Trag informacije kako hrvatske vlasti razmišljaju o ponovnoj aktualizaciji planova za gradnju hrvatske nuklearke koji su se prema mome izvoru u Klubu zastupnika SDP-a intenzivirali uslijed konstantnih diplomatskih čarki sa susjednom Slovenijom, naprosto me nije ostavio ravnodušnim.
“Duboko ću razmisliti o mitu o sigurnosti nuklearne energije, pozorno istražiti uzroke nesreće i temeljne mjere jamčenja sigurnosti te nastojati smanjiti ovisnost zemlje o nuklearnim elektranama te težiti društvu koje ne ovisi o njima”- Naoto Kan, japanski premijer u vrijeme tragedije u Fukushimi.
Naravno, uvažavam činjenicu kako suvlasnik zajedničke nuklearke u Krškom, Slovenija, često nije pouzdan partner, no moja zabrinutost ne ide u tome smjeru. Zabrinutost je to veća jer smo proteklih dana obilježili dvije nuklearne tragedije izazvane sukobom Japana i SAD-a tijekom Drugoga svjetskog rata. Dakako, govorimo o Hirošimi i Nagasakiju, dva grada na koje je američko zrakoplovstvo ispustilo po jednu nuklearnu bombu koje su prouzročile milijune oduzetih ljudskih života. Također, ne mogu ne prizvati u pamćenje uznemirujuće slike koje su došle do nas za vrijeme ne tako davne nuklearne tragedije u Fukushimi.
Je li to samo blizina metala magnetnoj igli Kukuriku koalicije ili oni naprosto imaju talent zabrinuti građane? Nije ovo tekst koji bi trebao uznemiriti javnost i poput kakvih zadrtih crkvenih portala izvikivati parole protiv sotoniziranih tehnologija koje će nas proždrijeti poput sotone u biblijskoj Knjizi Otkrivenja, no potrebno je ponešto reći o tehnologiji koja je barem dva puta u životu moje generacije izazvala mnogo globalnih problema, dakako mislim na Černobil i Fukushimu.
Nitko pametan nije protivnik novih tehnologija jer one usitinu donose napredak, no donose i velike rizike, samo je pitanje svjesnosti i sposobnosti društva kako će rizike svesti na najmanju moguću mjeru. Kao što običnim skalpelom možeš spasiti ljudski život pa ga koriste u kirurgiji tako njime možeš i ugasiti nečiji život. Upravo je tako i s nuklearnom energijom samo u znatno većim razmjerima. Nuklearna energija nije ništa novo u povijesti. Recimo, Francuska ima dugu povijest nuklearne proizvodnje struje, ali i razvitka nuklearne energije u vojne svrhe, a od vremena najnovije tragedije u Fukushimi raste javno nezadovoljstvo tom činjenicom.
Oni s malo više klikera od nas već su davno ukazali na opasnost izvoza nuklearne energije i njenoga otpada u zemlje pristupnice EU, nije nikakva tajna primjer izvoza nuklearnog otpada iz Francuske u Hrvatsku, a bojazan potvrđuje i ne tako davna izjava prvoga potpredsjednika Vlade RH kako se nuklearke ne treba bojati jer ćemo biti u stanju izvoziti struju u zemlje Europske unije. Naravno, nisam nuklearni stručnjak poput vrlog Tončija Tadića, koji je, uzgred, prodao kritiku Vlade za mjesto u EU povjerenstvu za razvoj struje nuklearnom fuzijom, no nekako mi se čini kako bismo za izvoz struje proizvedene nuklearnom fuzijom, a o kojima povremeno pričaju naši šupci, trebali reaktore veličine barem jedne županije. Karikiram, no iz kuloara najavljeni megalomanski projekt zahtijeva i nekoliko pitanja. Što ćemo s nuklearnim otpadom? Već vidim Čačića i Linića kako nam objašnjavaju da imamo dovoljno mora, pa bi to trebalo potopiti ili kako imamo tisućinjak nenaseljenih otoka....Drugo je pitanje, kako kaže jedan ugledni analitičar s kojim sam razgovarao o tomu, kako ćemo ljude držati podalje od ugašenih reaktora kad ih ne omžemo držati podalje od mina koje su zaostale iz nedavnoga rata? Kako ćemo u konačnici sanirati reaktore ukoliko nakon 17 godina nismo u stanju sanirati minirane prostore?
Otvara se ovdje i pitanje tako često postavljano u nas i ostalim zemljama pristupnicama naddržavi. Naime dok tzv. Velikani izvoze korupciju, naša zemlja ne samo što je uvozi nego joj je dala, možemo slobodno reći, dodanu vrijednost. Jer, ukoliko je korupcija nazočna u projektima gdje se skupljaju fekalije i mokraća, u javnim zahodima, kolika je vjerojatnost da je ne bi bilo u projektima koji zahtijevaju sofisticiranu tehnologiju?
Narod koji ne uči od svojih velikana naprosto je biološki otpadak, rekao mi je jednom prilikom veliki hrvatski dokumentarist Šandor Horvat, a ovo se može primijeniti na latentnu želju hrvatske političke elite. Jer, ako su ga omalovažavali za vrijeme života tj. smatrali ga dementnim starcem barem bi sada kada više nije među nama bilo pristojno pogledati i apsolvirati humanistički dio opusa akademika Ivana Supeka koji je po cijenu progona od strane Partije još davne 1944. godine uputio javni apel protiv korištenja nuklearne energije u vojne svrhe. Učiti od velikana i pogrešaka stvar je ponosa, a tragedije Černobila i Fukushime samo ograničene mizantrope, fokusirane na profit svojih gospodara, ne bi navele na ponovno razmišljanje.
SEEbiz.eu
Izvor: www.tacno.net
