samo još nešto: hoću li sada moći ... sa svojom ženom raditi ... ono, znate?“, jezikom plete izmrcvareno tijelo na postelji.
„Pa naravno!“ obodruje ga prikaza u bijelome, jer takva pitanja smatra dokazom svoje uspješnosti. No, naš će pacijent: „Odlično, jer to već dvadeset godina nisam … hm ... radio ...“.
A sada, nešto sasvim slično, za razliku od šale koju sam odužio (kao „vic dana“ u 24 sata). Naime, nakon dvadesetak dana, moja se malenkost budi iz omamljenosti pa zapitkujem sve oko sebe: A KAD ĆE VIŠE - TI IZBORI?. Ma koji fakin izbori, zbunjenko? Zar nisu već održani i to 8. studenog?
„A to je znači, bio datum moje operacije duhovne kile, je li? I kako je sve prošlo?“, pitam dalje...
Odlično (jer pacijent još nije umro mrmljaju nada mnom dr. političari u crnim odijelima, kao da mi sugeriraju pogrebni štimung), premda je došlo do nekih manjih komplikacija, pa će biti potrebna, naknadno, još jedna operacija, tj. novi izbori.
Pacijent još nije umro mrmljaju nada mnom dr. političari u crnim odijelima, kao da mi sugeriraju pogrebni štimung (FOTO: Lupiga.Com)
„Ali kakvo je moje stanje, kao pacijenta, hoću li ponovno moći odlučivati na izborima?“, kako se stotine tisuća naivaca ponose svojim „pravom“, svojom „građanskom dužnosti“...
Pa, naravno, uvjeravaju me - „Sve ćete moći kao i ranije!“
„Baš fino“, zaključujem, „jer kako nisam izašao ni na prve izbore, sad mi se pruža mogućnost da to NE ponovim“.
Operacija je uspjela; uvjerili su me da im ne moram ponavljati (kao što ni u školovanju nisam ništa ponavljao). Naime, kad je riječ o tim famoznim i fakin građanskim pravima / dužnostima / obavezama, moja malenkost svojata za sebe ono dragocjeno, zlatni grumen posebnosti zaostao na dnu blatnjave školjke indoktrinirane jednoglasnosti. To je pravo na izdvojeno mišljenje, a što se vrlo slabo očituje u tome da APSTINIRAM OD IZBORA.
Kažem „slabo“, jer se nedostatak jednoga glasa, bilo čijega, ionako ne može registrirati, ali kad nas je takvih (bilo) na ovim izborima oko 40 posto od ukupnoga broja registriranih glasovatelja, onda je već nešto zamjetljivo, nije li?! Čini mi se - ili griješim? - da u postizbornome vremenu ova činjenica apstinencije nije bila baš nešto problematizirana i diskutirana, kao i da nije važna (e, kad nije važna, onda ćemo to ponoviti).
Ovime ne sugeriram ni ne potičem ni na kakav organizirani bunt protiv ustanovljenog poretka zakonskih i ustavnih odredbi, već želim samo javnim učiniti mišljenje o ANTIPOLITICI, kao pravo svakoga koji se susteže da makar i svojim sićušnim, beznačajnim glasićem doprinosi postojanju, rastu i bujanju političko / stranačarske opresije nad nama nemoćnima. Naprosto, ne želim da se i od mojega glasa tovi politička klasa! Anti-politika, kao odbijanje sudjelovanja u javnim poslovima (ukoliko su politički određeni) i sustezanje od bilo kojega, „angažmana“, prastari je oblik apstiniranja, još u davnim vremenima stare grčke demokracije, ali u novijim vremenima dobila je svoju čak teorijsku definiciju od jednoga György Konráda (rođen 1933. godine) mađarskoga pisca / intelektualca / sociologa /filozofa svjetskoga glasa (predsjednik međunarodnog PEN kluba i u mandatu baš kad se 1993. godine njegov kongres održao u Hrvatskoj, pod helikopterskim pokrićem našeg tadašnjeg predsjednika države ... sve ovo samo usputno rečeno).
„Antipolitika je duhovni otpor ... prema prekomjernoj vlasti političke klase, političkih struktura. Samoobrana građanina-pojedinca od vlastite naoružane države...“, ali antipolitičar, kao „civil“, doduše, „priznaje depresivnu prevagu status quoa, ali neće reći za postojeće, samo zato što je moćno, da je time i racionalno ...“
Naprosto, „antipolitičar pokušava da se izmigolji iz stiska vlasti, sve svoje društvene obaveze stavlja pod suspenziju, nema ničiji mandat, nema nikakva ovlaštenja osim onih koje daje samome sebi, čist, nezamućen pogled na svijet, ne nasjedaj, ne klimaj glavom kad te lažu u oči. Antipolitičar nije glasnogovornik plemenite većine ili ugnjetavane manjine, 'Ja' nasuprot 'Mi', podanik nasuprot autoriteta, civil nasuprot vojnika ... Antipolitičari se ne mogu homogenizirati u avangardu. Oni se samo smješkaju smjerno i nastavljaju svojim putem. Mogu biti lojalni nekim ličnostima, ali manje institucijama. Prepoznaju sebi slične, kimnu glavom u znak pozdrava, ali ne sklapaju savezništva...“ (prev. i izd., Podgorica; Budva, 1999. godine).
lupiga
