Tko je suodgovoran za stvaranje društvene klime u kojoj je uopće potrebno postaviti pitanje tko će zaustaviti Branimira Glavaša? Čak i površna analiza priloga koji su unatrag mjesec dana u središnjoj informativnoj emisiji javne televizije emitirani o Glavašu, daje jasan odgovor: sukrivac je Dnevnik HTV-a. O kakvoći vijesti koje se proizvode u Dnevniku govore Gordana Vilović, Krešimir Krolo, Marina Škrabalo, Hajrudin Hromadžić i Biljana Kašić.
Na zaglavlju priloga koji je emitiran prošli tjedan u HTV-ovom Dnevniku masnim je slovima bila otisnuta egida: "Tko će ga zaustaviti?". Pitanje se odnosilo na nepravomoćno osuđenog ratnog zločinca Branimira Glavaša, koji se na snimci prešetavao saborskim hodnicima, na dan kad su njegove stranačke kolege u više navrata Milorada Pupovca nazvale četnikom, a SDSS četničkom ćelijom. Uvodna konsterniranost urednika najutjecajnije informativne hrvatske emisije u neku je ruku razumljiva, čak i opravdana. Doista je legitimno zapitati se tko će zaustaviti čovjeka koji je povratak iz BiH najavio fotografijom obješenih tijela na Facebook profilu i potom na istom mjestu stavio svojevrsnu potjernicu za Pupovcem. No, kada je riječ o samom Dnenviku HTV-a, možda bi bilo puno svhrsishodnije postaviti pitanje: Tko je suodgovoran za stvaranje društvene klime u kojoj je uopće potrebno postaviti pitanje tko će zaustaviti Glavaša?
Čak i površna analiza priloga koji su o Glavašu u ovoj emisiji emitirani zadnjih mjesec dana daje jasan odgovor: sukrivac je Dnevnik HTV-a. Glavašev povratak iz susjedne BiH televizijske kamere Dnevnika pratile su gotovo iz minute u minutu, čineći to na rijetko sramotan način. Statistički gledano, kroz mjesec dana svaki treći Dnevnik je emitirao prilog o njemu. Svakodnevno, od trenutka kad je izašao iz ćelije, kamermani su kadrirali knjige koje voli čitati, novinari su njega i njegove odvjetnike pitali kako se osjeća, što će raditi kad dođe u Hrvatsku, koji će mu biti prvi potezi, što ima poručiti hrvatskoj javnosti itsl. Doduše, u takvom praćenju Glavaša nisu sudjelovale samo ekipe Dnevnika; iza zgusnutih mikrofona brojnih medijskih kuća, nazirala se glava čovjeka koji je upućeno razglabao o političkoj situaciji u Hrvatskoj, o tome hoće li ga pustiti preko granice ili će ga možda uhititi kad se vrati u Hrvatsku. Sljedećeg dana ispostavilo se da neće biti uhićen, pa su novinari HTV-ovog Dnevnika s lica mjesta najavljivali njegov doček u Osijeku, izvještavajući o tome koliko je ljudi otprilike došlo, kakva je dosad atmosfera, zašto Glavaš toliko kasni... da bi sutradan emitirali njegov govor u kojem je, grleći se s Glogoškim, tvrdio kako mu je pun akumulator.
A žrtve, a njihove obitelji, a barem jedan prilog od tri minute u kojem bi se objasnilo za što se Glavaša tereti? A sustavne napomene da je i dalje riječ o nepravomoćno osuđenom ratnom zločinu? Ništa od toga u Dnevniku nismo vidjeli. Ništa ili jako malo. Umjesto toga, uporno se napominjalo da je osuđen na zatvorsku kaznu za slučajeve "garaža" i "selotejp". U samo dva priloga konstatirano je da obitelji žrtava koje su kontaktirali ne žele pred kamere, baš kao ni građani Osijeka koji se ne osjećaju previše dobro zbog spoznaje da im se ispod prozora priprema dernek za čovjeka osuđenog za najbrutalnije ratne zločine. U samo dva je priloga emitirano mišljenje osoba koje su podsjetile o čemu je riječ i naglasile da je njegov doček u Osijeku nedopustiv. Da je u zadnje vrijeme gledao isključivo Dnevnik HTV-a, gledatelj neupućen u tematiku zaključio bi da je riječ o liku koji je na robiji završio jer je opljačkao garažu prepunu selotejpa i akumulatora. Dotični se, doduše, u istom kontekstu vjerojatno ne bi previše usrećio ni da je konzumirao informativne emisije drugih televizija.
Gordana Vilović
"Praćenje odlaska Glavaša iz Mostara, doslovno praćenje njegova pakiranja kofera pred povratak u Hrvatsku je bilo neprihvatljivo. I nevjerojatno", kaže profesorica Gordana Vilović s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. "Ne mislim da ne treba i o tome izvijestiti, ali ovo što smo gledali i slušali prethodnih dana je skandalozno. Glavaš je čovjek koji nije proglašen nevinim i nije oslobođen teških optužbi, nego je, koliko znam, Ustavni sud utvrdio proceduralne greške u presudi Vrhovnog suda. Zbog prikazivanja trijumfalizma, gotovo novinarskog sudjelovanja u dočeku Glavaša u Osijeku, u javnosti se, zahvaljujući takvom, jednostranom, izvještavanju stekao potpuno pogrešan dojam. Malo tko je u izvještajima spominjao počinjene zločine i razloge zbog čega je on bio osuđen. Kontekst je potpuno izostao", ističe Vilović. Prema njezinom mišljenju, to nema veze s temeljenim zakonitostima novinarstva. "Ili ima s onim što se nazivalo devedesetih 'državotvornim izvještavanjem'. Šteta. Ako smo mislili da se opaki duh nacionalizma polako vraća u bocu, ovaj slučaj to demantira. I ne samo ovaj", konstatira profesorica Vilović.
I doista, daljnja analiza Dnevnika od 11. siječnja naovamo pokazuje kako novinarsko praćenje – bolje reći tabloidno uhođenje – Glavaša nije bio eksces, već takoreći pravilo kada je riječ o nacionalno "osjetljivim" temama. U ovom razdoblju istu količinu prostora i na gotovo identičan način dobili su šatoraši iz Savske 66, koji su od objekata novinskog "promatranja", kako su dani odmicali, postajali relevantni subjekti govora, ne samo u temama koje ih se neposredno tiču, već i u prilozima koji se ne bave njihovim prosvjedom. Tako je, zahvaljujući i jednom od najkonzumiranijih izvora informacija u Hrvatskoj, Savska 66 postala neizostavno mjesto kreiranja hrvatskog javnog mnijenja. Treba li uopće reći da se iz ovih priloga ništa ne može doznati, osim da prosvjednici žele smjenu ministra branitelja i njegovog zamjenika, te da između redaka zazivaju puzajući veteranski udar na državne institucije i istrebljivanje "Jugoslavena", što se može
vidjeti iz transparenta u pozadini?
Profesorica Vilović kaže kako se ovdje više ne radi o etičnom ili neetičnom pristupu u izvještavanju, nego je uopće pitanje koje javnost želi znati – koji su to zahtjevi, što nije realizirano, zašto se tamo ljudi okupljaju i do kada će se patiti. "Ovako kako se do sada pratilo, uz način na koji mediji pomažu stvaranju nove paralelne institucije u Savskoj, ovisno o potrebama određenih političara, nije dobar. Novinari bi naprosto trebali samo raditi svoj posao i o tome nas izvijestiti. Ako im urednici ne daju ili se ne usuđuju, onda se ne trebamo čuditi što novinarska struka u hrvatskim mainstream medijima, uključujući i televizije, pada sve niže i niže. Riječ je o očajnom novinarstvu u kojem uopće nije ostavljen prostor za razmišljanje o etičnosti", veli Gordana Vilović.
Kada je riječ o tužbama za genocid - dakle temi koja se odnosi na tisuće ubijenih ljudskih bića - reporteri Dnevnika s terena koristili su sportsko-navijački rječnik ("Čini se kako je ogled između Srbije i Hrvatske završio izjednačeno"), bez ikakvog suvislijeg obrazloženja zašto je do ovakvog epiloga došlo i zašto se on, po svim relevantnim međunarodnim stručnjacima, mogao očekivati. Umjesto toga, dobili smo porciju svojevrsnog domoljubnog žurnalizma, obilježenog obradom ozbiljnih tema na površan, trivijalan i jednostran način, gdje je od činjenica puno svetija Domovina. Umjesto informiranja gledatelja, dobili smo njihovo nabrijavanje, u kojem "sportski" novinari jedan dan komentiraju rezultate međusobnih klanja, da bi već sutradan u te iste kamere gledatelji Dnevnika iz svih dijelova Hrvatske potpuno bijesni tvrdili kako ne mogu vjerovati što se upravo desilo u haaškoj sudnici. Koliko su, dakle, građani bili bijesni zbog "rezultata" presude a koliko zbog toga što su im novinari, selektivno ih informirajući, danima sugerirali da bi bijesni trebali biti?
Krešimir Krolo
Sociolog sa Sveučilišta u Zadru Krešimir Krolo ističe kako način na koji se obrađuju teme u Dnevniku svakako imaju svoj utjecaj u kreiranju društvene klime, napominjući da, doduše, nemamo dovoljno emprijskih istraživanja koja bi jasno utvrdila koliko je taj utjecaj snažan i permanentan, kao što nemamo ni dovoljno istraživanja koja bi utvrdila kako i na koji način gledatelji i gledateljice iščitavaju poruke koje dolaze u takvom formatu. "No, bez obzira na nedostatak empirije, informativne emisije koje na ovakav način pristupaju osjetljivim društvenim temama teško mogu imati pozitivnu ulogu u društvu", ističe Krolo, dodajući kako je najveći problem HRT-a u činjenici što nikada nije u potpunosti zaživjela kao autonomna javna medijska kuća unutar koje glavnu ulogu igraju struka i visoki profesionalni standardi, već se od početka neovisnosti pa sve do današnjih dana unutar nje prakticiraju različite vrste političkog inženjeringa čiji danak najviše plaćaju gledatelji i gledateljice. "HRT više pokazuje karakteristike državnog medija, nego što pokazuje karakteristike javnog medija. U takvom kontekstu, koji se sustavno gradio posljednjih 25 godina, svaka tema postaje 'osjetljiva' jer se ne obrađuje unutar jasno definiranih uzusa struke, već prema političkim i ideološkim kriterijima države i utjecajnih političkih i inih aktera", zaključuje Krolo.
Marina Škrabalo
Sama činjenica da na ovaj način aktualni Dnevnik uređuju, vode i pune ljudi za koje se smatra da su daleko od desne struje na Prisavlju, nije od neke naročite važnosti, kaže Marina Škrabalo iz GONG-a, koja je svojevremeno sjedila u Programskom vijeću javne televizije. "Ovakav tip izvještavanja viđen je već milijun puta na HRT-u, naročito u prijelomnim razdobljima uoči promjene vlasti. Rekla bih da to pokazuje kako je oportunizam puno gori od cenzure. Na HRT-u se ne koriste cenzori, već senzori za političke promjene. Novinari i urednici pokušavaju predvidjeti takve promjene i izvještavaju u tom kontekstu", kaže Škrabalo, dodajući kako je HRT zapravo mikrokozmos koji oslikava hrvatsko društvo. "Imamo Dnevnik koji reflektira mainstream način na koji novinari razumiju što je društveno-politički podobno u datom trenutku. Imamo potom takozvani ljevičarski geto, i žešći desni geto koji se može pronaći u Studiju 4. Takva nekoherentnost ne bi bila nikakav problem kad bi se rukovodila snažnim profesionalnim načelima i novinarskom autonomijom. To, nažalost, ovdje nije slučaj", kaže Škrabalo, dodajući kako u tom kontekstu hrpa relevantnih informacija biva prešućena.
Hajrudin Hromadžić
Sociolog Hajrudin Hromadžić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu podsjeća kako je centralni Dnevnik jedno od ključnih mjesta javno-medijske konstrukcije dominantnih ideoloških i hegemonijskih narativa epohe, pa mu je, drži, primjerenije pristupati kao reprezentativnom simptomu političkih, ekonomskih, općedruštvenih trendova, a ne tek kao pukom informativnom sadržaju još uvijek dominantnog masovnog medija televizije. "Široka srednjostrujaška urednička i novinarska politika jedne takve institucije kakva je Dnevnik HRT-a, bez zadrške promovira - ako ne već agitpropovski, potom benignošću pristupa i nekritičnošcu u obradi - teme oko kojih navodno 'ne bi trebalo biti spora'. Prikazuju se kao dio sveopćeg društvenog konsenzusa, pa čak i onda kada se unutar njih artikuliraju prepoznatljivi elementi fašizma", mišljenja je Hromadžić, koji smatra kako su prešutne koalicije liberalnog kapitalizma i fašizma, neoliberalizma i neokonzervatizma, povijesno prokazane stvari. "Pa će se tako identitetska pitanja u ovakvom tipu medijskih uradaka redovito mobilizirati u svrhu kolektivne nacionalne homogenizacije i promocije zdravorazumskog 'stanja stvari', dok će se političke inicijative s ljevice, prave ljevice koja nema veze s aktualnom socijaldemokracijom, koje upozoravaju na neodrživo stanje stvari i potrebu da se prekine s daljnjom perpetuacijom dominantnog modela neokapitalističke političke ekonomije, tretirati i medijski konstruirati kao radikalne, nerealne i u biti neostvarive", dodaje.
Biljana Kašić
Sličnog je mišljenja i Biljana Kašić, feministička teoretičarka, aktivistkinja i profesorica na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru. Premda se, kaže,
čini da se unutar informativnih emisija poput Dnevnika kao središnje instance unutar mainstream medija izravno "instalirao" trend u najmanju ruku diskurzivnog nasilja nad interpretacijom zbilje i gledateljskom pameću, ona smatra kako smo tek svjedokinje i svjedoci normalizacije diskursa koji traje već dulje vrijeme, a po nekim značajkama mogao bi se nazvati fašističkim. "Pritom ne mislim samo na prikrivene ili posve otvorene moduse diskriminacije ili racijalizacije koji podilazeći želji konformističke nesvijesti svojih gledatelja igraju na simbolički ulog iz devedesetih godina, u koji upadaju i gospodin Branimir Glavaš i uskrsavanje prepoznatljivih nacionalističkih kodova i intenzivirajuća ‘proizvodnja događaja’ koji ukrućuju nepropitive političke svetosti. Ponekad osjećam kao da smo usidreni u zamrznutom kadru tog istog medija koji, reciklirajući znakovita mjesta lako zavodljive nacionalističko-populističke retorike, performira obnavljajuću prisutnost, tzv. realno iliti, kako bi medijski stručnjaci rekli, privid objektivnosti, a s druge strane proizvodi zastrašujuću tišinu o svim pitanjima koja kreiraju zasjek u fantasmagoriju o jedinstvu i 'čistoći' Domovinskog rata. Ježim se političke hladnoće skutrene u ovoj tišini", navodi Biljana Kašić. Za nju pritom nije najvažnije tko sve kontrolira i manipulira medijskim diskursom koji funkcionalnu amneziju konstruira na dosljednom pustošenju značenja o događajima iz nedavne prošlosti, već koje su njegove dugoročne implikacije na sve nas na koje se pojam društva (još) odnosi?
S obzirom na sve izrečeno, razumljivo je zašto javna televizija nije izvukla previše pouka iz devedesetih godina, kad je znatno učestalije pristrano emitirala nacionalistički mrak, čineći ga na taj način sveprisutnim u javnom prostoru. Dapače, pitanje je je li taj mrak ikad prestao na Prisavlju, ako se prisjetimo načina na koji je izvještavano o svakoj "osjetljivoj" temi s nacionalnim predznakom, kao što je bilo suđenje generalima prije koju godinu. Zadnjih mjesec dana samo je, dakle, ogledni primjer znatno dužeg trenda koji bi se mogao pogoršati s dolaskom parlamentarnih izbora i eventualnim trijumfom HDZ-a, kad bi ionako devastirani profesionalni novinarski principi, uz čast iznimkama, mogli u potpunosti napustiti prisavsku zgradu.
"Dojma sam da je suočavanje s prošlošću proces koji bi trebali proći i mnogi novinari. Korektan i nepristran novinar je najbolji branitelj interesa svoje države i svoje struke, neovisno koje je narodnosti", zaključuje Gordana Vilović.
h-alter
