Rat sve više uništava ukrajinsko stanovništvo – pogreb trojice vojnika u Lavovu, uz zastave banderovske UPA-e (foto SOPA Images/SIPA USA)
Posljednja dva mjeseca u rusko-ukrajinskom ratu, kao i na globalnom planu koji sukob uvelike suoblikuje, odvio se niz događaja od kojih nijedan sam po sebi nije presudno promijenio tijek i dinamiku sukoba. Ukrajina je u kolovozu upala u rusku Kursku oblast te zauzela oko tisuću kvadratnih kilometara. Potez Kijeva iznenadio je Moskvu i vjerojatno usporio, odnosno omeo rusku ofenzivu u Donbasu. U smislu odlučnog preokreta i snažnog (geo)političkog učinka ukrajinska operacija nije mnogo postigla. Vladimir Putin i njegova armija na ukrajinski su upad – prvu okupaciju ruskog teritorija od Drugog svjetskog rata naovamo – reagirali tromo i bez previše uznemiravanja.
No posljednjih tjedana ruska je vojska intenzivirala protunapade i povratila znatan dio izgubljenog teritorija. Operacija je dodatno iscrpila i tako uvelike rastegnute ukrajinske snage. Istovremeno, vojna situacija je i za Rusiju daleko od pobjede: ruska vojska u Donbasu napreduje, doduše, nezadrživo – ali krajnje sporo. Moskva je tijekom cijele 2024. zauzela oko 0,1 posto teritorija Ukrajine. Ruske snage jesu zauzele dio strateškog gradića Torecka i došle nadomak još mnogo važnijem Pokrovsku. Njegovim osvajanjem Rusiji bi se teoretski otvorio put za prodor prema Dnjepru i središnjoj Ukrajini, odnosno Dnjipropetrovskoj oblasti. Međutim, ruska vojska dosad nije pokazala da je sposobna za više od mic po mic taktičkog napredovanja, odnosno za operativne manevre veće razine. A osim toga, Ukrajina još uvijek drži i sjeverozapadnu četvrtinu Donjecke oblasti, s utvrđenim gradovima Slovjanskom i Kramatorskom.
Na međunarodnom planu, ukrajinski prodor u Kursk izazvao je početni entuzijazam, no on nije predugo trajao. Volodimir Zelenski nedavno je predstavio "Plan pobjede", koji uključuje "bezuvjetni poziv" za priključenje Sjevernoatlantskom savezu i daljnje snaženje zapadne oružane pomoći Kijevu te odbija bilo kakve teritorijalne ustupke. Međutim, o skepsi zapada poprilično govore suzdržane reakcije njegovih čelnika. Glavni tajnik NATO-a Mark Rutte komentirao je da saveznici plan "primaju na znanje" te kako razne aspekte treba razmotriti kako bi se vidjelo što je moguće, a što nije. Američki think thank Council of Foreign Relations – čije članstvo uključuje pripadnike tamošnjeg političkog i obavještajnog establišmenta – objavio je tekst naslovljen "Zelenskijev 'plan pobjede' za Ukrajinu ima smisla.
No male su šanse da se on ostvari", ističući kako bi pojačavanje zapadne pomoći vjerojatno dovelo do bržeg okončanja rata te potaklo Moskvu da mnogo ozbiljnije počne razmišljati o pregovorima. Istovremeno, CFR navodi kako po svemu sudeći ni taj pritisak ne bi uspio prisiliti Moskvu na povlačenje s oko 18 posto ukrajinskog teritorija, koliko sada kontrolira. U svim budućim pregovorima ključna će biti dva pitanja: teritorijalnog integriteta Ukrajine, odnosno sudbine okupiranog područja i pitanje sigurnosnih garancija za Ukrajinu. Premda ni prvo nije jednostavno – jer će izvjesno podrazumijevati odricanje od gotovo petine zemlje – drugo je pitanje naročito teško, s obzirom na to da je ukrajinsko približavanje NATO-u bio glavni povod ruske agresije.
Inzistiranje Kijeva na suvislim garancijama je opravdano, kako na svom računu "Tatarigami_UA" na mreži X obrazlaže bivši ukrajinski oficir. Rusija je zauzela važne industrijske i lučke centre i uzrokovala enormna razaranja cijele zemlje. Prije aneksije Krima i početka rata iz 2014. Ukrajina je imala oko 45 milijuna stanovnika. Danas se procjenjuje da na teritoriju pod kontrolom vlade živi svega 29 milijuna ljudi, pri čemu je ruska agresija uzrokovala egzodus mlađeg stanovništva u radnoj i proizvodnoj dobi, pa nije pretjerano govoriti o demografskoj, društvenoj, privrednoj i svakoj drugoj katastrofi historijskih razmjera.
Nakon rata će stotine tisuća veterana zahtijevati pojačane socijalne i druge izdatke. Istovremeno će država i dalje morati ulagati enormna sredstva u ojačavanje obrane, i sve to s BDP-om po glavi stanovnika nekoliko puta manjim od grčkog. Bez snažne vanjske pomoći – a moguće i s njom – Ukrajina bi vjerojatno krenula putem destabilizacije, a ekstremna desnica ojačala bi još i više nego što je to sada slučaj. Sve to zemlju bi odvelo u kaos i učinilo izuzetno ranjivom na svaku novu rusku agresiju ili pokušaje stavljanja pod kontrolu Kremlja, a strah od tako nečega je utemeljen.
S obzirom na ruske imperative i neodlučnost zapada – koji Ukrajini pomaže taman toliko da ne izgubi, ali ni da pobijedi, s tim da je upitno koliko je druga mogućnost stvarna – pristupanje NATO-u vjerojatno nije realno, nego bi spomenute garancije bile ostvarene u obliku bilateralnih ili multilateralnih sporazuma sa zapadnim državama. U ovom svjetlu treba gledati i najave Kijeva da će u suprotnom posegnuti za nabavom vlastitog nuklearnog oružja: tako bi nešto lako moguće izazvalo strah od dodatne geopolitičke destabilizacije te Zelenski time prijeti kako bi dobio bar nešto.
U prilog tezi da bi rat – možda – mogao završiti u 2025. govori nekoliko činjenica. Rat je za Ukrajinu neodrživ, prije svega što se ljudskih resursa tiče. Ukrajina se odupire zapadnom pritisku da počne mobilizirati mladiće u dobi od 18 do 25 godina kako bi sačuvala ikakvu šansu za budućnost nacije. A mediji izvještavaju o sve masovnijem dezerterstvu ukrajinskih vojnika s prvih linija. Istovremeno, Rusija postepeno iscrpljuje zalihe oružja gomilane još u sovjetsko doba, a unatoč mobilizaciji ekonomije koja je višestruko nadmašila zapadna očekivanja, novom proizvodnjom uspijeva nadoknaditi manji dio enormne potrošnje.
Posljednje ankete pokazuje da među ruskim stanovništvom podrška ratu pada – rujansko istraživanje projekta Chronicles pokazalo je da 61 posto Rusa podupire mirovne pregovore, odnosno kraj rata s Ukrajinom koji bi uključivao obostrane ustupke. Većina ruskih građana želi da Moskva prioritizira domaće društvene i ekonomske probleme. No njih 78 posto i dalje iskazuje Putinu podršku. Njegova vlast zasad po svemu sudeći nije ugrožena, unatoč tome što prema procjenama broj mrtvih i ranjenih ruskih vojnika premašuje pola milijuna – dok se ukupan broj na obje strane kreće oko zastrašujuće brojke od milijun mrtvih i ranjenih.
Putin je ubilježio i neke uspjehe na vanjskopolitičkom planu. Aktualni samit BRICS-a u ruskom Kazanju na kojem ne sudjeluju samo ključne zemlje globalnog juga, nego i glavni tajnik Ujedinjenih naroda Antonio Guterres, pokazao je da Rusija baš i nije izolirana. Činjenica da je u Moldaviji na jedvite jade prošao referendum o ubacivanju priključenja Europskoj uniji u ustav de facto je poraz zapada. A izravnim ili neizravnim uključivanjem sjevernokorejeskih vojnika u ruske ratne napore, Moskva pokazuje da ima još opasnih karata u rukavu, ma kako očajnički izgledali.
I tako, od jedne do druge eskalacije i ponovnog svođenja sukoba u kontrolirane okvire – groteskna sintagma po sebi – traje najveća europska klaonica od 1945. Neke tendencije upućuju na to da bi se sukob mogao primicati kraju, ili makar smirivanju "aktivne" faze. No povijest je mnogo puta pokazala da ratovi često traju mnogo duže nego što njihovi akteri namjeravaju.
