Prijedlog novog izgleda izbornih jedinica za parlamentarne izbore, koje se nisu mijenjale 23 godine, izazvao je dosta pažnje u javnosti. O povijesti njihovih izmjena u suvremenoj Hrvatskoj, kao i o održivosti predloženog rješenja, piše tportalov komentator Višeslav Raos
Prije 33 godine po prvi put je konstituiran višestranački Sabor, te su hrvatski građani po prvi put nakon 1938. mogli glasovati na višestranačkim (ne nužno doista i kompetitivnim) izborima. Dok je tijekom i neposredno nakon Domovinskog rata izborni proces bio često pod velikim povećalom domaćih i inozemnih promatrača, već više od dva desetljeća Hrvatska se, prema podatcima OESS-a i Vijeća Europe ističe kao zemlja koja uredno i bez prevelikih nepravilnosti provodi izbore.
Pa ipak, Dan državnosti, ali i prošli tjedan predstavljena „mini-reforma“ izbornog sustava, odnosno Vladin prijedlog nove podjele zemlje na izborne jedinice, dobar su povod za laganu retrospektivu tri desetljeća izbornog dizajniranja i redizajniranja.
Od početka problematično
Dizajniranje izbornog sustava u Hrvatskoj općenito te krojenje izbornih jedinica specifično od početka su provođeni na problematičan način. Prvi izbori, 1990., održani su dvokružno, po uzoru na Francusku. Tadašnji Savez komunista Hrvatske smatrao je kako će uporabom sustava apsolutne većine moći osigurati bolju poziciju naspram demokratske opozicije. Upravo takav model omogućio je HDZ-u da na temelju relativne većine glasova osvoji apsolutnu većinu mandata. Osamdeset jednomandatnih izbornih jedinica korištenih na izborima 1990. za Društveno-političko vijeće, politički najvažniji od tri tadašnja doma Sabora, izrazito je variralo u broju stanovnika (od 32.000 do 80.000).
Drugim riječima, niti tada nije bila osigurati jednaka težina glasa. Uoči prijevremenih izbora 1992., kojim je trebalo izabrati novi saziv Sabora nakon osamostaljenja 1991., HDZ se, na temelju unutarstranačkih dogovora i procjena o sposobnosti oporbenih stranaka za zajednički izborni nastup, izborni sustav reformira te se uvodi kombinirani paralelni sustav. Takav je sustav, uostalom, 1990-ih godina bio podosta popularan, kako u mladim europskim demokracijama, tako i izvan Staroga kontinenta. Šezdeset jednomandatnih izbornih okruga korištenih 1992. ponovno je značajno variralo u broju birača, od nešto više od 30.000 (XII. izborna jedinica, Pakrac, Grubišno Polje i Daruvar) do više od 100.000 (XLIV. izborna jedinica, sjever i istok Splita), a granice su presijecale granice pojedinih gradova. Uz to, budući da je u vrijeme održavanja izbora trećina zemlje bila okupirana, u dijelovima izbornih jedinica birališta nisu otvarana, već su građani u progonstvu glasovali u drugim dijelovima zemlje, što je, dakako, utjecalo, na nižu izlaznost u pojedinim izbornim jedinicama.
Godine 1995., nakon pritisaka oporbe i civilnoga društva, smanjen je broj jednomandatnih izbornih jedinica na 28, a broj birača po izbornim jedinicama kretao se u rasponu od nešto više od 85.000 u III. izbornoj jedinici (Sisak, Petrinja, banijske i pokupske općine) do iznad 178.000 u VII. izbornoj jedinici (Bjelovar i istočni dio Bjelovarsko-bilogorske županije, Koprivnica i istočni dio Koprivničko-križevačke županije). Uoči izbora 2000. usvojen je prelazak na listovni razmjerni sustav s deset izbornih jedinica s po 14 zastupnika, kakav poznajemo danas. Rezultat je to dugogodišnjih napora opozicije, civilnog društva i akademske zajednice u promicanju razmjernog izbornog sustava kao poželjnijeg i prikladnijeg za razvoj i konsolidaciju demokracije. Stručna radna skupina, sastavljena od profesora sa zagrebačkog Pravnog fakulteta te Fakulteta političkih znanosti, nije imala utjecaja na granice izbornih jedinica, već su one proizašle iz rada saborskog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav na čijem je čelu bio Vladimir Šeks, također jedan od glavnih autora Ustava. Izborne jedinice, čije su granice važile na izborima od 2000. do 2020., donijele su iscrtavanje granica mimo županijskih granica (te granica grada Zagreba), ali i nejednakost težine glasa koja je bila vidljiva već na prvim izborima prema tom modelu, 2000., kada je u IV. izbornoj jedinici bilo oko 333.000 birača, a u X. više od 391.000 birača.
Kratkoročno rješenje
Dosadašnje granice, premda jesu dijelile grad Zagreb na četiri izborne jedinice i time „razvodnjavale“ glasove birača sklonijih listama lijevo od centra, nisu presudno utjecale na izborne rezultate, ali su ostavljale dojam stanovite pristranosti i arbitrarnosti. Nove izborne jedinice, prema prvim izračunima i simulacijama na temelju rezultata izbora 2020., ne donose neko dramatično povećanje ili smanjenje šansi za pojedine stranke, odnosno liste. Naime, kada se uzmu izborni rezultati 2020. i primijene na nove granice izbornih jedinica, dobije se gotovo identični rezultat. Ukupna razlika iznosi četiri od 140 mandata – prema novim granicama, listi predvođenoj Domovinskim pokretom bi pripalo dva mandata više, dok bi listama predvođenima HDZ-om, odnosno SDP-om, pripao po jedan mandat manje. Sve ostale liste koje su osvojile mandate dobile bi navlas isti broj mandata kao i prema dosadašnjim granicama izbornih jedinica.
Dakako, ostaje za vidjeti na koji način će pojedine stranke reagirati na nove izborne jedinice te prilagoditi svoje izborne strategije – hoće li se odlučiti za samostalne kandidature, široke predizborne koalicije ili takozvano „točkasto“ koaliranje, tj. zajednički izlazak jedne veće i jedne ili više manjih stranaka samo u jednoj ili nekoliko izbornih jedinica gdje postoji procjena da navedene stranke ciljaju na isto biračko tijelo te mogu postići sinergijski učinak zajedničkim izbornim nastupom.
Nove granice dijele grad Zagreb na „samo“ tri izborne jedinice i ne povezuju ga s nekim udaljenim općinama i gradovima. Nasuprot tome, upada u oči novi obuhvat VII. izborne jedince, koja se proteže kroz pet županija te nekoliko klimatskih zona i vinogradarskih područja. Slavonske su se izborne jedinice također „izdužile“ prema zapadu, a i jadranske izborne jedinice nisu bile pošteđene nekih apsurdnih spajanja i razdvajanja.
Nažalost, premijerova stranka je htjela brže-bolje zatvoriti ovu priču i udobrovoljiti unutarstranačku oporbu (slavonsko krilo stranke) koje je slijepim inzistiranjem na izbornim jedinicama koje sve biraju jednak broj zastupnika zadržalo prividno jednak značaj u Saboru, premda je Slavonija demografski najviše opustošena te bi, iz tih županija, u saborske klupe trebalo ubuduće biti birano manje zastupnika. Predloženo rješenje, osim što, u stvari, ne zadovoljava zemljopisni kriterij o kojemu se bio izjasnio Ustavni sud, privremenog je karaktera, te će se u budućnosti ponovno morati prekrajati izborne jedinice kako bi ih se prilagodilo demografskim promjenama. Da se vladina većina vodila dugoročnim promišljanjem, prihvatila bi prijedlog kojim bi umjesto deset, bilo stvoreno šest izbornih jedinica nejednake veličine (no svih redom većih od postojećih, čime bi efektivni izborni prag pao) koje bi sve pratile županijske granice. Na taj način bi se pred svake izbore moglo, na temelju registra birača (koji bi, pak, trebao biti sustavno ažuriran s obzirom na policijske evidencije o prebivalištu), ažurirati broj mandata koji pripada svakoj izbornoj jedinici, a ne prekrajati granice izbornih jedinica.
