Novinarstvo koje od ljudi pravi idiote

Socijalisti od Marxova vremena zagovoraju demokraciju, uvjereni da je ona u kapitalističkim društvima iz temelja ugrožena. U kapitalističkim društvima bogati imaju ogromne društvene i ekonomske prednosti nad radničkom klasom što potkopava političku jednakost, preduvjet učinkovite demokracije. Također, pod kapitalizmom su najvažnija ekonomska pitanja – ulaganje i kontrola proizvodnje – izvan dosega demokratske politike i u vlasti malog broja bogatih tvrtki i pojedinaca koji u međusobnoj konkurenciji pokušavaju uvećati vlastiti profit. To znači da politika može na ekonomiju utjecati samo neizravno te stranka ili pojedinac na vlasti mora paziti da se ne usprotivi bogatim ulagačima koji bi mogli obustaviti daljnja ulaganja i proizvesti ekonomski kolaps što uglavnom znači i političku katastrofu.

Za socijaliste, svrha je klasne politike dokidanje klasne eksploatacije, siromaštva i društvene nejednakosti te postavljanje temelja za istinsku demokraciju u kojoj ljudi zaista vladaju vlastitim životima. Strategije i taktike kojima se ovo može postići oduvijek su bile predmet rasprava među socijalistima, ali ciljevi su gotovo uvijek bili isti. Najveći su se dio svoje povijesti socijalisti nalazili na čelu pokreta koji su zagovarali proširenje prava glasa i dosega demokracije kako unutar kapitalističkih društava tako i izvan kapitalističkih vlasničkih odnosa.

Središnje je pitanje svih teorija demokracije kako pružiti ljudima informacije, znanje i prostor za komunikaciju i raspravu koji su im nužni da bi mogli učinkovito upravljati vlastitim životima. Rješenje ovog problema nalazi se, u teoriji, u obrazovnom sustavu i medijima. Ali onda u središte pozornosti kao ključno pitanje dolazi priroda ovih sustava. Ako su mediji i obrazovanje organizirani tako da potkopavaju demokratske vrijednosti, učinkovito je demokratsko društvo iznimno teško zamislivo. Stoga su javne rasprave o obrazovnim i medijskim politikama ključne za raspravu o prirodi demokracije u bilo kojem društvu. Primjerice, u Sjedinjenim Državama upravo je u tijeku ogromna kampanja političke desnice za privatizaciju obrazovanja koja bi u praksi zapravo dokinula javni obrazovni sustav i umjesto njega uvela sustav eksplicitno zasnovan na klasnim podjelama, u kojem bi obrazovanje ne-elita bilo podvrgnuto komercijalnim vrijednostima. Teško je u dovoljnoj mjeri naglasiti antidemokratske implikacije ovakvog razvoja događaja.

Situacija je još gora kada je riječ o demokratskim vrijednostima u medijima, makar se ovome u službenoj političkoj kulturi posvećuje mnogo manje pažnje. Konkretno, novinarstvo je onaj proizvod medijskog sustava koji se izravno bavi političkom edukacijom. U demokratskoj teoriji, novinarstvo u svakom društvu koje upravlja sobom ima dvije nezamjenjive funkcije. Prvo, medijski sustav mora detaljno i rigorozno pratiti ljude koji su na pozicijama moći ili žele doći na njih, u javnom kao i u privatnom sektoru. Ovo je poznato kao uloga medija kao psa čuvara (watchdog). Drugo, medijski sustav mora pružati pouzdane informacije i širok raspon informiranih stavova o trenutno važnim političkim i društvenim pitanjima. Ni od jednog se medija ne može očekivati da sam obavi obje ove funkcije; ali medijski sustav u cjelini trebao bi svim građanima osiguravati jednostavan pristup svemu ovome. Ako neko društvo ne raspolaže novinarstvom koje je u mogućnosti doseći ove ciljeve, teško da ono može biti samoopredijeljeno društvo politički ravnopravnih pojedinaca.

Po ovim je kriterijima američki medijski sustav potpuno neuspješan. On služi kao aljkav i slabašan pas čuvar moćnika. I jedva da pruža ikakve pouzdane informacije ili širi raspon stavova o većini gorućih političkih i društvenih pitanja. Riječima Jeffa Cohena, osnivača organizacije Poštenje i točnost u izvještavanju (Fairness & Accuracy in Reporting - FAIR), raspon stavova o ovakvim pitanjima koji se iznose u medijima proteže se od tvrtke General Electric (GE) do tvrtke General Motors (GM). Medijski je sustav, ukratko, antidemokratska sila. Ali ovo nas ne bi trebalo čuditi. Medijski sustav u Sjedinjenim Državama ne postoji da bi služio demokraciji, nego da bi donosio najveći mogući profit malom broju najvećih tvrtki i ulagača milijardera. Taj posao obavlja izvrsno. Tako u medijima nalazimo ključnu kontradikciju našeg doba, gdje demokratske interese mnoštva potkopavaju sebični privatni interesi moćne manjine.

USPON I PAD PROFESIONALNOG NOVINARSTVA

Velik dio rasprava o novinarstvu temelji se na ideji novinarstva kao profesionalnog rada, po tonu politički neutralnog i neovisnog o komercijalnim vrijednostima. Ova je ideja povijesno relativno nova, pa je lako možemo staviti u kontekst. Iako je u više nego jednom smislu problem medija u demokraciji danas važniji nego ikad prije, radi se o problemu starom koliko i demokracija sama. Kad je 1789. izrađen, nacrt Ustava SAD-a sadržavao je eksplicitne odredbe o autorskim pravima kako bi se interesi autora uskladili s potrebom šire zajednice za pristupačnim informacijama. Kad je dvije godine poslije usvojen Prvi amandman, izrijekom je zaštićena sloboda tiska (uz nekolicinu drugih sloboda, poput slobode govora i okupljanja). Postojala je naime zabrinutost da bi vodeća politička stranka ili frakcija mogla opozicijski tisak (sve su novine u to vrijeme bile politički pristrane) staviti izvan zakona ako im se ne zabrani da to učine, kao što je u to vrijeme bila uobičajena praksa u Europi. Ako ne mogu postojati tiskovine koje zastupaju suprotstavljena mišljenja, ne može postojati ni demokracija. Karl Marx, koji se većinu života uzdržavao novinskim radom, bio je gorljivi zagovornik ovakvog shvaćanja slobode tiska.

Tijekom devetnaestog stoljeća tisak je ostao eksplicitno pristran, ali je počeo i donositi sve veći profit kako su cijene padale, stanovništvo raslo, a oglašavanje – koje je postalo glavnim izvorom prihoda – cvjetalo. Komercijalni je tisak postao manje kompetitivan sustav i sve je više i sve očitije prelazio u ruke bogatih pojedinaca koji su obično dijelili političke nazore svoje klase. Kroz cijelu su ovu eru socijalisti, feministkinje, abolicionisti, sindikalisti i radikali svih provenijencija smatrali srednjostrujaški komercijalni tisak glasilom svojih neprijatelja i osnivali vlastite medije kako bi zagovarali svoje interese. Uistinu, povijest bi se ljevice u ovom razdoblju gotovo mogla poistovjetiti s poviješću lijevog tiska.

Dvadeseto je stoljeće svjedočilo usponu monopolskog kapitala i s njim i valu temeljitih promjena na medijskoj sceni SAD-a. S jedne strane se dominantna novinska industrija sve više koncentrirala u nekolicini ogromnih lanaca, a sve osim najvećih sredina imale su tek jednu ili dvije dnevne tiskovine. Ekonomika financiranja tiska oglašavanjem stvorila je barijere ulasku koje su gotovo u potpunosti onemogućile uspjeh malih, nezavisnih tiskovina usprkos ustavnoj zaštiti „slobode tiska“. U isto su vrijeme nove tehnologije pomogle utrti put komercijalnom uspjehu časopisa koji su se prodavali po cijeloj državi, snimljene glazbe, filma, radija i, kasnije, televizije kao velikih industrija. Sve su one postale visoko koncentrirane industrije i generatori ogromnih profita. (Godine 2000. najveće su medijske i komunikacijske tvrtke već spadale u vodeće tvrtke po veličini u cijelom gospodarstvu).

Na početku dvadesetog stoljeća ovo je dovelo do svojevrsne krize američkih medija – ili krize tiska, kako se to tada zvalo. Sve je više i više rasla uloga komercijalnih medija u životima ljudi (do 1999. konzumacija se medija u SAD-u povećala na prosječnih jedanaest sati dnevno), a istovremeno je medijska industrija postala carstvom relativno malog broja velikih komercijalnih koncerna bez konkurencije na tržištu. Era održivih „alternativnih“ tiskovina ubrzano je odlazila u povijest. Ono što je izvorno bilo namijenjeno zaštiti građana pri izražavanju različitih političkih stavova pretvorilo se u komercijalnu zaštitu korporativnih medijskih investitora i menadžera na nekonkurentnim tržištima koja im je omogućila da rade što žele kako bi uvećali zaradu, bez ikakve javne odgovornosti.

Nastanak modernog sustava tiska osobito je skrenuo pažnju na zabrinjavajuću kontradikciju između medijskog sustava u privatnom vlasništvu i potreba demokratskog društva, ponajviše kad je riječ o novinarstvu. Jedna je stvar tvrditi da komercijalni medijski sustav funkcionira u demokraciji u vrijeme kad su barijere ulasku relativno niske, a po cijeloj zemlji izlaze imigrantski i opozicijski mediji, kao što je bio slučaj u većem dijelu devetnaestog stoljeća. Pristrane novine u to vrijeme nisu predstavljale problem jer su alternativni pogledi bili dostupni. Sasvim je druga stvar ustvrditi isto krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća kad su sve osim najvećih sredina imale tek jedne ili dvoje novine, obično u vlasništvu medijskih lanaca ili vrlo bogatih i moćnih pojedinaca. Da se novinarstvo u ovom kontekstu ostavilo pristranim zagovaralo bi interese vlasnika i oglašivača koji su ga financirali i pouzdanost bi mu bila ozbiljno narušena. Kao što je u to vrijeme rekao Henry Adams: „Tisak je unajmljeni agent novcem sagrađenog sustava čija je jedina namjena širiti laži u korist vlastitih interesa.“ Ukratko, bilo je rasprostranjeno mišljenje da je novinarstvo eksplicitna klasna propaganda u ratu u kojem je samo jedna strana naoružana. To je uvjerenje bilo vrlo opasno za izdavački biznis jer je moglo navesti mnoge potencijalne čitaoce da ga smatraju nevjerojatnim i neuvjerljivim.

U žiži je ove kontroverze, za doba progresivizma, rođen i pojam profesionalnog novinarstva. Lukavim je izdavačima bilo jasno da njihovo novinarstvo mora izgledati neutralno i nepristrano (što su bili pojmovi potpuno strani novinarstvu u vremenu osnivanja SAD-a) ili će im biznis donositi daleko manje profita. Izdavači su vršili pritisak da se osnuju formalne „škole novinarstva“ kako bi se obučio kadar profesionalnih urednika i izvjestitelja. Godine 1900. nije postojala nijedna takva škola; do 1915. sve su najveće škole poput Columbije, Northwesterna, Missourija i Indiane bile u punom pogonu. Ideja razdvajanja uredničkih poslova od komercijalnih – prozvana razdvajanjem države od crkve – postala je modelom za koji su svi tvrdili da ga primjenjuju. Argument je bio da obučeni urednici i izvjestitelji donose uredničke odluke autonomno i bez uplitanja vlasnika, na temelju vlastitih profesionalnih prosudbi, a ne vlasničke ili oglašivačke politike ili komercijalnog interesa za uvećanjem profita. Čitaoci su mogli vjerovati onome što čitaju, a vlasnici su mogli prodavati svoje neutralne monopolističke novine svakome u zajednici i plivati u novcu koji im je to donosilo.

Naravno, trebala su proći desetljeća da svi glavni novinarski mediji usvoje profesionalni sustav. Prva je polovica dvadesetog stoljeća bujala vlasnicima poput vlasnika Chicago Tribunea, Roberta McCormicka, koji su svoje novine koristili za zagovaranje vlastitih radikalnih (i gotovo uvijek ekstremno desnih) stavova. (McCormickov je Tribune bio toliko reakcionaran da je, kad je Hitler došao na vlast, europski dopisnik Tribunea prebjegao u nacističku propagandnu službu.) A i tvrdnja o izdavanju neutralnih i objektivnih vijesti bila je sumnjiva, ako ne i potpuno lažna. Donošenje odluka neizbježan je dio novinarskog rada i nužno je zastupati određene vrijednosti pri odlučivanju zašto neka priča zaslužuje naslovnicu, a druga ignoriranje.

Konkretno, profesionalno se novinarstvo temelji na tri predrasude koje su se održale do dana današnjeg. Prvo, kako bi se uklonila kontroverza oko izbora priča, legitimnim se temeljem novosti smatra sve što naprave službeni izvori, tj. djelatnici vlade i istaknute javne ličnosti. Ovo je političkim dužnosnicima (i, u manjoj mjeri, poslovnom svijetu) dalo značajnu moć određivanja sadržaja novina govorenjem o nekoj temi ili njenim prešućućivanjem. Novine su zato počele nalikovati na glasilo srednjestrujaškog establišmenta. Drugo, također radi izbjegavanja kontroverzi, profesionalno je novinarstvo zahtijevalo da priča bude aktualna kako bi se objavila. Ovo je značilo da su ključna socijalna pitanja poput rasizma ili ugrožavanja okoliša propadala kroz novinarsko sito ako nije bilo događaja koji bi opravdao pisanje o ovim temama, poput protesta ili službenog izvješća. Tako je novinarstvo postalo sklono umanjivanju važnosti ili eliminaciji cijelog spektra informiranih mišljenja o kontroverznim pitanjima. Ovo je dovelo do paradoksa: novinarstvo koje bi u teoriji trebalo poticati politički aktivizam zapravo je lišavalo politiku sadržaja i poticalo masovnu depolitizaciju.

Oba su ova faktora pomogla nastanku i eksplozivnom razvoju industrije odnosa s javnošću (public relations – PR) čija je svrha bila potajno iskoristiti ova dva aspekta profesionalnog novinarstva. Izdavanjem uglađenih i lukavih izvješća za tisak, plaćenim „stručnjacima“, tobože neutralnim ali lažnim građanskim skupinama te namještenim događanjima za medije spretni su PR-agenti uspijevali oblikovati novosti u skladu s interesima svojih većinom korporativnih klijenata. Ili, kako je rekao Alex Carey, pionir u znanstvenom proučavanju PR-a, uloga je odnosa s javnošću zbuniti javnu sferu kako bi se „iz demokracije uklonio rizik“ za bogate i korporacije. PR je dobrodošao među vlasnicima medija jer im u praksi izravno smanjuje troškove osiguravajući im besplatne sadržaje. Istraživanja pokazuju da PR proizvede između 40 i 70 posto svega što se pojavi kao vijest.

Treća je predrasuda profesionalnog novinarstva manje očita, ali najvažnija: daleko od toga da bi bilo politički neutralno, ono krijumčari vrijednosti naklonjene komercijalnim ciljevima vlasnika i oglašivača kao i političkim ciljevima vlasničke klase. Ben Bagdikian, autor knjige Medijski monopol (The Media Monopoly), ovo spominje kao fenomen „kopaj tamo, ne ovdje“. Na taj način krimi-priče i novosti o kraljevskim obiteljima i slavnim osobama postaju legitimnim vijestima. (Jeftino ih je proizvesti i ne mogu razbjesniti moćnike.) Tako se aktivnosti vlade prate mnogo pozornije od onoga što rade moćnici poslovnog svijeta. A kad je riječ o aktivnostima vlade, one koje služe interesima siromašnih (primjerice socijalna pomoć, zdravstvo itd.) mnogo se više kritiziraju od onih koje prvenstveno služe interesima bogatih (primjerice CIA i druge institucije državne sigurnosti) i koje su strogo zabranjene kao teme. Genij je profesionalnog novinarstva u tome što čini novinarstvo slijepim na kompromise s moći koje rutinski čini.

Profesionalno je novinarstvo doseglo vrhunac u razdoblju od 1950-ih do 1980-ih. Tijekom ove ere novinari su imali relativnu autonomiju u praćenju priča te značajne resurse koji su im pomagali u tom poslu. Ali jasna ograničenja su postojala. Čak je i u najboljem izdanju profesionalizam bio naklonjen statusu quo. Općenito je pravilo u profesionalnom novinarstvu sljedeće: ako elita, gornjih 1 ili 2 posto društva koji kontrolira većinu kapitala i vlada najvećim institucijama, dijeli mišljenje o nekom pitanju, ono je izvan dosega novinarske kritike. Stoga profesionalni mediji bez iznimke uzimaju zdravo za gotovo da SAD ima pravo na invaziju svake zemlje za koju mu se to učini potrebnim, ma koji razlog da navede. Iako se američka elita ne mora slagati oko pojedinih invazija, nitko se protivi ideji da američka vojska mora braniti interese kapitalista u cijelom svijetu. Na sličan način američko profesionalno novinarstvo izjednačava širenje „slobodnih tržišta“ sa širenjem demokracije, iako empirijski podaci pokazuju da je to potpuna besmislica. Međutim, za elitu SAD-a, demokracija je definirana mogućnostima za uvećanje profita koje im se pružaju u određenoj zemlji i to u praksi postaje standardom profesionalnog novinarstva. Da zaključimo, profesionalno novinarstvo SAD-a, čak i u najboljem izdanju, vrši propagandnu funkciju sličnu ulozi novina Pravda ili Izvestia u starom SSSR-u.

Najbolje novinarstvo profesionalne ere nastalo je (i još nastaje) u alternativnim scenarijima: kad dođe do rasprava unutar elite ili kad je pitanje nevažno za interese elite. Tako su važna društvena pitanja poput građanskih prava, prava na pobačaj ili pak borbi Republikanaca i Demokrata (poput afere Watergate) bila mnogo bolje pokrivena nego pitanja klase ili imperijalizma, kao npr. smanjenje progresivnog oporezivanja dohodaka, veličina i razmjer operacija CIA-e ili masovna ubojstva u Indoneziji koja je sponzorirao SAD. Ali ne bi trebalo precjenjivati razmjere novinarske neovisnosti o vlasničkim interesima, čak ni u ovom „zlatnom dobu“. U svakoj je zajednici praktički postojala omerta – zakon šutnje kad je riječ primjerice o izvještavanju o najmoćnijim i najbogatijim pojedincima i korporacijama nekog razdoblja. Vlasnici medija nisu htjeli da se njihovi mediji prema njihovim prijateljima i suradnicima odnose ikako drukčije nego u svilenim rukavicama i tako je i bilo, osim u slučaju veoma neuobičajenih i ludo tvrdoglavih manevara.

Profesionalna se autonomija novinarstva u SAD-u, tako ograničena, od 1980-ih našla pod trajnim napadom i danas je, nakon dva desetljeća, samo ljuska prijašnjeg stanja. Primarni je razlog ovomu što je, počevši s 1980-ima, olabavljena federalna regulativa vlasničke strukture uz nove tehnologije učinila ogromne medijske konglomerate ekonomski ne samo održivima nego i obveznima. Danas sedam ili osam tvrtki dominira medijskim sustavom SAD-a te posjeduje sve najveće filmske studije, glazbene kompanije, TV mreže, kabelske TV programe i još štošta. Još petnaestak tvrtki djeluje unutar sustava; ove dvije skupine posjeduju veliku većinu svih medija koje Amerikanci konzumiraju. Kako su gotovi svi tradicionalni izvjestiteljski mediji postali djelićima ogromnih komercijalnih carstava, logično je da su se vlasnici obrušili na svoje novinske divizije, odlučni da od njih zarade svote koje im donose divizije za film, glazbu i zabavne parkove. Ovo je značilo otpuštanje novinara, zatvaranje dopisništava, korištenje veće količine PR materijala, isticanje jeftinih, trivijalnih priča, fokusiranje na vijesti od interesa dobrostojećim potrošačima i investitorima te općenito usklađivanje novinarstva s potrebama oglašivača i vlasnika za zaradom. Razvikano razdvajanje crkve i države žrtvovano je na oltaru profita.

Ovo znači da profesionalno novinarstvo sve stvari koje je radilo loše na svom vrhuncu danas radi još i lošije. A ona područja u kojima je svoj posao radilo dobro - ili, povremeno, više nego dobro - značajno trpe. Empirijska istraživanja bilježe pad novinarstva do zaprepašćujućih detalja. Možda najupečatljiviji iskazi o propasti novinarstva dolaze od samih urednika i izvjestitelja. Već su sredinom 1980-ih profesionalni novinari bili skloni vjerno braniti medijski status quo, pišući knjigu za knjigom ratnih priča u slavu vlastitih ogromnih postignuća. Danas je uočljiva i gotovo opipljiva temeljita i sveprožimajuća demoralizacija novinara. Dovoljno je otići u knjižaru i vidjeti naslov za naslovom svezaka u kojima profesionalni novinari oplakuju propast zanata zbog korporativnih i komercijalnih pritisaka. Kao što je rekao Jim Squires, bivši urednik Chicago Tribunea, naša generacija svjedoči „smrti novinarstva“.

Po svemu se ovom da zaključiti da suvremeno novinarstvo predstavlja ozbiljan problem za lijeve i demokratske snage. Ovdje je najveća prepreka klasna predrasuda. U 40-im godinama prošlog stoljeća većina je srednje i visoko tiražnih dnevnih novina imala stalno zaposlenog novinara koji je pratio radništvo, ponekad čak i nekoliko njih. Izvještavanje nije nužno bilo naklonjeno radničkom pokretu, ali ga je bilo. Danas u medijima postoji manje od deset ljudi koji stalno izvještavaju o radničkom pokretu; izvještavanje o ekonomskim problemima radničke klase gotovo je nestalo iz vijesti. Umjesto toga su se u protekla dva desetljeća, kako su se vijesti sve više prilagođavale najbogatijoj polovici ili trećini stanovništva, transformirale srednjostrujaške i „poslovne novosti“. Događanja na Wall Streetu, potraga za unosnim investicijama i veselja kapitalizma sada se predstavljaju kao interesi opće populacije. Novinari se uzdaju u tvrtke ili poslovnom svijetu naklonjene think tankove zaljubljene u slobodu tržišta kao izvore izvještavanja o ekonomiji.

Žalosne su posljedice toga postale jasne 1999. i 2000. kad su se u Seattleu i Washingtonu održale ogromne demonstracije protiv sastanaka Svjetske trgovinske organizacije, Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda. Napokon se pojavio događaj koji će aktualiziranjem dozvoliti novinarima da pišu o onome što bi mogla biti najpreča politička pitanja našeg vremena. Izvještavanje o ovoj temi bilo je škrto i blijedo u usporedbi s redovitim pokrivanjem detalja avionske nesreće Johna F. Kennedya mlađeg. Vijesti o demonstracijama obično su naglašavale materijalnu štetu i nasilje te, čak i u tome, umanjivali ulogu policije. Ako ćemo iskreno, korporativni mediji su objavili nekoliko izvrsnih izvještaja, ali oni su bili iznimka, a ne pravilo. Šačica dobrih članaka koja se jest pojavila izgubila se u neprekinutom dotoku prokapitalističkih napisa. Uz pouzdavanje u izvore naklonjene tvrtkama, vrijedi napomenuti i da su medijske tvrtke također među vodećim profiterima kapitalističkih trgovinskih ugovora, što nam pomaže objasniti zašto je izvještavanje o njima tijekom 1990-ih bilo tako jednoglasno euforično. Tužna je istina da se, što je priča bliža korporativnoj moći i dominaciji našim društvom, to manje možemo pouzdati u korporativne medije.

Također vrijedi napomenuti da su demonstracije protiv Svjetske trgovinske organizacije pokrenule zabrinjavajuću degeneraciju medijskog pokrivanja velikih javnih demonstracija, koja se dodatno pogoršala u Washingtonu u travnju 2000. te na republikanskoj i demokratskoj konvenciji ovog ljeta. U vrijeme kad su počele konvencije, demonstratore se u korporativnom tisku već potpuno ignoriralo ili gledalo s prezirom. Dok je policija u Philadelphiji i Los Angelesu praktički dokinula slobodu okupljanja, korporativni su mediji bili preplavljeni policijskim izvješćima za tisak i uracima spinmajstora iz dvorana za konvencije. Čak i po bijednim standardima novinskog praćenja proturatnih demonstracija u 1960-ima i 1970-ima u oči je upadao manjak brige za ukidanje temeljnih građanskih sloboda.

Posljednjih je godina ovo usmjeravanje pažnje komercijalnih medija na bogatiji dio stanovništva osnažilo i proširilo klasnu predrasudu u odabiru i tretmanu sadržaja. Priče od ogromne važnosti za desetke milijuna Amerikanaca propast će kroz sito jer oni, prema standardima korporativnih medija, nisu „pravi“ Amerikanci. Razmotrite primjerice sve širi ponor među najbogatijih 10 posto Amerikanaca i najsiromašnijih 60 posto Amerikanaca koji je nastao tijekom posljednja dva desetljeća. Kroz cijele se 1980-e i 1990-e odvijao pad ili stagnacija realnog dohotka donjih 60 posto dok su bogatstva i primanja bogatih rasla u nebo. Do 1998., oduzmemo li vlasništvo u nekretninama, gornjih je 10 posto populacije polagalo prava na 76 posto neto vrijednosti cijele nacije, a više od pola iste pripadalo je 1 posto najbogatijih. Donjih je 60 posto posjedovalo samo neznatan udio ukupnog bogatstva, izuzmemo li nešto nekretnina; po svakom standardu, donjih 60 posto ekonomski je nesigurno i pritisnuto visokim stupnjem osobne zaduženosti.

Kao što je primijetio Lester Thurow, ovaj mirnodopski porast u klasnoj nejednakosti vjerojatno je bez povijesnog presedana i jedan je od najvažnijih promjena našeg doba. Iznimno porazno utječe na našu politiku, kulturu i društveno tkivo, a ipak ga se jedva bilježi u našim novinama – izuzev u povremenim ekonomskim izvješćima koja na njega ukažu. Moglo bi se reći da je ovo protumačivo nedostatkom aktualnih zbivanja koja bi opravdala odabir te teme, ali takvo se tumačenje teško može prihvatiti uzme li se u obzir kakofonija medijskih vijesti o ekonomskom bumu proteklog desetljeća. Usred krešenda novinarskih hvalospjeva geniju suvremenog kapitalizma gotovo je nezamislivo kritizirati ekonomiju kao iznimno problematičnu. Čini se kao da bi se onaj koji učini takvo što automatski kandidirao za počasno članstvo u udruzi „Zemlja je ravna“. Washington Post otišao je tako daleko da je našu ekonomiju nazvao „savršenom“. Ona se uisitnu i doimlje sve savršenijom kako se osoba uspinje po socioekonomskoj ljestvici, što nam ukazuje na kut gledišta korporativnih medija.

Za povezan a upečatljiviji primjer treba se prisjetiti jednog od najšokantnijih suvremenih trendova o kojem se piše nešto malo više nego o pokušajima podstanara O.J. Simpsona Katoa Kaelina da nađe posao ili djevojku: porast zatvorsko-industrijskog kompleksa i zatočenje ogromnog broja ljudi. Stopa zatvorskih kazni više se nego udvostručila od kasnih 1980-ih, a Sjedinjenje Države danas imaju pet puta više zatvorenika po glavi stanovnika nego Kanada te sedam puta više od Zapadne Europe. Sjedinjenje Države dom su 5 posto svjetskog stanovništva i 25 posto svjetskih zatvorenika. Štoviše, više od 90 posto zatvorenika zatvoreno je zbog nenasilnih prekršaja, često žrtve takozvanog rata protiv droge.

Sam broj zatvorenika nije još ni pola priče. Recentna istraživanja ukazuju da bi značajna manjina onih iza rešetaka mogla biti i nevina. Pogledajte recimo državu Illinois gdje je u posljednjih dvadeset godina više osuđenika na smrt oslobođeno optužbi za ubojstvo nego pogubljeno. Ili nedavno objavljen rad organizacije Projekt nevinost (Innocence Project) koja pomoću testiranja DNK-a uspijeva ishoditi odbacivanje optužbi za ubojstva i silovanja. Nadalje, uvjeti unutar samih zatvora prečesto su sramotni i groteskni, takvi da krše svaku humanu ideju legitimnog utamničenja. Trebala bi nas duboko zabrinjavati i nametati nam se kao tema javnih rasprava činjenica da jedno slobodno društvo toliki broj ljudi lišava njihovih prava. Revolucije su se dizale i vlade svrgavale i za manje povrede slobode tolikih građana. Umjesto toga, u mjeri u kojoj je ovo pitanje političko, Demokrati i Republikanci prepucavaju se oko toga tko se može „čvršće“ obrušiti na kriminal, zaposliti još policije i sagraditi više zatvora. Gotovo preko noći zatvorsko-industrijski kompleks postao je velikim poslom i moćnim lobijem za javna sredstva.

Ovo je važna priča, nabijena dramom i uzbuđenjem, prepuna korupcije i intrige. U prošle je dvije godine nekolicina znanstvenika, odvjetnika, zatvorenika i samostalnih izvjestitelja objavila otrovne priče o skandaloznoj prirodi kaznenopravnog sustava, većinom u malim izdavačkim kućama koje jedva preživljavaju. Unatoč tome ova je priča slabo poznata Amerikancima koji su u stanju poimence nabrojati polovicu muškaraca s kojima je spavala princeza Dijana ili najbogatijih internetskih poduzetnika. Zašto je tome tako? Pa, uzmite u obzir da ogromna većina zatvorenika, ekonomski gledajući, dolazi iz donje četvrtine stanovništva. Ne radi se samo o tome da siromašni počine više zločina; kaznenopravni sustav je i nastrojen protiv njih. „Zločini plavih ovratnika“ povlače za sobom oštre kazne dok „zločini bijelih ovratnika“ ( koji gotovo uvijek donose veću količinu novca) u usporedbi s njima dobivaju blag tretman. Tako je na primjer jedan Teksašanin 2000. g. dobio šesnaest godina zatvora za krađu jedne Snickers čokoladice, dok su u isto vrijeme četiri rukovodeća čovjeka tvrtke Hoffman-LaRoche okrivljena za urotu u svrhu smanjenja i uklanjanja konkurencije u vitaminskoj industriji, a koju je Ministarstvo pravosuđa nazvalo možda najvećom kriminalnom antitrustovskom zavjerom u povijesti. Šteta za potrošače i javno zdravlje gotovo je nemjerljiva. Ova su četvorica platila kazne u iznosima od 75 000 do 350 000 dolara i dobila zatvorske kazne u trajanju od tri mjeseca pa sve do…četiri mjeseca.

Stoga udio stanovništva koji završava u zatvoru ima malen politički utjecaj, najmanje izglede da glasuje i od manjeg je poslovnog interesa vlasnicima i oglašavačima komercijalnih medija. Također se radi o neproporcionalno ne-bjelačkom dijelu stanovništva, i tu se presijecaju klasa i rasa da bi dale svoju osobito odbojnu američku mješavinu. Oko 50 posto zatvorenika u SAD-u su Afroamerikanci. Drugim riječima, radi se o vrsti ljudi koju se vlasnici medija, oglašivači, novinari i poželjni dobrostojeći potrošači trude izbjegavati koliko god je moguće, a novine odražavaju taj sentiment. Kao što je primijetila Barbara Ehrenreich, siromašni su praktički nestali iz medija. A u rijetkim slučajevima kad se izvještava o siromašnim ljudima, istraživanja pokazuju da mediji osnažuju rasne stereotipe dodvoravajući se društvenoj kratkovidnosti srednjih i viših klasa. Kriminal zauzima velik medijski prostor, ali ga se koristi za jeftino, živopisno i društveno beznačajno popunjavanje prostora. Izvještavanje je gotovo uvijek lišeno bilo kakvog društvenog konteksta ili brige za javna pitanja i, ako išta, služi da bi učvrstilo popularne paranoje o naletima kriminala i pribavilo političku podršku za retoriku treniranja strogoće, za programe kao npr. "tri kazne daju doživotnu" (three strikes and you're out).

Zamislite samo na tren da su umjesto iz donje gotovo svi zatvorenici iz gornje, najbogatije četvrtine stanovništva. Zamislite na primjer da je studentima na Yaleu ili Sveučilištu u Illinoisu polovica prijatelja u zatvoru ili da je poginula u obračunima s policijom te da ih je policija maltretirala kao „sumnjivce“ u nekom zločinu. Zamislite također da su isto doživjeli i njihovi roditelji i da se zna da su neki od tih prijatelja po zatvorima nevini. Zamislite kolike bi donacije ACLU (American Civil Liberties Union – fondacija koja se zalaže za poboljšanje uvjeta u zatvorima i kaznenopravnog sustava, op. prev.) dobivao! Bi li to onda bila vijest? Naravno da bi, ali samo hipotetski govoreći jer bi problem bio dokinut davno prije nego bi dosegao taj stupanj, a bio bi dokinut jer bi se radilo o najvećoj političkoj i medijskoj priči naše ere.

NOVINARSTVO, MEDIJI I DEMOKRATSKA POLITIKA

Implikacije ovoga za lijeve i demokratske aktiviste govore same za sebe. Ne možemo komunicirati putem dominantnih sredstava komunikacije, a naša stajališta – kad se uopće spominju – uglavnom se trivijaliziraju ili izvrću. To ukazuje da je važno da lijeve i progresivne organizacije udvostruče svoje napore u podržavanju nezavisnih medija. Neki tvrde da će razvojem interneta korporativni medijski sustav i srednjestrujaško novinarstvo krenuti stopama ptice dodo jer će milijarde medijskih internetskih stranica ponuditi primamljiviju medijsku gozbu. Dosadašnje je iskustvo međutim pokazalo da se to neće dogoditi. U mjeri u kojoj internet postaje dijelom komercijalnog medijskog sustava čini se da njime dominiraju uobičajena korporativna lica. Njihova se moć ne temelji samo na tehnologiji nego i na političkoj i ekonomskoj snazi. Izrada i reklamiranje učinkovitih medija zahtijeva resurse i institucionalnu podršku. Tehnologija nas neće spasiti, iako je moramo upotrijebiti u svoju korist što bolje možemo.

Konačno, moramo zahtijevati preustroj medijskog sustava kako bi on služio demokratskim vrijednostima, a ne interesima kapitala. Medijski sustav SAD-a nije „prirodan“, nema nikakve veze sa željama oca osnivača nacije, a još manje ima veze s djelovanjem nekakvog tobožnjeg slobodnog tržišta. Nasuprot tome, medijski je sustav rezultat zakona, državnih poticaja i regulativa uvedenih u ime javnosti, ali protupravno izrađenih iza zatvorenih vrata bez informiranog pristanka javnosti. Najveće su medijske tvrtke sagrađene profitima ostvarenim od darova vlasti u obliku monopolskih prava na dragocjene koncesije za emitiranje ili pak u obliku monopolskih franšiza za kabelsku televiziju. Vrijednost se ove socijalne pomoći bogatima tijekom posljednjih sedamdeset pet godina može tek procijeniti, ali izgledno je da se radi o stotinama milijardi dolara.

Naš je posao učiniti reformu medija dijelom naše šire borbe za demokraciju, društvenu pravdu i, usudimo li se to reći, socijalizam. Nemoguće je zamisliti bolji svijet uz medijski sustav koji je i dalje pod palicom Wall Streeta i avenije Madison, pod palicom vlasničke klase. Gotovo je nemoguće zamisliti napredak prema boljem svijetu bez izvjesnih promjena medijskog statusa quo. Nemamo vremena za gubljenje.

Robert W. McChesney predaje na University of Illinois Urbana-Champaign i urednik je Monthly Reviewa. Dijelovi ovog rada mogu se naći u uvodu meko ukoričenog izdanja njegove posljednje knjige Bogati mediji, siromašna demokracija: komunikacijske politike u dvojbenom vremenu (Rich Media, Poor Democracy: Communication Politics in Dubious Times, New York: New Press, 2000.).