Je li normalno da se u demokraciji (hrvatskoj, svakako), a puna su nam je usta, grubo etiketira sve koji drugačije razmišljaju, koji ne prihvaćaju predrasude, netoleranciju i uskonacionalistički diskurs, da ih se proglašava (ili namjerava proglasiti) veleizdajnicima, ili da im se – u najboljem slučaju – prijeti lustracijom? Nije, ali to je svakodnevica koja je prihvaćena. Baš kao i to da Crkva arbitrira u notorno političkim pitanjima, da se nameće kao ravnopravni partner državi. Ni to nije normalno, ali i to se događa (uključujući biskupe koji mole da nestane protunarodna vlast, koja – doduše – nije protunarodna, narod ju je izabrao, ali nije njima po volji). Sve su to elementi današnjeg normalnoga svijeta i okruženja, što nisu normalni. Pa, ako nemamo snage da to promijenimo, mogli bismo, morali bismo toga biti svjesni. Ako ništa drugo – barem to.

Svijet se mijenja. To je točno, ali to nije i sve. Nisu, naime, promjene ono što obilježava današnjicu, nego njihov karakter: potpuno izokretanje stvari, odnosno – kratko i jasno – to da smo sve ono što je do jučer bilo nenormalno počeli smatrati i prihvaćati (!) kao normalno. Naravno, promjena se nije dogodila od jučer do danas, ma koliko da je bila izvanredno brza. Ta je promjena rezultat procesa koji traje i koji svakim novim korakom u svojemu napredovanju dobiva na zamahu, brzini i sveobuhvatnosti.

Paradoksalno, ali istinito: sve je započelo krajem Hladnoga rata, čemu se čovječanstvo nadalo desetljećima, živeći u sjeni prijetećeg nuklearnog sraza dviju super-sila i njihovih blokova, sraza što ga je sprječavala samo koliko krhka, toliko i sigurna – u smislu onemogućavanja otvorenoga sukoba – ravnoteža straha. Kada je Zapadu napokon uspjelo, dijelom zahvaljujući svojim desetljetnim naporima, ali znatno više “ugrađenim” greškama konkurentskog sustava, onoga na Istoku, srušiti ono što je kolokvijalno bilo poznato pod imenom “komunizam”, mada je od izvorne ideje komunizma bilo neizmjerno daleko, otvoren je prostor za proces uvođenja nenormalnog kao normalnog. I to na svim razinama i u svim područjima.

Istočni je sustav bio u pravilu autokratski, nerijetko diktatorski, jednostranački, o ljudskim se pravima (onim političkima) nije ni razmišljalo, ali imao je snažno izraženu socijalnu notu, ili je u najmanju ruku nastojao da ona bude jednim od njegovih obilježja. No, ljude na Istoku nije impresioniralo to da svako dijete ima mjesto u jaslicama i vrtiću, da je školovanje slobodno i besplatno (mada je u početku tu bilo grdnih zastranjivanja, kada se – na primjer u Čehoslovačkoj – onemogućavalo djeci iz građanskih obitelji studiranje, jer se htjelo stvoriti “novu inteligenciju” s korjenima u radništvu i seljaštvu), da je zdravstvena zaštita besplatna i – mada nerijetko u zaostatku za onom na Zapadu – dostupna svima. Ne, njih je impresioniralo to, da na Zapadu čovjek može izaći na ulicu i vikati protiv vlade i predsjednika, a da ne bude odmah strpan u zatvor, da su trgovine pune raznolike robe (potrošačko društvo kojega danas osuđuje i Papa), da može pokretati vlastite poslove bez, barem vidljivog, miješanja države – ako, naravno, uredno plaća porez. I, iznad svega, impresoniralo ih je to da ljudi sa Zapada slobodno putuju. Nisu vidjeli, ili nisu htjeli vidjeti drugu stranu medalje: siromaštvo, beskućnike, dužničko ropstvo, nezaposlenost, stare koji nemaju dovoljno novca da bi se liječili, javno zdravstvo što je nerijetko na zastrašujuće niskoj razini uz ono privatno gdje se, ali uz grdne pare, može dobiti praktično sve. Bilo kako bilo, razlike su pale s padom Berlinskog zida koji je  simbolički označio i krah jednoga sustava uspostavljenoga u Oktobarskoj revoluciji prije ravno jednoga stoljeća. U borbi dvaju sustava, kapitalističkog i socijalističkog, jer o tome i samo o tome je bila riječ, prevagu je odnio kapitalizam. I počeo odmah bahato uživati u svojoj pobjedi, namećući dojučerašnjim “istočnjacima” svoj model drustvenih i gospodarskih odnosa, preslikavajući doslovno na “novooslobođene” zemlje taj svoj model, bez uzimanja u obzir notorne činjenice da svaka zemlja i svaki narod imaju svoje posebnosti i da univerzalnog modela za cijeli svijet naprosto niti ima, niti ga treba ili može biti.

Što nas dovodi do današnjega svijeta u kojemu je nenormalno postalo normalnim. Je li normalno da jedna svjetska sila, ma kako moćna bila, diktira  cijelome svijetu što će raditi i kako će živjeti? Nije, ali to se događa i malo je onih koji se tome opiru. Je li normalno da sljednica nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, mada se odavno “odlijepila” i od same ideje socijalizma, bude u sve većoj mjeri tretirana kao najveća opasnost za “slobodni svijet”, kao stvarni ili potencijalni agresor? Nije, ali politika tzv. obuzdavanja Rusije i njezinoga okruživanja članicama Atlantskoga pakta nezadrživo ide dalje.  Je li normalno slati pojačanja na ruske granice i stvarati anti-rusku histeriju, a kada Moskva na to odgovori manevrima uz granicu upregnuti cijeli propagandni aparat Zapada, ono što se naziva mainstream medijima, u antirusku kampanju takvoga intenziteta kakav ne pamte ni kroničari Hladnoga rata? Nije, ali uzmite u ruke novine, ili uključite televizor i odgovor će vam biti jasan. Je li normalno planski rušiti vlade pojedinih zemalja, kako bi se u njima uspostavili vazalni režimi koji bi bili po volji interesima velikih korporacija što iza kulisa povlače konce? Nije, ali tome svjedočimo već godinama, uz zaista izlizanu priču kako je riječ o borbi za demokraciju, a protiv nenarodnih i nedemokratskih režima. Pri tome o stotinama tisuća mrtvih kojima se plaća ta “bombaška demokracija”, o kaosu ne samo u pojedinim zemljama (Afganistan, Irak, Libija), nego i u cijelim regijama, izvještavaju – pored ruskih medija (a oni – “znamo” – lažu) tek poneki nezavisni internetski portal i rijetki još preostali novinari koji zaslužuju to ime. S time u vezi: je li normalno da je cijela jedna profesija – novinarstvo – koja je smatrana potpornim stupom demokratskog ustroja pretvorena u slugu interesa onih što, mimo svih demokratskih pravila, kroje sudbinu svijeta? Nije, ali činjenica je da nema više ni jednoga medija kojega bi poslovični prosječni građanin mogao bez rezerve smatrati objektivnim i kojemu bi, i opet: bez zadrške, mogao vjerovati. Je li normalno da je, doslovno, stvoren globalni terorizam kao saveznik u rušenju “nepoćudnih” režima, a ni sada, kada pod njegov udar dolaze i Evropa, i SAD, nema snage ni volje za zajedničkom akcijom protiv njega? Nije, naravno, ali to se događa. Je li normalno da se bezočno laže – u politici i u medijima, da se – povijesno utvrđenim činjenicama i dokazivim podacima usprkos, kako povijesnim, tako i aktualnim – iznova “piše” povijest, i ona jučerašnja, i ova današnja? Nije, ali s povijesnim revizionizmom suočeni smo na dnevnoj osnovi, a one političke snage što bi mu se trebale oduprijeti – šute, bojeći se gubitka glasova na idućim izborima. Je li normalno da je zaboravljeno ono što se nekada nazivalo općim ili društvenim interesom i da je ustupilo mjesto isključivo individualnim (odnosno korporativnim) interesima, a da dobrobit građana nikoga ne zanima? Nije, ali želja za vlašću nadvladala je sve. Zbog nje nenormalno je postalo normalno, a svi oni što ih se nekada smatralo normalnima preselit će se, bili oni toga svjesni ili ne, u kategoriju nenormalnih, budala, ili “redikula” kako je to svojedobno lijepo izrazio jedan zastupnik u Hrvatskome saboru.

Je li normalno da se u demokraciji (hrvatskoj, svakako), a puna su nam je usta, grubo etiketira sve koji drugačije razmišljaju, koji ne prihvaćaju predrasude, netoleranciju i uskonacionalistički diskurs, da ih se proglašava (ili namjerava proglasiti) veleizdajnicima, ili da im se – u najboljem slučaju – prijeti lustracijom? Nije, ali to je svakodnevica koja je prihvaćena. Baš kao i to da Crkva arbitrira u notorno političkim pitanjima, da se nameće kao ravnopravni partner državi. Ni to nije normalno, ali i to se događa (uključujući biskupe koji mole da nestane protunarodna vlast, koja – doduše – nije protunarodna, narod ju je izabrao, ali nije njima po volji). Sve su to elementi današnjeg normalnoga svijeta i okruženja, što nisu normalni. Pa, ako nemamo snage da to promijenimo, mogli bismo, morali bismo toga biti svjesni. Ako ništa drugo – barem to.

tacno