Nova NDH

Nema smisla da se lažemo, u ovoj zemlji je bilo više tolerancije jučer, u vrijeme ‘totalitarizma’, nego danas, u vrijeme ‘demokracije’. To je ovih dana u anketi jednog portala rezignirano izjavio zagrebački sveučilišni profesor, dodajući da se nikada u 42 godine života nije osjećao ovako neugodno zbog načina na koji Hrvatska tretira svoje ratne zločine i zločince u daljoj i bližoj prošlosti. U trenutku objavljivanja ankete još se nije dogodio Glavašev trijumfalni pohod Saborom, gdje je u društvu šestorice svojih zastupnika-tjelohranitelja zapišao ovaj ‘časni dom’ izjavama kojima je nedvosmisleno stavio do znanja da ga ne priznaje i da je on iznad njega. Zajedno s prijašnjim pokušajem Đure Glogoškog, vođe šatoraša iz Savske 66, da osvoji saborsku govornicu, ovo je neodoljivo podsjetilo na mekšu varijantu svojedobnog pokušaja puča frankista u španjolskom parlamentu, kada su uz pucnjavu natjerali zastupnike da legnu pod klupe. Puč nije uspio jer su mu se zajednički suprotstavili kralj, reformirani frankisti i komunisti, a ostat će zapamćeno da pred pucnjavom nisu ustuknuli nego ostali na nogama samo komunistički prvak Carrillo i premijer Suarez, zajedno s još jednim postfrankistom. Za ovu Glavaševu, i prije Glogoškijevu, pokaznu vježbu u Saboru to se, avaj, ne može reći. Marš falangista kroz hrvatski parlament prošao je bez ikakvih, makar samo verbalnih sankcija, iako je jedan od Glavaševih pretorijanaca čak nazvao klub srpskih saborskih zastupnika ‘četničkom ćelijom’.

Mogao je slobodno otići i korak dalje i nazvati ih hrvatožderima i krvolocima, čak pozvati na njihovo vješanje kao na poznatoj fotografiji na Glavaševoj Facebook stranici. Posljedica sasvim sigurno ne bi bilo. Naprosto, radikalna nacionalistička, sada i otvoreno šovinistička desnica, zauzela je prostor za otvorena difamiranja i huškanja i više ga čak ne mora ni braniti. Nitko ne pokazuje namjeru da je odatle ukloni. Stvar je dovedena do idealtipskog vrhunca nakon prošlotjedne presude Međunarodnog suda u Haagu, kada je iz desničarskih šatora i stožera, a nešto umjerenije i iz državnog vrha, stigao gotovo pa jauk razočaranja što devedesetih nad Hrvatima nije počinjen genocid. Dakle ono što bi u svakom uravnoteženom društvu bilo razlog za zadovoljstvo, kod nas je shvaćeno kao teška nacionalna tragedija, i za nju su se odmah potražili krivci. To su, razumije se, ‘Jugoslaveni’ na vlasti, koji su navodno i priželjkivali ovakvu presudu, još gore, izjednačavanjem žrtve i agresora, pa čak i ‘veleizdajničkim’ dostavljanjem dokumenata direktno su utjecali na to da ona bude donesena. Tako je otvoren najnoviji krug unutarhrvatske mržnje, pri čemu osiljenoj desnici, kako rekoh, ništa ne stoji na putu, a nije od velike koristi ni što ona vlastitom glupošću baca samoj sebi klipove pod noge. Iz njenih se redova, naime, sada čuju duboki uzdasi žaljenja što srpskim zločinima u Hrvatskoj nije ‘sudio pobjednik’, iako je baš na taj način presuđeno žrtvama Bleiburga, tog ultimativnog toponima u hrvatskom nacionalističkom žrtvoslovlju.

Ali nema veze, sada sve prolazi. Prošlo bi sigurno i kada bi šatoraši ubrzo objavili da odsad priznaju samo sud svoje partije, što se zapravo već i događa, jer Glogoški, Glavaš i ostali očito funkcioniraju kao neka vrsta prijelazne vlasti do ulaska HDZ-a u Banske dvore. Drugim riječima, oni su svojevrsni ‘čuvari revolucije’, kako ih se sada s razlogom naziva, jer kao i u Iranu, odakle izvorno potječu, žele nadzirati rad organa vlasti, čak bi htjeli da ih se pita za odobrenje prilikom njihovog izbora. Ovo drugo još se nije dogodilo, iako su ambicije vidljive (zahtjev za smjenama Matića i Glavaševića), dok se ono prvo uvelike ostvaruje pritiscima na sudstvo, koji evidentno daju ploda, a sada i na hrvatski parlament. I zato su njihovi sve žučniji i nestrpljiviji zahtjevi da budu priznati kao nosivi stup društva lupanje čizmom u otvorena vrata. Oni već jesu taj stup. To je uz dodatak još nekih sastavnih dijelova ove priče, prvenstveno ovaj parazitski i samorazarajući tip kapitalizma, sasvim dovoljno za sljedeću konstataciju. U nedostatku bilo kakvih modernih ideja, čak i bez blagog doticaja s njima, ovakva desnica dizajnira Hrvatsku, kako ovih dana reče Siniša Labrović, kao neku novu NDH. A ta će se NDH, dodaje, i dogoditi ako ova uništavajuća kriza uruši Evropsku uniju i dovede do njenog kraja. To će desnica iskoristiti da više ne bude samo batina HDZ-a, nego da, uz ‘sotonistički ogranak Katoličke crkve’, dođe na vlast, riješivši se svih ‘sanadera’ i ‘tehnomenadžera’ u toj stranci.

Ovo izgleda toliko mračno da čovjek izgubi volju za nastavak priče, ako nekakav nastavak uopće postoji. Ipak, ima ga. Ostaje, naime, da se vidi kako će sve ovo proći kod šefa HDZ-a Tomislava Karamarka, a po logici stvari ne bi trebalo dobro proći. Ne, ne radi se o tome da bi on imao nešto protiv uskrsnuća NDH iz načelnih razloga. Zapravo, uopće nije važno što taj preplitko kapacitirani političar misli o NDH, jer je to vjerojatno zbrka konfuznih misli koje se ne daju svesti na koncizan i razumljiv stav (nije ga, uostalom, imao ni Tuđman, iako je u ovu priču ušao kao navodni antifašist). Bitno je nešto drugo. A to je da je Karamarko prvi put stavio HDZ u poziciju ne da orkestrira radikalnu desnicu, nego da od nje preuzima osnovnu političku agendu, što uključuje otvoreno antisrpstvo tamo gdje Srba u Hrvatskoj još u značajnijem broju ima, a antijugoslavenstvo tamo gdje ih nema. Ovo znači da će Glogoški, Glavaš i slični zahtijevati da im se to honorira s više vlasti i masti nego što im Karamarko može dati. A to je nagovještaj da će se njih ipak htjeti staviti pod kontrolu, barem u mjeri da se ne naruši dogovorena podjela vlasti u tzv. Domoljubnoj koaliciji. I što sad? Trebamo li zbog toga vrištati od sreće? Pa upravo prisustvujemo posljednjem nastavku serijala o bijedi hrvatske državne politike, vječnog taoca desnice, a kratke predahe donose samo unutrašnji ‘reformatori’ u HDZ-u, sve gori jedan od drugoga. I tako ukrug već dva i pol desetljeća.

Malo ili ništa nije tu popravila šačica liberalnih intelektualaca, malo ‘Feral’, malo HHO, malo Labrović, malo studentske demonstracije…, a najmanje nominalna ljevica koja se ‘stidi i boji sebe’ (Nikola Visković). Toliko je svega toga malo da vodi jedino zaključku da je Hrvatska promašena država. I to promašena ne u izvedbi nego u projektu, jer on očito nije u stanju osigurati, završimo rečenicom kojom smo počeli, ni onoliko tolerancije koliko je bilo u omraženom socijalizmu.