U Slavonskom Brodu gradit će se još jedno crkveno zdanje odnosno građevina za obavljanje katoličkog bogoslužja. Odluka je već davno donešena, a među vjerničkim pučanstvom, saznajemo, traje sveobuhvatna, temeljita akcija prikupljanja potrebnog novca. Hram će se, svi to znaju, graditi u Mjesnom odboru “Andrija Hebrang”, u kojem, procjenjuje se, živi oko 8000 duša. Novi crkveni prostor zamijenit će privremeni improvizorij u prizemlju posljednjeg sagrađenog bloka. Za sada, na mjestu gdje će se graditi nova crkva, između stambenih blokova i škola, usamljen stoji križ u polju.
Podsjetimo se, prema “Katekizmu katoličke crkve” (Hrvatsko izdanje: 1994. Hrvatska biskupska konferencija - Libreria editrice Vaticana - preko 800 stranica) u kršćanskom govoru riječ “Crkva” označuje “liturgijsku skupštinu”, ali također i mjesnu zajednicu ili sveopću zajednicu vjernika. Ta su tri značenja, navodi se, zapravo nerazdvojiva. “Crkva” je narod koji Bog okuplja u cijelom svijetu. Ona postoji po mjesnim općinama, a ostvaruje se u liturgijskom skupu, posebice euharistijskom. Crkva živi od Riječi i Tijela Kristova, postajući tako i sama Tijelom Kristovim. Još ćešće Crkva se naziva Božjom građevinom. Gospodin se, piše u Katekizmu, sam usporedio s kamenom koji su odbacili graditelji, a koji je postao kamen zaglavni. Na tom su temelju Crkvu sazidali apostoli i od njega ona prima čvrstoću i povezanost. Tu građevinu rese različiti nazivi: kuća Božja u kojoj stanuje Božja obitelj, prebivalište božje u Duhu, šator Božji među ljudima i, naročito, sveti hram.... Crkva je po svojoj naravi ljudska i božanska.
Imaju sreće svi aktivni, praktični vjernici MO “Andrija Hebrang”, djeca i mladež, a naročito oni stari i onemoćali. Sveti hram bit će za taj Božji puk sagrađen u samom njihovom susjedstvu, pa će na službu Božju pod šator Božji moći dolaziti brže i češće. U tom smislu potpuno je opravdana i hvale vrijedna briga crkvenih pastira da svome stadu osiguraju duhovni mir, spokoj i mjesto za molitvu, ali i omoguće rasterećenje od fizičkih napora i rizika vanjskog griješnog života.
Brine li se isto tako civilna vlast za djecu, za svoje stado koje polazi svjetovne škole i priprema se u učionicama za život koji ih čeka, život budućih poreznih obveznika koji će svojim radom održavati državni aparat na čijem su čelu isti ti političari, svjetovni pastiri? Imaju li lokalni političari sluha, volje i kulture da, poput crkvene hijerarhije, riješavaju probleme djece? Postoji li sličan prosvjetni Katekizam u kome se definira što je smisao škole - civilne crkve? Sudeći po kolonama učenika koji svako jutro i popodne iz rečenog Mjesnog odbora, često i preko mosta nad Glogovicom kroz prometno Naselje „Andrije Hebranga“, hodočasteći u OŠ “Dragutin Tadijanović” i Srednju ekonomsku školu, tegleći pritom teške, preteške kilograme knjiga na svojim leđima, tjelobrižništvo i dušebrižništvo lokalnih političara, ne može se mjeriti s nastojanjima i utjecajem njihovih kolega iz Crkve. No, ima tu sada i neke korisne utjehe, međusobnog ispreplitanja. Naime, nakon što djeca i njihovi roditelji ispsuju i prokunu (prosvjetnu) vlast i njezinu očitu nebrigu za punu dobrobit naraštaja najmlađih, moći će se, zahvaljujući skorašnjoj izgradnji ganc nove bogomolje, tog grijeha osloboditi brže i češće, olakšano, dakle – ispovijedanjem u samom svom susjedstvu. Blago njima, blago siromašnima duhom.
