Radi tobožnje ekspeditivnosti čelnici EU i glavnih članica odlučili su napraviti sve da ukinu pravo veta na odluke koje se donose u Vijeću ministara. S obzirom na to da je sutra 80. obljetnica AVNOJ-a provjerili smo malo razlike u stupnjevima suvereniteta Republike Hrvatske u Jugoslaviji i Europskoj uniji.
Tko bi rekao da će nam ponovno na dnevni red doći suverenistička pitanja vezana uz naciju, nacionalnu neovisnost i sl. Mislilo se da nakon što smo se riješili Jugoslavije problema iz te domene više neće biti. Ali, izgleda da smo se preračunali. O čemu se, dakle, radi? Kad je prije dvadesetak dana u posjet službenom Zagrebu stigao šef Europskog vijeća Charles Michel da bi izlobirao kod Plenkovića da se kroz skoru promjenu temeljnih dokumenata Europske unije Hrvatska de facto odrekne još jednog dijela svog ionako tanušnog suvereniteta (uostalom, već smo se odrekli valute i vojske, pa zašto onda ne bismo i donošenje zakona posve prepustili većima od sebe), u službenom obraćanju nakon sastanka moglo se vidjeti da je naš premijer gotovo kroz zube procijedio da se Hrvatska tim i takvim promjenama protivi, pogotovo u onom dijelu u kojem se govori o ukidanju prava veta na odluke koje se donose u Vijeću ministara. To tijelo, samo da dodamo, odgovaralo bi nekadašnjem Vijeću naroda ili Vijeću republika i pokrajina u bivšoj federaciji (ako se toga još itko sjeća) i na neki način zastupa same države-članice, odnosno njihove vlade.
Za ekspeditivniju Europu
U zakonodavnim tijelima EU (Vijeće i parlament) uglavnom se odlučuje kvalificiranom većinom, ali se za neka pitanja ipak traži potpuna suglasnost članica Vijeća. Riječ je o problematici vanjskih granica, sigurnosti i migrantskoj politici, te poreznoj politici. Veto je bio neka vrsta zaštite deminutivnih država u EU, neka vrsta osigurača da ih veliki igrači poput Njemačke, Francuske, a ranije i Velike Britanije u nekim presudnim pitanjima jednostavno ne pojedu. Međutim, nakon rata u Ukrajini, korone i sličnih globalnih kataklizmi čelnici EU su smatrali da im je postupak donošenja ključnih uredbi trom, posebno dio vezan uz primitak novih članica. Da se ojača blok protiv Rusije sad bi službeni Bruxelles da se po skraćenom postupku primi niz zemalja (Moldavija, Gruzija, čak i sama Ukrajina, neke balkanske zemlje, itd), koje mogu činiti sanitarni koridor prema velikom istočnom neprijatelju.
Upravo se u takvim slučajevima instrument veta, kako misli Bruxelles, koristio za ucjene. Naš je pristup, kao što znamo, usporavala Slovenija (zbog Svete Gere i Piranskog zaljeva, čega se danas nitko više ni ne sjeća), Makedoniju trenutačno koči Bugarska, a ranije je to činila Grčka, mi ćemo sigurno podmetati noge Srbiji jednog dana kad za to dođe vrijeme, itd. Da bi se ta igra prevenirala briselijanci bi da se veto ukine i da politika postane ekspeditivnija. Jer, vječna potraga za konsenzusom sije frustracije i neslaganja, a donošenje zakona je krivudavo i sporo, smatraju zagovaratelji novog kursa iz Njemačke i Francuske. Centralistima smeta i rotirajuće predsjedanje, gdje svaka od članica predsjeda Vijećem EU po prekratkih šest mjeseci, za koje se vrijeme ne da ništa ozbiljno napraviti.
Vođa tog centralističkog bloka je Guy Verhofstadt, bivši premijer Belgije, kompozitne zemlje čije dvije sastavnice (valonska i flandrijska) samo što se međusobno ne pobiju. U svakom slučaju, prema prošlotjednom glasanju u EU-parlamentu o prijedlogu o ukidanju veta, odluka bi i konačno imala šanse da prođe. Za ukidanje veta od naših su glasali esdepeovci (Matić, Biljana Borzan i Picula) te jedan iz IDS-a, a protiv su bili HDZ-ovci (Ressler, Željana Zovko, Sunčana Glavak i Sokol), konzervativac Ilčić te neovisni Sinčić i Kolakušić. Rezolucija je usvojena rezultatom od 291 glas za, 274 glasa protiv i 44 suzdržana glasa. Zeznuto je i to da svaka takva odluka koja zadire u temeljne dokumente mora proći ratifikaciju u svim nacionalnim parlamentima (federalistima, odnosno centralistima je i to kost u grlu), a sve to traje i traje, a strpljenja u euro-elite sve je manje i manje, sat otkucava, tik-tak… Jer, euro-federalisti se posebno boje uspona i učestalih pobjeda desnih populista poput Meloni u Italiji ili aktualnog Wildersa u Nizozemskoj, koji trijumfiraju upravo na anti-evropskim sentimentima.
Politika nesolidarnosti
U svakom slučaju, Plenković je izrazio neslaganje i počeo iznenada izigravati velikog suverenistu. A i što mu drugo preostaje. S jedne strane izbori su pred vratima, pa svom konzervativnom biračkom tijelu valja pokazati kako se bori za nacionalne interese, a s druge strane u suverenizmu ga u posljednje vrijeme šije bivši esdepeovac predsjednik Milanović, koji je još prije mjesec dana izjavio da će sve one koji budu glasali za ukidanje veta smatrati “veleizdajnicima”. Bit će zanimljivo vidjeti kako će glasanje “svojih” esdepeovaca komentirati naš predsjednik, jednom kad se trgne iz domoljubnog mamurluka nakon vukovarskih komemoracija i ćaskanja s Penavom o smuđevima. Uz esdepeovce za ukidanje veta bio je i Valter Flego iz Istarskog demokratskog sabora koji svoju odluku obrazlaže potrebom za urgentnim političkim djelovanjem: “Idemo neke stvari promijeniti, a ne stavljati glavu u pijesak i misliti da je sve dobro. Po meni vremena se mijenjaju, trebamo biti dinamičniji, efikasniji, efektivniji i to je bila ideja o kojoj smo puno pričali na konferenciji ‘Future of Europe'”.
Borba između nacionalista i federalista (ili centralista) unutar EU nije od jučer. Unija se od pedesetih godina kad je osnovana kao jednostavna ekonomska zajednica koju je pokretao isključivo trgovački rezon (očevi osnivači su držali da trgovina može prevenirati čak i ratove), danas pretvorila u organizaciju sa sve jačim demokratskim kapacitetima. Recimo, parlament je svojedobno rušio Komisiju (vlada EU) na čelu s Jacquesom Santerom iz Luksemburga zbog korupcije, što je dotad bilo nezamislivo. Nakon toga je bio s istog mjesta pao i Portugalac José Manuel Barroso itd. Tako da nekih demokratskih pomaka u radu Unije ima, ne može se reći, a federalistička nastojanja bi trebala biti među njima.
Međutim, sam Parlament čiji se članovi jedini biraju na neposrednim izborima (pa stoga imaju jedini pravi demokratski legitimitet), ipak je i nadalje najmanje moćan od tri najvažnije institucije (tu su još Komisija i Vijeće). Također, nedavno je propala i jedna od rijetkih proradničkih inicijativa, ona za minimalnu plaću. Neki su naivci pomislili da je riječ o prijedlogu o minimalnoj plaći jednakoj na razini cijele Unije. Ispostavilo se da su predlagatelji mislili na diferencirane minimalce, s obzirom na ekonomsku snagu pojedine države. Izgledalo je predobro da bi bili istinito. Naravno, Nijemcima i Francuzima nije padalo na pamet da prihvate solidarno sufinanciranje osobnih dohodaka radnicima na siromašnijoj baltičko-balkanskoj periferiji Unije.
Jedna druga federacija, ona jugoslavenska, čije će osnivanje prije 80 godina u Jajcu ovog novembra nostalgičniji među nama sigurno obilježiti, također je svojedobno zakazivala na pitanju solidarnosti. Bogatije i uvijek škrtije sjeverozapadne republike ondašnje Jugoslavije, Slovenija i Hrvatska, stalno su se mrštile na solidarističke pozive iz savezne centrale da pomognu siromašnom jugoslavenskom jugoistoku, Kosovu ili Bosni. Tako je Boris Kidrič, predsjednik jugoslavenske savezne Planske komisije, 1948. godine izjavljivao da bogatije republike, poput razvijene Slovenije, imaju “svetu dužnost” da dio svog dohotka odvajaju za potrebe razvoja siromašnijih dijelova Jugoslavije. Cilj je bio duboki jaz nejednakosti, a koji je šezdesetih godina, primjera radi, između najsiromašnijeg Kosova i najbogatije Slovenije odgovarao otprilike odnosu između Nigerije i Grčke, premostiti i takvo stanje po mogućnosti održati što je dulje moguće.
Liliputanci s oboda Europe
Kako je odmicalo ono poslijeratno doba kad se na međurepubličku solidarnost gledalo iskreno, spomenutu “svetu dužnost” bogatije sastavnice obavljale su sa sve više prigovora i gunđanja. Tako su organski intelektualci hrvatskog nacionalizma iz šezdesetih godina prošlog stoljeća poput Marka Veselice ili Šime Đodana ne jednom prigovarali da se savezna vlada ponaša navijački i da neobjektivno raspoređuje zajednički akumulirana sredstva, dobacujući ih “pasivnim krajevima” previše prema vlastitim političkim preferencijama, ili da Hrvatska kao jedna od dvije najakumulativnije republike u fond za nerazvijene uplaćuje nesrazmjerno više sredstava od drugih, što dovodi do nepoštene raspodjele, i sl.
Što li bi nesretni proljećari tek danas rekli, kad EU ne uspijeva dosegnuti demokratske standarde jedne Juge čak ni u glasanju, i kad se unutar EU planira uvesti majorizacija, te kad glas minijaturne Hrvatske uskoro neće vrijediti ni približno kao glas velike Francuske ili, što je još gore, kad bi nekako doznali da je glas naše nekadašnje socijalističke republike unutar ondašnje federacije vrijedio puno više nego glas naše današnje republike unutar EU, itd.
Hrvatska danas, ako kompariramo njezinu poziciju unutar bivše Jugoslavije i današnje Europske unije, proživljava jedan ironični obrat – od posve suverene socijalističke republike unutar SFRJ koja je imala pravo veta na sve odluke koje su joj se činile nepovoljnima, došla je do statusa ne bog zna kako važne članice jednog saveza država, i do situacije da je se uskoro neće pitati ni ovoliko malo koliko je se pitalo dosad. Što se ekonomije tiče i tu je napravljen salto mortale. Hrvatska je u okviru Jugoslavije već pripadala klubu najviše razvijenih republika (uz Sloveniju i Vojvodinu), i kao takva nije bila u podređenom položaju ni po kojem gospodarskom kriteriju, dok se danas u okviru EU koprca na polu-razvojnoj margini bez neke izglednije perspektive da taj svoj nezavidni položaj tako brzo promijeni. Nije da žalimo za bivšim državnim projektima, ali, ipak, šteta svih onih koji su stradali za… što ono? Ah, da, za dodatno fiksiranje naše liliputanske pozicije.
