Zamislimo da su prije stotinjak godina postojali internet i društvene mreže.
Zamislimo onda da su u to vrijeme, prije stotinjak godina - u ono davno vrijeme interneta i društvenih mreža – postojale Republika Hrvatska i nekakav Zakon o sprječavanju govora mržnje. Pa zamislimo onda i uznemireno hrvatsko građanstvo pred dva nasumična primjera iz toga doba.
Prvi je, recimo, status sa Facebooka, u kojemu stanoviti Ante iz Tovarnika u toplini svoje radne sobe iskaljuje svoju slabo prikrivenu, hm, netrpeljivost prema jednom tada važnom hrvatskom piscu. Ante iz Tovarnika naziva ga tako „kočijašem“, „anarhistom“, „kretenom“, „budalom“, „nakaradnim glupanom“ za kojega „nema ludnice“, pa onda još i piscem „blata, mržnje i zlosti“, pjesnikom „kraste“, „smrada“, „roktanja, pljuckanja i lizanja“, „gorostasnim bludnikom“ i „sterilnim rasplodnikom“ „plodnim poput kunića“, a njegovo djelo lakonski označava „mesopusnom lakrdijom“, „mistifikatorskom budalaštinom“ i „megalomanskom glupošću“ upravo „idiotske poetike“ i „kretenske retorike“.
Drugi je, na primjer, nekakav članak iz novina – ili, još bolje, govor u Saboru - u kojemu stanoviti Ante iz jedne državotvorne hrvatske stranke javno iskaljuje svoju slabo prikrivenu, hm, netrpeljivost prema jednoj tada važnoj hrvatskoj manjini. „Istina je svakako da se ljudi, pa bili to i Židovi, ne smiju proganjati, a kamo li ubijati. Mi nismo antisemiti, mi nismo za borbu i boj proti Židovima. Mi u toj stvari mislimo ovako: radimo osobito ono što su do sada Židovi radili — a to je osobito trgovina, novčarstvo i tako redom - samo bez Židova!“
Nagradno je pitanje: što je ovdje govor mržnje?
Vi ste, podsjećam, tek uznemireni građanin, ili uznemireni saborski zastupnik, ili ministar kulture, koji prije stotinjak godina luta internetskim portalima, društvenim mrežama i daljinskim upravljačem televizora. Vaš sud – u tradicionalnoj hrvatskoj maniri - ne bi trebao biti opterećen budućnošću. U njoj će se, najzad, sasvim udobno namjestiti i Ante iz Tovarnika i Ante iz Martinske Vesi.
Prvi Ante, recimo – onaj što brutalno vrijeđa našega važnog pisca - pravim je imenom Antun, pače Gustav, prezimenom Matoš, a „nicknameom“ Gustl, dok je onaj njegov „kreten“, „budala“ i „glupan“ - „pjesnik kraste i „smrada“, „idiotske poetike“ i „kretenske retorike“ - sâm budući otac hrvatske avangarde Janko Polić Kamov. To tek za slučaj da pomislite kako su uvrede i psovke u javni govor uvele društvene mreže: Matoš je i Tina Ujevića krstio Huljević ili Ušević, nazivajući ga parazitom, nametnikom, špiclom, cinkarošom, džebrakom i lucprdom.
Kao i lucprda Ujević i kreten Kamov, i Matoš se u jučerašnjoj budućnosti uglavio u panteon hrvatske kulture: u zabavnom historijskom obratu, njegovim će se imenom stotinjak godina kasnije nazivati nagrada Matice Hrvatske za književnu kritiku.
Drugi pak Ante – onaj što sanja tolerantnu Hrvatsku, „samo bez Židova“ – nije, međutim, i onaj kojega iz građanske udobnosti naknadne pameti predmnijevate, pa namah i „prezime mu znate“. I ovome Anti pravo je ime Antun, ali i njemu „prezime znate“ - časno i pošteno Radić. To tek za slučaj da pomislite kako su antisemitsku retoriku u javni govor uveli pravaši i ustaše. Antun, stariji brat Stjepana Radića, suosnivač i saborski zastupnik Hrvatske pučke seljačke stranke, svoju je osebujnu tezu o snošljivoj Juden-frei Hrvatskoj iznio upravo žestoko polemizirajući s frankovskim ustaškim radikalima, koji bi „u boj proti Židovom“, umjesto, eto, da rade isto što i oni. „Samo bez Židova.“ Tu zanimljivu platformu, uostalom, osmislio je njegov mlađi i mnogo poznatiji brat Stjepan, onih dana kad jer Matoša vrijeđao Kamova: „Mjesto nedostojne borbe protiv Židova treba najustrajniji rad bez Židova“, pisao je Stjepan Radić, objašnjavajući u antisemitskom pamfletu „Židovstvo kao negativni element kulture“ kako „Židovi nisu antimoralni, već bezmoralni“.
Kao i brat mu Stjepan, i Antun Radić se u jučerašnjoj budućnosti uglavio u panteon hrvatske političke historije: u zabavnom historijskom obratu, njegovim će se imenom stotinjak godina kasnije nazvati hrvatsko državno odlikovanje za osobite zasluge za prosvjetu.
Mi to, međutim, ne znamo. Nama, tada, prije stotinjak godina, Gustl je tek besprizorni psovač kojemu nije mjesto ni na Facebooku, a kamoli u književnim časopisima, a Antun Radić ugledni znanstvenik, uvaženi zastupnik i čestiti hrvatski muž. Pa čitamo jedan Matošev psovački, uličarski status iz časopisa, i jedan građanski pristojan Radićev odgovor na rigidni antisemitizam hrvatskih nacionalista.
Ima li uopće sumnje što bi tada - da je u to vrijeme bilo interneta, društvenih mreža i Republike Hrvatske - bio govor mržnje?
Nama, tada, prije stotinjak godina, skandal je, uostalom, bio svaki put kad bi pomahnitali Matoš izvrijeđao, štajaznam, kanoniziranog Ksavera Šandora Gjalskog, ali ne i kad bi u nekom Ksaverovom romanu – sasvim u skladu s vremenom u kojemu su braća Radić bili borci protiv antisemitizma - lik kakvog obavezno lihvarskog i obavezno ružnog Židova nosio „na licu, a još više oko usta i na nosu, takozvani biljeg Kainov“.
Štoviše, mrzovoljnoj prznici Matošu to je vjerojatno bila jedina plastična i uvjerljiva epizoda u cjelokupnom Ksaverovu opusu, kojega u to vrijeme čitao kao nepodnošljivo plitkog, površnog i plošnog. „Glavna su obilježja Hebrejaca plemenska ekskluzivnost i materijalizam, koji se ne ustručava pred lihvarstvom i svodništvom“, tih je godina pisao i sam A Ge Matoš. „Značajno je da su sva bludništva kod nas u njihovim rukama. Jehova se pretvorio u žuti cekin i mjenicu koju ti duguje pošteni 'goj' naivni Arijac. Zato je Hebrejac liberal, jer pod liberalnim vladama najlakše lovi u mutnome.“
I nije mudro sumnjati - da je tada, eto, bilo interneta, društvenih mreža i Zakona o sprječavanju govora mržnje - kako bi prvi najebao nesretni Gustl. Baš kao što je, uostalom, redovito i najebavao. I baš kao što nije mudro sumnjati da bi i Matoš najebao samo zbog svog psovačkog polemičkog jezika, ali ne i zbog antisemitske retorike, koja je – nama, tada - bila općim mjestom političke kulture, podjednako društveno prihvatljiva i u prigradskoj gostionici i u građanskom salonu, posve slobodna za svakodnevnu upotrebu.
Ponekad, eto – samo ponekad – i naknadna pamet je dobra pamet, osobito tamo gdje je pamet rijetka i opasna poput tasmanijskog vraga. Stotinjak godina kasnije, raskošne bismo naknadne pameti shvatili da od „govora mržnje“ A Ge Matoša nitko nikad najebao nije, i da nijedna glava nije pala od britve u njegovim ustima - nijedan „kreten“, „budala“, „glupan“, „džebrak“ i „lucprda“ – ali jest bogami mnogi „bezmoralni“ židovski „spletkaroš i lihvar“ s „Kainovim biljegom na licu“. Nije, naime, govor mržnje kad netko za Kamova napiše da je pjesnik kraste i smrada, a za ministra da je retard: govor mržnje nije jezik polemičke kafane ili kafanske polemike, već građanskih salona, saborskih replika i predsjedničkih tweetova, službeni jezik kulture mržnje. I ne bi nama, tada - da je bilo interneta i društvenih mreža – trebao Zakon o sprječavanju govora mržnje, već pravovremena pamet da se prepozna kultura mržnje: govor mržnje, naime, uvijek je govor većine.
Stotinjak godina kasnije, međutim, nema u nas nikakve pameti, pa ni naknadne. Ima tek interneta, društvenih mreža i naknadne gluposti, veličanstvene i kraljevske, koja bi javni govor normirala po istim onim boljim građanskim načelima iz čije tople, gnojne truleži veselo klija kultura mržnje. Naknadno tako naučenom pameću radi sve obrnuto od svojih stogodišnjih predaka, pa se protiv fašizma bori tako da radi sve isto što su radili fašisti.
Samo, jasno, bez fašista.
n1info
