Polemike koje su pratile najavu, pripremu, a zatim i izglasavanje i nedavno implementiranje Zakona o hrvatskom jeziku možda nisu bile tako intenzivne kao što se to moglo očekivati, pa ipak; u javnome prostoru iskristalizirali su se prepoznatljivi argumenti za i protiv, uglavnom vezane uz podjednako prepoznatljive političke pozicije i diskurse. Za upoznavanje s ovim polemičkim krajolikom možemo uputiti na epizode koje su Zakonu posvetili HRT-ov Peti dan i emisija Kulturni štab produkcije VIDA, te na osvrt Anje Tomljenović i Ivane Dražić, koji na pregledan i jezgrovit način rekapitulira dosadašnju javnu raspravu i reakcije različitih aktera. Na ovome mjestu, zauzvrat, pokušao bih formulirati neka šira pitanja, kakva su se u polemici dosad povremeno pojavljivala, ali im, koliko mi se čini, nije posvećeno dovoljno pažnje. Recimo, koja je uopće funkcija zakona o jeziku – ne hrvatskoga zakona o kojem je ovdje riječ, već same institucije (kako bi pravnici rekli: instituta) zakona o jeziku? Koliko su učestali i kako funkcioniraju slični zakoni u drugim zemljama svijeta? Te, najznačajnije od svega: može li se upotreba jezika uopće regulirati “odozgo”, odredbama, propisima i zakonima? Napominjem da ću za potrebe ovoga teksta govoriti o hrvatskom jeziku u Hrvatskoj, na koju se Zakon i odnosi, ne komplicirajući dodatno temu pitanjem granica i hrvatskog u BiH, Vojvodini ili Crnoj Gori.
Usudio bih se reći da se po količini pravnih propisa koji su u moderno doba regulirali i još uvijek reguliraju upotrebu jezika, Francuska vjerojatno ističe u europskim, pa i u svjetskim razmjerama. Rastuća pravna regulacija upotrebe francuskoga u javnom životu od Revolucije 1789. naovamo podrazumijevala je njegovo nametanje kao isključivog jezika javne komunikacije, trgovine, medija, obrazovanja i pravnoga sustava – povijesno izrazito lingvistički heterogena zemlja u manje od dva stoljeća prešla je put do države koja tretira “monolingvizam republike” kao jedan od stubova vlastitog identiteta (izbjegavanje Francuske da ratificira Europsku povelju o regionalnim ili manjinskim jezicima već je poprimilo komične razmjere). Mnoge su zemlje, poput Grčke, Japana ili Turske, u pokušajima vlastite modernizacije s manje ili više uspjeha nastojale su kopirati francusku asimilacionističku jezičnu politiku. Međutim, čini mi se da je u novije vrijeme – okvirno govoreći, u proteklih tridesetak godina – od jezične politike u samoj Francuskoj u međunarodnim okvirima znatno utjecajnija bila politika francuskog jezika u Kvebeku.
Povelja o francuskom jeziku, poznata i kao Zakon 101, izglasana je u kvebečkoj skupštini burne 1977., u doba velikih sukoba oko jezika i jezikȃ školstva, a uz različite dopune i preinake do dan-danas regulira javnu upotrebu jezika u ovoj kanadskoj pokrajini. Povelja propisuje francuski kao isključivi jezik administracije, sudstva, medija, trgovine i školstva, uz nekoliko iznimaka – kao što je mogućnost dvojezičnosti u službenoj komunikaciji s autohtonim narodima i unutar samih autohtonih zajednica, ili mogućnost školovanja na engleskom za učenice i učenike koji na testu mogu dokazati znanje engleskoga (prije toga, mnogi su frankofoni stanovnici Kvebeka upisivali djecu u anglofone škole da bi naučila engleski). Inojezični imigranti i imigrantkinje imaju pak pravo na službenu komunikaciju “na nekom jeziku koji nije francuski” u prvih šest mjeseci od dolaska u Kvebek.
Osmišljen u svrhu zaštite francuske jezične enklave na sjevernoameričkom kontinentu－koja, naravno, nije tekla bez pribjegavanja diskriminatornim mjerama, ili pak šovinističkog resantimana zbog činjenice da francuski više nije globalna lingua franca – Zakon 101 često je kopiran i kalkiran, ponekad u kontekstima koji se drastično razlikuju od onog kvebečkoga. Baltičkim zemljama, naprimjer, služio je kao ključna inspiracija da u postsovjetskom razdoblju ograniče javni utjecaj rusofonog stanovništva, koje se percipiralo kao privilegirano, a NR Kini za utvrđivanje i zaštite prvenstva standardnoga mandarinskog u odnosu na druge varijetete kineskog jezika.
U socijalističkoj Jugoslaviji, ustav svake republike i pokrajine definirao je i njen službeni jezik ili jezike, ali nijedno republičko ili pokrajinsko zakonodavstvo nije poznavalo ništa tako definitivno i detaljno kao što je Zakon u jeziku. S obzirom na osjetljivost jezičnog pitanja u SFRJ, teško je zamisliti da bi i najvećim avanturistima u komunističkom establišmentu nešto slično palo na pamet. Međutim, samostalna je Slovenija 2004. donijela Zakon o javnoj upotrebi slovenskog jezika, koji djeluje kao direktna inspiracija za ovaj hrvatski. Jezično zakonodavstvo Slovenije danas je vjerojatno najrazrađenije i najdetaljnije u (post)jugoslavenskim okvirima, i vrijedi navesti neke njegove specifikume. Za razliku od hrvatskoga, slovenski Ustav ne propisuje minimalni udio u stanovništvu koje etničke grupe, tj. “autohtone nacionalne skupine” – talijanska u slovenskoj Istri, odnosno mađarska u Prekmurju – moraju obuhvatiti kako bi njihovi jezici u pripadajućim regijama uživali status jednak slovenskome. Posljednjih godina, u sklopu Dekade uključenja Roma koja se obilježavala diljem EU, posebna prava po pitanju upotrebe i mogućnosti učenja jezika dodijeljena su i romskoj zajednici u Sloveniji. S druge strane, stanovništvo porijeklom iz drugih jugoslavenskih republika, bez obzira na svoju brojnost i prisustvo u kulturi i javnom životu, u permanentnom je statusu “doseljenika” (čak i u drugoj ili trećoj generaciji), i ne uživa slične povlastice: od eventualnih jezičnih prava koja bi im pripadala u službenim se propisima spominje tek pristup “knjižničnoj građi”. U ovim rješenjima, opet, očigledna je tjeskoba od Drugog koji prijeti da će ugroziti, kontaminirati i na koncu proždrijeti “naš” jezik: prijetnja koju bi u kvebečkom slučaju predstavljao engleski, a u slučaju baltičkih zemalja ruski, u Sloveniji bi bio hrvatsko-srpski (bosanski, crnogorski, BCHS).
Između redaka hrvatskoga Zakona lako je iščitati strah od famoznih posezanja iz Srbije, koji desničarski establišment proizvodi i pumpa već barem tri decenije (da je ova fiksacija itekako aktualna, pokazuje i nedavni slučaj opskurne Deklaracije o granicama srpskoga jezika, koja bi upravo takva – opskurna – i ostala, da se HAZU, Matica Hrvatska, Institut za hrvatski jezik te Jutarnji i Večernji list nisu svesrdno potrudili da dobije pozamašan medijski i simbolički prostor). Zanimljivo je primijetiti da Zakon ne sadrži pravu preambulu, dok se u šturim “općim odredbama” samo navodi da je riječ o službenom jeziku RH i jednom od jezika EU, koji je “temeljna sastavnica hrvatskoga identiteta i hrvatske kulture” i na kojem se “odvija usmena i pismena komunikacija u javnom životu u Hrvatskoj”. O motivacijama za donošenje ovoga akta iz njegovog teksta i parateksta ne možemo, dakle, bogznašto doznati. Međutim, tajming ne ostavlja mjesta sumnji: premda se o Zakonu godinama i decenijama raspravljalo kao o mogućnosti, nakon što su vlade Srbije i Republike Srpske 2021. zajednički donijele Zakon o upotrebi srpskog jezika u javnom životu i zaštiti i očuvanju ćiriličkog pisma, on je sačinjen i izglasan u naizgled rekordnom roku.
Naravno, činjenica da je ksenofobija i strah od “kontaminacije” jezika jedan od glavnih pokretača jezičnog zakonodavstva, ne znači da jezik “siguran” od transformacija, asimilacije ili čak nestanka. U vremenu novih medija, granice između hrvatskog i tri najbliža mu jezična standarda, sasvim u skladu sa strahovima konzervativnih jezikoslovaca, vjerojatno su najtanje što su bile u postjugoslavenskoj eri. Međutim, transformacije o kojima je riječ ne proizlaze ni iz kakvih Deklaracija, propisa, i uopće politika “odozgo” – nego iz popularne kulture i društvenih mreža, te kulturno-medijskog krajolika koji seže šire i od Hrvatske i od famozne regije. Enormna popularnost novijih glazbenih oblika (trap, drill, trap-folk i sve njihove kombinacije), ili pak gledanost i slušanost “regionalnih” TikTok zvijezda – među kojima i jednog Elvedina “Real Madrid” Sakića, koji sustavno izmišlja i popularizira vlastiti žargon – fenomeni su koji preoblikuju jezik na načine na koje to institucional(izira)na jezična politika, sve i da je to htjela, nije bila u stanju ni u doba službeno proklamiranog bratstva-i-jedinstva. Banalan je primjer to da osnovnoškolci iz Zagreba koriste izraze poput utoka ili drugar iz kraja, dok se u Srbiji brutalno (u značenju sjajno) već neko vrijeme punopravno vrti u govoru, a noviji žargonizmi, poput gas ili fleksati, naprosto su zajednički. Ovakva “prelijevanja” nisu ograničena samo na ravan slenga, već se kroz društvene mreže, portale i medije probijaju i u više registre i funkcionalne stilove jezika. Ne mogu zamisliti zakon koji bi imao dovoljan autoritet da uredi takvu medijsku i kulturnu konfiguraciju, ni s kakvim bi se drakonskim mjerama morao sprovoditi da bi u tome iole imalo uspjeha.
S druge strane, unatoč osvježenju u jezičnoj praksi koju je donijelo digitalno doba, u hrvatskom se jeziku osjeća i stanovita kriza. Ona, naprosto, proizlazi iz globalne jezične konstelacije: lingua franca našega doba, engleski, svojim pritiskom rastače i preoblikuje ne samo jezičnu praksu, nego i cijele korpuse znanja, moduse percepcije svijeta i načine na koje njime navigiramo. Pritom, hegemonija engleskoga drugačije se manifestira i znači drugo u, primjerice, jednoj Francuskoj, Brazilu ili Rusiji, negoli u malim i poluperifernim zemljama i jezicima lišenima kulturnog prestiža, kolonijalne prošlosti, političke suverenosti ili naprosto dovoljnog broja govornika. Ovisnost o turizmu i prateća turistifikacija velikog dijela zemlje, kao i članstvo u EU, uslijed kojega su najrazličitije društvene sfere – od poljoprivrede, preko javne uprave do obrazovanja – sve tješnje vezane uz sistem EU projekata (koji, unatoč deklarativnom jezičnom egalitarizmu, jasno favorizira i nagrađuje komunikaciju na engleskom), nimalo ne pomažu opstanku i razvoju hrvatskoga. Otud ne treba ni čuditi činjenica da nativne govornice i govornici hrvatskoga sve rjeđe imaju povjerenja u njega, niti da se adolescentska populacija sve češće pita čemu toliko satova hrvatskog u školi – na način na koji to ne čine, recimo, s matematikom.
Riječju, u različitim sferama društvenog i kulturnog života već se neko vrijeme razvija diglosija, u kojoj hrvatski postaje jezik za niže registre komunikacije, dok za apstraktnije izražavanje služi engleski. U tekstu iz prethodne rečenice, izvorno napisanome 2018., spomenuo sam da postoje ljudi koji od malena čitaju na engleskome, i u njemu imaju veće kompetencije nego u nominalnom maternjem hrvatskome; u međuvremenu, formirale su se i generacije koje pišu na engleskome, a svoje čitateljstvo traže “vani”, uglavnom u redovima globalno SF/fantasy/horor fandoma. Takvu situaciju globalni medijski hegemoni znaju i prepoznati, i njome se spontano okoristiti. Tako su, naprimjer, dolazak Netflixa u Francusku pratili iscrpni pregovori s tamošnjim filmaškim udruženjima, koji su rezultirati time da se medijski gigant morao obavezati da će 4 % svog godišnjeg prihoda u toj zemlji uložiti u tamošnju, frankofonu audiovizualnu produkciju – u Hrvatskoj je moguće da platforma Disney+ upadne na tržište bez hrvatskih titlova. Koga zanima, ili zna engleski ili će ga usput (naučiti), kao da se time poručuje, a ako i bude nezadovoljnika, u zemlji svakako nema aktera dovoljno suverenoga da se pobuni.
S druge strane, slučaj Disney+ dobro ilustrira i to koliko je reguliranje jezične prakse “odozgo” samo po sebi problematično. Naime, zakonska regulativa o obaveznom prevođenju inozemnih audiovizualnih sadržaja na hrvatski, koju u priloženoj epizodi Kulturnog štaba kao moguće rješenje spominje prevodilac Mišo Grundler, na prvu ne zvuči loše. Ipak, kad shvatimo da bi takav propis mogao voditi do titlovanja srpskih ili bh filmova – prakse koja je još za Tuđmanova života neslavno propala, nakon što je testirana na filmu Rane Srđana Dragojevića pa masovno ismijana u javnosti – prijedlog odjednom djeluje puno problematičnije. U slučaju književnosti i čitanja o kojem je bilo riječi, još je jasnije da nikakva uredba “odozgo” ne može popraviti situaciju. Istina je da je Hrvatska, kao što se to često ponavlja, malo i slabo kulturno tržište, te da je kulturi nasušno potrebna znatna podrška institucija; ukoliko, međutim, ona dolazi u vidu zakona, propisa i direktiva, a ne u obliku javnih politika širokog zamaha i dugog trajanja, otvorenih za debatu i uključivanje, kultura na hrvatskom jeziku nema bogznakakvu perspektivu.
I tu se, kao i u mnogim drugim društvenim sferama, ispostavlja da je jugoslavenski socijalizam shvaćao naše narode kudikamo ozbiljnije, poklanjao im više povjerenja i tretirao ih s više dostojanstva negoli režimi koji su ga naslijedili i izbavili iz poslovične tamnice naroda. Ulaganje u kinematografiju, izdavaštvo (uključujući i prevođenje), kulturnu infrastrukturu (onu institucionalnu, ali, što se često zaboravlja, i u tzv. kulturni amaterizam), ili pak kulturnu diplomaciju i razmjenu u socijalističkoj Jugoslaviji ukazuje na ozbiljnu namjeru da se kulturna produkcija na našim jezicima, kako su to znali reći romantičari, “izvede na svjetsku pozornicu”. Uz malo pretjerivanja, mogli bismo reći da su jedino jugoslavenski komunisti bili iskreni hrvatski nacionalisti: samo je njima bilo istinski stalo do se mala Hrvatska po svojim dostignućima može mjeriti s većim i bogatijim zemljama, pa tako i da njena kultura bude prepoznatljiva onkraj okvira “regije”.
Cijeli ovaj osvrt pisan je iz očišta nativnih govornica i govornika hrvatskog jezika. No, što je sa svima onima kojima je hrvatski strani jezik – a čija brojnost u zemlji raste iz tjedna u tjedan? Državno sponzoriranu imigraciju radništva iz južne Azije u proteklih nekoliko godina nije pratila skrb institucija za to da strane radnice i radnici dobiju barem osnovnu poduku iz hrvatskog jezika, na čemu se tek nedavno počelo raditi. Inojezična romska populacija u Međimurju već je decenijama izložena segregaciji u obrazovanju – i to unatoč odluci Europskog suda za ljudska prava – što uključuje i slabu, ponekad i nepostojeću podršku učenju i usvajanju hrvatskog jezika. Zakon o jeziku, s druge strane, tvrdi da “[n]adležne državne i javne ustanove različitim oblicima odgojno-obrazovnoga rada potpomažu učenje hrvatskoga kao inoga jezika (stranoga, nasljednoga, drugoga) i hrvatske kulture za sve one koji žele naučiti hrvatski jezik”. Da opet za trenutak testiramo komparativnu perspektivu, u Kvebeku, o kojem je u ovome tekstu bilo dosta riječi, institucionalno “potpomaganje” usvajanju francuskoga – kako za imigrantkinje i imigrante, tako i za autohtone inojezične populacije – sprovodi se u obliku besplatnih tečajeva u punom ili djelomičnom radnom vremenu, različitih oblika financijske podrške za vrijeme pohađanja tečaja, te logističke podrške u vidu refundiranja troškova za čuvanje djece, starijih osoba ili osoba koji trebaju skrb u vrijeme održavanja tečaja. Ukoliko se već imitiraju pravne regulative iz bijelog svijeta, bilo bi sjajno da se “nadležne državne i javne ustanove” u njihovom sprovođenju ugledaju na ovakve prakse; to bi mogla biti svijetla strana priče o ovom zakonu.
