Dok se „Zoka internacionale“ i njegov „zečić nacionale“ ne susretnu u Prnjavoru (srpskom, bosanskom, a može i slavonskom) i povedu debatu za rvacko bolje sutra ne bi bilo zgorega tipkati malo o nogometu, odnosno o trenerima koji to nisu, menadžerima koji to ne žele biti, igračima koji ne mogu i funkcionerima koji mogu, a neće te sportskim novinarima koji ne mogu kad hoće, ne žele kad mogu, hoće kad ne mogu, žele kad neće, neće kad mogu, ne žele kad hoće, ne mogu kad žele i žele kad neće. Ne radi se o onim stvarima na koje bi svaki neupućeni čitatelj pomislio nego o punoj trpezi i pijači kojoj su podložni svi, a najviše perjanice tiskanog sportskog novinarstva u Hrvata – Tomo Židak i Zdravko Reić. Iako ih krste u stara gunđala, lopove i nabiguzičare spomenuti dvojac pišući o Dinamu i Hajduku suvereno grabi prema mirovini, drži konstantu i visoko podignutu letvicu koju mnogi pokušavaju preskočiti ali im ne uspijeva. Svašta su vidjeli u životu, što se najvažnije sporedne stvari na svijetu tiče, razgovarali sa mnogima, upoznali velike igrače i trenere, a taktiku, formacije i izreke nogometnih velikana imaju u malom prstu. A ipak im nije teško zašiljiti olovku, sjesti za „mašinu“ ili tipkovnicu i napisati karticu-dvije teksta o anonimusu od kojega bi mogao postati solidan igrač te staviti svoj autoritet na kocku u slučaju da „mali“ ne uspije. Nije im teško jer su stara garda i ne libe se priznati da uz poslovičnu novinarsku (ne)objektivnost, osim što su deklarirani navijači iznad svega vole nogomet i „dobra stara vremena“ kada se na stadione išlo uživati, a ne kao danas sa figom u džepu: „Ako naši“pobijede- dobro, a ako ne - još bolje, jer će ih onda sve rastjerati pa će doći drugi koji će sigurno biti pošteniji. Teško je naći poštenije od medića, žužula, mamića, brbića, šukera i sličnih iz čijih plemena su regrutirani najbolji kadrovi i postavljeni da gospodare odnosima u CRO nogometu.
Slatko je bilo čitati kako je Židak „oprao“ aktualnog predsjednika NK Zagreb Medića nakon sprovoda Bože Bakote - legende kluba iz Kranjčevičeve ulice. Godinama je nesretni Bakota pronosio slavu kluba iz uliice pjesnika te bio jedan od rijetkih igrača koji je ostvario zavidnu karijeru u inozemstvu (dogurao je čak do statusa reprezentativca Jugoslavije), a da nije nastupao ni za Hajduk, ni za Dinamo, što je danas gotovo nemoguće. Sa Rukljačem, Smolekom, Močibobom, Tucakom i ostalima sedamdesetih godina prošlog stoljeća igrao je možda i najljepši nogomet u bivšoj državi i godinama su predstavljali hrvatski pandan „romantičarima s Karaburme“ (OFK Beograd). Petkom se cugalo, subotom trijeznilo, a nedjeljom špilalo, španalo i haklalo za svoj klub, dušu, publiku i prestiž.
Od kuda Medić ? Vlasnik, terner, predsjednik, nasilnik, akademac i dobrotvor Medić sa svojom svitom uspio je zgaditi život i pogled na nogometnu povijest svima kojima je NK Zagreb nešto značio. Prvo su promijenili klupski grb i boje (iz bijele otišli u crveno), izgubili navijače, rasprodali igrače, devastirali stadion da bi se na kraju deklarirali kao nesposobni nekulturnjaci koji nisu u stanju na sprovodu bivšeg igrača pročitati nekoliko rečenica u ime kluba za koji je Bakota odigrao 200 utakmica i postigao više od 50 golova, a kojeg oni danas predstavljaju. Dakle, Mediću, ne jedan, nego deset palaca dolje. Od takvog predsjednika jedino je sprovod gori. A možda i Židak malo pretjeruje zajedno sa mnogobrojnim komentatorima jer još katastrofalnija situacija se mogla desiti da je izrazio želju da nešta kaže nad mrtvim tijelom i grobnim mjestom pa da Božu gore na nebu odmah počmu zajebavati izražavajući sumnju u njegove ljudske, moralne i nogometne vrijednosti. „Kakav si ti bio nogometaš kad ti je Medić govorio na sprovodu?“- upitali bi ga novi prijatelji, a on bi se morao praviti neuk i reći da ne zna što se dogodilo u Kranjčevićevoj zadnjih godina jer je živio u Austriji.
A, od kud Podvinje ? Sve indicije ukazuju da Mediću marketinški plan i poslovnu strategiju nije (pre)pisao Vaso Brkić, niti da je po program rada morao potegnuti preko Save pa skroz do Prnjavora. Stereotip za uspješno vođenje nogometnog kluba , ostvarivanje vrhunskih sportskih rezultata, pošteno viteško nadmetanje i pokapanje bivših igrača i funkcionera bez oproštajnog govora našao je ni manje ni više nego , u Podvinju. Za razliku od Zagreba, Podvinjci od partizansko crvene prelaze u vatikansko žuto-plavu i preko noći postaju veći katolici i od Svetog oca. Časno ime Borac dodatno su počastili sa prefiksom „hrvatski“ kako bi se što bolje uklopili u privatizacijske tijekove, odnosno kako bi poslovna strategija i moto „lijeva ruka-desni džep“ bili što manje upadljivi. Kad im je dosadilo biti Hrvatski borac dvojili su da postanu Zagorac (po generalu Vladimiru), ali je ipak prevladala razumna većina i preimenovala ga u NK Podvinje. Navodno da im je general Zagorac sve oprostio kada su mu rekli da su uništili svu dokumentaciju kluba od osnutka (1929. god.) pa do ponovnog rođenja pod egidom hrvatskih nacionalista početkom devedesetih. I nisu ga zajebali. Doista su sve sprčkali kao što im je naređeno po uzoru na Medići njegove rodjake u NK Zagreb. Ostao je samo Ugovor o zakupu za potrebe Hrvatske vojske koji potvrđuje kako se izvlačio novac (oko 3000 € mjesečno) iz HV preko NK. Uz oznaku -Službena tajna - strogo povjerljivo- potpisuje ga general bojnik Vladimir Zagorec, pomoćnik ministra obrane, lično, a njegov tadašnji šef Pavao Miljevac vjerojatno o tome nije imao ni pojma kao što ni Očenašek Granić nije znao što mu radi mali Ivica u MVP za trajanja njegovih bečkih semastara.
Najveća je opasnost što nema nikakvog aneksa niti pravomoćne sudske presude o raskidu istog Ugovora, a budući da je sklopljen na neodređeno vrijeme postoji mogućnost da se netko još uvijek napaja na istom izvoru. Ali to baš nema veze sa nogometom i sportskim novinarstvom. A izgleda ni sa Medićem.
Slatko je bilo čitati kako je Židak „oprao“ aktualnog predsjednika NK Zagreb Medića nakon sprovoda Bože Bakote - legende kluba iz Kranjčevičeve ulice. Godinama je nesretni Bakota pronosio slavu kluba iz uliice pjesnika te bio jedan od rijetkih igrača koji je ostvario zavidnu karijeru u inozemstvu (dogurao je čak do statusa reprezentativca Jugoslavije), a da nije nastupao ni za Hajduk, ni za Dinamo, što je danas gotovo nemoguće. Sa Rukljačem, Smolekom, Močibobom, Tucakom i ostalima sedamdesetih godina prošlog stoljeća igrao je možda i najljepši nogomet u bivšoj državi i godinama su predstavljali hrvatski pandan „romantičarima s Karaburme“ (OFK Beograd). Petkom se cugalo, subotom trijeznilo, a nedjeljom špilalo, španalo i haklalo za svoj klub, dušu, publiku i prestiž.
Od kuda Medić ? Vlasnik, terner, predsjednik, nasilnik, akademac i dobrotvor Medić sa svojom svitom uspio je zgaditi život i pogled na nogometnu povijest svima kojima je NK Zagreb nešto značio. Prvo su promijenili klupski grb i boje (iz bijele otišli u crveno), izgubili navijače, rasprodali igrače, devastirali stadion da bi se na kraju deklarirali kao nesposobni nekulturnjaci koji nisu u stanju na sprovodu bivšeg igrača pročitati nekoliko rečenica u ime kluba za koji je Bakota odigrao 200 utakmica i postigao više od 50 golova, a kojeg oni danas predstavljaju. Dakle, Mediću, ne jedan, nego deset palaca dolje. Od takvog predsjednika jedino je sprovod gori. A možda i Židak malo pretjeruje zajedno sa mnogobrojnim komentatorima jer još katastrofalnija situacija se mogla desiti da je izrazio želju da nešta kaže nad mrtvim tijelom i grobnim mjestom pa da Božu gore na nebu odmah počmu zajebavati izražavajući sumnju u njegove ljudske, moralne i nogometne vrijednosti. „Kakav si ti bio nogometaš kad ti je Medić govorio na sprovodu?“- upitali bi ga novi prijatelji, a on bi se morao praviti neuk i reći da ne zna što se dogodilo u Kranjčevićevoj zadnjih godina jer je živio u Austriji.
A, od kud Podvinje ? Sve indicije ukazuju da Mediću marketinški plan i poslovnu strategiju nije (pre)pisao Vaso Brkić, niti da je po program rada morao potegnuti preko Save pa skroz do Prnjavora. Stereotip za uspješno vođenje nogometnog kluba , ostvarivanje vrhunskih sportskih rezultata, pošteno viteško nadmetanje i pokapanje bivših igrača i funkcionera bez oproštajnog govora našao je ni manje ni više nego , u Podvinju. Za razliku od Zagreba, Podvinjci od partizansko crvene prelaze u vatikansko žuto-plavu i preko noći postaju veći katolici i od Svetog oca. Časno ime Borac dodatno su počastili sa prefiksom „hrvatski“ kako bi se što bolje uklopili u privatizacijske tijekove, odnosno kako bi poslovna strategija i moto „lijeva ruka-desni džep“ bili što manje upadljivi. Kad im je dosadilo biti Hrvatski borac dvojili su da postanu Zagorac (po generalu Vladimiru), ali je ipak prevladala razumna većina i preimenovala ga u NK Podvinje. Navodno da im je general Zagorac sve oprostio kada su mu rekli da su uništili svu dokumentaciju kluba od osnutka (1929. god.) pa do ponovnog rođenja pod egidom hrvatskih nacionalista početkom devedesetih. I nisu ga zajebali. Doista su sve sprčkali kao što im je naređeno po uzoru na Medići njegove rodjake u NK Zagreb. Ostao je samo Ugovor o zakupu za potrebe Hrvatske vojske koji potvrđuje kako se izvlačio novac (oko 3000 € mjesečno) iz HV preko NK. Uz oznaku -Službena tajna - strogo povjerljivo- potpisuje ga general bojnik Vladimir Zagorec, pomoćnik ministra obrane, lično, a njegov tadašnji šef Pavao Miljevac vjerojatno o tome nije imao ni pojma kao što ni Očenašek Granić nije znao što mu radi mali Ivica u MVP za trajanja njegovih bečkih semastara.
Najveća je opasnost što nema nikakvog aneksa niti pravomoćne sudske presude o raskidu istog Ugovora, a budući da je sklopljen na neodređeno vrijeme postoji mogućnost da se netko još uvijek napaja na istom izvoru. Ali to baš nema veze sa nogometom i sportskim novinarstvom. A izgleda ni sa Medićem.
