Obitelj je osnovna ćelija društva laži

Andrej Nikolaidis, crnogorski i bosanskohercegovački pisac, jedan od najuglednijih autora srednje generacije, nedavno je u biblioteci Balkan Noir objavio roman "Devet", paranoičnu, završnu priču trilogije koju još čine romani "Sin" i "Dolazak". Također, Nikolaidis je jedan od sudionika započetog pulskog sajma "Sa(n)jam knjige". Dva su, dakle, povoda za intervju s autorom koji je u dugogodišnjoj karijeri uspio, uz ostalo, biti povod za diplomatski sukob između Srbije i Crne Gore, postao jedan od najznačajnijih ljevičarskih pisaca i ostao uporan u stalnom ispostavljanju krivice ratnim zločincima.

Na četrdesetoj stranici tvog romana piše: "Pomisao da neko vjeruje da sam ja savjest društva bila je zastrašujuća. Najdublje sam prezirao društvo, a činjenica da je mene izabralo za čuvara vlastite savjesti bila je nepobitan dokaz da sam u pravu". Hajde da se pravimo kako pisac ne progovara kroz svog junaka: kako se, zaista, ti nosiš sa ulogom čuvara savjesti u društvu, koju obnašaš na najmanje dva načina – kontinuiranom kritikom kapitalizma i jednako kontinuiranim podsjećanjem na ratne zločine i krivce za krvoproliće u Bosni i Hercegovini?

Nemam ja tu ulogu, niti sam je ikada imao. Za razliku od uloge budale, na primjer, koju možeš igrati a da to i ne znaš, ulogu “savjesti društva” moraš tražiti ili prihvatiti, u to se ulazi svjesno. Ljudima daju kolumnu sa slikom u vrhu strane i eto ti vraga, svakim svojim tekstom oni nadalje poručuju: “evo, ja sam savjest društva”. Onda ti ljudi moralizuju, osuđuju takozvane negativne pojave, brinu o zdravlju društva... Ali vi znate onu psihoanalitičarsku poduku: kralj koji tvrdi da je kralj jednako je lud kao i ludak koji tvrdi da je kralj. Poistovjećivanje sa svojom takozvanom društvenom ulogom je patološko, eto o tome se radi. Čini li se vama da društvo ima savjest? Meni ne. Rekao bih i da nema društva, osim ako to nije politički korektno ime za krdo. Povrh svega, nemam dobro mišljenje ni o ljudima ni o sebi, jedva se borim i sa svojom savješću, kamoli da na svojim povijenim leđima nosim još i savjest društva. Svako od nas je pun slabosti i sa dugačkom istorijom kompromisa koji izjedaju iznutra. Ugodnije je čitati kako “savjest društva” secira nekog gada na funkciji nego u tišini sobe secirati sebe. A “savjest društva” je tip koji stoji u gomili i u trenutku kada Isus kaže onaj među vama koji je bez grijeha, neka baci prvi kamen, on ili ona istupi naprijed i kaže: “evo ja”.

“Devet” je izašao u Biblioteci Balkan Noir. Koliko je ovaj roman zaista u tom žanru i jesi li, pišući ga, imao ograničenja zbog ukalupljivanja u norme noira?

“Devet” je roman na kojem sam već radio pola godine (kada kažem radio, mislim: mislio o njemu) kada se Kruno Lokotar javio sa idejom da to ide u Balkan Noir biblioteci. Da se nije javio, ne bih ga još napisao, jer sam baš tih dana kada me Kruno zvao dobio dijete. Ko normalan piše sa novorođenčetom u kući? Napisao sam roman kakav sam zamislio, ne vodeći računa o pravilima žanra. Tačnije: znajući da priča koju imam odgovara nekim od zakonitosti noira. To je, doduše, noir with the twist, no to svakako nije bila smetnja. “Devet” je, kao i moji romani “Sin” i “Dolazak”, između ostalog knjiga o roditeljstvu, pa sad te tri knjige čine trilogiju. Ili se to meni čini. U svakom slučaju, u “Devet” se ponavljaju motivi, čak i fragmenti teksta iz romana “Sin” i “Dolazak”.

Godinama pišeš za novine, ali prema tom zanatu i prema medijima nisi u romanu nimalo blag. Sasvim suprotno, kažeš na jednom mjestu, uz mnogo toga drugog, kako su slobodni mediji zabluda koliko i slobodno tržište. Molim te da do pojasniš?

Poslužiću se autocitatom. Stvar je jednostavna, stvar je trivijalna, pitanje je to tržnice, berze, ne duha. Svako onaj ko učestvuje u navodnom javnom životu posjeduje izvjestan simbolički kapital. Mediji su tek tržište simboličkog kapitala koje se djelovanjem medija uvećava. Ili smanjuje. Kao i informacija, simbolički kapital se, na ovaj ili onaj način, transformiše u novac. Kao ni dolar, koji je globalni novac, simbolički kapital nema čvrstu podlogu. Ideja slobodnih medija proizlazi iz ideje slobodnog tržišta. I jedno i drugo je najčišća ideologija. Ni jedno ni drugo ne postoji. Mediji su oruđe za ostvarenje interesa njihovih vlasnika. Ti interesi se prepliću s interesima drugih vlasničkih struktura i političkih grupacija, pa tvore mreže interesnih grupa. Objavljivati u novinama znači služiti nekoj od mreža moći. Svaka istina, ma kako dobro skrivena i opasna bila, svaka istina koju možeš saopštiti istina je na štetu nekoga i na korist nekome ko, vjerovatno, zapravo sigurno, krije još odvratniju, još strašniju istinu o sebi – otud je tek djelimična istina. Otud i nije istina. Tvoj najbriljantniji potez tek je skok piona: podignut si i spušten natrag na polje, da tamo nastaviš igrati svoju mizernu ulogu borca za istinu, za koju ćeš dakako biti plaćen, možda i dobiti društveno priznanje. Bićeš heroj igre u kojoj mediji dižu simbolički kapital interesnih grupa koje stoje iza njih i obaraju simbolički kapital suparnika, koji uzvraćaju istom mjerom. Ovo, dakako, važi za velike, uticajne medije, svakako nije kritika medija u kojima se entuzijasti bore za ono što drže za istinu i pravdu.

Svijet je gadno premrežen. Nikad ne znaš u čiju korist što činiš. Ponekad (da bude još gore: često) tvoj najiskreniji potez ide u korist onome protiv čega si ustao. Mene to užasava, jer više nisam u stanju ubijediti sebe da to nije bitno, da se broje namjere, da za ono čega nisi svjestan ne možeš biti ni odgovoran. Vidiš, tu smo na rubu paranoje, tako sam i došao na ideju o romanu “Devet” kao paranoičnoj konstrukciji. Kaže Berđajev, čiju religioznost ne dijelim, na jednom mjestu kako treba biti oprezan sa okupljanjem naroda. Jer ako se ljudi ne okupljaju u Hristu, okupljaju se u Antihristu. Ovo doba počiva na uvjerenju da ne postoji dobro i zlo, nego samo tolerancija i dijalog kojim će ono što bi nam se dok živimo neosviješćeni moglo učiniti kao zlo, biti pretvoreno u nešto posve prihvatljivo. To je lako i ugodno. Ali to nije tako. Figura neprijatelja nije nestala, naprotiv, ona je sveprisutna. Kada Popper govori o “otvorenom društvu”, on govori i o “njegovim neprijateljima”. Inače, na spisku njegovih neprijatelja su neki od najvećih umova koje je čovječanstvo imalo: od Platona i Aristotela do Hegela i Marksa. Hvala lijepa, ja sam na strani neprijatelja. Dakle, imamo neprijatelje demokratije. Imamo i ono “neznanje i zatucanost su naši neprijatelji”. Islamski terorizam je neprijatelj. Desnica je neprijatelj. Imigranti su neprijatelji. Imamo neprijatelje Hrvatske, Srbije i crnogorske nezavisnosti. Ljevica, desnica, centralno, svi imaju neprijatelje. Reci mi svog neprijatelja i reći ću ti koja je tvoja politika.

Također, pišeš kako smo nekada težili savršenstvu, a danas se zadovoljavamo najmanje lošim od svih sistema, što je uobičajeni opis demokracije. Zašto je i da li je uopće demokracija najmanje loša od svega što je ljudski rod probao?

Čak i da je najmanje loša, znači li to da trebamo prestati težiti boljem? Jebi ga, nije ovo nešto, ali to vam je kraj istorije, bolje od ovoga ne može, to vam je to, stoga budite zadovoljni. Je li to dovoljno? Ljudi su nekada vjerovali u utopije. Put do utopije, naravno, uvijek vodi preko leševa, stoga je teško reći razliku između utopije i distopije. Ja danas nemam snage za utopije, previše sam umoran i strašljiv. Ali ne bih bio onaj koji ljude odgovara od nade. Ljudi će se buniti i vatre će gorjeti. Logika “najmanje loše” odlika je starih ljudi i umornih civilizacija. Ona svjedoči o blizini kraja, mislim.

Junak romana otkriva kako je cijela njegova i obiteljska povijest golema laž, lijepo sročena i kvalitetno ilustrirana priča bez ikakva utemeljenja u stvarnosti. Misliš li da između naših povijesti i povijesti civilizacije nema neke velike razlike, odnosno, ako je povijest konstrukt, je li to i svaka naša obiteljska priča?

Baš tako. U tom smislu porodica doista jeste “osnovna ćelija društva”. Tu počinje laž i nadalje se samo širi i penje, ka vrhu društvene piramide. Ako hoćete istinu, morate je tražiti na subdruštvenom nivou.

Tajne službe, odnosno služba, bitna je u romanu, a razloge neka otkriju čitatelji. Kako objašnjavaš dugi život UDBA-e – kako se obično naziva taj obavještajni, bivšejugoslavenski svijet – u stvarnosti, u kojoj se i o toj famoznoj UDBA-i i o njenim službenicima govori skoro svaki dan?

Ja vam ne vjerujem u takozvanu transparentnu vladavinu. Ako je nešto izloženo javnosti, tu nije centar moći. Stvarno, koji idiot moraš biti pa povjerovati da se The Odluke donose na sastancima Vlade otvorenim za javnost, ili na zasjedanjima Skupštine? Moć ostaje skrivena i po potrebi se premješta dublje u sijenku. A sjena je ogromna, veća od svijeta koji je baca.

Čini mi se kako klasične zločince, bez obzira na zločin – ako, naravno, nije ratni – smatraš na neki način daleko čestitijim od onih koji imaju demokratski legitimitet da legalno čine ono za što bi bili zatvoreni da nisu predsjednici, odnosno da su zli bez potpore biračke baze. Griješim li?

Ja zapravo mislim da država uvijek čini zločine. I što je moćnija i veća, dakle i uglednija, čini ih više. Otud je lider takve zemlje uvijek zločinac, bio on omraženi Nixon ili voljeni Churchill ili Barack Obama.

Još si u “Mimesisu”, dakle prije sto godina, napisao kako je užasno živjeti okružen ljudima koji vjeruju kako je svaku mudrost za koju su čuli, rekao Njegoš, računajući i onu da je u zdravom tijelu zdrav duh. Mijenja li se tvoje okruženje i kako? Naravno, koliko si se ti promijenio od “Mimesisa”?

Sad mislim da se ništa nikada ne mijenja. Okruženje svakako ne. Zato mislim da su svi takozvani angažovani tekstovi koje sam napisao, da prostite, besmisleni. Sve što se dešava, sve nepravde, zablude i laži, sve se već hiljadu puta desilo i još će se toliko puta desiti. Ne mijenjamo se čak ni mi sami. Parafraziraću vam Bernharda: ko je lagao, krao, savio leđa, zlostavljao, prolivao krv, opet će lagati, krasti, saviti leđa, zlostavljati, prolivati krv.

U jednom davnom razgovoru si mi rekao kako ti za pisanje treba dokolica. Može li čovjek biti i dokon i roditelj?

Ja ne mogu. Roditeljstvo je najteža i naljepša stvar koju sam radio.

Whisky u tvojim knjigama igra bitnu ulogu: on nije odraz snobizma, već  savršeno piće od kojeg nema boljeg, ali ga nikada nema dovoljno. Odakle ta fascinacija i, naravno, kojih, recimo, pet whiskyja smatraš pićem za čekanje apokalipse?

Nisam ekspert, daleko od toga, ali u životu sam popio nešto viskija. U vremenima kada sam živio prilično jadno, znao sam, čim se dokopam nekog novca, kupiti dobar single malt. Umjesto patike, kupio bih viski. Onda to sa društvom popijem, pa večeramo kuvani krompir i sardine iz konzerve, a narednih nedjelju dana jedem kifle sa sirom iz pekare. Skupljao sam pare i molio ljude koji su putovali da mi donesu bocu viskija. Danas, gdje god odem vani, kupim bocu single malta. Da se razumijemo: to su po pravilu viskiji od 35 do 60 eura, o tome mogu govoriti, skuplje nisam probao. Ako pijem, a to nije često, pijem viski. Uvijek škotski. Američki nisu opcija. Tri destilacije koje rade Irci su previše za moj ukus. Iz svog ograničenog iskustva, rekao bih ovih pet: Jura Prophecy, Aberlour, Bruichladdich, Lagavulin i iznad svih, Laphroaig, najekstremniji koji sam probao – blago slan, blizak ukusu koji je nekada imao gitanes, dok je ta cigareta još valjala.