O ženskoj boli

U saborskoj raspravi prije nekoliko dana, zastupnica Ivana Ninčević-Lesandrić iznijela je svoje iskustvo spontanog pobačaja u trećem mjesecu trudnoće. Ispričala je kako su joj ruke i noge bile vezane za stol, nakon čega joj je kiretaža rađena 'na živo', bez pitanja želi li anesteziju. Postupak je opisala kao najgorih 30 minuta svojeg života.

Tijekom njenog izlaganja premijer Plenković je tipkao na mobitel, Jandroković isticao kako iznosi svoju intimu, a ministar zdravstva Kujundžić je nakon svega rekao kako se u hrvatskim bolnicama ne radi na takav način, posve odmahnuvši rukom na upravo izneseno svjedočanstvo.

Čitava priča koja se naknadano odmotala kroz medije, i koja uključuje podsmijehivanje ženama koje su trpile i trpe užasno bolne ginekološke zahvate, ne iznenađuje. Dio je povijesnog nasljeđa zanemarivanja ženske boli i veličanja ženskog "trpljenja", kao i nepromišljanja o ženskim tijelima od strane medicinara.

J. Marion Sims, 'otac' ginekologije, dizajnirao je vaginalni spekulum u 19.stoljeću, i od tada je ostao nepromijenjen, hladan izum napravljen iz muške perspektive, koji je mnogim ženama ostavljao gorak okus u ustima pri pomislina ginekološki pregled. O ženskoj boli i ženskoj (ne)ugodi nije se razmišljalo.

Tek su lani četiri dizajnerice iz San Francisca, okupljene u timu Yona, izišle s prijedlogom novog dizajna spekuluma, prikladnijeg i za one koji/e ga koriste i one na kojima se koristi. Jedna od najvećih razlika kod novog dizajna spekuluma je njegov (nepostojeći) zvuk. Spekulum koji se koristi u većini ordinacija sastoji se od dva metalna dijela, koji pri otvaranju stvaraju neugodan zvuk. Novi spekulum presvučen je kirurškim silikonom, a umjesto od dvodjelnog 'kljuna', sastoji se od tri kraka koja se nježno i bešumno šire do odgovarajućeg položaja.  Yona spekulum još uvijek je u prototipnoj fazi, ali ističu kako od zajednice koja se bavi reproduktivnim zdravljem zasada stižu ohrabrujuće povratne informacije.

O ženskoj boli i neugodi još uvijek se istraživački ne razmišlja ni kada je u pitanju (heteroseksualni) seks. O tome nam je dostupno tek nekoliko adekvatnih istraživanja. Istraživanja o lošem seksu provedena u SAD-u pokazuju da je muška definicija lošeg seksa fokusirana na pasivnost partnerice i dosadu, dok žene, čak 30 posto, govore o fizičkoj boli kao najvećem problemu. Naša su tijela drugačija, naše iskustvo seksa drugačije. No pitanje (potencijalne) ženske boli se ne promišlja.

Dok je ženama negativan i neželjen ishod seksa označavao moguću pojavu boli i pratećih negativnih emocija, muškarcima taj ishod uopće nije uključivao zamišljanje ili očekivanje na taj način štetnih i fizički ugrožavajućih trenutaka. Na velik problem ukazuje i podatak da većina ispitanica partnerima tijekom bolnog seksa nije rekla da ih boli.

Zašto žene o (potencijalnoj) boli i dalje uvelike šute? Zato što im se govori da je njihova bol, kad se želi izraziti - kao u definiciji imenice 'bol' ženskog roda hrvatskog jezika - neopipljiva, pretjerana, onkraj racionalnog, u području 'duše', u krajoliku neuravnoteženih emocija, ruku pod ruku s histerijom. Paradoksalno, ta je ista, ženska bol, iako kontinuirano umanjivana i poricana kad ju žene izražavaju, istovremeno veličana u patrijarhalno nametnutoj šutnji, kroz ideju 'trpljenja'.

Ženska bol je tako normalizirana do mjere da postaje nepostojeća na razini društva, i duboko simbiotska i razarajuća na razini individualnog iskustva. Ženama se odmalena poručuje da će ih boljeti, da ih treba boljeti. Narativ o ženskoj boli još uvijek ne pripada ženama i zato se još uvijek suočavamo s raznim oblicima nasilja prema ženama. Kako prepoznati nasilje, ako ne uvažavaš vlastitu bol? Kako se od boli odmaknuti, ako ju prihvaćaš, ako si naučena podrazumijevati je kao nužnu supstancu odnosa, pa je, posljedično, u nekim slučajevima čak i priželjkivati, romantizirati?

Žene još uvijek nailaze na problem s artikulacijom vlastite boli, kao i mapiranjem granica i izvora te boli, zato što im se na svim razinama, od zdravstvenih ustanova do vlastitog doma, govorilo da je 'normalno' da boli, da ignoriraju znakove nelagode, izbjegavaju konfrontaciju i zatome vlastito tumačenje i osjećanje svojih tijela. Dok ih je gutala i uništavala, ženama je bol 'prodana' u obliku svetog poslanja trpiteljica.

Da su muškarci i žene uistinu ravnopravni, da smo odrastali na načine da gradimo zdrave partnerske i seksualne odnose, da smo se podjednako i s istom pažnjom i poštovanjem posvetili istraživanju i njegovanju muških i ženskih tijela i života, bilo bi posve u redu očekivati da žene istupe iz odnosa i situacija koje su za njih nelagodne i nasilne, u kojima se ne osjećaju dobro. Ali to nije slučaj s društvom u kojem živimo. I zato nije čudno što žene nekad šute godinama, i što ponekad tek godinama kasnije shvate da ono što im se dogodilo nije bilo u redu.

Na sve ovo moderna medicina, kao i naši saborski zastupnici, i dalje uvelike odmahuje rukom. S druge strane,tek jedan primjer - muška kontracepcijska pilula se pomno dorađuje dok ne bude posve sigurno da će muška tijela biti lišena ikakvih značajnih nuspojava, a muškarcima se puno rjeđe predlažu invazivni zahvati u liječenju bolesti. Sve veći broj istraživanja ukazuje na to da zdravstveni djelatnici drugačije percipiraju žene i muškarce u bolovima - s pretpostavkom da žena uveličava svoj doživljaj boli u odnosu na muškarca koji se žali na bolove. Sve je to potvrda namjerno iskrivljenog pogleda na žensku bol. Tretiranje te boli, kao i njeno predstavljanje i uobličavanje, žene tek trebaju prisvojiti.

Udruzi RODA ovih se dana tako javljaju žene koje svjedoče kako im je 'na živo' rađena kiretaža, pobačaj, aspiracija, epiziotomija ili šivana međica nakon poroda. Postupci nad njima izvodili su se bez ikakvog objašnjenja o tome da taj postupak boli i da imaju opciju anestezije.

U ovom aktu svjedočanstva možete sudjelovati sve - na komadu papira napišite vaše iskustvo, posljedice koje je na vas ostavilo, medicinsku ustanovu u kojoj se to dogodilo, godinu te označite #PrekinimoŠutnju. Fotografirajte papir i pošaljite fotografiju mailom na prekinimo.sutnju@roda.hr. Fotografije koje stignu do ponedjeljka 15. listopada do 8 sati iz Udruge RODA nose u Ministarstvo zdravstva isti dan.

Prekid šutnje prvi je korak. Kada imenujemo stvari otvaramo prostor za misli, za misli koje su linearna moć i dehumanizirane institucije odavno odlučile usmrtiti i koje, upravo zbog toga, mogu ponuditi novi i drugačiji život za sve nas.