II. predsmrtna serija
Broj 11 (jedanaest) je grb grijeha. To se u Rječniku simbola (Chevalier-Gheerbrant, NZMH, Zagreb; izd. 1994.) pripisuje i navodi kao izreku sv. Augustina, crkvenog naučitelja (jednoga od četiriju istinskih crkvenih otaca, dakle superstara). Dalje, prema istom rječniku, „jedanaest je znak neumjerenosti, nerazumnosti, prekomjernosti bilo koje vrste, nesuzdržljivosti, nasilja, pretjerivanja. Taj broj navješćuje mogući sukob.“
No, koja me je ateističko-apostatska pomirenost s Ništavilom ipak navela na biskanje po ovakvoj od starosti ocvaloj Mudrosti? Neće se povjerovati, ali kad sam vidio onih naših jedanaestero pretendenata, koji su se željeli kvalificirati za kandidate na izborima za Predsjednika RH (a mnogi su ih od nas vidjeli, poredane kao za „streljanje“, na podijumu seta jednog TV studija), namah mi je iz memorije pamćenja podsvjesno sinulo da tu nešto ne štima. Njih 11, takvih ambicioznih, pa kako su se uopće uspjeli domoći takvog statusa? Kad im je to već omogućio niski prag, iliti broj sakupljenih potpornih isto/sličnomišljenika (je li to bilo 10.000?) odmah (mi) je bilo jasno da je tu riječ o „nerazumnosti“, „nesuzdržljivosti“, te da iz svega može proizaći samo „sukob“ …
NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: Apstinirat, ma ne molat!
Htjelo se pokazati kako je naše izborno zakonodavstvo široke ruke, te da za „festival demokracije“ ništa nije „pretjerano“. Kad je već 11 broj grijeha (!?), trebalo je onda omogućiti da im se pridruži – još barem jedan. Tako bismo dobili super fakin značajni broj 12 (dvanaest), jedan od najvažnijih u simbologiji, da ne kažem koliko je baš bitan u – kršćanskoj, Dakle, nedostajao je još jedan (1) kandidat pa da taj broj koji simbolizira univerzum punoćom svojega značenja odjekne kako je trebalo u „paradi demokracije“ naše suverene republike. Tko je to nedostajao, pa da smo mogli imati pravi tim od 12 apostola (a ne kako smo imali samo nogometnu momčad od njih 11!). Jedini je fakin problem što su Isusovi apostoli bili samo muškarci, ali prema današnjoj feminističkoj ravnopravnosti lako bismo neke muške apostole izbacili, a na njihova mjesta instalirali žene.
"Fali" dvanaesti/a (FOTO: HINA/Lana Slivar Dominić)
Tko je trebao biti taj ili ta, a koji (koja) bi mogao/la upotpunjavati super važan fakin broj od 12 kandidata? Pa, jasno, ali to nitko nije htio na vrijeme uočiti, prihvatiti, priznati, usvojiti, to je trebao biti jedan/jedna od - apstinenata! A zašto? Zato što apstinenti, oni koji se suzdržavaju od guranja u politički život i koji se ne žele penjati po stepenicama (stubama) hijerarhije (jer što se opica više penje, to više otkriva i pokazuje fakin stražnjicu, da ne kažem dupe, ili guzicu). Čini mi se da sam neki dan u prethodnom tekstu (a prvom u novoj, predsmrtnoj seriji) dovoljno opisao (možda laički, skromno, protumačio) važnost jedne takve orijentacije kao što je ustezanje od glasanja (pod motom: „Ne želim da se i od mojeg glasa razmnožava i fakin deblja politička klasa“). Pa, zar mi nismo respektabilna snaga (ovo „respektabilno“ je najnovija mudra riječ u svakidašnjem opticaju, od zelene tržnice, preko PR mahera, do narodnih zastupnika u Saboru)???
Opet smo pobijedili i to u skorašnjem glasanju u drugom krugu izbora za Predsjednika/icu RH (5. siječanj 2020.), zato što je od onoga broja glasača na koji je računala državna administracija (pa je dala tiskati 3.860.000 glasačkih listića; no pitam se ima li nas zaista toliko pravoglasno-punovrijednih birača), na birališta izašlo 54,98 posto birača! Dobro, zaokružimo to na 55 posto, što znači da od predviđenih glasača na izbore nije izašlo njih, zaokružimo, 45 posto. Pa, to je zaista respektabilno!
Nevoljkost tolike mase ne-glasača može se pripisati brojnim uzrocima (nepovoljnim datumom izbora, spojenim praznicima, tj, mostu za plandovanje, potom sezonom skijanja, gripa, depresija i što ti ga ja znam – i to je to; kako kod nas svi mudro zaokružuju svoje izjave, uglavnom stoga jer ionako nemaju što reći). Neka potmula pritajena snaga brunda iz te mase, koja je okrenula leđa onome što mnogi (čak i pametni) zovu „građanskom dužnošću“, dočim je riječ – o pravu. Međutim, dok se sabiru (uglavnom bezvezni statistički) podaci o rezultatu izbora, ovu masu apstinenata nitko ne problematizira (pa ni najpametniji komentatori-analitičari u pojedinim TV studijima). Tek se pomalo i stidljivo govori i piše o broju „poništenih“ i prema tome „nevažećih“ glasačkih listića, a od broja onih 55 posto koji su glasali takvih fakin nevaljalih listića izbrojeno je 88.806, što čini 4,36 posto od onih koji su izašli na izbore. Ali, nevaljali, iščrčkani, slučajno ili namjerno pogrešno ispunjeni listići također govore o nevoljkosti birača, koji su time, opet, djelomično i apstinenti (odbijaju ponuđenu dilemu, pa kakva god ona bila). Koja je to demokratska, suverena (i što ono još?) država u kojoj čak 45 posto njenih registriranih glasača otklanja to svoje pravo?
Pobjeda apstinenata je utoliko veća i značajnija što je do nje došlo neusuglašeno, bez ikakve infrastrukture, bez stranačke podrške (kad već i nisu stranke, već samo neposlušnici), bez financijske podloge (raspršene ljude koji će tek jednom u budućnosti postati respektabilna masa, nema tko i zašto financirati, plaćati, savjetovati, voditi …). Nema sumnje – unatoč mojih subjektivnih simpatija: „Amicus Plato, sed magis amica veritas“, što važi za moj stav prema Zoranu Milanoviću – da bi bilo poštenije da je u onom postrojavanju fakin jedanaestero bio i predstavnik apstinenata. Ali, obavezno – bez kravate, toga simbola davljenja, zagušivanja, vođenja na povodcu. Apage kravata, do nekog narednog susreta!
lupiga
