Kada globalni sustav postane previše kompleksan, odgovor velikih sila je redukcija – fragmentacija Europe, moralni i energetski pritisci, sankcije, diplomatske intervencije.
Poticaj za ovo razmišljanje proizašao je iz razgovora s jednim od mojih gostiju – Lordom Watsonom od Richmonda. U prisjećanju na raspravu o europskom ustavu, vođenu u Bruxellesu neposredno prije Brexita, Lord Watson je s posebnim zadovoljstvom istaknuo trenutak koji je, prema njegovu sudu, označio svojevrsnu kulminaciju: u jednom se času pokazalo potrebnim podsjetiti njemačke sugovornike da sudionici razgovora ne polaze s istih povijesnih polazišta. Jedni su, naime, Drugi svjetski rat dobili, a drugi izgubili. I na to se, kako je smatrao moj sugovornik, Njemačku uvijek mora podsjećati – baš kao i ostatak svijeta.
Živuća logika 1989.
Vrijedi se pritom zapitati: nije li upravo to podsjećanje utkano i u popularnu kulturu? Zašto i danas, desetljećima nakon završetka rata, u hollywoodskim filmovima neprestano susrećemo njemačke negativce? Od Hansa Lande do dr. Strangelovea, od Hansa Grubera u “Umri muški” do majora Arnolda Tohta u “Otimačima izgubljenog kovčega”, od “Casablance” do “Maratonca”, američka je kinematografija prepuna Nijemaca kao arhetipskih antagonista. Poruka je pritom jasna: kolektivno sjećanje mora ostati živo, a moralna karta svijeta nepromijenjena. Čak i u svijesti prosječnog gledatelja iz Idahoa treba učvrstiti predodžbu o tome tko je bio tko – u povijesti, ali i u sadašnjosti.
U takvom svjetlu ne čini se nelegitimnim pomisliti: zašto bi Saveznici Njemačkoj u miru prepustili ono što nije osvojila u ratu? Europa je, u tom smislu, postala svojevrsno poprište produženih refleksa ratnog poretka. Uostalom, kampanja koja je prethodila Brexitu bila je prožeta retorikom o “njemačkoj Europskoj uniji”, dok je medijska demonizacija Angele Merkel postala bizarni propagandni hobi, evo, čak i u Hrvatskoj. Možda stoga vrijedi već u uvodu pomisliti na mogućnost da su pobjednici Drugoga svjetskog rata – svjesno ili ne – zaključili kako je stabilnije zadržati Europu u stanju koje je prethodilo rušenju Berlinskog zida (Mauerfallu) i reunifikaciji, negoli dopustiti njemačku dominaciju kontinentom. Danas, promatrano s te perspektive, rastakanje Europske unije ne izgleda tek kao posljedica njezinih unutarnjih slabosti, već i kao mogući izraz suprotstavljenih američkih i ruskih interesa.
Nije li, primjerice, jačanje zemalja Srednje Europe – od ubrzane militarizacije Poljske do političkog povezivanja s Orbanovom Mađarskom – zapravo operacionalizacija koncepta “stare” i “nove” Europe? Takvu je podjelu svojedobno formulirao Donald Rumsfeld, a komentatori Washington Posta poput Anne Applebaum i Jima Hoaglanda detaljno su je analizirali. Applebaum ističe da je Rumsfeld bio u pravu kada je Europu razdijelio na “staru” – koju čine Francuska i Njemačka, navikle da kontinent naposljetku slijedi njihove političke impulse – i “novu”, koju predstavljaju Britanija, Španjolska, Italija, Danska te postkomunističke zemlje. “Riječ je o državama koje su u gospodarskom i političkom smislu bliže američkim stajalištima, osobito u pogledu tržišnog gospodarstva i borbe protiv globalnog terorizma”, zaključuje Applebaum.
Jim Hoagland, pak, u istom listu piše da je predsjednik Bush u ratu protiv terorizma svjesno odabrao strategiju koja razbija tradicionalna savezništva i uspostavlja nova. Ta se nova savezništva više ne temelje na zemljopisu – kao što je to bio slučaj s hladnoratovskim NATO-om – već na zajedničkim strateškim interesima. Stoga su novi američki partneri zemlje bivšeg komunističkog bloka u Srednjoj Europi.
“Zastupnici statusa quo – poput Njemačke i Francuske – tom se poretku protive, no jasno je da se u doba globalnih promjena ne može djelovati prema zastarjelim strateškim modelima”, zaključuje Hoagland.
Konceptualni zidovi
U takvom okviru vrijedi se prepustiti misaonom eksperimentu: Što ako globalna politika, unatoč svim deklaracijama o multipolarnosti, slobodi i “kraju povijesti”, zapravo nikada nije napustila logiku 1989. godine? Ovo nije teorija zavjere, nego misaoni model: pokušaj da se zamisli svijet u kojem Sjedinjene Države i Rusija – nesvjesno, gotovo instinktivno – preferiraju predvidljiv poredak podijeljene Europe, svijet u kojem postoje jasno razgraničeni blokovi i definirani protivnici. U tom bi kontekstu Europa prestala biti pasivni objekt svjetske politike te bi postala ogledalo u kojem se reflektiraju nostalgije i instinkti velikih sila.
Berlinski zid nije bio tek betonska struktura; on je predstavljao ontološku i političku granicu između dvaju sustava, dvaju načina života i dvaju centara gravitacije – Washingtona i Moskve. U dvopolarnom poretku Europa je funkcionirala kao laboratorij predvidljivosti. Svaka je država, od Varšave do Bonna, imala jasno definiranu funkciju i mjesto unutar šire arhitekture moći. Svijet je bio podijeljen, ali stabilan. Nuklearna prijetnja djelovala je kao regulator ponašanja: rat je bio nemoguć, a upravo je ta nemogućnost proizvodila osjećaj sigurnosti. Mogli smo prezirati supersile, ali nismo ih mogli uništiti. Paradoks te “slobode kroz prijetnju” danas se rijetko priziva: Hladni rat nije bio odsutnost sukoba, nego njegova ritualizirana forma – kontrolirani antagonizam pod stalnim nadzorom destruktivne moći.
Tijekom 1950-ih i 1960-ih život u Europi bio je oblikovan hijerarhijom interesa i jasno definiranom etikom blokova. Istočni je blok funkcionirao unutar sovjetske vizije centraliziranog autoritarizma, dok je Zapad, iako ekonomski i politički pluralan, bio strukturiran pod liberalnom hegemonijom Sjedinjenih Država. Svaka politička odluka, svaka ekonomska strategija i svaka kulturna inicijativa reflektirale su tu dvostruku kontrolu. Svijet je bio podijeljen, ali siguran – jer je predvidljivost, u svojoj krutosti, imala stabilizirajuću snagu. Nakon 1989. formalna logika Hladnog rata iščezava, ali dinamika kontrole ostaje.
Atomsku prijetnju zamjenjuje moralna – ili, preciznije, vrijednosna – prijetnja. Konceptualni zidovi postaju novi instrumenti ideološkog nadzora. Sergej Lavrov to je sažeo u tvrdnji da “kolektivni Zapad koristi temu ljudskih prava kao oružje i izgovor za miješanje u unutarnje poslove suverenih država”. Sankcije, deplatforming, vrijednosno orijentirana vanjska politika i kulturne arbitraže postaju novi zidovi – oni više ne sprječavaju fizičko kretanje, nego protok ideja, energije i autonomije. Moral i ljudska prava tako postaju sredstvo geopolitičke kontrole, a sloboda, paradoksalno, sve više nalikuje iluziji.
Pitanje koje se tu otvara nije tek geopolitičko, nego ontološko i filozofsko: što znači biti slobodan u svijetu u kojem moral i etika poprimaju funkciju instrumenata moći? Je li sloboda uopće moguća kada se vrijednosni imperativi transformiraju u tehnologije kontrole, a svaka kritika interpretira kao prijetnja sustavu? Europa, koja teži biti “normativna sila”, u tom kontekstu postaje i instrument i eksperiment – prostor u kojem se ispituju granice autonomije, moći i moralnog autoriteta velikih sila.
Duboki paradoks
Europa u suvremenoj globalnoj politici utjelovljuje duboki paradoks: nastoji biti autonomna i promicati multipolarnost, ali ostaje previše heterogena i previše ovisna da bi uistinu bila suverena. Europska unija nije samo kontinent niti isključivo politička tvorevina; ona je problem koji opterećuje velike sile i ogledalo u kojem se reflektiraju njihovi strahovi i ambicije. Svaka odluka EU, svaka ekonomska ili politička inicijativa, u Washingtonu i Moskvi tumači se ne kao izraz europske samostalnosti, već kao moguća prijetnja hijerarhijskoj predvidljivosti svijeta. Projekt Nord Stream II postao je ključni simbol te dinamike.
Plinovod nije bio samo infrastrukturni pothvat, nego eksperiment: može li Njemačka istodobno pregovarati s Rusijom i zadržati svoju lojalnost atlantskom poretku? Odgovor velikih sila bio je kategoričan – ne. Sjedinjene Države promatrale su projekt kao ruski trojanski konj u središtu Europe, potencijalnu osovinu koja bi oslabila njihovu kontrolu. Rusija ga je tumačila kao posljednju priliku da oblikuje Europu bez otvorenog vojnog sukoba, dok je Njemačka tražila energetski pragmatizam i moralnu legitimaciju svojih odluka. Ishod je bio očekivan: fragmentacija, sankcije i nova geopolitička napetost.
Današnja podjela Europe više nije klasična, ideološka ili vojna. Kontinent se dijeli na “Atlantiste” – Poljsku, baltičke države i Ujedinjeno Kraljevstvo; “Pragmatike” – Njemačku i Francusku; te “Neutralne” – Mađarsku, Austriju i niz manjih država. Energetski tokovi i sankcijske politike postali su suvremeni zidovi. LNG terminali u Świnoujściu, plan REPowerEU i nacionalne energetske strategije zamijenili su nekadašnji Varšavski pakt i COMECON. Logika “mi ili oni” transformirala se u logiku “naš plin ili njihov”.
Odatle proizlazi i filozofska dimenzija: Europa pokušava postati “treći pol moći”, ali neprestano reproducira staru dvopolarnu matricu kroz vlastitu fragmentaciju. Svaka država koja teži strateškoj autonomiji, svaki projekt koji izmiče izravnom nadzoru Washingtona ili Moskve, doživljava se kao poremećaj u sustavu predvidljivosti. Europa tako prestaje djelovati kao središnji akter, a postaje ogledalo – prostor eksperimenta u kojem se ispituju granice moći, autonomije i reakcije velikih sila. Nord Stream II u tom je kontekstu i metafora: plin i energija postali su moralne kategorije. Sankcije, diplomatski pritisci i propagandni narativi nisu samo instrumenti geopolitičke borbe, nego i sredstva oblikovanja europske samopercepcije. Europa misli da djeluje autonomno, ali je u stvarnosti strukturirana kao kontrolirana fragmentacija – dovoljno slobodna da vjeruje u vlastitu moć, dovoljno ovisna da ne može djelovati samostalno.
Pitanje koje se stoga nameće je: može li Europa uopće biti “treći pol moći” u svijetu koji instinktivno teži dvopolarnosti? Svaka njezina intervencija – od pregovora s Kinom do oblikovanja energetske politike – testira granice kontrole. Europa je istodobno laboratorij, eksperiment i zrcalo – prostor u kojem se stalno preispituju granice predvidljivosti, autonomije i moralnog autoriteta.
Redefinicija 1945.
Simbolički pakt iz 1945. godine, utemeljen na antifašizmu, uspostavio je moralni i politički okvir koji je nakon Drugoga svjetskog rata jamčio stabilnost i predvidljivost međunarodnog poretka. Pobjednici su pisali povijest, definirali norme, oblikovali institucije i time uspostavili granice dopuštenog u globalnoj politici. Podjela Europe bila je cijena mira, ali i jamstvo hijerarhije: poznat raspored moći omogućavao je red, a mali su se akteri morali prilagoditi ili snositi posljedice.
Pad Berlinskog zida i raspad Sovjetskog Saveza 1989. redefinirali su moralne i ideološke temelje. Antifašistička je paradigma odmijenjena antitotalitarnom – promijenila se semantika, ali ne i funkcija. Danas antitotalitarizam nije samo emancipacijski narativ; on postaje instrument moralne delegitimacije. Rusija ga koristi za diskreditaciju “liberalnog totalitarizma” Zapada, Sjedinjene Države protiv autoritarnih režima, a Europa pokušava preuzeti ulogu arbitra, “suca vrijednosti”. Ipak, u stvarnosti, ona je jednako igrač na terenu: njezine moralne deklaracije i diplomatske inicijative neizbježno odražavaju interese velikih sila.
U tom kontekstu moral prestaje biti neutralno etičko načelo. On postaje sredstvo moći: tko definira što je zlo, određuje granice dopuštenog. Sukobi postaju trajni, autonomija iluzorna, a vrijednosna hegemonija – legitiman instrument kontrole. Europa, koja nastoji biti “normativna sila”, tako reproducira staru hijerarhiju: “mi” kao nositelji vrijednosti i “oni” kao prijetnja tim vrijednostima. Svaka odluka o sankcijama, energiji ili vanjskoj politici testira njezine granice autonomije i potvrđuje nostalgiju velikih sila za jasnoćom i predvidljivošću prošlog poretka. Pitanje koje se tu logično nameće je: što znači biti slobodan u svijetu u kojem moral postaje geopolitičko oružje? Ako moral diktira politiku, a politika kontrolira moral, tada se sloboda pretvara u upravljanu iluziju. Europa nastoji biti “treći pol moći”, ali u toj igri postaje ogledalo dvopolarnog svijeta – eksperimentalni prostor u kojem se ispituju granice autonomije, kontrole i moralnog autoriteta.
Redefinicija 1945. pokazuje da se simbolički pakt pobjednika ne gubi protokom vremena; on se transformira. Antifašizam kao legitimacijska matrica pobjednika evoluira u antitotalitarizam, koji postaje sredstvo opravdanja intervencija, sankcija i moralnog nadzora. Svaka moralna deklaracija, svaka diplomatska odluka u Europi, implicitno potvrđuje hijerarhiju koju velike sile instinktivno žele očuvati. Europa, iako formalno slobodna, u tom kontekstu postaje instrument reprodukcije dvopolarnog poretka – sada ne kroz vojne saveze, već kroz moral, ekonomiju i energiju.
Dvopolarnost ili multipolarnost
Što ako globalna politika, unatoč retoričkoj privrženosti multipolarnosti, instinktivno reproducira dvopolarnu strukturu Hladnog rata? Multipolarnost sa sobom nosi složenost: Kina, Indija, Europska unija, Turska, Brazil i druge sile djeluju prema vlastitim interesima, često međusobno kontradiktornima. Takva mreža odnosa uvodi nove varijable koje narušavaju hijerarhijsku stabilnost i predvidljivost poretka. Dvopolarnost, nasuprot tome, nudi jasnoću – jedan saveznik, jedan protivnik, jedno središte odlučivanja. Ona nije samo politička struktura, već instinktivan odgovor sustava moći na nesigurnost.
Europa se u toj dinamici pokazuje kao osobito “problematičan” akter. Njezina težnja prema strateškoj autonomiji i multipolarnosti proizvodi pukotine u zidovima predvidljivosti. Kada Njemačka pregovara s Kinom o tehnologiji i energiji, Francuska zagovara stratešku suverenost, Mađarska blokira sankcije, a Poljska jača atlantske veze, nastaje heterogena matrica interesa koja izaziva nervozu velikih sila. Svaka pukotina u europskom zidu predvidljivosti percipira se kao prijetnja stabilnoj hijerarhiji – kao znak da autonomija može prerasti u neovisnost. Ratovi, sankcije, energetske blokade i propagandni narativi postaju stoga instrumenti restauracije dvopolarnosti. Rat u Ukrajini 2022. nije bio samo sukob teritorijalnih ambicija, nego i čin političke restauracije: Rusija je ponovno definirana kao “Istok”, dok NATO i Sjedinjene Države reafirmiraju granice svojega utjecaja. Sankcijski režimi i energetska ovisnost Europe o američkom plinu vraćaju strukturu predvidljivosti, a retorika “mi protiv njih” reaktivira mentalnu mapu Hladnog rata u svijetu koji se nominalno predstavlja kao multipolaran.
Zidovi nove generacije
U toj napetosti otvara se filozofsko pitanje: može li multipolarnost uopće postojati ako instinkt moći teži jednostavnosti i binarnosti? Mogu li sloboda i autonomija manjih centara moći preživjeti u svijetu u kojem dvopolarnost, čak i kao iluzija, nudi sigurnost? Europa, kao i Kina i Indija, neprestano testira granice tog poretka: svaka odluka o trgovini, energiji ili sigurnosti destabilizira hijerarhiju, a refleks velikih sila ostaje isti – pokušaj ponovne uspostave reda kroz pojednostavljenje složenosti.
Dvopolarnost stoga nije nužno rezultat sukoba, nego psihološki refleks moći prema nesigurnosti. Kada globalni sustav postane previše kompleksan, odgovor velikih sila je redukcija – fragmentacija Europe, moralni i energetski pritisci, sankcije, diplomatske intervencije. Time se svijet vraća u poznate, predvidljive okvire. U tom kontekstu multipolarnost i autonomija ne predstavljaju napredak, nego prijetnju. Moral i energija postaju moderni “željezni zid” – nevidljivi, ali podjednako djelotvorni instrumenti kontrole.
Pad Berlinskog zida simbolički je označio kraj fizičkih barijera, ali funkcija zidova u međunarodnim odnosima nije nestala – ona se samo transformirala. Današnji zidovi nisu od betona i bodljikave žice, već od sankcijskih režima, energetskih mreža, “saveza temeljenih na vrijednostima”, moralnih imperativa i informacijskih sustava. Njihova svrha ostaje ista: spriječiti da bilo koji akter postane previše slobodan, previše autonoman ili previše nepredvidiv. Europa je u tom pogledu središnji eksperimentalni prostor. Svaka energetska odluka nije samo tehnička ili ekonomska, već politička i epistemološka gesta: test granica dopuštene autonomije. Sankcije protiv Rusije i njihova koordinacija unutar EU često se interpretiraju kao moralna dužnost, ali one u praksi funkcioniraju kao zidovi predvidljivosti – održavaju disciplinu, ograničavaju manevarski prostor i reproduciraju hijerarhiju moći.
Informacijski i propagandni mehanizmi čine dodatni sloj tih zidova. Dezinformacije, medijski narativi i diskurs “mi protiv njih” ne samo da oblikuju percepciju vanjskog svijeta, nego i samopercepciju Europe. Ona sebe doživljava kao normativnu silu, ali u stvarnosti funkcionira kao kontrolirana fragmentacija: dovoljno slobodna da vjeruje u vlastitu autonomiju, dovoljno ovisna da je ne može ostvariti. Moral, energija i informacija čine trostruku arhitekturu suvremenih zidova koji upravljaju politikom, ekonomijom i kulturom. U tom kontekstu nameće se pitanje: što zapravo znači sloboda i autonomija u svijetu u kojem se svaka odluka – od energetske politike do diplomatske geste – može reinterpretirati kao prijetnja hijerarhiji? Europa pokušava djelovati kao “treći pol moći”, ali ta težnja stalno se sudara s refleksima dvopolarnog sustava. Svaka inicijativa izvan orbite SAD-a ili Moskve izaziva reakciju – ponekad otvorenu, ponekad prikrivenu, ali uvijek usmjerenu na očuvanje predvidljivosti.
Energetska ovisnost, moralni imperativi i informacijski nadzor zajedno tvore novu generaciju zidova: sofisticiranih, nevidljivih, ali iznimno djelotvornih. Njihova funkcija nije zaštita od neprijatelja, nego regulacija slobode. Središnji cilj ostaje isti kao i u doba Hladnog rata – održavanje hijerarhije moći kroz kontrolu kompleksnosti. Europa, umjesto da postane slobodan i suveren akter, pretvara se u ogledalo instinkata velikih sila: nostalgije za dvopolarnim svijetom, želje za kontrolom i straha od nepredvidivosti. Odatle proizlazi i krajnje provokativna hipoteza: što ako Sjedinjene Države i Rusija, unatoč formalnoj antagoniji, nesvjesno djeluju u istom smjeru – u održavanju predvidljivosti poretka uspostavljenog 1989.? Što ako sukobi, sankcije i propagandni ratovi nisu alati destrukcije, nego načini očuvanja hijerarhije? Takav misaoni eksperiment ne implicira teoriju zavjere, nego razotkriva logiku moći: ponekad je iluzija sukoba najučinkovitiji mehanizam stabilnosti.
Zidovi nove generacije, spojeni s moralnim nadzorom i energetskom kontrolom, pokazuju da sloboda Europe više nije političko, već epistemološko pitanje. Europa nije slobodna u onome što odlučuje, nego u onome što joj je dopušteno misliti kao odluku. Svaka gesta autonomije izaziva refleks velikih sila koje ne žele multipolarnost, već stabilan, hijerarhijski svijet – onaj u kojem je zid nevidljiv, ali moć jednako stvarna.
Europa kao treći pol moći
Pad Berlinskog zida označio je kraj fizičkih barijera, ali ne i kraj logike zidova. Zidovi su preživjeli vlastitu materijalnost: transformirali su se iz betona u moral, iz vojne sile u energiju, iz vidljivog u nevidljivo. Europa danas nije ujedinjena u političkom ili kulturnom smislu, nego strukturirana kroz slojeve kontrole – energetske, moralne i informacijske. Svaka njezina odluka, inicijativa ili strategija odražava višestruke interese velikih sila i njihovu nostalgiju za jasnoćom i predvidljivošću dvopolarnog poretka. Ta dinamika otvara temeljno pitanje koje prožima cijeli ovaj esej: što znači sloboda u svijetu u kojem se moral pretvara u oruđe kontrole, a autonomija u uvjetovani luksuz? Europa teži da postane “treći pol moći”, ali se u stvarnosti pretvara u ogledalo – prostor u kojem se reflektiraju i testiraju granice predvidljivosti, hijerarhije i moralnog autoriteta. Svijet nije oslobođen, on je samo naučio graditi sofisticiranije zidove.
Ti suvremeni zidovi nisu opipljivi, ali njihova je funkcija ista kao i ona željezne zavjese: sankcije, energetske mreže, moralne koalicije i propagandni diskursi oblikuju ponašanje država, ograničavaju manevarski prostor i reproduciraju strukture moći. Europa misli da je slobodna, ali zapravo predstavlja kontroliranu fragmentaciju – dovoljno slobodnu da vjeruje u vlastitu suverenost, ali dovoljno ovisnu da svaka gesta samostalnosti izaziva refleksnu reakciju velikih sila.
Možda, dakle, Sjedinjene Države i Rusija, unatoč formalnoj antagoniji, djeluju sinkrono, premda nesvjesno: u težnji da očuvaju predvidljivost poretka uspostavljenog 1989. godine. Možda ratovi, sankcije i moralni imperativi ne služe prvenstveno uništenju protivnika, nego održavanju hijerarhije. Naš misaoni eksperiment konačno glasi: što ako je sukob samo mehanizam stabilnosti, a svijet u kojem živimo – sofisticirana rekonstrukcija starog, dvopolarnog modela? U konačnici, 1989. nikada nije završila. Ona se samo premjestila iz prostora u svijest – u političke refleksije, ekonomske odluke i moralne narative koji i dalje oblikuju suvremenu Europu. Kontinent ostaje laboratorij moći i prostor eksperimenta: može li ikada postati stvarni treći pol ili će zauvijek ostati tampon-zona između dviju sila koje se, paradoksalno, uzajamno trebaju da bi održale vlastiti identitet?
Odgovor na to pitanje ne nalazi se ni u Bruxellesu, ni u Washingtonu, ni u Moskvi, nego u nama samima – u našoj potrebi za jasnoćom, sigurnošću i hijerarhijom. Možda prava dilema nije između slobode i kontrole, nego između želje za slobodom i straha od nepredvidivosti. Jer, svijet bez zidova, koliko god zvučao oslobađajuće, ostaje za većinu nezamisliv: on ne nudi sigurnost, nego otvorenost – a upravo je ta otvorenost najveći izazov epohe koja se još nije oslobodila vlastitih zidova.
Revizija metafore zida
Metafora Berlinskog zida i dvopolarnosti snažno evocira ideju predvidljivosti i hijerarhije, no ona također može zavodljivo pojednostaviti suvremeni svijet. Fokus na formalni sukob Sjedinjenih Država i Rusije lako skriva kompleksnost globalnog poretka. Rusija, unatoč agresivnim vojnim i energetskim potezima, u stvarnosti nije primarna supersila; njezini pokušaji konsolidacije utjecaja kroz invazije, energetske projekte i regionalne konflikte često se pokazuje više kao gnjavaža nego kao instrument globalne moći. U globalnim tokovima kapitala, proizvodnje i regulacije, stvarni utjecaj pripada Sjedinjenim Državama, Kini i Europskoj uniji, uz rastuću ulogu Indije i Zaljeva. Dolar, proizvodnja i regulacija postaju stvarni poluge moći, dok Rusija sudjeluje tek fragmentarno – kao input, ne kao determinanta globalnih tokova.
Ta perspektiva otvara pitanje prikladnosti duopola kao modela za razumijevanje suvremenog svijeta. Globalizacija ’90-ih premjestila je fokus s država na mrežu privatnih korporacija, nabavnih lanaca i financijskih tokova. Svijet više nije hijerarhija osnivanih blokova moći, već mreža difuznih čvorova u kojima kapital, tehnologija i regulativa oblikuju odnose i redefiniraju entitete. Države, uključujući Rusiju, u ovom univerzumu često reagiraju na tokove koje ne mogu kontrolirati, pokušavajući vratiti staru ontološku logiku – ratovima, tarifama, sankcijama – dok korporacije i financijski tokovi diktiraju stvarni globalni poredak. Trumpove tarife i Bidenova “small garden, high walls” politika najbolje ilustriraju taj sukob između starog državnog pristupa i mrežne logike globalizacije.
Istovremeno, Europa pokušava prevladati ove mreže kroz regulaciju i moralni autoritet. Europska unija, kao regulatorna zajednica, pretvara moral u zakon, kodificira norme i integrira raznolike nacije u nadnacionalni okvir. No ta regulativna funkcija nije neutralna; ona je instrument za oblikovanje toka ekonomskih, tehnoloških i političkih odnosa unutar EU, ponekad izazivajući reakcije – poput Brexita – kada vanjske i unutarnje sile ospore granice autonomije. Moral i zakon tako postaju mehanizam koji nadzire i uvjetuje autonomiju, a ne samo normativni ideal. U tom svjetlu klasična metafora dvopolarnosti treba se nadograditi. Suvremeni svijet nije jednostavan sukob dviju supersila, nego kompleksna mreža odnosa u kojoj moral, regulacija, kapital i tehnologija oblikuju granice slobode i autonomije. Europa nije samo prostor eksperimenta dvopolarnog konflikta, nego i laboratorij u kojem se testira mogućnost regulativne i moralne kontrole nad difuznim, globaliziranim tokovima moći. Svaka odluka o energiji, trgovini ili tehnologiji odražava ne samo političke interese, nego i duboko ukorijenjenu ontološku transformaciju svijeta – od hijerarhije država do mreže kapitala i pravnih normi.
Prigovor da metafora Berlinskog zida zavodi prema prejednostavnom okviru antagonizma SAD – Rusija u potpunosti je utemeljen. Ona ima snažnu simboličku vrijednost, ali u suvremenoj geopolitici – gdje Rusija objektivno više nije “drugi pol” – takva metafora funkcionira više kao nostalgični model razumijevanja, nego kao deskriptivni alat. Rusija, unatoč imperijalnim gestama i intervencijama (Gruzija, Sirija, Ukrajina), djeluje kao agresivna regionalna sila, a ne kao sustavni kreator globalnih tokova. Njezina moć proizlazi iz sposobnosti da destabilizira, ne da strukturira. U tom smislu stvarni duopol današnjeg svijeta nije geopolitički, nego geoekonomski i geoontološki: između SAD-a i Kine. Sjedinjene Države kontroliraju financijsku i infrastrukturnu arhitekturu globalnog kapitalizma – dolar, platne sustave, pravne standarde – dok Kina posjeduje proizvodne kapacitete i tehnološke lance vrijednosti. Europa, u tom trokutu, ne funkcionira kao autonomni pol, nego kao regulativna matrica: pokušaj da se “normativnim imperativima” kompenzira nedostatak ekonomske ili vojne moći.
Dakle, ako zadržimo metaforu zida, tada se on više ne proteže između Washingtona i Moskve, nego između digitalnog i materijalnog, financijskog i proizvodnog, regulativnog i tehnološkog. Zid više nije teritorijalna crta nego ontološka diferencijacija – linija razdvajanja između kapitala, tehnologije i pravnog okvira. U tom smislu, “pad zida” 1989. nije označio kraj podjela, već njihov premještaj u druge registre: između algoritma i rada, mreže i države, kapitala i zakona.
Korporativna struktura moći
Drugi prigovor otvara ključno pitanje: što se zapravo dogodilo nakon 1989. ako svijet više ne funkcionira kao sustav država, nego kao mreža međuzavisnih tokova kapitala, robe i informacija? Iz perspektive ontologije moći, Hladni rat bio je epoha entitetskih struktura: moć je bila lokalizirana u državama, teritorijima i vojno-industrijskim kompleksima. Globalizacija 1990-ih tu je ontologiju rastvorila: država više nije osnovna jedinica moći, već čvor u mreži kojom upravljaju korporativni i financijski akteri.
Korporacije postaju entiteti drugog ontološkog reda – ne pripadaju prostoru politike, ali određuju sve njezine ishode. Njihova moć nije reprezentativna, nego operativna: one ne “zastupaju” narod, nego strukturiraju realnost – proizvodne lance, opskrbne mreže, pravne režime i digitalne platforme. Kapital, u tom smislu, djeluje kao ontološki neutralizator: rastvara fiksne oblike nacija i blokova u tekuće relacije među mrežama vrijednosti. Trumpove carine, Bidenov koncept “small garden, high walls”, europske regulacije digitalnih tržišta – sve su to pokušaji država da reaktiviraju ontološki status koji su izgubile u globaliziranom sustavu kapitala. Tarife i sankcije postaju obrambeni mehanizmi protiv procesa koji su već postali postdržavni: tokova podataka, robe, novca i inovacija. U tom kontekstu, koncept duopola ili multipola postaje epistemološki nedostatan: on pretpostavlja svijet sastavljen od jasno definiranih entiteta, dok stvarni svijet 21. stoljeća funkcionira kao mreža difuznih čvorova – dinamični totalitet u kojem se moć ne “posjeduje”, nego redistribuira. Kapitalizam, u Marxovu smislu, pokazuje svoju rastvarajuću prirodu: on više ne kolonizira teritorije, već ontologije – sam način na koji razumijemo stvarnost.
Treći prigovor logično slijedi iz prethodna dva: ako je moć nakon 1989. migrirala iz teritorija u mreže, a iz ontologije u ekonomiju, tada Europa svoju poziciju može održati jedino normativizacijom morala – pretvaranjem vrijednosti u zakon. U europskoj tradiciji to nije anomalija, nego povijesna konstanta: od rimskog prava do Kantove “praktische Vernunft”, moral se uvijek institucionalizirao kroz kodifikaciju. Europska unija, kao “regulativna zajednica”, time ne samo da pokušava održati unutarnju koheziju, nego i projektira vlastiti identitet prema van. Moral se ontologizira kroz pravni čin: propisi o tržišnom natjecanju, zaštiti okoliša, ljudskim pravima i digitalnim standardima postaju zakonski oblik morala. Taj proces omogućava nadnacionalno udruživanje – jer zakon zamjenjuje partikularne moralne narative pojedinih nacija univerzalnim normativnim okvirom.
U tom smislu EU ne “izvozi moral” kao vrijednosni sustav, nego kao infrastrukturu ponašanja: zakon postaje oruđe regulacije globalnih ekonomskih tokova. Zato su pregovori o Brexitu, primjerice, zapravo bili ontološki sukob između dva moralno-pravna svjetonazora: britanskog suverenizma i europske kodifikacije moralnog poretka. Time se može reći da je EU dovršila proces koji su SAD i Kina vodile drugim sredstvima: dok Washington koristi dolar, a Peking lanac opskrbe, Bruxelles koristi zakon. Regulacija postaje moralna sila, a moral – pravna činjenica. To je “moralni kapitalizam” europskog tipa: sustav u kojem zakon nije samo instrument, nego ontološki temelj političke legitimnosti.
Ova tri prigovora ne ruše, nego produbljuju temeljnu tezu eseja. Metafora zida ostaje korisna, ali se reinterpretira: zid nije više granica između Istoka i Zapada, nego između mreže i entiteta, između kapitala i zakona, između morala i moći. Svijet nakon 1989. nije prestao biti strukturiran zidovima, nego ih je transcendirao u apstraktne oblike – pravne, ekonomske i moralne.
Ako je Hladni rat bio svijet ontoloških blokova, onda je današnji svijet svijet mrežnih ontologija. U njima se moć ne nalazi, nego kruži; zidovi ne stoje, nego se premještaju; moral ne oslobađa, nego regulira. Europa, u toj slici, nije samo kontinent između sila, nego laboratorij nove forme moći – moći koja više ne pripada ni vojnom, ni političkom, ni ekonomskom prostoru, nego epistemološkom.
