Prošle godine na dan ''utihnutih jaganjaca'' masa ljudi tukla se za porciju graha. Ove godine ni Vlada ni sindikati nisu si mogli dozvoliti takvu predstavu pa su osigurali dovoljno porcija.
Dernek je mogao početi. Sindikalisti na Jelačić placu, Bandić u Maksimiru, Linić u Rijeci i svak gudi u svoju žicu. Izvanzemaljci-sindikalci traže nova zaduživanja, izvanzemaljac Linić poručuje da ga ne brine brundanje sindikalnih vođa te da će on nastaviti po svome i izvući zemlju iz kolapsa u idućih deset godina. Postoji jedan mali problem; tko će mu osigurati dva uzastopna mandata? Igrokaz na 1. svibnja me podsjeća na onaj SF ''Alien protiv Predatora''.Ima li ikog u Hrvatskoj da je sa Zemlje? S jedne strane imaš političare koji ne znaju što bi sa sobom, s druge strane radničke prosvjednike mahom iz državnih firmi nad kojima još ne šara sjena otkaza. Rade osam sati dnevno, plaća je sigurna, sindikat ih čuva i oni prosvjeduju protiv svojih poslodavaca. Baš me zanima koliko je prosvjednika bilo iz realnog sektora. Vjerojatno je većina njih radila i na praznik rada. Mnogi naši ljudi iz dijaspore prijete nam se da ćemo tek vidjeti što je to ''da nam živi rad''. Ostajanje prekovremeno na poslu, a da ti se ne plate ti dodatni sati. Prijateljica mi je prije koji dan pukla od iscrpljenosti. Raubanje na poslu i višesatna svakodnevna prekoračenja radnog vremena slomili su je. Na drugom kraju grada ostala je sjediti na klupi i plakati.Razgovaram s nekim od odgajateljica u vrtiću. Roditelji su toliko zaposleni i u utrci za sigurnom egzistencijom da djeca misle da im je dom u vrtiću. Nema one roditeljske topline. Mnogi žale za Titom i prošlim vremenom. Istina je da se onomad radilo od sedam do tri i u pol četiri već su zveckali tanjuri za ručkom. Danas toga više nema. Jedni drugima smo stranci. Sve je manje zajedničkog blagovanja, a sve više su roditelji na cjelodnevnim šihtama, poslovnim putovima, pod uvjetom da su uopće zaposleni. Mnogi se čude zašto nema više prosvjednika, zašto prosvjedi nisu žešći? Tko će i prosvjedovati kad 400.000 ljudi ne radi. Parkovi puni ekipa uz roštilj, hakla se nogomet, pije se piva i uživa uz koncerte koji su osigurani iz naših džepova.
Sindikalne vođe traže nemoguće, političari obećavaju nemoguće. Grčić predviđa u ovoj godini investicije od 65 milijardi kuna ili će svi... Što? Podnijeti ostavke? Ma ne, Grčić je samo u ovo predizborno vrijeme obećao nešto što obećavaju već godinu i pol. Nema toga na ovom svijetu zbog čega bi se ova Vlada odrekla svojih fotelja. Veli Linić, u masi ljudi koji se trgaju za porciju graha, da Vlada čini sve što su zamislili i da idu dobrim smjerom. Ako je dobar smjer zaduživanje, nikakve investicije, porezni pritisak na realni sektor, otvaranje hrpe agencija u kojima se zapošljavaju još neuhljebljeni stranački aparatčiki onda bi svi trebali izaći na trgove i zaplesati kozaračko kolo. Još i izjava premijera da ne misli mijenjati smjer i možemo pjevuckati onu staru: ''..da sa tvoga puta ne skrenemo!''
Kaže premijer da nemaju namjeru gurati državu u dužničko ropstvo. Jest da je Linić srknuo dvije i pol milijarde eura novog duga i iz njega želi pokriti dugove zdravstva, no Zokiju to nije dužničko ropstvo. To je valjda sretna okolnost kojom ćemo isplivati konačno iz oceana očaja u kojem više ne možemo ni plutati. Dok je graha bit će i igara. Sindikalisti igraju svoju igru, političari svoju, a traži se treći pravac. Koji, za Boga dragoga? Imamo li mi uopće više ikakvu inicijativu? Dok nam djeca postaju budući dužnički robovi oni nam rasprodaju posljednje što imamo. Nitko ne brine. Poteže se retroretorika i svi ostaju na svojim pozicijama.
Prosvjedi su najavljivani kao najžešći do sada koji bi mogli srušiti Vladu i pokrenuti izvanredne izbore. Sve se čini da je jedino bila žestoka kobasica u grahu, a da su promjene bile vidljive u redu pred zahodom. U kakvoj farsi živimo možda može dočarati nedavni događaj koji sam doživio. Trebao mi je USB kabel. U jednoj trgovini su ga naplatili 80 kuna. Prijatelj koji radi u drugoj trgovini je pukao od smijeha jer kod njega kabel dođe 8,45 kuna. Za taj novac, veli, može iz Kine naručiti 100 kabela. Takvi smo mi, sve nam je ''ako prođe, prođe''; politika, gospodarstvo, sport, prosvjedi. Jaki smo na jeziku, a slabi u realizaciji. Ne bih se čudio da u tjednu lokalnih izbora Grčić obeća izgraditi kozmodrom nasred Jelačić placa. I to bi popušili, kao što smo popušili dernek, govore sindikalnih vođa i Linićevo šepurenje. Ovoj državi ne treba promjena smjera. Njoj pod hitno treba zdrave pameti, a ona se ne dobiva uz porciju graha!
Izvor: SEEbiz
Sindikalne vođe traže nemoguće, političari obećavaju nemoguće. Grčić predviđa u ovoj godini investicije od 65 milijardi kuna ili će svi... Što? Podnijeti ostavke? Ma ne, Grčić je samo u ovo predizborno vrijeme obećao nešto što obećavaju već godinu i pol. Nema toga na ovom svijetu zbog čega bi se ova Vlada odrekla svojih fotelja. Veli Linić, u masi ljudi koji se trgaju za porciju graha, da Vlada čini sve što su zamislili i da idu dobrim smjerom. Ako je dobar smjer zaduživanje, nikakve investicije, porezni pritisak na realni sektor, otvaranje hrpe agencija u kojima se zapošljavaju još neuhljebljeni stranački aparatčiki onda bi svi trebali izaći na trgove i zaplesati kozaračko kolo. Još i izjava premijera da ne misli mijenjati smjer i možemo pjevuckati onu staru: ''..da sa tvoga puta ne skrenemo!''
Kaže premijer da nemaju namjeru gurati državu u dužničko ropstvo. Jest da je Linić srknuo dvije i pol milijarde eura novog duga i iz njega želi pokriti dugove zdravstva, no Zokiju to nije dužničko ropstvo. To je valjda sretna okolnost kojom ćemo isplivati konačno iz oceana očaja u kojem više ne možemo ni plutati. Dok je graha bit će i igara. Sindikalisti igraju svoju igru, političari svoju, a traži se treći pravac. Koji, za Boga dragoga? Imamo li mi uopće više ikakvu inicijativu? Dok nam djeca postaju budući dužnički robovi oni nam rasprodaju posljednje što imamo. Nitko ne brine. Poteže se retroretorika i svi ostaju na svojim pozicijama.
Prosvjedi su najavljivani kao najžešći do sada koji bi mogli srušiti Vladu i pokrenuti izvanredne izbore. Sve se čini da je jedino bila žestoka kobasica u grahu, a da su promjene bile vidljive u redu pred zahodom. U kakvoj farsi živimo možda može dočarati nedavni događaj koji sam doživio. Trebao mi je USB kabel. U jednoj trgovini su ga naplatili 80 kuna. Prijatelj koji radi u drugoj trgovini je pukao od smijeha jer kod njega kabel dođe 8,45 kuna. Za taj novac, veli, može iz Kine naručiti 100 kabela. Takvi smo mi, sve nam je ''ako prođe, prođe''; politika, gospodarstvo, sport, prosvjedi. Jaki smo na jeziku, a slabi u realizaciji. Ne bih se čudio da u tjednu lokalnih izbora Grčić obeća izgraditi kozmodrom nasred Jelačić placa. I to bi popušili, kao što smo popušili dernek, govore sindikalnih vođa i Linićevo šepurenje. Ovoj državi ne treba promjena smjera. Njoj pod hitno treba zdrave pameti, a ona se ne dobiva uz porciju graha!
Izvor: SEEbiz
