Suvišni i nepotrebni ljudi prerušavaju svoje vapaje i očaj u poruke tihe i dopadljive za oči i uši ravnodušnih.
U mailovima znancima, prikrivene su intervalima smišljenog šarma; u susretima s poznatima omotane su mimikrijom od vesele prijetvornosti; ustrajnim neodlascima na generacijske susrete u usta su nagurane krpe srama; u liriziranim opisima stvarnog dijelovi su prodane magle o uspjehu.
Znaju suvišni i nepotrebni da stoje nasuprot samuilovskoj vojsci oslijepljenoj od ubojica suosjećanja; znaju da sami stvorili su Frankensteine od sebičnosti, tuposti i digitalne euforije osmijeha i fraza. Vapaj i očaj treba sakriti od slugu gmazova Davida Ickea; vapaje i očaj ne treba objaviti u pogrešnim ispovijedaonicama pogrešnih crkvi u kojima se daju mise zadušnice djetinjstvu i mladosti; ne smiju se povećavati zalihe osornoj uvježbanosti opijenih sobom.
Zato su obzirni vapaji i očaj suvišnih i nepotrebnih predah i prednost u trci nezanimanja za povezanost s braćom i sestrama.