“Po dijelu reakcija izgleda da su veći problem kuglice na božićnom drvcu nego odlikovani ratni zločinci i ratni zločini sami po sebi” - rečenica je to iz priopćenja kojim je Inicijativa mladih za ljudska prava (YIHR) objasnila svoj inovativni adventski performans. Rečenica koja sažima sav apsurd medijskog zgražanja nad zahtjevom koji je država bila dužna obaviti još davno: osuđenicima za ratne zločine oduzeti državna odličja. Jer da, točno je: utjecajnom dijelu hrvatske javnosti većim se problemom čini postavljati pitanja, podsjećati na činjenice i zahtijevati da ratni zločinci ostanu bez odlikovanja – što je uostalom i zakonska obveza – nego živjeti u zemlji koja prešućuje vlastito ratno nasilje, ne priznaje pravomoćne sudske presude: u zemlji koja osuđuje jedne, ali ne i sve zločine, i koja okreće glavu od svoga dijela ratne odgovornosti. Jer trebalo je, eto, na jeftini karton nažvrljati samo nekoliko benignih rečenica, pa da dobar dio hrvatske javnosti obuzme istražiteljska groznica kakva se to protuhrvatska sila krije iza kartončića za božićnom drvcu.
Činjenice su gotovo komične: u nedjelju, 1. prosinca, društvenim mrežama počele su se širiti fotografije ukrug izrezanih kartončića obješenih, poput božićnih kuglica, na veliki adventski bor na Trgu bana Jelačića u Zagrebu.
„Za Božić želim znati što je STVARNO bilo '91.”, pisalo je na jednom kartončiću. “U sljedećoj godini želim da kao društvo češće pomislimo 'A što smo mi njima radili?' i počnemo kolektivno čistiti u svom dvorištu. Jer je i to domoljublje”, stajalo je na drugom. Na trećem: “U 2025. godini želim da se ratnim zločincima: Kordiću, Praljku, Petkoviću, Prliću, Blaškiću, Ćoriću i Merčepu – oduzmu državna odlikovanja. Mi se njima ne ponosimo.” Dakle, sasvim legitimna i potrebna pitanja.
Dan kasnije, u ponedjeljak ujutro, net.hr objavio je članak apokaliptičnog naslova: “Na boru usred Zagreba osvanule poruke 'koje šire mržnju': 'Blate čast Hrvatske, kaznite ih!'“ Mediji vrište o „adventskom skandalu“. U večernjem dnevniku NoveTV izvještava se o „govoru mržnje“, na RTL-u također. Istog dana Jutarnji list, pod bombastičnim nadnaslovom: „Žestoke reakcije“, u naslovu se pohvalio ni manje ni više nego istraživačkim pothvatom: “Obrušili se na ‘hrvatske ratne zločince‘: Doznali smo tko je na glavni bor na Trgu bana Jelačića postavio kontroverzne kuglice!” Prava je istina da nisu oni ništa “doznali”, nego su im aktivisti YIHR-a sami rekli da su postavili kuglice, ali što je istina prema aferaškom naslovu? Pa su nam još u podnaslovu zavjerenički namignuli: “Osnivač inicijative koja je izvela cijeli pothvat je čovjek koji se 2016. obratio UEFA-i zbog Thompsona...”
Oni koji u Hrvatskoj imaju status društvene elite jedva su dočekali: salva teških riječi mogla je krenuti. Predsjednica Udruge zagrebačkih branitelja Vukovara Zorica Gregurić podnijela je prijavu MUP-u i DORH-u od kojih traži da “što prije uhvate i kazne počinitelja”, jer ispisane poruke "šire mržnju te blate čast i ugled Republike Hrvatske te se na najgnjusniji način krši deklaracija o Domovinskom ratu i ostali zakonski propisi". Predsjednički kandidat Mosta Miro Bulj, lukav kakav već jest, slavodobitno je obavijestio: “Još sam jučer ujutro na društvenoj mreži X pretpostavio da se iza ovih ukrasa na božićnoj jelci na Trgu bana Jelčića koji relativiziraju velikosrpsku agresiju na Hrvatsku krije Inicijativa mladih za ljudska prava. I bio sam u pravu.” Ma vidi ti našeg kandidata! A onda, dakako, optužba: “Ta Inicijativa konstantno relativizira agresiju na Hrvatsku, blati Domovinski rat i veličanstvenu operaciju Oluja” - pa politička poanta - “a financirala se od Grada Zagreba, Središnjeg državnog ured za demografiju i mlade, Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske te Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva”. I, na kraju, forte: “Zato je jedan od mojih referenduma zabrana javnog financiranja medija i udruga koje blate Domovinski rat i djeluju u suprotnosti s Deklaracijom o Domovinskom ratu”.
Učas su, dakle, benigni aktivistički performans revni čuvari domovinske istine pretvorili u pravu malu nacionalnu krizu kojoj lijeka nema nego u progonu: “govor mržnje”, “blate čast i ugled”, “kaznite ih!”, “relativiziraju srpsku agresiju”, “blate Domovinski rat” ... Mediji su u tome sudjelovali zdušno i uobičajeno glupo: net.hr u isti je kontekst, tek na osnovu vremenske koincidencije, smjestio uništavanje adventskog vijenca u Vukovaru i poruke YIHR-a: “Gorak okus u ustima prve adventske nedjelje osjetili su u Župi Kraljice mučenika u Vukovaru ispred koje je uništen adventski vijenac. Na drugom kraju zemlje, na najvećem zagrebačkom trgu osvanuli su kartonski natpisi s porukama mržnje obješeni na veliki bor u središtu Zagreba.”
“Poruke mržnje”? Kakve “poruke mržnje”? A kada je otkriveno da je vukovarski vijenac uništio “mlađi maloljetnik”, dakle neko dijete, pogrešku nisu priznali. Novinar Jutarnjeg lista Krešimir Antunović, pak, vrijedan je da mu se spomene ime, jer je sam pokazao profesionalno posve neopravdan interes da objavi imena članova YIHR-a: “Na službenim stranicama udruge kao članovi su navedeni Senna Šimek, Margareta Blažević, Dora Tomljanović i Mario Mažić. Šimek i Tomljanović, diplomirane povjesničarke, također su i članice Savjeta mladih Grada Zagreba čime po zakonu ostvaruju pravo na novčanu naknadu iz proračuna Grada Zagreba. Mažić, osnivač Inicijative te inače politički komentator i savjetnik, prvi put se u javnosti istaknuo apelom Izvršnom odboru UEFA-e u kojem je tražio zabranu izvođenja pjesme Marka Perkovića Thompsona ‘Lijepa li si‘ na EURU 2016.”
Ne preostaje nego zavapiti: zaboga, ljudi, promislite malo. Pa nisu li i hrvatske postrojbe činile zločine nad Srbima? Nije li osuđen Glavaš; nije li Milanković; nije li Merčep, nije li Norac; nisu li i mnogi drugi? Nisu li i drugi zločini nad Srbima nekažnjeni i do danas? U Bosni i Hercegovini hrvatske su snage činile strašne zločine: silovale, snajperima ubijale u Mostaru – najmlađa žrtva snajpera HVO-a bio je dječak od osam godina – deportirale svo bošnjačko stanovništvo iz velikih dijelova Hercegovine, rušile džamije i cijela naselja, razorile istočni Mostar ... U presudi od dvije tisuće stranica, koja se temelji na zapanjujuće opsežnom dokaznom materijalu, Haški sud te je zločine rekonstruirao do posljednjih detalja i dokazao van razumne sumnje, pravno ih kvalificiravši kao udruženi zločinački poduhvat hrvatskoga državnog vrha, s Franjom Tuđmanom na čelu, za etničko čišćenje dijelova BiH od Bošnjaka i njihovo eventualno pripojenje Hrvatskoj.
Što ovdje "relativizira srpsku agresiju" i "blati Domovinski rat"? (SCREENSHOT: TikTok/nemozemo)
I nije samo Haški sud sudio za hrvatske zločine nad Bošnjacima. Nedavno, 14. studenoga, Županijsko državno odvjetništvo u Splitu podnijelo je optužnicu protiv generala HVO-a Nedjeljka Obradovića, zapovjednika brigade HVO-a Knez Domagoj, zbog ratnih zločina nad Bošnjacima 1993. i 1994. godine u Hercegovini. Zapovjednik Glavnog stožera HVO-a, hrvatski general Milivoj Petković, koji je zapovjedio masovno uhićenje i deportaciju bošnjačkih civila i kojega je Haški sud osudio na 20 godina zatvora, početkom kolovoza 2021. godine priznao je krivnju, i u pokajničkome pismu predsjedniku Haškog suda Carmelu Agiusu napisao kako “prihvaća presudu i osobnu odgovornost za svoja djela ili propuste koji su doveli do počinjenja zločina zbog kojih sam osuđen”.
“Prihvatio sam kaznu koju služim”, napisao je još Petković. “Za počinjene zločine nema opravdanja ni izlike. Zbog toga osjećam iskreno kajanje i izražavam, i ovom prilikom, duboku sućut svim žrtvama, pripadnicima bošnjačkog naroda, njihovoj rodbini i prijateljima. Imam ljudsku potrebu da to kažem, iako sam svjestan da su moje žaljenje i izrazi sućuti slaba utjeha svima koji su izgubili svoje najmilije”.
Zar se o svemu tome ne smije govoriti? Svi su ti podaci dostupni. Ništa nije skriveno; svi mi imamo građansku dužnost da to znamo, i moralnu dužnost da prema tim činjenicama postupamo. I Zorica Gregurić, i Miro Bulj, i novinari net.hr-a i Jutarnjeg lista, i svatko od nas ponaosob. Nema tog domoljublja, i nema tog zločina druge strane, koje nas te odgovornosti mogu osloboditi. Pritom, aktivisti YIHR-a u porukama na svojim kartončićima nisu ničim negirali zločine nad Hrvatima, nisu “relativizirali srpsku agresiju” ili “blatili Domovinski rat”, kako se pričinja goropadnome Sinjaninu Bulju; naročito pak nisu širili “govor mržnje”, kako to želi predstaviti Zorica Gregurić, čije se reakcije ne bi postidjeli ni najrevniji tužiteljski satrapi “svih totalitarnih režima”, kako to voli formulirati HDZ. Aktivisti su, naprosto, podsjetili na ono što uporno, čak i represijom kako vidimo, ovo društvo nastoji potisnuti.
Ali, kartonske su kuglice zasvijetlile u tami naše šutnje. Želimo li se baš ugoditi adventskome ugođaju, reći ćemo da su izvrgle ruglu odiozan, jeftin i eskapistički sjaj kvazibožićne komercijalističke pohlepe, i Božiću vratile njegov istinski smisao. Pitanja ispisana na njima, ako baš hoćemo, odišu izvorno kršćanskim impulsom: suosjećanjem za najslabijega, poniznošću pred ljudskom patnjom, sjećanjem na zaboravljenoga. Nisu to nikakve “poruke mržnje”, kako to mediji trovčaki objašnjavaju svojoj publici, nego etički odgovorna opomena da nemamo moralno pravo pamtiti jedne, a zaboravljati druge žrtve. Pa tim povodom sada pitamo i mi, zajedno s YIHR-om: Uistinu, kada će, i hoće li uopće, Hrvatska smoći odgovornosti da pamti i poštuje sve ubijene devedesetih, ne zaboravljajući pritom kronologiju i činjenice? Kada će, i hoće li uopće, ljudski život – svaki ljudski život – postati važniji od velikih, a praznih riječi? Kada ćemo, i hoćemo li uopće, postati sposobni razumjeti da je svaki izgubljeni život bio važan baš kao i naš vlastiti?
Ta su pitanja postavile pred nas kartonske kuglice Inicijative mladih za ljudska prava, i neka na njih odgovori Miro Bulj, koji bi da zatvara medije; neka odgovori Zoran Milanović, koji je Glavašu vratio ratno odličje; neka odgovori Zorica Gregurić, koja bi punila zatvore; neka odgovore mediji, koji se nepromišljeno kupaju u nacionalizmu; i neka odgovori svatko od nas, jer smo imali sreće da preživimo devedesete. Ide Božić; Inicijativi mladih za ljudska prava imamo zahvaliti što nas je podsjetila na odgovornost koju ljudi ne mogu izbjeći – ne mogu, čak kad je i izbjegavaju.
