Rich Oppel, glavni urednik novina Charlotte Observer, bio je nezadovoljan načinom izvještavanja o izborima u SAD-u 1990. godine, pa je dvije godine nakon toga odlučio da pokuša sa drugačijim pristupom. Naime, napravljena je anketa sa uzorkom od 1000 ljudi, kojom je provjereno o kojim problemima građani najviše žele da budu informisani u toku izbora, tj. šta je ono što ih najviše zabrinjava.
Izdvojeno je šest glavnih tema: ekonomija, kriminal, zdravstvo, obrazovanje, briga za okoliš i osjećaj da strukture podrške i sistema vrijednosti u porodici i zajednici slabe. Jedan dio anketiranih zadržan je kako bi sa novinarima radili na dodatnim pitanjima za kandidate. Na ovaj način radnici Charlotte Observera htjeli su biti sigurni da će pisati o temama koje su značajne za javni interes, dok su pokušali da izbjegnu standardne marketinške priče o brojčanoj popularnosti kandidata i sl.
Praveći drugačiji pristup profesionalnom izvještavanju, urednici Charlotte Observera su otvorili put jednoj novoj vrsti novinarstva gdje građani sami biraju o čemu će biti izvještavani. Vremenom, ovaj model je transformisan u novinarstvo u kojem građani sami učestvuju u kreiranju i distribuciji vijesti i početkom 21. vijeka on će dobiti i zvanično ime – građansko novinarstvo (citizen journalism).
Građansko novinarstvo predstavlja plasiranje informacija od strane ljudi koji nisu profesionalni novinari. Oni se ne bave ovakvom vrstom amaterskog novinarstva zato što im je to posao, već zato što na taj način žele na naprave promjenu u društvu. Građansko novinarstvo predstavlja osnovu demokratije koja podstiče građane da aktivno učestvuju u socijalnim procesima i društvenim pitanjima.
Kada posmatramo masovne medije, oni su danas većinom u privatnom vlasništvu i njihov glavni vodič je profit. Sa jedne strane, mediji se finansiraju kroz marketing, pa se dešava da oglašivači kao i neki drugi faktori velikim dijelom utiču na uređivačku politiku. Sa druge, mediji imaju veliki uticaj na mišljenje građana, koji se manifestuje kroz mogućnost da građanima ne govore šta da misle, već o čemu da misle. Ovo se čini samim izborom tema koje će predstavljati i veličinom prostora koji će se tim temama posvetiti. Isto tako, postoji privid raznolikosti medijskih sadržaja, to u suštini nije tako. Kao primjer možemo uzeti 1990. godinu kada su dvadeset tri korporacije posjedovale gotovo sve i jedan od 25 000 medija u Americi. Danas, nakon skoro 20 godina, broj tih korporacija je mnogo manji. Sve ovo vodilo je do jedne vrste krize u javnom komunicitanju.
Razvoj tehnologije je u mnogo čemu promijenio masovne medije. Ovo se prvenstveno odnosi na pojavu i razvoj interneta, koji je najprije učinio da popularnost ostalih medija opadne, a zatim i podstakao te medije da se mijenjaju i prilagođavaju svoje sadržaje. Tako danas većina novinskih kuća imaj web stranice na kojima ste u mogućnosti da besplatno pročitate neke od sadržaja iz štampanog izdanja ili da se pretplatite na elektronska izdanja i u cjelosti dođete do sadržaja novina. Razvojem interneta novinama je omogućeno da prošire načine prezentovanja svojih sadržaja, tako da sada mogu da na jednom mjestu objavljuju tekst, fotografije, video snimke, kao i da smjesta dobijaju povratne informacije od čitalaca i sl.
Kao što je internet proširio mogućnosti prethodnih medija, tako je i običnim ljudima omogućio da izražavaju svoje mišljenje, a da to mišljenje dođe do miliona ljudi širom svijeta. Važan iskorak u ovome desio se krajem devedesetih godina kada je započela masovna popularnost blogova. Blog (varijacija izraza web log) je tip web stranice koji omogućava korisnicima da pišu o različitim temama, od intimnih dnevnika do političkih komentara. Danas je blog kategorija koju većina novina ima na svojim web stranicama.
U julu ove godine YouTube je otvorio poseban kanal pod nazivom YouTube Reporter’s centre, gdje su građani u mogućnosti da pogledaju veliki broj video tutorijala u kojima im neki od vodećih stručnjaka u oblasti novinarstva objašnjavaju kako da se i sami bave amaterskim novinarstvom, tj. građanskim novinarstvom. Pokriven je veliki broj tema od nalaženja ideje za priču, tehničke realizacije, prezentovanja priče i sl. Zatim je u novembru otvoren YouTube Direct, kanal gdje medijske kuće mogu da preuzmu ili naruče neke od amaterskih novinarskih radova, u koji su se uključile neke velike medijske kuće poput The San Francisco Chronicle, NPR, The Huffington Post i Politico.
Na posljednjem World Blog Expo, održanom u septembru ove godine, napravljen je prvi trening o građanskom novinarstvu za koji je vladalo veliko interesovanje. Činjenica je da su ljudi u sve većoj mogućnosti da aktivno učestvuju u komentarisanju aktuelnih društvenih događaja. Iako se čini da novinari na ovaj način gube svoje mjesto, oni su zapravo došli u poziciju da poboljšaju kvalitet svog rada, zahvaljujući ovoj novoj vrsti konkurencije.
Građansko novinarstvo, u trenutku kada se pojavilo, izazvalo je mnoge kontroverze u smislu da li predstavlja dobru stvar ili ne. Kritikovano je od strane profesionalnih novinara da mu nedostaje kvalitet, da novinari amateri nisu u stanju da razdvoje bitne činjenice od nebitnih, da je amatersko novinarstvo suviše lično, itd. Međutim, skoro sve velike medijske kuće su pružile priliku čitaocima da bar učestvuju u kreiranju novih sadržaja. Tako su sada građani u mogućnosti da, najviše putem interneta, šalju lične video, foto i tekstualne uratke i budu u mogućnosti da se oni objave u nekom mediju. Na ovaj način ti mediji su u mogućnosti da dođu do nove publike i aktiviraju onu već postojeću.
Građani nezadovoljni izvještavanjem medija, za koje smatraju da često i ne pišu o zaista bitnim društvenim pitanjima, sada su u mogućnosti da sami ponude svoje viđenje o određenim temama. Oni u svakodnevnom životu koriste veliki broj tehnoloških pomagala kao što su mobilni telefoni, kamere, foto aparati i sl. koji im daju mogućnost da snime interesantan materijal ako se nađu u pravo vrijeme na pravom mjestu. Ovo je jedna od njihovih najvećih prednosti u odnosu na profesionalne novinare.
Kada su se u julu 2005. godine desili teroristički napadi na London, veliki broj plasiranih vijesti bio je napravljen od snimaka ljudi koji su se zadesili na licu mjesta u trenutku napada. Tako su umjesto sterilnih snimaka nakon napada ljudi bili u prilici da doista vide kako je sve to izgledalo. Jedna od fotografija snimljenih taj dan dobila je 2006. godine i prvu nagradu za građansko novinarstvo. Isti je slučaj i sa mnogim drugim primjerima, gdje građani o određenim događajima vrlo brzo izvještavaju putem socijalnih servisa (blog, twitter, forumi i sl.) zato što im je najbitnije da svojim čitaocima ponude sadržaj, a ne sadržaj upakovan u odgovarajuću formu.
Naravno, novinari su se pojavom građanskog novinarstva osjećali oštećenim, jer su smatrali da im ljudi koji nisu dovoljno obrazovani kradu posao. Međutim, građansko novinarstvo bi u suštini trebalo da funkcioniše u saradnji sa profesionalnim. Profesionalni novinari su ti koji su u mogućnosti da naprave potrebnu selekciju, jer najveći broj informacija koje građani plasiraju ostane nezapažen ako im se ne posveti određen prostor. Sa druge strane, građansko novinarstvo ima prednosti u smislu da se njime bave ljudi koji nisu ograničeni profesijom i koji, na kraju, nisu obavezni da tako nešto rade u kontinuitetu, pa samim tim imaju drugačiji, svježiji pristup informacijama. Najveći primjer ovakvog djelovanja je servis Wikipedia, u potpunosti uređivan od strane građana, koji predstavlja jednu od najvećih web enciklopedija. Isto tako, građansko novinarstvo teži da se suprotstavi mainstream medijima i kao takvo najviše je pogodno za manje društvene zajednice.
U savremenom društvu uloga i rad medija u mnogo čemu se mijenjaju. Iako je građansko novinarstvo u pojedinim slučajevima odbacivano kao nepotrebno i suviše amatersko, velike medijske kuće nisu imale izbora nego da ga podržavaju. Ovo je učinjeno prvenstveno povećavanjem interakcije na njihovim web sajtovima, mogućnošću kreiranja blogova, ostavljanja komentara, video i foto materijala i sl.
Situacija u Bosni i Hercegovini, kada su medijske slobode u pitanju daleko je od sjajne. Veliki broj medija je u vlasništvu koje je privrženo vlasti, tako da se informacije filtriraju, a poznate su i tzv. ”crne liste” zbog kojih je određenim osobama zabranjen pristup u nekim od medija.
Građani Bosne i Hercegovine do sada nisu bili posebno zainteresovani za građansko novinarstvo. Prije svega novi mediji nisu još uvijek zaživjeli. Na primjer, godišnji porast korisnika interneta je simboličan, a ne značajan. Pored toga, građani su pasivni i izgleda kao da nemaju želju da utiču na promjene. Neki od glavnih podsticaja za razvijanje građanskog novinarstva su nezadovoljstvo postojećim nivoom izvještavanja kao i opštim stanjem u društvu. Iako građani Bosne i Hercegovine imaju mnogo razloga da budu nezadovoljni i prirodno bi bilo očekivati ovakvu vrstu inicijative, ona još uvijek nije dovoljno razvijena.
Mediji i dalje funkcionišu na tradicionalni način. I dalje masovno komuniciranje u Bosni i Hercegovini nije ni masovno, ni komuniciranje. Interakcija sa publikom se još uvijek ostvaruje kroz pisma čitalaca, SMS ankete, telefonske pozive i sl. Izuzetak se može pronaći u pojedinim primjerima u regionu. Međutim, kako je u pitanju građansko novinarstvo, tako je na građanima da ga i pokrenu. Sa trenutnom pasivnošću ništa se neće napraviti. Novi mediji uz malo ulaganja nude mnogo mogućnosti i njih svako društvo treba da iskoristi na putu ka stabilizaciji. Uz slobodu medija kakva je u BiH, građansko novinarstvo predstavlja jedan od rijetkih izlaza iz situacije u kojoj se nalazimo. Njegov razvoj treba konstantno podsticati, jer se na taj način podstiče i kritičko razmišljanje građana.
Izvor: 6yka
