Ako se nastave sukobi oko vojnog roka između Vlade i Pantovčaka, Milanović se uvijek može pozvati na Ustav i opstruirati premijera Plenkovića i ministra Anušića.
Prilikom obraćanja javnosti predsjednik Republike, Zoran Milanović, prošli je tjedan problematizirao ponovnu aktivaciju vojnog roka koju od 1. siječnja iduće godine najavljuje HDZ-ov ministar obrane Ivan Anušić.
Pritom je izjavio iduće: “Opće stanje vojske moj je posao, za to odgovaram prema Ustavu. Ne Plenković, još manje Anušić. Vijeće za obranu će se sastati i o tome će se razgovarati. Sazivamo ga – ne Anušić i ja – već Plenković i ja… Ništa od toga ne može bez dogovora.”
Inicijativu predsjednika Milanovića o sazivanju Vijeća za obranu premijer Andrej Plenković je odbio te je kratko odgovorio kako ideju o osam tjedana vojnog roka razvijaju stručnjaci u Ministarstvu obrane te će je, kada bude kompletirana, samo poslati Milanoviću na uvid. “Nije to stvar da bi bilo tko radio nešto jer mu se nešto radi ili kontra neke procedure. Nije realno nekome tko vas naziva nacističkom strankom odazivati se na sastanke”, izjavio je premijer.
Važno pitanje koje se tiče svih građana (u najmanju ruku barem onih koji će morati služiti vojni rok) tako je još jednom iskorišteno za dnevno-političko i predizborno prepucavanje, a javnost je, tek nekoliko mjeseci prije ponovne aktivacije vojnog roka, uskraćena za bitne detalje – pa čak i one tko je taj koji ima zadnju riječ o tome kako će se on provoditi – i hoće li uopće?
“Mrtvo slovo na papiru”
Prema članku 100., stavak jedan, Ustava, predsjednik Republike Vrhovni je zapovjednik oružanih snaga. Međutim, Ustav se dalje ne bavi detaljnije njegovim ovlastima po tom pitanju, izuzev onih da je odgovoran za imenovanje i razrješavanje vojnih zapovjednika i da na temelju odluke Hrvatskog sabora objavljuje rat i zaključuje mir.
U tom pogledu detaljniji je Zakon o obrani pod člankom 7. U njemu se specificira da predsjednik, na prijedlog načelnika glavnog stožera oružanih snaga, i suglasnost ministra obrane, donosi Vojnu strategiju Republike Hrvatske te plan uporabe Oružanih snaga. Još bitnije za ovu temu, prema Zakonu o obrani, predsjednik Republike, na prijedlog Vlade Republike Hrvatske, donosi Odluku o veličini, sastavu i mobilizacijskom razvoju Oružanih snaga.
Da misli kako pod taj stavak spada i vojni rok potvrdio je sam Milanović u veljači ove godine kada je nakon najave odmrzavanja vojnog roka u velikom intervjuu na N1 televiziji za Točku na tjedan izjavio iduće: “Vojni rok će biti mrtvo slovo na papiru ako se prije toga ne konzultiraš s Vrhovnim zapovjednikom oružanih snaga. Odluke o ustroju i mobilizacijskom sastavu potpisujem ja.”
Sabor je za vojni rok ranije tražio suglasnost predsjednika Republike
No, tu je i treći dionik tog procesa. “Prema članku 23. Zakona o obrani, odluku o obvezi služenja vojnog roka donosi Hrvatski sabor i to je njegova samostalna ovlast”, ukazao nam je redoviti profesor na Katedri za ustavno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Đorđe Gardašević. U navedenom zakonu ta odredba je definirana ovako: “Hrvatski sabor može donijeti odluku o obvezi služenja vojnog roka, odnosno civilne službe”.
Zanimljivo je da je ta odredba ubačena u Zakon o obrani izmjenama 2013. godine, baš za vrijeme kada je Milanović kao SDP-ov premijer imao većinu u Saboru, a SDP-ov kandidat, Ivo Josipović, je bio predsjednik Republike. Prije tih izmjena u Zakonu je pisalo samo kako Sabor donosi odluku o nepozivanju novaka na obvezu služenja vojnog roka. Taj je stavak ubačen 2007. godine kako bi vojni rok mogao biti zamrznut iduće godine.
Tu valja istaknuti kako je prilikom donošenja Odluke o nepozivanju novaka na služenje vojnog roka Hrvatski sabor tada priložio i Odluku o davanju prethodne suglasnosti na takvo što, a što je potpisao tadašnji predsjednik Republike Stjepan Mesić – iako nigdje ne postoji odredba prema kojoj se od njega ta suglasnost trebala tražiti.
Izmjenama zakona zaobilaze predsjednika?
Na naše pitanje može li se vojna obaveza aktivirati bez suglasnosti predsjednika Republike, iz Ministarstva obrane odgovorili su nam pomalo nejasno. Kažu kako će Oružane snage Republike Hrvatske i Ministarstvo obrane biti spremni za operativno provođenje temeljnog vojnog osposobljavanja od 1. siječnja 2025. godine na temelju modela kojeg su izradili, ali potom dodaju iduće:
“Da bi se uvelo i započelo s temeljnim vojnim osposobljavanjem, potrebno je o tome prethodno donijeti i provesti političku odluku na razini Vlade RH i Hrvatskog sabora, a u taj proces je uključen i Predsjednik RH”, tvrde iz Ministarstva obrane. Dakle, prema njima, predjsednik će biti uključen, ali nije jasno hoće li mu, na tragu premijerove izjave, plan samo prezentirati ili će on sudjelovati i u odlučivanju.
Uz to, u Zakonu o obrani i dalje stoji da vojni rok traje šest mjeseci, iako ministar Anušić tvrdi da će trajati dva mjeseca, odnosno osam tjedana. To bi značilo da prije ponovne aktivacije te obaveze, Sabor mora izmijeniti i Zakon o obrani u tom dijelu. Da je tomu tako potvrdili su i Faktografu. No, te izmjene ministar obrane bi mogao iskoristiti da dodatno podreže krila Milanoviću po pitanju njegovih ovlasti oko vojske.
“Sad govorim vama, a rekao sam i premijeru – tražit ću izmjene Zakona o obrani jer ovako više ne ide. Odnos između mene i predsjednika i premijera dovodi u pitanje normalno funkcioniranje Oružanih snaga”, izjavio je Anušić. Sam premijer je sve dodatno “zapaprio” izjavom kako je Milanović “sramota koju treba maknuti s Pantovčaka”.
“Ništa bez predsjednika Republike”
U žaru predstojećih izbora za predsjednika Republike, aktualni predsjednik bi na ovo mogao odgovoriti tako da opstruira provođenje vojnog roka nakon što ga Sabor izglasa te da on postane upravo ono što je i Milanović najavio: “mrtvo slovo na papiru”. Realno, ako mu to onemoguće izmjenama zakona Milanović će se uvijek moći pozvati na Ustav koji ga definira kao Vrhovnog zapovjednika oružanih snaga. Članak 5. Zakona o obrani propisuje da Hrvatski sabor ostvaruje građanski nadzor nad oružanim snagama, ali prema Ustavu njima zapovijeda predsjednik Republike.
Tu se postavlja i iduće pitanje: Što ako ročnici dođu u vojarne temeljem plana ministarstva obrane i potrebnih zakonskih izmjena, a onda Milanović (ljut što se njegove prijedloge nije uvažilo ili zbog straha od urušavanja sustava možda nerealnim zahtjevima) naredi zapovjednicima da sve zaustave? Tko će biti taj koji u vojsci neće poslušati direktnu zapovijed Vrhovnog zapovjednika?
Kada smo Ured predsjednika Republike pitali može li se odluka o ponovnom uvođenju vojnog roka donijeti bez suglasnosti predsjednika Republike, glasnogovornik Nikola Jelić, nam je odgovorio poprilično jednostavno – pozivajući se upravo na ono što smo i ranije naveli:
“Ne može. Predsjednik Republike odgovara za obranu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske (Članak 94. Stavak 3 Ustava RH) i vrhovni je zapovjednik oružanih snaga Republike Hrvatske (Članak 100. Stavak 1 Ustava RH).”
Arbitar bi mogao biti Ustavni sud
Iz svega što smo naveli jasno je da i dalje postoje različita tumačenja uloge predsjednika Republike oko vojnog roka. Dođe li onda doista do još veće razine nekomunikacije između glavnih dionika u procesu uvođenja i provođenja vojnog roka lako je moguće da sve skupa završi i pred Ustavnim sudom.
Ako dođe do toga moglo bi se i propitkivati tko je meritorniji za nadzor vojske. Naime, Ministarstvo obrane dio je Vlade koju pak formira mandatar kojeg imenuje Sabor. S druge strane, predsjednik je izravno biran te je u ulozi vrhovnog zapovjednika oružanih snaga zapravo neka vrsta sklopke protiv kratkog spoja u sustavu.
Ništa manje bitna činjenica nije i ta da će o ustavnosti izmjena Zakona o obrani odlučivati novi sastav Ustavnog suda – koji bi trebao biti kompletiran do prosinca. Drugim rijecima, jedan od ključnih faktora ishoda ove priče mogao bi biti tko će biti imenovan u novi sastav Ustavnog suda.
Priziv savjesti
Da sve bude još kompliciranije pobrinuo se i Večernji list koji je u tiskanom izdanju 2. rujna na naslovnici objavio iduće: “Prizivom savjesti neće se moći izbjeći vojni rok”. U nadnaslovu je pisalo “Vladajući žele izbjeći povratak na stari sustav”, a u podnaslovu je to bilo objašnjeno ovako: “Kako Večernji neslužbeno saznaje, razmatraju se razne ideje, ali povratak na staro kada su se mladi služili ovom mogućnosti da bi izbjegli služenje vojnog roka nipošto nije opcija. Temeljito vojno osposobljavanje bit će motivirano različitim povlasticama, dok se civilno služenje više neće moći formalno odrađivati u raznim ustanovama i udrugama, nego će biti konkretno, korisno i svrsishodno”.
No u tom tekstu navedeno nije detaljizirano, već je samo prenesen stav vojnog analitičara Marinka Ogoreca da se prigovor savjesti može “jedino odnositi na odbijanje nošenja oružja i da to ne isključuje dužnost vojnog obveznika da odjene vojnu odoru te pridonese obrani zemlje borbenim aktivnostima”.
Na tekst su reagirali iz Iz inicijative protiv obveznog vojnog roka te istaknuli kako je takvo shvaćanje u suprotnosti s pravom na slobodu savjesti koje jamči Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima.
U slučaju da ranije spomenute izmjene Zakona o obrani možda ipak odu u smjeru koji bi želio Ogorec, a to prenio Večernji list, profesor Gardašević komentira:
“Po meni, čini se da to nije dovoljno: civilno služenje, koje je kod nas i ustavna, ali i kategorija zaštićena Europskom konvencijom za ljudska prava, mora biti puno jače odvojeno od vojne strukture. Ta odvojenost od vojne strukture ocjenjuje se prema više faktora: narav samog posla koji obavljaju vojni obveznici, nadležnost i nadzor (vojnih ili civilnih) tijela, narav pravnih pravila koja se primjenjuje te same pojavnosti vezane uz poslove koji se tako obavljaju (Odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu Teliatnikov protiv Litve, iz 2022. godine). Ovdje treba dodati i to da bi eventualna odstupanja od prava na prigovor savjesti, prema Europskoj konvenciji, bila dopuštena samo u slučaju ‘prijeke društvene potrebe’, na primjer ratnog ili sličnog stanja. No, prema našem je Ustavu prigovor savjesti zaštićen još jače jer se primjena odredaba Ustava o slobodi savjesti ne smije ograničiti ni u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države”, zaključuje Gardašević.
