Ovih dana na raznoraznim portalima kao udarnu vijest možemo pročitati izjavu aktualnog ministra obrazovanja kako bi trebalo uvesti obvezu ostanka diplomanata nakon studija ili vraćanja novca koji je u njih država uložila.
Koliko je zapravo naše državno školovanje besplatno?
Ne previše. Slažem se da ni za osnovnu, a niti za srednju školu u državnim školama nemate školarinu. Privatne škole, kada se sve zbroji i oduzme, zapravo su rijetke u našoj sredini i uglavnom su rezervirane za djecu zvučnih prezimena, dok je kvaliteta istih, slobodno ću reći, upitna, a uspjeh djece u mnogome ovisi o dubini roditeljskog džepa i njihovom zamašnjaku kada poseže u nj.
Krenimo od vrtića. Što je u vrtiću besplatno? Malo toga. Osim redovnog novčanog iznosa koji, ukoliko nemate olaktne socijalne okolnosti i ukoliko imate malo više škole, uglavnom mjesečno iznosi oko sto eura, imate čitav niz sitnih davanja na koje, ruku na srce, naš svijet obvikao da svugdje uskače i pomaže i ne obraća pažnju. Pri tome mislim na mjesečno sledovanje salveta, maramica,"cedevite" ili čaja, zavisi kako gdje. Sve skupa nisu to zaista neki veliki iznosi, ali ako pogledate kako ima djece koja praktički od prve godine života pohađaju vrtić, pa zbrojite sve dane i mjesece....
Onda dolazimo u osnovnu školu koja je obvezna (tako i treba biti) i besplatna. Set knjiga upitne kvalitete, što u tehničkom smislu, što u sadržajnom, za prvi razred osnovne škole, dođe oko sto eura. Složićit ćete se da to nije puno, s obzirom da knjige traju cijelu godinu (tj. trebale bi trajati cijelu godinu), ali, imate i tu čitav niz sitnih obveznih i neobveznih davanja. Kao, na primjer, osiguranje, užina, videonadzor, klima, ekskurzija, izlet, muzej, kazališta. Uglavnom su to manji iznosi na koje rijetko tko od nas obraća pažnju, evetualno malo progunđa i uredno plati, ali kad zbrojite osam godina školovanja.....izađe to jedna solidna svotica.
Nakon osnovne slijedi srednješkolsko obrazovanje koje, doduše, nije još obvezno, ali bilo bi dobro u današnje vrijeme bar imati završenu srednju školu.Tu opet dolazimo do troška knjiga, pribora, prijevoza, užine, osiguranja, izleta, ekskurzije, maturalca....i državne mature.
Ukoliko vaš potomak želi studirati, a danas je, složit ćete se, praktično imperativ imati bar status prvostupnika, mora položiti državnu maturu. Kako bi povećao šanse za upis željenog fakulteta dolazimo do neizbježnih instrukcija. Bilo da su "na crno" ili legalno, trošak su vam koji će dodatno opteretiti vaš već poprilično iscijeđeni budžet.
I kad voljeni potomak upiše faks obično napušta roditeljski dom i, u našem slučaju, odlazi u veći grad gdje vaša troškovna mora ne prestaje. Ako je neko od vas vješt matematičar čitajući ovaj tekst ujedno u glavi zbrajao sve ove naše troškove, došao je do poprilične cifre koja vjerojatno odgovara vrijednosti dobrog auta ili kakve nekretnine.
Naravno svi mi koji smo roditelji pristajemo samim time što to jesmo brinuti za svoju djecu i obezbjediti im ono najbolje što mi smatramo da jeste. Pri tome ne zbrajamo i ne oduzimamo, već prihvaćamo troškove onako kako se nižu, ne razmišljajući previše o visinama pojedinih iznosa.
Školovanje možda jeste besplatno i tako treba ostati, ali je neosporno da i unatoč toj činjenici troškovi za roditelje tog istog školovanja rastu.Tako da nije država jedini oštećenik u ovom slučaju. Koliko ulaže država, neosprona je činjenica da isto toliko, ako ne i više, ulažu sami roditelji. Ministrova ideja o vraćanju novaca nije originalna, jer već i danas imate čitav niz struka gdje se prilikom zapošljavanja traži određena vrsta osiguranja.
Pred nekih sada već dosta godina, javila sam se na natječaj za specijalizaciju jedne privatne ustanove. U to vrijeme radila sam u državnoj službi, na zamjenama, od danas do sutra, suočena s neizvjesnošću produžavanja ugovora (znate onu shemu: tri mjeseca, mjesec, pola mjeseca i do zadnjeg dana pred isticanje ne znate hoćete li sutra raditi ili ne). Uvjete sam ispunjavala, a kako mjesto nije bilo pretjerano atraktivno nije bilo niti previše zainteresiranih, iako je stopa nezaposlenosti moje struke tada bila puno viša nego što je danas. Moje kolege su uglavnom imali zacrtana mjesta u državnoj službi koja bi im po difoltu pripadala, a atraktivnost samog radnog mjesta uvjetovala je stupanj i jačinu guranja onoga tko je stajao iza vas. Drugim riječima, ukoliko ste imali dobar potporanj, vaše mjesto je bilo atraktivnije i bolje. Uglavnom, da ne idem u širinu, osvojila sam bingo na navedenom natječaju. Lagala bih kada bih rekla da nisam bila sretna, jer sam i smatrala da otvaram jedno novo poglavlje u životu, pa sam dosta entuzijastično i ružičasto doživjela svoje novo radno mjesto. Sve do trena potpisivanja ugovora.
Na stolu me je dočekao dokument ovjeren od strane javnog bilježnika u kojem mi je u kratkim crtama objašnjeno da svojim potpisom na ugovor jamčim kako ću u navedenoj ustanovi raditi deset godina nakon povratka sa specijalizacije (malo objašnjenje: specijalizacije traje 4-5 godina, plus rečenih10 godina, gotovo je 15 godina). Ukoliko ne ispoštujem tu klauzulu, dužna sam vratiti kunsku protuvrijednost od 100 000 njemačkih maraka. Moja tadašnja plaća je bila u protuvrijednosti nekih 300 njemačkih maraka. Kako bih osigurala potreban novac, u roku od 7 dana po potpisivanju ugovora, bila sam dužna upisati založno pravo na nekretninu u korist ustanove čiji sam zaposlenik netom postala. Nisam ljubitelj šaha, ali mogu reći kako sam se našla u pravoj pat poziciji. Na starom poslu sam morala dati otkaz kako bih uopće mogla pristupiti novom radnom mjestu. Prostora za manevar nije bilo i sad sam hitno još morala naći i nekretninu koja bi pokrila moj evetualni dug i nastalu štetu. Kako bi stvar bila zanimljivija i bez smisla, novac koji se navodio kao iznos koji bi se uložio u moje školovanje, bio je, ustvari, državni novac, ne privatni. Dakle, u mom slučaju privatna ustanova me je zaposlila i poslala na školovanje, ali je troškove tog školovanja snosila država.Ta ista privatna ustanova traži založno pravo za novac koji ustvari neće potrošiti. Pametan čovjek i bez velikog razmišljenja i pravnog predznanaja ima jasnu viziju o čemu se točno ovdje radilo. Objasniti ovdje pravno-ekonomske zavrzlame koju su to omogućile, prevazišlo bi okvire ovog teksta, a možda i napravile dodatan posao Uskoku i Dorhu, a znamo da su u zadnje vrijeme zbilja prezaposleni, pa nije red otežavati im.
Kako to kod nas na Balkanu obično biva, u tu cijelu priču uskočili su moji roditelji s jedinom nekretninom koju su imali (svojim stambenim prostorom) i brže bolje upisali založno pravo kako lav ne bi slučajno ostao nenahranjen. Kapriociozna kakva jesam nisam se predala, kopala sam i rovala po svim mogućim zakonima i pravilnicima, napisala brojna pisma nadležnom ministrastvu, Komori, sindikatu. Neki od njih su mi i odgovorili u stilu- sama pala, sama se ubila, perući ruke od jasnog lova u mutnom i lihvarije. Ni tada se nisam predala, uredno sam iščitavala sve promjene zakona, ne propuštajući ni sitna slova i napomene. U međuvremenu, apetiti mnogih ustanova, pa i državnih su postali značajno veći. U jednom trenu narastao je broj kolega koji su bili u istoj ili sličnoj situaciji kao i ja, i lavina se morala pokrenuti. Komora je na svekolike pritiske morala donijeti uredbu i razriješiti čvor koji se uvelike kosio i s Ustavom ove zemlje, ali i s brojnim njenim, na brzinu i bez puno promišljanja, donesenim zakonima. I ja sam pa doslovce preko noći postala slobodna. Založno pravo je izbrisano, a nekretnina je pravno vraćena mojim roditeljima.
Danas sve rjeđe razmišljam o tome, za mene priča završena, ne znam mogu li reći sretno, jer gorak okus je ostao zauvijek kao i moje razočarenje u sve one institucije za koje sam ja, gledajući život kroz ružičaste naočale, vjerovala kako će me zaštiti i pružiti mi pravnu podršku.
Ali ovaj potez i izjava ministra obrazovanja vas navede na pomisao jesu li se stari duhovi ponovo probudili i hoćemo li teško stečenim nekretninama plaćati slobodu naše djece koja odlaze (ili će odlaziti) iz ove zemlje, ne zato što je ne vole ili iz čiste objesti i razmaženosti, već zato što im ona pruža sve manje i manje egzistencijalne, pravne i ljudske potpore.
Koliko je zapravo naše državno školovanje besplatno?
Ne previše. Slažem se da ni za osnovnu, a niti za srednju školu u državnim školama nemate školarinu. Privatne škole, kada se sve zbroji i oduzme, zapravo su rijetke u našoj sredini i uglavnom su rezervirane za djecu zvučnih prezimena, dok je kvaliteta istih, slobodno ću reći, upitna, a uspjeh djece u mnogome ovisi o dubini roditeljskog džepa i njihovom zamašnjaku kada poseže u nj.
Krenimo od vrtića. Što je u vrtiću besplatno? Malo toga. Osim redovnog novčanog iznosa koji, ukoliko nemate olaktne socijalne okolnosti i ukoliko imate malo više škole, uglavnom mjesečno iznosi oko sto eura, imate čitav niz sitnih davanja na koje, ruku na srce, naš svijet obvikao da svugdje uskače i pomaže i ne obraća pažnju. Pri tome mislim na mjesečno sledovanje salveta, maramica,"cedevite" ili čaja, zavisi kako gdje. Sve skupa nisu to zaista neki veliki iznosi, ali ako pogledate kako ima djece koja praktički od prve godine života pohađaju vrtić, pa zbrojite sve dane i mjesece....
Onda dolazimo u osnovnu školu koja je obvezna (tako i treba biti) i besplatna. Set knjiga upitne kvalitete, što u tehničkom smislu, što u sadržajnom, za prvi razred osnovne škole, dođe oko sto eura. Složićit ćete se da to nije puno, s obzirom da knjige traju cijelu godinu (tj. trebale bi trajati cijelu godinu), ali, imate i tu čitav niz sitnih obveznih i neobveznih davanja. Kao, na primjer, osiguranje, užina, videonadzor, klima, ekskurzija, izlet, muzej, kazališta. Uglavnom su to manji iznosi na koje rijetko tko od nas obraća pažnju, evetualno malo progunđa i uredno plati, ali kad zbrojite osam godina školovanja.....izađe to jedna solidna svotica.
Nakon osnovne slijedi srednješkolsko obrazovanje koje, doduše, nije još obvezno, ali bilo bi dobro u današnje vrijeme bar imati završenu srednju školu.Tu opet dolazimo do troška knjiga, pribora, prijevoza, užine, osiguranja, izleta, ekskurzije, maturalca....i državne mature.
Ukoliko vaš potomak želi studirati, a danas je, složit ćete se, praktično imperativ imati bar status prvostupnika, mora položiti državnu maturu. Kako bi povećao šanse za upis željenog fakulteta dolazimo do neizbježnih instrukcija. Bilo da su "na crno" ili legalno, trošak su vam koji će dodatno opteretiti vaš već poprilično iscijeđeni budžet.
I kad voljeni potomak upiše faks obično napušta roditeljski dom i, u našem slučaju, odlazi u veći grad gdje vaša troškovna mora ne prestaje. Ako je neko od vas vješt matematičar čitajući ovaj tekst ujedno u glavi zbrajao sve ove naše troškove, došao je do poprilične cifre koja vjerojatno odgovara vrijednosti dobrog auta ili kakve nekretnine.
Naravno svi mi koji smo roditelji pristajemo samim time što to jesmo brinuti za svoju djecu i obezbjediti im ono najbolje što mi smatramo da jeste. Pri tome ne zbrajamo i ne oduzimamo, već prihvaćamo troškove onako kako se nižu, ne razmišljajući previše o visinama pojedinih iznosa.
Školovanje možda jeste besplatno i tako treba ostati, ali je neosporno da i unatoč toj činjenici troškovi za roditelje tog istog školovanja rastu.Tako da nije država jedini oštećenik u ovom slučaju. Koliko ulaže država, neosprona je činjenica da isto toliko, ako ne i više, ulažu sami roditelji. Ministrova ideja o vraćanju novaca nije originalna, jer već i danas imate čitav niz struka gdje se prilikom zapošljavanja traži određena vrsta osiguranja.
Pred nekih sada već dosta godina, javila sam se na natječaj za specijalizaciju jedne privatne ustanove. U to vrijeme radila sam u državnoj službi, na zamjenama, od danas do sutra, suočena s neizvjesnošću produžavanja ugovora (znate onu shemu: tri mjeseca, mjesec, pola mjeseca i do zadnjeg dana pred isticanje ne znate hoćete li sutra raditi ili ne). Uvjete sam ispunjavala, a kako mjesto nije bilo pretjerano atraktivno nije bilo niti previše zainteresiranih, iako je stopa nezaposlenosti moje struke tada bila puno viša nego što je danas. Moje kolege su uglavnom imali zacrtana mjesta u državnoj službi koja bi im po difoltu pripadala, a atraktivnost samog radnog mjesta uvjetovala je stupanj i jačinu guranja onoga tko je stajao iza vas. Drugim riječima, ukoliko ste imali dobar potporanj, vaše mjesto je bilo atraktivnije i bolje. Uglavnom, da ne idem u širinu, osvojila sam bingo na navedenom natječaju. Lagala bih kada bih rekla da nisam bila sretna, jer sam i smatrala da otvaram jedno novo poglavlje u životu, pa sam dosta entuzijastično i ružičasto doživjela svoje novo radno mjesto. Sve do trena potpisivanja ugovora.
Na stolu me je dočekao dokument ovjeren od strane javnog bilježnika u kojem mi je u kratkim crtama objašnjeno da svojim potpisom na ugovor jamčim kako ću u navedenoj ustanovi raditi deset godina nakon povratka sa specijalizacije (malo objašnjenje: specijalizacije traje 4-5 godina, plus rečenih10 godina, gotovo je 15 godina). Ukoliko ne ispoštujem tu klauzulu, dužna sam vratiti kunsku protuvrijednost od 100 000 njemačkih maraka. Moja tadašnja plaća je bila u protuvrijednosti nekih 300 njemačkih maraka. Kako bih osigurala potreban novac, u roku od 7 dana po potpisivanju ugovora, bila sam dužna upisati založno pravo na nekretninu u korist ustanove čiji sam zaposlenik netom postala. Nisam ljubitelj šaha, ali mogu reći kako sam se našla u pravoj pat poziciji. Na starom poslu sam morala dati otkaz kako bih uopće mogla pristupiti novom radnom mjestu. Prostora za manevar nije bilo i sad sam hitno još morala naći i nekretninu koja bi pokrila moj evetualni dug i nastalu štetu. Kako bi stvar bila zanimljivija i bez smisla, novac koji se navodio kao iznos koji bi se uložio u moje školovanje, bio je, ustvari, državni novac, ne privatni. Dakle, u mom slučaju privatna ustanova me je zaposlila i poslala na školovanje, ali je troškove tog školovanja snosila država.Ta ista privatna ustanova traži založno pravo za novac koji ustvari neće potrošiti. Pametan čovjek i bez velikog razmišljenja i pravnog predznanaja ima jasnu viziju o čemu se točno ovdje radilo. Objasniti ovdje pravno-ekonomske zavrzlame koju su to omogućile, prevazišlo bi okvire ovog teksta, a možda i napravile dodatan posao Uskoku i Dorhu, a znamo da su u zadnje vrijeme zbilja prezaposleni, pa nije red otežavati im.
Kako to kod nas na Balkanu obično biva, u tu cijelu priču uskočili su moji roditelji s jedinom nekretninom koju su imali (svojim stambenim prostorom) i brže bolje upisali založno pravo kako lav ne bi slučajno ostao nenahranjen. Kapriociozna kakva jesam nisam se predala, kopala sam i rovala po svim mogućim zakonima i pravilnicima, napisala brojna pisma nadležnom ministrastvu, Komori, sindikatu. Neki od njih su mi i odgovorili u stilu- sama pala, sama se ubila, perući ruke od jasnog lova u mutnom i lihvarije. Ni tada se nisam predala, uredno sam iščitavala sve promjene zakona, ne propuštajući ni sitna slova i napomene. U međuvremenu, apetiti mnogih ustanova, pa i državnih su postali značajno veći. U jednom trenu narastao je broj kolega koji su bili u istoj ili sličnoj situaciji kao i ja, i lavina se morala pokrenuti. Komora je na svekolike pritiske morala donijeti uredbu i razriješiti čvor koji se uvelike kosio i s Ustavom ove zemlje, ali i s brojnim njenim, na brzinu i bez puno promišljanja, donesenim zakonima. I ja sam pa doslovce preko noći postala slobodna. Založno pravo je izbrisano, a nekretnina je pravno vraćena mojim roditeljima.
Danas sve rjeđe razmišljam o tome, za mene priča završena, ne znam mogu li reći sretno, jer gorak okus je ostao zauvijek kao i moje razočarenje u sve one institucije za koje sam ja, gledajući život kroz ružičaste naočale, vjerovala kako će me zaštiti i pružiti mi pravnu podršku.
Ali ovaj potez i izjava ministra obrazovanja vas navede na pomisao jesu li se stari duhovi ponovo probudili i hoćemo li teško stečenim nekretninama plaćati slobodu naše djece koja odlaze (ili će odlaziti) iz ove zemlje, ne zato što je ne vole ili iz čiste objesti i razmaženosti, već zato što im ona pruža sve manje i manje egzistencijalne, pravne i ljudske potpore.
