Goran Marić nije naučio ništa iz iskustva Kolinde Grabar-Kitarović s Hrvojem Krešićem, ali sada zna lekciju. Kad se ideš natezati s Krešićem, zaboravi muljanje. Priznaj, jesi, griješio si, čovjek si, ‘oćeš da jedeš, ‘oćeš da se veseliš, a to, kako reče Ilija Čvorović, košta…
Možemo samo zamisliti nevinu dječicu koja su u novogodišnjoj noći došla na ovaj svijet pa im se kao prvi prizor života ukazao – Miki Bandić! Djeca su odmah mogla vidjeti u kakav su apsurdistan došla: glavni oslonac hrvatske političke stabilnosti hoda na štakama, i to na njih dvije!? Ima li prikladnije simbolike za ostatak političke scene? Vladu koja uspostavlja pravnu državu podržava kažnjenička bojna, takozvanu desnicu na vlasti čuva takozvana ljevica, policijski šefovi zaduženi za prostituciju su makroi, predsjednik vlade nije službena osoba i tako dalje i tomu slično. Može se o tom moralno-političkom rasulu, temelju naše postupne, ali neminovne propasti ispisati cijela jedna enciklopedija.
Predsjednici je, pak, izborna godina pa se ne ide u omiljenu joj Ameriku, ove godine može se i bez travnjaka, otišla je – vidimo u prilogu – policajcima i vatrogascima. Momci velikog srca lijepo su se snašli, oni se uvijek snalaze u takvim situacijama. Hvala im.
Goran Marić nije naučio ništa iz iskustva Kolinde Grabar-Kitarović s Hrvojem Krešićem, ali sada zna lekciju – kad se ideš natezati s Krešićem, zaboravi muljanje. Priznaj, jesi, griješio si, čovjek si, ‘oćeš da jedeš, ‘oćeš da se veseliš, a to, kako reče Ilija Čvorović, košta… Krešić nije rutinirani novinski pješadinac koji ispuca po jedno pitanje pa kud koji mili moji, već precizni strijelac, snajperist koji se prije svakog izlaska na teren temeljito pripremi i dobro zagrije. Prije sada već antologijskog sučeljavanja s ministrom državne hladovine više je puta pregledao i besprijekorno zapamtio Marićevu izjavu o povlačenju iz politike ako se zatvori rafinerija u Sisku. Upitao ga je kani li održati obećanje (što bi bio presedan u hrvatskoj politici).
‘Dopustite da vas citiram’, rekao je Krešić pa krenuo citirati: ‘Prije ćemo se prestati baviti politikom, nego dopustiti zatvaranje…’ Tu ga je Marić prekinuo: ‘Prije bih se prestao baviti politikom, nego odustao od zalaganja za ono za što se cijeli život zalažem’. ‘Niste rekli zalaganje, nego zatvaranje’, bio je uporan Krešić. ‘Prije ću se prestati baviti politikom, nego dozvoliti…’ ‘Nisam u nikad rekao u životu dozvoliti jer to nije u duhu hrvatskog jezika’, nervozno i agresivno rekao je Marić, bačen na konopce. ‘Dobro, dopustiti…’, nastavio je Krešić pa krenuo dalje s pitanjem, ali tu je Marić pobjegao. To je bio jedini izlaz osim otimanja mikrofona, što je nedavno učinila predsjednica, no on se odlučio za eskapizam. Inače bi ministar morao priznati da je slagao i da više voli vlast nego čast.
Igor Bobić potom je iz studija pustio Marićevu tonsku izjavu u kojoj se vidi da je ministar rekao doslovce ono što je Krešić citirao – da će se ‘povući iz politike ako se dozvoli zatvaranje rafinerije u Sisku.’ Upravo ‘dozvoli’. Upravo ‘povući iz politike’, jebemliga. Sad je naučio da se Krešiću ne smije lagati, a ako je zavirio u vozačke dokumente, mogao je vidjeti da posjeduje vozačku dozvolu, kao i prometnu dozvolu. Nije u duhu hrvatskog jezika!? C c c…
Hrvatska televizija bila je dovoljno korektna da restauriranu novogodišnju epizodu Malog mista iz 1970. ne najavi kao zabranjenu emisiju – jer ona to nije ni bila – već kao specijal koji je nakon dugo vremena pronađen pa obnovljen. Zagrebulje su prikazane na Silvestrovo 1970. godine; nisu bile integralni dio TV serije, već poluvodviljska inscenacija jednokratnog tipa, kakve je TV Zagreb češće radio (poput, recimo, novogodišnjih humorističkih dnevnika). Utoliko je contradictio in adjecto tvrditi da je nešto što je regularno emitirano – zabranjeno. Komunisti su zabranjivali koješta, uvijek ili skoro uvijek bez razloga, nisu oni jednom mediokritetu navukli nimbus oko glave i stvorili kult od nekog djelca, ali ovo ne spada u takve priče.
Zagrebulje su prije svega parada prvoklasnih glumaca: Karlo Bulić briljira, Asja Kisić nije ništa lošija, a Boris Dvornik, koji u Zagreb dolazi u kurveraj, ne zaostaje za njima. Scenarij je duhovit, Smoje je od zagrebačke razglednice (Luiđi i Bepina dolaze u posjet glavnom gradu) napravio duhovit vodič kroz kultna mjesta zagrebačke i hrvatske kulture (Luiđi vodi Bepinu na Trg Republike pa pjeva ‘Ustani Bane Jelačiću, Hrvatska te zove’; vodi je na Kamenita vrata, Zdenac života, u antikvarijat Matice hrvatske na Zrinjevcu, u Kazališnu kavanu gdje pjeva Falu, pjesmu velikog Vlahe Paljetka, gotovo plačno, i tako dalje i tomu slično. Bila je to doza hrvatstva koja je u to liberalno, pretkarađorđevsko doba postala standard pa bi bilo zanimljivo vidjeti u kojem bi se pravcu stvar razvijala da je Tito nije presjekao (tako su i Srbima zbog nacionalnog romantizma suze na oči išle deset godina kasnije, od Ćosićeve Kolubarske bitke do Slobina Gazimestana). No to nikada nećemo znati. Luiđi, Bepina i Roko, povrh svega, gledaju i striptiz (društvo je bilo u vrlo slobodoumnoj fazi) i sve je kako treba, pa ostaje pitanje: ako je epizoda bila zabranjena a ne zagubljena ili zaboravljena, zašto je, do vraga, nisu pustili od 1990. naovamo?
Nakon višednevne šutnje pojavljuje se bezgrešni Damir Krstičević pa progovara jezikom koji, kako je rekao Zlatko Gall, nalikuje na gugl translejt. S nabavom aviona sve je u redu, samo je propala, nije on kriv, samo nije dobro pazio, itd. Ukratko, imamo posla s još jednom samobeatifikacijom bivšeg šefa Četvrte gardijske…
A onda se čovjek sjeti da je šef Četvrte gardijske postao silno bogat bivši šef Četvrte gardijske, pa se sjeti bivšeg šefa Prve proleterske. Bivši je šef Prve proleterske vozio spačeka, a studirao je filozofiju na Sorboni; pisao za Revue de Cinema i Paris-Soir, dok je legenda iz Četvrte gardijske završila neke JNA škole, bog te pita kakve, a sad ne zna ni račun za avione ispisati kako treba. Kako god bilo, sad će i naše nebo braniti – nevidljivi avioni!
portalnovosti
Dnevnik, HRT, 1. siječnja, 19:00
Možemo samo zamisliti nevinu dječicu koja su u novogodišnjoj noći došla na ovaj svijet pa im se kao prvi prizor života ukazao – Miki Bandić! Djeca su odmah mogla vidjeti u kakav su apsurdistan došla: glavni oslonac hrvatske političke stabilnosti hoda na štakama, i to na njih dvije!? Ima li prikladnije simbolike za ostatak političke scene? Vladu koja uspostavlja pravnu državu podržava kažnjenička bojna, takozvanu desnicu na vlasti čuva takozvana ljevica, policijski šefovi zaduženi za prostituciju su makroi, predsjednik vlade nije službena osoba i tako dalje i tomu slično. Može se o tom moralno-političkom rasulu, temelju naše postupne, ali neminovne propasti ispisati cijela jedna enciklopedija.
Predsjednici je, pak, izborna godina pa se ne ide u omiljenu joj Ameriku, ove godine može se i bez travnjaka, otišla je – vidimo u prilogu – policajcima i vatrogascima. Momci velikog srca lijepo su se snašli, oni se uvijek snalaze u takvim situacijama. Hvala im.
Live, N1, 2. siječnja, 18:00
Goran Marić nije naučio ništa iz iskustva Kolinde Grabar-Kitarović s Hrvojem Krešićem, ali sada zna lekciju – kad se ideš natezati s Krešićem, zaboravi muljanje. Priznaj, jesi, griješio si, čovjek si, ‘oćeš da jedeš, ‘oćeš da se veseliš, a to, kako reče Ilija Čvorović, košta… Krešić nije rutinirani novinski pješadinac koji ispuca po jedno pitanje pa kud koji mili moji, već precizni strijelac, snajperist koji se prije svakog izlaska na teren temeljito pripremi i dobro zagrije. Prije sada već antologijskog sučeljavanja s ministrom državne hladovine više je puta pregledao i besprijekorno zapamtio Marićevu izjavu o povlačenju iz politike ako se zatvori rafinerija u Sisku. Upitao ga je kani li održati obećanje (što bi bio presedan u hrvatskoj politici).
‘Dopustite da vas citiram’, rekao je Krešić pa krenuo citirati: ‘Prije ćemo se prestati baviti politikom, nego dopustiti zatvaranje…’ Tu ga je Marić prekinuo: ‘Prije bih se prestao baviti politikom, nego odustao od zalaganja za ono za što se cijeli život zalažem’. ‘Niste rekli zalaganje, nego zatvaranje’, bio je uporan Krešić. ‘Prije ću se prestati baviti politikom, nego dozvoliti…’ ‘Nisam u nikad rekao u životu dozvoliti jer to nije u duhu hrvatskog jezika’, nervozno i agresivno rekao je Marić, bačen na konopce. ‘Dobro, dopustiti…’, nastavio je Krešić pa krenuo dalje s pitanjem, ali tu je Marić pobjegao. To je bio jedini izlaz osim otimanja mikrofona, što je nedavno učinila predsjednica, no on se odlučio za eskapizam. Inače bi ministar morao priznati da je slagao i da više voli vlast nego čast.
Igor Bobić potom je iz studija pustio Marićevu tonsku izjavu u kojoj se vidi da je ministar rekao doslovce ono što je Krešić citirao – da će se ‘povući iz politike ako se dozvoli zatvaranje rafinerije u Sisku.’ Upravo ‘dozvoli’. Upravo ‘povući iz politike’, jebemliga. Sad je naučio da se Krešiću ne smije lagati, a ako je zavirio u vozačke dokumente, mogao je vidjeti da posjeduje vozačku dozvolu, kao i prometnu dozvolu. Nije u duhu hrvatskog jezika!? C c c…
Zagrebulje, HRT, 2. siječnja, 20:00
Hrvatska televizija bila je dovoljno korektna da restauriranu novogodišnju epizodu Malog mista iz 1970. ne najavi kao zabranjenu emisiju – jer ona to nije ni bila – već kao specijal koji je nakon dugo vremena pronađen pa obnovljen. Zagrebulje su prikazane na Silvestrovo 1970. godine; nisu bile integralni dio TV serije, već poluvodviljska inscenacija jednokratnog tipa, kakve je TV Zagreb češće radio (poput, recimo, novogodišnjih humorističkih dnevnika). Utoliko je contradictio in adjecto tvrditi da je nešto što je regularno emitirano – zabranjeno. Komunisti su zabranjivali koješta, uvijek ili skoro uvijek bez razloga, nisu oni jednom mediokritetu navukli nimbus oko glave i stvorili kult od nekog djelca, ali ovo ne spada u takve priče.
Zagrebulje su prije svega parada prvoklasnih glumaca: Karlo Bulić briljira, Asja Kisić nije ništa lošija, a Boris Dvornik, koji u Zagreb dolazi u kurveraj, ne zaostaje za njima. Scenarij je duhovit, Smoje je od zagrebačke razglednice (Luiđi i Bepina dolaze u posjet glavnom gradu) napravio duhovit vodič kroz kultna mjesta zagrebačke i hrvatske kulture (Luiđi vodi Bepinu na Trg Republike pa pjeva ‘Ustani Bane Jelačiću, Hrvatska te zove’; vodi je na Kamenita vrata, Zdenac života, u antikvarijat Matice hrvatske na Zrinjevcu, u Kazališnu kavanu gdje pjeva Falu, pjesmu velikog Vlahe Paljetka, gotovo plačno, i tako dalje i tomu slično. Bila je to doza hrvatstva koja je u to liberalno, pretkarađorđevsko doba postala standard pa bi bilo zanimljivo vidjeti u kojem bi se pravcu stvar razvijala da je Tito nije presjekao (tako su i Srbima zbog nacionalnog romantizma suze na oči išle deset godina kasnije, od Ćosićeve Kolubarske bitke do Slobina Gazimestana). No to nikada nećemo znati. Luiđi, Bepina i Roko, povrh svega, gledaju i striptiz (društvo je bilo u vrlo slobodoumnoj fazi) i sve je kako treba, pa ostaje pitanje: ako je epizoda bila zabranjena a ne zagubljena ili zaboravljena, zašto je, do vraga, nisu pustili od 1990. naovamo?
Dnevnik 3, HRT, 3. siječnja, 19:00
Nakon višednevne šutnje pojavljuje se bezgrešni Damir Krstičević pa progovara jezikom koji, kako je rekao Zlatko Gall, nalikuje na gugl translejt. S nabavom aviona sve je u redu, samo je propala, nije on kriv, samo nije dobro pazio, itd. Ukratko, imamo posla s još jednom samobeatifikacijom bivšeg šefa Četvrte gardijske…
A onda se čovjek sjeti da je šef Četvrte gardijske postao silno bogat bivši šef Četvrte gardijske, pa se sjeti bivšeg šefa Prve proleterske. Bivši je šef Prve proleterske vozio spačeka, a studirao je filozofiju na Sorboni; pisao za Revue de Cinema i Paris-Soir, dok je legenda iz Četvrte gardijske završila neke JNA škole, bog te pita kakve, a sad ne zna ni račun za avione ispisati kako treba. Kako god bilo, sad će i naše nebo braniti – nevidljivi avioni!
portalnovosti
