Dijelovi knjige Slavka Goldsteina ‘Tragika, mitomanija, istina – Jasenovac’ koja uskoro izlazi u izdanju Frakture iz Zaprešića (1): Članovi Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac tvrde da je prvi Jasenovac ustaški logorski kompleks 1941. – 1945.; drugi Jasenovac navodno je poslijeratni logor smrti pod upravom komunističke vlasti; treći Jasenovac navodno je 1948. – 1951. bio logor za pristaše staljinskog Informbiroa. Ali postoji i druga, suštinski dublja i istinitija interpretacija jasenovačke ‘trostrukosti’: genocid nad Romima, genocid nad Židovima i genocid nad Srbima, s dodatkom političkog zločina nad Hrvatima
Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac osnovano je u lipnju 2014. godine i, nakon dvije odbijenice i dvije žalbe, rješenjem Gradskog ureda za opću upravu Grada Zagreba u travnju 2015. upisano je u Registar udruga Republike Hrvatske. Time je Društvo steklo zakonsko pravo za djelovanje po svojem statutu koji je sastavni dio registracije. Gotovo istovremeno, objavljena je i prva knjiga u izdanju Društva ‘Jasenovački logori – istraživanja’. Na 268 stranica knjiga obuhvaća tri ranija rada članova Društva, donekle prilagođena za objavljivanje u ovoj prilici: ‘Tri jasenovačka logora’ Vladimira Horvata, ‘Sabirni i radni logor Jasenovac’ Igora Vukića i ‘Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima’ Stipe Pilića i Blanke Matković, popraćeno ilustrativnom građom, predgovorom nakladnika, podacima o autorima, popisom izvora i kazalom imena. U organizaciji Društva autori marljivo obilaze hrvatske gradove, na javnim tribinama prezentiraju svoju knjigu i propagiraju njene stavove. Prema njihovim tvrdnjama, Jasenovac 1941. – 1945. nije bio logor smrti u kojem su ustaše masovno ubijali Rome, Židove i Srbe po genocidnim kriterijima i Hrvate po političkim kriterijima. Navodno je bio samo običan sabirni, kažnjenički i radni logor u kojem se rijetka pojedinačna ubijanja broje tek na desetke ili stotine, a nikako na bezbrojne tisuće muškaraca, žena i djece nestalih u masovnim likvidacijama. Ne znam jesu li autori svjesni koliko takvim negiranjem žrtava duboko diraju u pijetetske osjećaje nas, direktnih potomaka jasenovačkih stradalnika i stotine tisuća pripadnika naših bližih i širih obitelji razasutih po Hrvatskoj, Bosni, Srbiji, Europi, Izraelu, Americi, po cijelome svijetu.
U nastupima po Hrvatskoj, autori knjige objašnjavaju sintagmu ‘trostruki Jasenovac’ u imenu svoga Društva: prvi Jasenovac je ustaški logorski kompleks 1941. – 1945.; drugi Jasenovac navodno je poslijeratni logor smrti pod upravom komunističke vlasti na prostoru bivšeg ustaškog logora; treći Jasenovac navodno je 1948. – 1951. bio logor za političke protivnike tadašnjeg jugoslavenskog režima, pristaše staljinskog Informbiroa. Ali postoji i druga, suštinski dublja i istinitija interpretacija jasenovačke ‘trostrukosti’: genocid nad Romima, genocid nad Židovima i genocid nad Srbima, s dodatkom političkog zločina nad Hrvatima.
U prvome od tri teksta u knjizi pod naslovom ‘Tri jasenovačka logora’ Vladimir Horvat objašnjava navodnu jasenovačku ‘trostrukost’ koja je istaknuta u imenu njihova Društva i u naslovu njegova teksta. Za razliku od članaka ostalo troje autora, Horvatov se tekst donekle ističe površnošću, golim tvrdnjama bez argumentacije i grubim pogreškama u navođenju izvora. Već na svojim uvodnim stranicama Horvat citira navodno saslušanje ustaškog ministra Mladena Lorkovića od 26. 1. 1946. pred organima Narodne Republike Hrvatske kojeg saslušanja nikad nije bilo. Mladen Lorković ubijen je godinu dana ranije, od ustaške ruke, u travnju 1945. zbog sudjelovanja u pokušaju rušenja Pavelićeve vlasti, pa ne znam odakle Horvatu besmisleni podatak da je Lorković 1946. stigao pred Vrhovni sud NRH. I ne znam kako su urednici mogli propustiti takvu glupost u prvom, a zatim i u drugom izdanju njihove knjige.
Za Vladimira Horvata općenito se može reći da je u ratnom stanju s podacima o jasenovačkim logorima. On sasvim krivo datira početak rada glavnog Logora III Ciglana (po Horvatu 23. kolovoz, a zapravo studeni 1941.). Horvatov tekst pun je nevjerojatnih nebuloza, poput tvrdnji da se ‘obično kao glavne žrtve (Jasenovca) nabrajaju Srbi, Židovi i drugi, ali neke povijesne činjenice upućuju na zaključak da su to većinom bili Hrvati’ ili da je poslijeratni ‘partizanski logor… imao znatno veći broj žrtava od ustaškog (logora)’. Za raspravu o takvim apsurdima Horvat bi morao iznijeti bar nekoliko provjerenih imena i prezimena žrtava ubijenih u poslijeratnom jasenovačkom logoru, ali niti nakon dvadeset godina bavljenja tom temom ni Vladimir Horvat ni njegovi istomišljenici nisu pronašli ni jedno jedino takvo ime; nasuprot poimeničnom popisu od 83.145 žrtava ustaškog logora Jasenovac l941. – l945. godine za koji ni Horvat ni njegovi istomišljenici ne mogu tvrditi da je sve samo laž. Nijedna obitelj nikad se nije javila s informacijom da je netko od njenih bližnjih nestao u tom navodnom poslijeratnom jasenovačkom konclogoru i to je zapravo dovoljan dokaz da takvog poslijeratnog logora smrti u Jasenovcu nije ni bilo. Za Vladimira Horvata karakteristično je da bez ikakvog podatka, čak i bez indicija, ipak izmišlja dalekosežne zaključke. Nakon nekih iskaza o Staroj Gradiški on olako tvrdi: ‘Iz svega navedenoga posve je jasno (sic!) da je svih pet ustaških logora postalo partizanski logorski kompleks ili pravilnije sklop partizanskih logora Jasenovac.’ O tom jasenovačkom poraću Stipo Pilić i Blanka Matković, autori trećeg dijela knjige ‘Jasenovački logori – istraživanja’, ipak pišu ozbiljnije i u pomanjkanju dokaza navode bar neke možebitne indicije, pa ću se radije baviti njihovim tekstom i ostaviti Horvata s njegovim maštarijama.
Nepostojanje bilo kakvih dokaza za nedokazive tvrdnje Horvat objašnjava rečenicom da ‘nepobitni pisani dokazi o tome nisu objavljeni, nego se vjerojatno brižno kriju ili su čak uništeni’. Prema jednoj savjesno rađenoj bibliografiji o ustaškom logoru Jasenovac do 2000. godine objavljeno je 1.106 knjiga, 1.482 memoarska zapisa i studijska članka, 108 zbirki dokumenata, a u posljednjih 15 godina ta je obilna građa dodatno obogaćena. Sve je to potkrijepljeno desecima tisuća dokumenata koji se odnose na Jasenovac, a pohranjeni su u središnjim arhivima država koje su nastale na području bivše Jugoslavije i u pedesetak lokalnih arhiva. Među njima je i velik broj dokumenata ustaške provenijencije koji također jasno govore o smrtonosnom karakteru jasenovačkih logora l941. – l945. godine. Ako Vladimir Horvat sumnja čak i u tu ustašku dokumentaciju, preporučam mu da se raspita o njemačkoj dokumentaciji, s kojom sigurno nitko nije mogao manipulirati. Već od prvih tjedana NDH 1941. njemački obavještajci izvještavaju o krvavim ustaškim zločinima nad Srbima, a kasnije i o Jasenovcu i drugim logorima, s upozorenjima da to stvara nemire u cijelom području i može bitno štetiti njemačkim ratnim naporima.
Dokumenti lokalnih arhiva na području bivše Jugoslavije evidentirani su i u središnjim republičkim arhivima i s fotokopijama često su izmjenjivani radi proširenja dostupnosti, pa je sasvim nemoguće da je u toj isprepletenoj mreži netko mogao ‘brižno sakriti’ ili čak ‘uništiti’ kompletnu dokumentaciju o jednoj fazi jasenovačkih logora ne ostavivši za sobom nikakvog traga, kao što nam to sugerira Vladimir Horvat. Posebno zamjeram Horvatu što se u toj svojoj konstrukciji o nestajanju jasenovačkih dokumenata oslonio na jedan citat krajnje nepouzdane Ljubice Štefan i optužio Muzej Holokausta u Washingtonu za sudjelovanje u skrivanju i pljački dokumentacije. A istina je upravo suprotna: nakon što je tijekom ‘Oluje’ ljeta 1995. dio muzejskih eksponata i dokumenata iz Jasenovca odnesen u Republiku Srpsku, pa dijelom poslan i u Washington, Muzej Holokausta u sporazumu s hrvatskom vladom pobrinuo se da se sva ta građa iz Banjaluke i Washingtona 2001. vrati u Jasenovac, gdje je komisijski stručno pregledana s konstatacijom da ništa bitnog ne nedostaje. Predstavnici hrvatske vlade uredno su zahvalili posrednicima Muzeja Holokausta i nije baš jasno zašto to 15 godina kasnije Vladimir Horvat prešućuje i vjeruje klevetama Ljubice Štefan.
Baveći se ratnim žrtvama samoga mjesta Jasenovac, Vladimir Horvat poziva se na inače vrlo pouzdanu knjigu Alojza Buljana i Franje Horvata ‘Žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća na području bivšeg kotara/općine Novska (Grad Novska, općine Jasenovac i Lipovljani, Grad Kutina – dio i Grad Sisak – dio)’. Iz nje citira samo listu ‘Žrtve komunizma i antifašizma’ u kojoj je 146 imena i prezimena s najvažnijim podacima o svakome od njih, a ispušta listu ‘Žrtve fašizma’ s jednako precizno nabrojenih 336 imena i prezimena Jasenovčana, dijelom stradalih nedaleko svojih domova u samom jasenovačkom logoru. Istim sistemom jednostrane selekcije služi se i Igor Vukić, autor središnjeg dijela knjige ‘Jasenovački logori – istraživanja’. (…)
Dok piše o radnim službama i drugim benignijim aspektima Jasenovca, Igor Vukić zasniva svoje tekstove na autentičnim dokumentima, a slabost im je što su jednostrani i skrivaju punu istinu. Međutim, kad Vukić pokušava negirati jasenovački genocid, on više nema argumenata ni za poluistinu i propada u laž. Pri kraju svog teksta Vukić piše: ‘Bivši logoraši govore o manjoj živopisnoj skupini od nekoliko stotina Roma koji su se u logoru našli u rano ljeto 1942. godine… Bivši logoraši ni prije ni kasnije ne govore o većim skupinama Roma u logoru’ – a Vukić mora znati da je to laž. U bibliografiji knjige ‘Jasenovački logori – istraživanja’ obuhvaćeno je i djelo prvog memoariste Đorđa Miliše, a u njoj je i poglavlje ‘Cigani’, potresni opis brutalnog genocida nad tisućama Roma u Jasenovcu. O genocidu nad Romima pisao je i drugi jasenovački memoarist Milko Riffer, a o tome iscrpno govore i mnogi prikupljeni dokumenti u kapitalnim knjigama Antuna Miletića, naznake u ‘Sećanjima Jevreja’, dokumentirani opisi u knjigama Narcise Lengel-Krizman, Ive Goldsteina, Nataše Mataušić, Radovana Trivunčića i drugih autora, kojih su djela većinom navedena i u bibliografijama i citatima knjige ‘Jasenovački logori – istraživanja’, pa ih je Igor Vukić kao glavni autor te knjige svakako morao čitati. Kako se nakon svih tih tekstova mogao upustiti u bezočno negiranje masovnog ustaškog zločina nad Romima?
Najneposrednije je o stradanju Roma svjedočio logoraš dr. Mladen Iveković: ‘Gledao sam rijeke Cigana, njihove žene i djecu, kako su se svakog dana slijevale u Jasenovac… Kako su neopisivo jezovite scene opraštanja Cigana od njihovih žena i djece. To je tako užasno, elementarno i upravo životinjski ljudsko, da mora potresti i za čitav život ostaviti tragove u svakom čovjeku. Ciganska djeca, kovrčavih glava i krupnih crnih očiju, tako su draga i topla. Njihove su se ručice tako grčevito držale svojih majki i očeva, njihov lelek prodirao je do kostiju. Ubijalo se dnevno na vagone takve Cigančadi. Zašto? Nitko nije znao – zato što su skitnice, zato što su Cigani?’
Prema naredbama Ustaške nadzorne službe i Ravnateljstva za javni red i sigurnost NDH od 19. svibnja 1942. ustaše, oružnici i domobrani do kraja su srpnja 1942. ‘očistili’ Hrvatsku i Bosnu od Roma. Pokupili su ih iz njihovih naselja i dopremili u Jasenovac. U Logoru III/C odvojili su muškarce od žena i djece, dijelom ih odmah odvodili na stratište u Gradinu i poubijali, a dijelom prebacili preko Save u srpsko selo Uštica, iz kojeg su 8. svibnja iseljeni svi stanovnici. Oko 250 Uštičana je ubijeno, najviše u Jasenovcu i Staroj Gradiški, a selo je pretvoreno u dodatni logor jasenovačkog kompleksa. U narednim tjednima i ljetnim mjesecima Romi su gotovo svake noći u grupama odvođeni iz Uštica i ubijani na Gradini i skoro nijedan od onih koji su 1942. dopremljeni u Jasenovac nije preživio. Genocid je nad njima bio totalan. Prikupljanje podataka o stradalim Romima išlo je vrlo teško, pa je do 2003. povjesničarka hrvatskih Roma Narcisa Lengel-Krizman napravila popis od 8.750 imena, prezimena i drugih podataka o ubijenim Romima iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine u Jasenovcu. U narednim godinama istraživači u Spomen-području Jasenovac obratili su posebnu pozornost istraživanju romskih žrtava, pa su danas, 2016. godine, u jasenovačkom popisu žrtava zabilježene 16.173 romske žrtve s područja cijele NDH, od toga broja 5.688 muškaraca, 4.877 žena i 5.608 djece ispod 14 godina starosti. Nehumano je prešućivati taj genocid, kao što to čini Igor Vukić.
(Nastavlja se)
Knjigu naručite u pretplati do 24.3.2016. po povlaštenoj cijeni od 99 kuna (redovna cijena je 129 kuna). Poštarina je besplatna. Ponuda vrijedi za područje Republike Hrvatske, a moguće ju je naručiti telefonom na 01/335 78 63 ili mailom na prodaja@fraktura.hr.
portalnovosti
Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac osnovano je u lipnju 2014. godine i, nakon dvije odbijenice i dvije žalbe, rješenjem Gradskog ureda za opću upravu Grada Zagreba u travnju 2015. upisano je u Registar udruga Republike Hrvatske. Time je Društvo steklo zakonsko pravo za djelovanje po svojem statutu koji je sastavni dio registracije. Gotovo istovremeno, objavljena je i prva knjiga u izdanju Društva ‘Jasenovački logori – istraživanja’. Na 268 stranica knjiga obuhvaća tri ranija rada članova Društva, donekle prilagođena za objavljivanje u ovoj prilici: ‘Tri jasenovačka logora’ Vladimira Horvata, ‘Sabirni i radni logor Jasenovac’ Igora Vukića i ‘Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima’ Stipe Pilića i Blanke Matković, popraćeno ilustrativnom građom, predgovorom nakladnika, podacima o autorima, popisom izvora i kazalom imena. U organizaciji Društva autori marljivo obilaze hrvatske gradove, na javnim tribinama prezentiraju svoju knjigu i propagiraju njene stavove. Prema njihovim tvrdnjama, Jasenovac 1941. – 1945. nije bio logor smrti u kojem su ustaše masovno ubijali Rome, Židove i Srbe po genocidnim kriterijima i Hrvate po političkim kriterijima. Navodno je bio samo običan sabirni, kažnjenički i radni logor u kojem se rijetka pojedinačna ubijanja broje tek na desetke ili stotine, a nikako na bezbrojne tisuće muškaraca, žena i djece nestalih u masovnim likvidacijama. Ne znam jesu li autori svjesni koliko takvim negiranjem žrtava duboko diraju u pijetetske osjećaje nas, direktnih potomaka jasenovačkih stradalnika i stotine tisuća pripadnika naših bližih i širih obitelji razasutih po Hrvatskoj, Bosni, Srbiji, Europi, Izraelu, Americi, po cijelome svijetu.
U nastupima po Hrvatskoj, autori knjige objašnjavaju sintagmu ‘trostruki Jasenovac’ u imenu svoga Društva: prvi Jasenovac je ustaški logorski kompleks 1941. – 1945.; drugi Jasenovac navodno je poslijeratni logor smrti pod upravom komunističke vlasti na prostoru bivšeg ustaškog logora; treći Jasenovac navodno je 1948. – 1951. bio logor za političke protivnike tadašnjeg jugoslavenskog režima, pristaše staljinskog Informbiroa. Ali postoji i druga, suštinski dublja i istinitija interpretacija jasenovačke ‘trostrukosti’: genocid nad Romima, genocid nad Židovima i genocid nad Srbima, s dodatkom političkog zločina nad Hrvatima.
Tvrdnje bez argumenata
U prvome od tri teksta u knjizi pod naslovom ‘Tri jasenovačka logora’ Vladimir Horvat objašnjava navodnu jasenovačku ‘trostrukost’ koja je istaknuta u imenu njihova Društva i u naslovu njegova teksta. Za razliku od članaka ostalo troje autora, Horvatov se tekst donekle ističe površnošću, golim tvrdnjama bez argumentacije i grubim pogreškama u navođenju izvora. Već na svojim uvodnim stranicama Horvat citira navodno saslušanje ustaškog ministra Mladena Lorkovića od 26. 1. 1946. pred organima Narodne Republike Hrvatske kojeg saslušanja nikad nije bilo. Mladen Lorković ubijen je godinu dana ranije, od ustaške ruke, u travnju 1945. zbog sudjelovanja u pokušaju rušenja Pavelićeve vlasti, pa ne znam odakle Horvatu besmisleni podatak da je Lorković 1946. stigao pred Vrhovni sud NRH. I ne znam kako su urednici mogli propustiti takvu glupost u prvom, a zatim i u drugom izdanju njihove knjige.
Za Vladimira Horvata općenito se može reći da je u ratnom stanju s podacima o jasenovačkim logorima. On sasvim krivo datira početak rada glavnog Logora III Ciglana (po Horvatu 23. kolovoz, a zapravo studeni 1941.). Horvatov tekst pun je nevjerojatnih nebuloza, poput tvrdnji da se ‘obično kao glavne žrtve (Jasenovca) nabrajaju Srbi, Židovi i drugi, ali neke povijesne činjenice upućuju na zaključak da su to većinom bili Hrvati’ ili da je poslijeratni ‘partizanski logor… imao znatno veći broj žrtava od ustaškog (logora)’. Za raspravu o takvim apsurdima Horvat bi morao iznijeti bar nekoliko provjerenih imena i prezimena žrtava ubijenih u poslijeratnom jasenovačkom logoru, ali niti nakon dvadeset godina bavljenja tom temom ni Vladimir Horvat ni njegovi istomišljenici nisu pronašli ni jedno jedino takvo ime; nasuprot poimeničnom popisu od 83.145 žrtava ustaškog logora Jasenovac l941. – l945. godine za koji ni Horvat ni njegovi istomišljenici ne mogu tvrditi da je sve samo laž. Nijedna obitelj nikad se nije javila s informacijom da je netko od njenih bližnjih nestao u tom navodnom poslijeratnom jasenovačkom konclogoru i to je zapravo dovoljan dokaz da takvog poslijeratnog logora smrti u Jasenovcu nije ni bilo. Za Vladimira Horvata karakteristično je da bez ikakvog podatka, čak i bez indicija, ipak izmišlja dalekosežne zaključke. Nakon nekih iskaza o Staroj Gradiški on olako tvrdi: ‘Iz svega navedenoga posve je jasno (sic!) da je svih pet ustaških logora postalo partizanski logorski kompleks ili pravilnije sklop partizanskih logora Jasenovac.’ O tom jasenovačkom poraću Stipo Pilić i Blanka Matković, autori trećeg dijela knjige ‘Jasenovački logori – istraživanja’, ipak pišu ozbiljnije i u pomanjkanju dokaza navode bar neke možebitne indicije, pa ću se radije baviti njihovim tekstom i ostaviti Horvata s njegovim maštarijama.
Prema naredbama Ustaške nadzorne službe i Ravnateljstva za javni red i sigurnost NDH od 19. svibnja 1942. ustaše, oružnici i domobrani do kraja su srpnja 1942. ‘očistili’ Hrvatsku i Bosnu od Roma. Pokupili su ih iz njihovih naselja i dopremili u Jasenovac
Nepostojanje bilo kakvih dokaza za nedokazive tvrdnje Horvat objašnjava rečenicom da ‘nepobitni pisani dokazi o tome nisu objavljeni, nego se vjerojatno brižno kriju ili su čak uništeni’. Prema jednoj savjesno rađenoj bibliografiji o ustaškom logoru Jasenovac do 2000. godine objavljeno je 1.106 knjiga, 1.482 memoarska zapisa i studijska članka, 108 zbirki dokumenata, a u posljednjih 15 godina ta je obilna građa dodatno obogaćena. Sve je to potkrijepljeno desecima tisuća dokumenata koji se odnose na Jasenovac, a pohranjeni su u središnjim arhivima država koje su nastale na području bivše Jugoslavije i u pedesetak lokalnih arhiva. Među njima je i velik broj dokumenata ustaške provenijencije koji također jasno govore o smrtonosnom karakteru jasenovačkih logora l941. – l945. godine. Ako Vladimir Horvat sumnja čak i u tu ustašku dokumentaciju, preporučam mu da se raspita o njemačkoj dokumentaciji, s kojom sigurno nitko nije mogao manipulirati. Već od prvih tjedana NDH 1941. njemački obavještajci izvještavaju o krvavim ustaškim zločinima nad Srbima, a kasnije i o Jasenovcu i drugim logorima, s upozorenjima da to stvara nemire u cijelom području i može bitno štetiti njemačkim ratnim naporima.
Dokumenti lokalnih arhiva na području bivše Jugoslavije evidentirani su i u središnjim republičkim arhivima i s fotokopijama često su izmjenjivani radi proširenja dostupnosti, pa je sasvim nemoguće da je u toj isprepletenoj mreži netko mogao ‘brižno sakriti’ ili čak ‘uništiti’ kompletnu dokumentaciju o jednoj fazi jasenovačkih logora ne ostavivši za sobom nikakvog traga, kao što nam to sugerira Vladimir Horvat. Posebno zamjeram Horvatu što se u toj svojoj konstrukciji o nestajanju jasenovačkih dokumenata oslonio na jedan citat krajnje nepouzdane Ljubice Štefan i optužio Muzej Holokausta u Washingtonu za sudjelovanje u skrivanju i pljački dokumentacije. A istina je upravo suprotna: nakon što je tijekom ‘Oluje’ ljeta 1995. dio muzejskih eksponata i dokumenata iz Jasenovca odnesen u Republiku Srpsku, pa dijelom poslan i u Washington, Muzej Holokausta u sporazumu s hrvatskom vladom pobrinuo se da se sva ta građa iz Banjaluke i Washingtona 2001. vrati u Jasenovac, gdje je komisijski stručno pregledana s konstatacijom da ništa bitnog ne nedostaje. Predstavnici hrvatske vlade uredno su zahvalili posrednicima Muzeja Holokausta i nije baš jasno zašto to 15 godina kasnije Vladimir Horvat prešućuje i vjeruje klevetama Ljubice Štefan.
Baveći se ratnim žrtvama samoga mjesta Jasenovac, Vladimir Horvat poziva se na inače vrlo pouzdanu knjigu Alojza Buljana i Franje Horvata ‘Žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća na području bivšeg kotara/općine Novska (Grad Novska, općine Jasenovac i Lipovljani, Grad Kutina – dio i Grad Sisak – dio)’. Iz nje citira samo listu ‘Žrtve komunizma i antifašizma’ u kojoj je 146 imena i prezimena s najvažnijim podacima o svakome od njih, a ispušta listu ‘Žrtve fašizma’ s jednako precizno nabrojenih 336 imena i prezimena Jasenovčana, dijelom stradalih nedaleko svojih domova u samom jasenovačkom logoru. Istim sistemom jednostrane selekcije služi se i Igor Vukić, autor središnjeg dijela knjige ‘Jasenovački logori – istraživanja’. (…)
Genocid nad Romima
Dok piše o radnim službama i drugim benignijim aspektima Jasenovca, Igor Vukić zasniva svoje tekstove na autentičnim dokumentima, a slabost im je što su jednostrani i skrivaju punu istinu. Međutim, kad Vukić pokušava negirati jasenovački genocid, on više nema argumenata ni za poluistinu i propada u laž. Pri kraju svog teksta Vukić piše: ‘Bivši logoraši govore o manjoj živopisnoj skupini od nekoliko stotina Roma koji su se u logoru našli u rano ljeto 1942. godine… Bivši logoraši ni prije ni kasnije ne govore o većim skupinama Roma u logoru’ – a Vukić mora znati da je to laž. U bibliografiji knjige ‘Jasenovački logori – istraživanja’ obuhvaćeno je i djelo prvog memoariste Đorđa Miliše, a u njoj je i poglavlje ‘Cigani’, potresni opis brutalnog genocida nad tisućama Roma u Jasenovcu. O genocidu nad Romima pisao je i drugi jasenovački memoarist Milko Riffer, a o tome iscrpno govore i mnogi prikupljeni dokumenti u kapitalnim knjigama Antuna Miletića, naznake u ‘Sećanjima Jevreja’, dokumentirani opisi u knjigama Narcise Lengel-Krizman, Ive Goldsteina, Nataše Mataušić, Radovana Trivunčića i drugih autora, kojih su djela većinom navedena i u bibliografijama i citatima knjige ‘Jasenovački logori – istraživanja’, pa ih je Igor Vukić kao glavni autor te knjige svakako morao čitati. Kako se nakon svih tih tekstova mogao upustiti u bezočno negiranje masovnog ustaškog zločina nad Romima?
Najneposrednije je o stradanju Roma svjedočio logoraš dr. Mladen Iveković: ‘Gledao sam rijeke Cigana, njihove žene i djecu, kako su se svakog dana slijevale u Jasenovac… Kako su neopisivo jezovite scene opraštanja Cigana od njihovih žena i djece. To je tako užasno, elementarno i upravo životinjski ljudsko, da mora potresti i za čitav život ostaviti tragove u svakom čovjeku. Ciganska djeca, kovrčavih glava i krupnih crnih očiju, tako su draga i topla. Njihove su se ručice tako grčevito držale svojih majki i očeva, njihov lelek prodirao je do kostiju. Ubijalo se dnevno na vagone takve Cigančadi. Zašto? Nitko nije znao – zato što su skitnice, zato što su Cigani?’
Prema naredbama Ustaške nadzorne službe i Ravnateljstva za javni red i sigurnost NDH od 19. svibnja 1942. ustaše, oružnici i domobrani do kraja su srpnja 1942. ‘očistili’ Hrvatsku i Bosnu od Roma. Pokupili su ih iz njihovih naselja i dopremili u Jasenovac. U Logoru III/C odvojili su muškarce od žena i djece, dijelom ih odmah odvodili na stratište u Gradinu i poubijali, a dijelom prebacili preko Save u srpsko selo Uštica, iz kojeg su 8. svibnja iseljeni svi stanovnici. Oko 250 Uštičana je ubijeno, najviše u Jasenovcu i Staroj Gradiški, a selo je pretvoreno u dodatni logor jasenovačkog kompleksa. U narednim tjednima i ljetnim mjesecima Romi su gotovo svake noći u grupama odvođeni iz Uštica i ubijani na Gradini i skoro nijedan od onih koji su 1942. dopremljeni u Jasenovac nije preživio. Genocid je nad njima bio totalan. Prikupljanje podataka o stradalim Romima išlo je vrlo teško, pa je do 2003. povjesničarka hrvatskih Roma Narcisa Lengel-Krizman napravila popis od 8.750 imena, prezimena i drugih podataka o ubijenim Romima iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine u Jasenovcu. U narednim godinama istraživači u Spomen-području Jasenovac obratili su posebnu pozornost istraživanju romskih žrtava, pa su danas, 2016. godine, u jasenovačkom popisu žrtava zabilježene 16.173 romske žrtve s područja cijele NDH, od toga broja 5.688 muškaraca, 4.877 žena i 5.608 djece ispod 14 godina starosti. Nehumano je prešućivati taj genocid, kao što to čini Igor Vukić.
(Nastavlja se)
Knjigu naručite u pretplati do 24.3.2016. po povlaštenoj cijeni od 99 kuna (redovna cijena je 129 kuna). Poštarina je besplatna. Ponuda vrijedi za područje Republike Hrvatske, a moguće ju je naručiti telefonom na 01/335 78 63 ili mailom na prodaja@fraktura.hr.
portalnovosti
