O, Zorane! Moj Zorane!

Nikakvi su izgledi da je Walt Whitman, moguće raspolažući Nostradamusovim sposobnostima, prije dva i pol stoljeća, pišući elegiju, a odu svom mrtvom predsjedniku Abrahamu Lincolnu – O Captain! My Captain! - zapravo pisao s mišlju na Zorana Milanovića, vođu državice koja će tek jednom nesretno postojati.

Čak i najzapjenjeniji među mladoturcima u Forumu mladih SDP-a, rasadniku Milanovićevih najnevjerojatnijih kadrova, teško da bi se drznuli svom vođi spjevati takav stih:

O kapetane! Moj kapetane! Strašna je plovidba svršila!
Pobijedismo! Najgora oluja nije nam broda skršila.

Ili:

O kapetane! Moj kapetane! Ustaj! Čuj: zvona biju!
Ustaj! Za tebe trube ječe i zastave se viju,
Za tebe vijenci, cvijeće, i ljudi što se stišću
Na molo hrpimice. Slušaj! To tebi željno kliču.

I Milanović se riječima "O Captain! My Captain!" patetično u knjizi žalosti oprostio od svog prethodnika Ivice Račana, podgrijavajući tako lažni mit da ga je ovaj osobno namijenio za svog nasljednika, ne shvativši pritom kakav je teret izborom izraza kondolencije sam sebi natovario na nedorasla leđa.

Evo će i osma godina od tog upisa u žalobnu knjigu, a pleća od kojih smo očekivali, jer su nam tako obećala, da nas ponesu u bolje sve su slabija i pogrbljenija.

Sve od pisanih tragova koji mogu ostati za Zoranom Milanović eventualni su zapisi u novinskim rubrikama poput "Bizarre" ili "Vjerovali ili ne", crtice koje bi bilježile neobjašnjivo postojanje vođe stranke koji zaredom gubi četvore redovne izbore (lokalne, dvoje europske i predsjedničke) te dvoje izvanredne, ali za dvije vodeće stranke strateški važne – u Sisačko-moslavačkoj županiji i Vukovaru. Taj je je vođa i predsjednik Vlade koja upravlja državom koja je 12 tromjesečja uzastopno, dakle točno od početka njegove vladavine, u recesiji i – pojeo vuk magare. Takav slučaj svjetski politički i politološki anali još nisu zabilježili.

I još bi četiri godine. Valjda ganja rekord od 32 recesijska kvartala.

Pa je, nakon što mu je predsjednički kandidat izgubio izbore, uvidio da je vrag odnio šalu i šegačenje, krenuo u ubrzano formiranje takozvane lijeve koalicije. Taj oksimoronski pothvat i prije nego što je ozbiljno startao već izaziva duboki podsmijeh i glasan grohot. Ljevica u Hrvatskoj ne postoji, ma što zadrigli desničari i nacionalisti mislili o tome. Pogotovo to nije interesno-nepotističko-klijentelistička nakupina koja se naziva Kukuriku koalicijom. SDP je, prema Milanovićevu iskazu, liberalna stranka, u ekonomskim odlukama vođena je primarno neoliberalnom doktrinom i interesom krupnog kapitala. Dakle, svjesno i pod punom odgovornošću odrekli su se socijaldemokracije i ljevice ili u prijevodu – sitne raje, a priklonili elitistima. Na HNS ne vrijedi trošiti prostor i vrijeme, oni su uvijek tamo gdje članska iskaznica garantira izdašan priključak na državnu sisu. HSU je, kao usko interesna skupina uglavnom tamo gdje je vlast, a IDS je svoje leno davno zapišao i ne zovu ga džaba istarski HDZ.

E sad, "to" što za sebe misli da lijeva koalicija kreće u daljnje širenje s ostalim "lijevim" strankama. Da vidimo kakva nas tu sreća čeka. ORaH, navodno zeleni lijevi, već je poslao odbijenicu, ližući rane i pokušavajući amortizirati štetu nastalom kao rezultat srčane potpore predsjedničkom kandidatu te "lijeve" koalicije. Živi zid se sam izjašnjava kao politički transvestit i nije opcija za povezivanje. Laburisti su na nedavnom izvještajnom saboru mijenjali Statut i trećina izaslanika je, u dubokom nesporazumu s vlastitim političkim identitetom, poduprla amandman kojim se tražilo da se iz temeljnog stranačkog dokumenta briše definicija da su lijeva stranka. Reformisti su se već izvoljeli lijepo preporučiti HDZ-u, a od velevažnog je značaja i to što se njihovu priključenju žestoko usprotivila Vesna Pusić, koja otvara šampanjac kada u anketama uhvati dva posto.

Upeo se tako Zoran Milanović, nakon što je razbucao sve što se razbucati dalo, tražiti magični amalgam kojim bi u savez uvezao još čudotvornijeg kljunaša od Kukuriku koalicije kako bi osigurao opstanak na vlasti, a sve u smrtnom strahu da mu se u izbornoj godini ne zavalja ulica i da mu pod prozorom ne arlauču razočarani, očajni, bijedni, prevareni, poniženi, pa povlači iznuđene poteze, koje je, koliko još jučer, ismijavao, a predlagatelje rješenja prezirao kao populiste i demagoge.

Hoćeš fiksiranje tečaja franka, hoćeš otpis dugova najsiromašnijima (pri čemu oba rješenja diskriminiraju i u povlaštenu kategoriju svrstavaju tek dio ugroženih), hoćeš široko otvaranje vrata svog ureda nezadovoljnicima svih vrsta za koje nije ni znao da postoje dok je u Taču prebirao po buteljama kako bi se idealno sljubile s biranim delicijama.

Jedinu prednost i kapital koje je imao pred glavnim konkurentima iz HDZ-a – poštenje i moral – Milanović je davno poništio, bilo osobno, bilo kroz svoje začudne suradnike koje je sam birao, pa se i on, poput Tomislava Karamarka, okreće na trenutke zastrašujućoj, na trenutke zamornoj, a uglavnom potrošenoj ideološkoj retorici nudeći nam, u nedostatku rezultata u mandatu, za društvo i državu zabrinjavajuću matricu – "ili mi ili oni". I time dobrovoljno pristaje biti Karamarkov politički brat blizanac.

Koja to logika čini njega dobrim, prihvatljivim i poželjnim samo zato što je Karamarko loš, nazadan i odbojan, nije objasnio. Milanović, vidljivo je već sada, upada u istu grešku zbog koje je njegov predsjednički kandidat izgubio izbore. Zaveden vjerom u vlastitu superiornost – intelektualnu, političku, anketnu i svaku drugu koje se mogao sjetiti, dosadašnji se predsjednik uljuljkao u ideju da će mu izborna pobjeda sama od sebe pasti u krilo. Nisu na našoj takozvanoj ljevici čuli onu staru narodnu mudrost koja naročito vrijedi u politici: ne jaše konja onaj kome stoji, nego onaj tko ga ima. Očito Karamarku ide nešto bolje s ergelama.

Neće Milanović moći zajahati ni na valu nadiruće grčke Sirize ili rapidno rastućeg španjolskog Podemosa (koji je izrastao iz pokreta Indignados, što je model evolucije koju bi vrlo lako mogla slijediti ovdašnja inačica tog pokreta Radnička fronta), a koji su u državama s milijunima obespravljenih i poniženih, baš kao u Hrvatskoj, uspješno "outali" ovovjeki socijalizam, koji će vjerojatno tek početi osvajati Europu, barem njezin prezreni i bijesan većinski dio. Milanović, koji je svjesno i namjerno uništavao sve lijevo, neće moći računati da će upasti u taj domino-efekt jer: a) za ući u tu priču ipak treba imati malo cojones, a ne se smrznuti kada HDZ-ovci podviknu da si komunjara i jugofil, b) ta, zaboga, on je liberal i kalvinist.

Lako za Milanovića. On nikad nije bio nevažniji, trajat će još najdulje godinu i pol. No, nama i dalje ostaje potraga i borba da nam se sav politički izbor i dalje ne svodi na poraznu, neugodnu i nerješivu dilemu: militarizacija ili pauperizacija?

Kada već ne može računati s Whitmanom, za Zorana Milanovića tu je uvijek Bijelo dugme: "Ostat ću samo crna tačka poslije ove igre kad me slome, kad me mirno slome... po meni se ništa neće zvati...". I sam je Milanović, uostalom, nekoliko puta izjavio kako ne želi da ga ljude pamte ni po čemu. Ne brini, Zorane, nećemo. Svakako ne po dobrome.