Za razliku od đilasovske nove klase, hrvatska nova klasa nema nikakvih političkih ideala, nikakvih uvjerenja, zagledana je isključivo u pupak vlastitih interesa, a na ruku joj ide što ni njena opozicija nije daleko od toga
Jedan od onih koji su se cijepili preko reda – Slavko Linić (foto Nel Pavletić/PIXSELL)
Prošlo je već više od šezdeset godina od objavljivanja znamenite knjige Milovana Đilasa "Nova klasa", u kojoj on prvi put dovodi u pitanje komunistički poredak iznutra. Knjiga je postala kultna jer nedugo nakon što je Tito doveo u pitanje božanski status Staljina, Đilas je isto učinio Titu. Osporio je njega, i to s izuzetno važne pozicije. Bio je vlasnik četvrte iskaznice KPJ, prva je, naravno, bila Titova, a to govori sve. Davno sam čitao knjigu, a u svojoj kućnoj biblioteci više je ne nalazim, što znači da je odande otišla po čestom modelu posudi mi-vratit ću – nije vratio. No po sjećanju mogu posvjedočiti da je riječ o krajnje neobičnoj knjizi, u kojoj bivši tvrdi komunist, navodno odgovoran za teške egzekucije nad četničkim zarobljenicima u Crnoj Gori, odjednom progovara jezikom golublje pomirljivosti unutar Titove partije. Samog Tita nije dijabolizirao, čak ni nakon višegodišnje robije, pa je sličan većem broju zatvorenika s Golog otoka koji ni nakon svih preživljenih tortura nisu dovodili u pitanje maršala. To je ono što spada u misterij dogme, ona opstaje i kada izgleda da će se već danas-sutra srušiti.
Tu treba dodati još dvije stvari. Đilasova knjiga zapravo nije agenda za neki novi socijalizam, i samo zahvaljujući tome što je objavljena u inozemstvu, a ne u zemlji, dodan joj je prišivak da ona traži nekakav novi višestranački socijalizam, čega u "Novoj klasi" uopće nama. Drugo, premda je Đilas zbog ove knjige završio onkraj zatvorske brave, to ne mora značiti da je riječ o smrtnom grijehu tadašnjeg komunističkog sustava, naprotiv, može značiti da je iznutra bio dovoljno vitalan da su takve disidentske ideje uopće bile moguće. To je, recimo, usporedivo s jugoslavenskim filmskim crnim valom, koji iako neomiljen, pa i proskribiran, više govori o vitalnosti nego beživotnosti tadašnjeg sistema. Ili s tim da je svjetski poznatom Praxisu glupim smicalicama spriječeno izdavanje časopisa, ali Praxis i dalje pripada ostavštini jugoslavenskog (hrvatskog) socijalizma, a ne valjda hrvatskog i, pogotovo, srpskog nacionalizma iz devedesetih. I sada dolazimo do glavnog. Ako je Đilas otvorio temu "crvene buržoazije" iako, pouzdajem se u svoje sjećanje, taj termin nije koristio, tko je otvorio temu "crne buržoazije" koja bi danas trebala biti barem jednako aktualna? Nije nitko. U hrvatskom oligarhijskom kapitalizmu nema ni trunke nečega što bi sličilo na unutrašnje disidentstvo. Dobro, dočekali smo da se pojavi nova zeleno-lijeva alternativa, ali ni ona ne govori dovoljno jasno o socijalističkoj alternativi današnjem sustavu ili, hajde, tek odnedavno prevali preko usta poneku o novom humanom i demokratskom socijalizmu (iako je to oksimoron jer ništa izvan toga i nije socijalizam).
A kakav je to pomak u odnosu na Đilasa koji je protestirao zbog posebnih, dobro opskrbljenih trgovina u kojima su se sladili strani diplomati i privilegirana domaća čeljad? Pa jedva ikakav. Pokazuje se naime da je objektivno autoritaran Titov komunizam imao daleko više džepova unutrašnjeg kritičnog otpora nego današnji navodno demokratski sistem u Hrvatskoj, Srbiji i drugdje, jer u ovom drugom slučaju imamo golu pustoš. Gdje je tu nekakav novi Praxis, gdje novi crni val (film s ovdašnjih prostora tek se odnedavno počeo dizati iz mrtvih), gdje je ne znam što? Uostalom, zar dovoljno ne govori da je demokratski socijalizam danas snažniji u glavnim utvrdama kapitalizma, Sjedinjenim Državama, Velikoj Britaniji ili Njemačkoj, nego u ovdašnjoj balkanskoj siročadi, iako je ta siročad po socijalističkoj tradiciji puno, puno potentnija od spomenutih zapadnih zemalja. I što sada imamo? Pa imamo to da hrvatsko-srpski primjer sliči na idealno pognojeno tlo za stvaranje nove "nove klase", u odnosu na koju je ona Đilasova mala beba iz jednostavnog razloga što je tadašnji socijalizam bio zidan na principu socijalne, etničke i druge egalitarnosti i solidarnosti, a ovaj kapitalizam kakav danas imamo bazira se na gotovo sasvim ogoljenoj matrici privatnog egoizma i grabeži. I pogledajte što smo dobili.
Pa dobili smo sramotno valjanje po blatnom dnu, na što upućuje ovo prekoredno cijepljenje protiv korone, što je neosporan znak da je nacionalizam, kao temeljna matrica događaja posljednja tri desetljeća, ušao u zaumnu fazu unutarhrvatskog rasizma. To jasno proizlazi iz činjenice da Stipo Gabrić Jambo očito smatra da je očuvanje njegovog tustog tijela puno važnije od zdravlja svih ostalih Neretvljana, ili da je ocvali Slavko Linić uvjeren da je njegov ostanak na životu neusporedivo važniji od preživljavanja ostalih Riječana, pa ako hoćete i cijele socijaldemokratske pastve kojoj je desetljećima grlato pripadao. Eto, to je ta nova nova klasa. Za razliku od stare, đilasovske, ona nema nikakvih političkih ideala, nikakvih uvjerenja, zagledana je isključivo u pupak vlastitih interesa, a na ruku joj ide što ni njena opozicija nije daleko od toga, vlastiti pupak joj je centar svijet, a izvan tog centra ništa ne postoji.
Što čini razliku između ove dvije nove klase? Na prvi pogled ona je beznačajna, ali zapravo silno važna. U oba slučaja riječ je o dominaciji politike nad društvom, ali dok u slučaju bivše države govorimo o politici koja je kreativno bila vrlo potentna, pa je onda sučelice sebi dobila i kreativnu opoziciju, sada se sve to slupalo u postideološkoj pustoši. Jer možete o bivšem sistemu misliti i najgore, najgore obično i mislite, ali ne možete poreći da je on proizvodio nove ideje koje su često, baš često, imale svjetskog odjeka. A sada odavde dolaze samo tužni odjeci palanačke zadrtosti (što ispisujem i kao užasavajuću konstataciju da u Hrvatskoj nije otkupljena genijalna knjiga Radomira Konstantinovića "Filosofija palanke" samo zato što se, vidi vraga, na hrvatskom kaže "filozofija", a ne "filosofija"). Ta zadrtost nema, naravno, nikakvog odjeka u svijetu, ona je, naprotiv, dobro pognojena podloga neizlječivog provincijalizma, kojem svjedočimo kroz sijamsko bratstvo jednako nekorisne i štetočinske politike, crkve, sveučilišta, značajnog dijela medija i kulture, kroz ova prekoredna cijepljenja i medicinsku struku, a posljednja epizoda tog propadanja je ovo samouništenje sudstva koje gledamo uživo. U svakom slučaju, taj združeni tabor tobožnje hrvatske elite kopitima grebe prema jednom cilju. To je stvoriti državu koja na kraju neće imati nikakvog smisla i kojoj bi bilo najpametnije da poradi na vlastitom ukidanju.
Ali, naravno, ona to neće napraviti. Naprotiv, ona crpi zadnje kapi iz rezervoara iz kojeg se napaja, što se valjda najbolje vidi iz toga da najveće stranke, HDZ i SDP, kandidiraju za sljedeće lokalne izbore ljude za koje nitko nije čuo. A ako i jeste, jedva da je bilo razloga za to. Jer hrvatsku novu klasu čini hrpa bezidejne truleži, kojoj čovjek ne bi povjerio ni čuvanje šepave ovce, ali što to vrijedi kada se hrvatski politički narod ponaša kao krdo goveda kojemu su i takvi dovoljno dobri da ga vode dokle god ide i kamo god ide.
portalnovosti
Jedan od onih koji su se cijepili preko reda – Slavko Linić (foto Nel Pavletić/PIXSELL)
Prošlo je već više od šezdeset godina od objavljivanja znamenite knjige Milovana Đilasa "Nova klasa", u kojoj on prvi put dovodi u pitanje komunistički poredak iznutra. Knjiga je postala kultna jer nedugo nakon što je Tito doveo u pitanje božanski status Staljina, Đilas je isto učinio Titu. Osporio je njega, i to s izuzetno važne pozicije. Bio je vlasnik četvrte iskaznice KPJ, prva je, naravno, bila Titova, a to govori sve. Davno sam čitao knjigu, a u svojoj kućnoj biblioteci više je ne nalazim, što znači da je odande otišla po čestom modelu posudi mi-vratit ću – nije vratio. No po sjećanju mogu posvjedočiti da je riječ o krajnje neobičnoj knjizi, u kojoj bivši tvrdi komunist, navodno odgovoran za teške egzekucije nad četničkim zarobljenicima u Crnoj Gori, odjednom progovara jezikom golublje pomirljivosti unutar Titove partije. Samog Tita nije dijabolizirao, čak ni nakon višegodišnje robije, pa je sličan većem broju zatvorenika s Golog otoka koji ni nakon svih preživljenih tortura nisu dovodili u pitanje maršala. To je ono što spada u misterij dogme, ona opstaje i kada izgleda da će se već danas-sutra srušiti.
Tu treba dodati još dvije stvari. Đilasova knjiga zapravo nije agenda za neki novi socijalizam, i samo zahvaljujući tome što je objavljena u inozemstvu, a ne u zemlji, dodan joj je prišivak da ona traži nekakav novi višestranački socijalizam, čega u "Novoj klasi" uopće nama. Drugo, premda je Đilas zbog ove knjige završio onkraj zatvorske brave, to ne mora značiti da je riječ o smrtnom grijehu tadašnjeg komunističkog sustava, naprotiv, može značiti da je iznutra bio dovoljno vitalan da su takve disidentske ideje uopće bile moguće. To je, recimo, usporedivo s jugoslavenskim filmskim crnim valom, koji iako neomiljen, pa i proskribiran, više govori o vitalnosti nego beživotnosti tadašnjeg sistema. Ili s tim da je svjetski poznatom Praxisu glupim smicalicama spriječeno izdavanje časopisa, ali Praxis i dalje pripada ostavštini jugoslavenskog (hrvatskog) socijalizma, a ne valjda hrvatskog i, pogotovo, srpskog nacionalizma iz devedesetih. I sada dolazimo do glavnog. Ako je Đilas otvorio temu "crvene buržoazije" iako, pouzdajem se u svoje sjećanje, taj termin nije koristio, tko je otvorio temu "crne buržoazije" koja bi danas trebala biti barem jednako aktualna? Nije nitko. U hrvatskom oligarhijskom kapitalizmu nema ni trunke nečega što bi sličilo na unutrašnje disidentstvo. Dobro, dočekali smo da se pojavi nova zeleno-lijeva alternativa, ali ni ona ne govori dovoljno jasno o socijalističkoj alternativi današnjem sustavu ili, hajde, tek odnedavno prevali preko usta poneku o novom humanom i demokratskom socijalizmu (iako je to oksimoron jer ništa izvan toga i nije socijalizam).
A kakav je to pomak u odnosu na Đilasa koji je protestirao zbog posebnih, dobro opskrbljenih trgovina u kojima su se sladili strani diplomati i privilegirana domaća čeljad? Pa jedva ikakav. Pokazuje se naime da je objektivno autoritaran Titov komunizam imao daleko više džepova unutrašnjeg kritičnog otpora nego današnji navodno demokratski sistem u Hrvatskoj, Srbiji i drugdje, jer u ovom drugom slučaju imamo golu pustoš. Gdje je tu nekakav novi Praxis, gdje novi crni val (film s ovdašnjih prostora tek se odnedavno počeo dizati iz mrtvih), gdje je ne znam što? Uostalom, zar dovoljno ne govori da je demokratski socijalizam danas snažniji u glavnim utvrdama kapitalizma, Sjedinjenim Državama, Velikoj Britaniji ili Njemačkoj, nego u ovdašnjoj balkanskoj siročadi, iako je ta siročad po socijalističkoj tradiciji puno, puno potentnija od spomenutih zapadnih zemalja. I što sada imamo? Pa imamo to da hrvatsko-srpski primjer sliči na idealno pognojeno tlo za stvaranje nove "nove klase", u odnosu na koju je ona Đilasova mala beba iz jednostavnog razloga što je tadašnji socijalizam bio zidan na principu socijalne, etničke i druge egalitarnosti i solidarnosti, a ovaj kapitalizam kakav danas imamo bazira se na gotovo sasvim ogoljenoj matrici privatnog egoizma i grabeži. I pogledajte što smo dobili.
Pa dobili smo sramotno valjanje po blatnom dnu, na što upućuje ovo prekoredno cijepljenje protiv korone, što je neosporan znak da je nacionalizam, kao temeljna matrica događaja posljednja tri desetljeća, ušao u zaumnu fazu unutarhrvatskog rasizma. To jasno proizlazi iz činjenice da Stipo Gabrić Jambo očito smatra da je očuvanje njegovog tustog tijela puno važnije od zdravlja svih ostalih Neretvljana, ili da je ocvali Slavko Linić uvjeren da je njegov ostanak na životu neusporedivo važniji od preživljavanja ostalih Riječana, pa ako hoćete i cijele socijaldemokratske pastve kojoj je desetljećima grlato pripadao. Eto, to je ta nova nova klasa. Za razliku od stare, đilasovske, ona nema nikakvih političkih ideala, nikakvih uvjerenja, zagledana je isključivo u pupak vlastitih interesa, a na ruku joj ide što ni njena opozicija nije daleko od toga, vlastiti pupak joj je centar svijet, a izvan tog centra ništa ne postoji.
Što čini razliku između ove dvije nove klase? Na prvi pogled ona je beznačajna, ali zapravo silno važna. U oba slučaja riječ je o dominaciji politike nad društvom, ali dok u slučaju bivše države govorimo o politici koja je kreativno bila vrlo potentna, pa je onda sučelice sebi dobila i kreativnu opoziciju, sada se sve to slupalo u postideološkoj pustoši. Jer možete o bivšem sistemu misliti i najgore, najgore obično i mislite, ali ne možete poreći da je on proizvodio nove ideje koje su često, baš često, imale svjetskog odjeka. A sada odavde dolaze samo tužni odjeci palanačke zadrtosti (što ispisujem i kao užasavajuću konstataciju da u Hrvatskoj nije otkupljena genijalna knjiga Radomira Konstantinovića "Filosofija palanke" samo zato što se, vidi vraga, na hrvatskom kaže "filozofija", a ne "filosofija"). Ta zadrtost nema, naravno, nikakvog odjeka u svijetu, ona je, naprotiv, dobro pognojena podloga neizlječivog provincijalizma, kojem svjedočimo kroz sijamsko bratstvo jednako nekorisne i štetočinske politike, crkve, sveučilišta, značajnog dijela medija i kulture, kroz ova prekoredna cijepljenja i medicinsku struku, a posljednja epizoda tog propadanja je ovo samouništenje sudstva koje gledamo uživo. U svakom slučaju, taj združeni tabor tobožnje hrvatske elite kopitima grebe prema jednom cilju. To je stvoriti državu koja na kraju neće imati nikakvog smisla i kojoj bi bilo najpametnije da poradi na vlastitom ukidanju.
Ali, naravno, ona to neće napraviti. Naprotiv, ona crpi zadnje kapi iz rezervoara iz kojeg se napaja, što se valjda najbolje vidi iz toga da najveće stranke, HDZ i SDP, kandidiraju za sljedeće lokalne izbore ljude za koje nitko nije čuo. A ako i jeste, jedva da je bilo razloga za to. Jer hrvatsku novu klasu čini hrpa bezidejne truleži, kojoj čovjek ne bi povjerio ni čuvanje šepave ovce, ali što to vrijedi kada se hrvatski politički narod ponaša kao krdo goveda kojemu su i takvi dovoljno dobri da ga vode dokle god ide i kamo god ide.
portalnovosti
