Običan štrajk kao povod za uobičajenu antisindikalnu histeriju: Ovih dana prezentiran je tipski, redoviti repertoar prigovora štrajkašima, koji uvijek dolaze s istih ili sličnih adresa
Antisindikalno raspoloženje je na vrhuncu. Razlog tome je štrajk učitelja koji se odvija ovih dana pod kapom Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja. Ponovimo, sindikat i učitelji traže povećanje plaće za četiri posto, a pritom se pozivaju na odluku Vlade da poveća plaće u zdravstvenom sektoru. Dakle jedan posve legitiman zahtjev – poboljšanje materijalnih uvjeta rada u školstvu – nailazi u medijima i javnoj debati na gotovo unisono neodobravanje.
Tako bivši savjetnik Ive Josipovića i neoliberalni bloger Marko Rakar optužuje Vilima Ribića i njegov sindikat da se više bave financijskim špekulacijama negoli sindikalnim radom. Rakar zaključuje da ‘Nezavisni sindikat znanosti kroz svoje poslovanje ima više obilježja investicijskog fonda nego sindikata, a Vilim Ribić očito demonstrira talent bliži bankarstvu nego sindikalnom djelovanju’.
Dalje, gostujući komentator Indexa traži privatizaciju kurikuluma, jer da ovaj državni gotovo pa vodi u novi totalitarizam, odgaja našu djecu da budu bespomoćna u novom svijetu i konstatira da smo s njime zastali u pruskom školstvu iz 19. stoljeća. Rješenje je, prema njemu, u privatnim školama i potpunoj deetatizaciji školstva.
Treći prigovaraju učiteljima da su im plaće ionako visoke za ono što nude djeci. Pozivaju se na vanjska agencijska istraživanja po kojima se Hrvatska nalazi u drugoj polovici ljestvice po znanjima koja ostaju 15-godišnjacima na području osnovnih znanja. Četvrti pak prigovaraju da nije vrijeme za štrajk jer odlazeća Vlada ionako ne može u ovom trenutku preuzeti nove financijske obaveze. Prigovara se i da nije u redu da se traži povećanje plaća za sve jednako, jer to nije fer prema starijem kadru ili nije fer prema nekim segmentima u obrazovnom sektoru.
U svakom slučaju, posrijedi je redoviti repertoar prigovara štrajkašima, koji uvijek dolaze s manje-više istih ili sličnih adresa, od desno-liberalnih medija poput ‘Jutarnjeg lista’ i od grupica isto takvih komentatora u tim medijima, a sve obično bude poduprto uglavnom friziranim anketama koje, dakako, uvijek pokazuju manjak javne podrške štrajkašima. Isto je bilo i kod štrajka liječnika i zdravstvenog osoblja. I tamo su sindikalni vođe javno diskreditirani, baš kao i danas, i onda se konstatiralo da nam je zdravstvo na najnižim evropskim granama, da je rješenje u privatizaciji tzv. državnih bolničkih mastodonata itd.
Ako bismo htjeli zaključiti ovaj tekst, složili bismo se s konstatacijom ravnateljice OŠ Matije Gupca Ljiljanom Klinger (također ridikuliziranom od dijela medija), koja je kazala: ‘Mislim da situacija nije tako konfuzna kako se o tome javlja u medijima. Ne slažem se ni s ocjenom da je školski sustav loš. Najveći hrvatski proizvod je hrvatsko znanje, to ne znači da se obrazovni sustav ne treba unaprjeđivati, ali ja sam protiv reforme sustava jer je ona jako skupa, troši velike financijske resurse koji bi se možda mogli preraspodijeliti u ovo što traže sindikati.’
Iako ne znamo kakav je finski školski sistem u koji se toliko kunu i lijevi i desni liberali, još uvijek podržavamo ovaj u kojemu se, hvala bogu, djecu ne selektira za novo efikasno roblje u trenutačnom ekonomskom poretku. Naime, prema prijedlozima gore spomenutih komentatora, u tim reformiranim kurikulumima umjesto klasičnih znanja trebalo bi usvajati znanja o načinima kreditnog zaduživanja, naučiti kako financijski manipulirati i slično. Valjda bismo se bolje plasirali na famoznoj PISA-inoj (Programme for International Student Assessment) ljestvici ako bismo prihvatili obrazovne reforme za novi vrli svijet, u kojem bi, izgleda, na prvo mjesto došao odgoj malih financijskih špekulanata.
portalnovosti
Antisindikalno raspoloženje je na vrhuncu. Razlog tome je štrajk učitelja koji se odvija ovih dana pod kapom Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja. Ponovimo, sindikat i učitelji traže povećanje plaće za četiri posto, a pritom se pozivaju na odluku Vlade da poveća plaće u zdravstvenom sektoru. Dakle jedan posve legitiman zahtjev – poboljšanje materijalnih uvjeta rada u školstvu – nailazi u medijima i javnoj debati na gotovo unisono neodobravanje.
Tako bivši savjetnik Ive Josipovića i neoliberalni bloger Marko Rakar optužuje Vilima Ribića i njegov sindikat da se više bave financijskim špekulacijama negoli sindikalnim radom. Rakar zaključuje da ‘Nezavisni sindikat znanosti kroz svoje poslovanje ima više obilježja investicijskog fonda nego sindikata, a Vilim Ribić očito demonstrira talent bliži bankarstvu nego sindikalnom djelovanju’.
Dalje, gostujući komentator Indexa traži privatizaciju kurikuluma, jer da ovaj državni gotovo pa vodi u novi totalitarizam, odgaja našu djecu da budu bespomoćna u novom svijetu i konstatira da smo s njime zastali u pruskom školstvu iz 19. stoljeća. Rješenje je, prema njemu, u privatnim školama i potpunoj deetatizaciji školstva.
Treći prigovaraju učiteljima da su im plaće ionako visoke za ono što nude djeci. Pozivaju se na vanjska agencijska istraživanja po kojima se Hrvatska nalazi u drugoj polovici ljestvice po znanjima koja ostaju 15-godišnjacima na području osnovnih znanja. Četvrti pak prigovaraju da nije vrijeme za štrajk jer odlazeća Vlada ionako ne može u ovom trenutku preuzeti nove financijske obaveze. Prigovara se i da nije u redu da se traži povećanje plaća za sve jednako, jer to nije fer prema starijem kadru ili nije fer prema nekim segmentima u obrazovnom sektoru.
U svakom slučaju, posrijedi je redoviti repertoar prigovara štrajkašima, koji uvijek dolaze s manje-više istih ili sličnih adresa, od desno-liberalnih medija poput ‘Jutarnjeg lista’ i od grupica isto takvih komentatora u tim medijima, a sve obično bude poduprto uglavnom friziranim anketama koje, dakako, uvijek pokazuju manjak javne podrške štrajkašima. Isto je bilo i kod štrajka liječnika i zdravstvenog osoblja. I tamo su sindikalni vođe javno diskreditirani, baš kao i danas, i onda se konstatiralo da nam je zdravstvo na najnižim evropskim granama, da je rješenje u privatizaciji tzv. državnih bolničkih mastodonata itd.
Ako bismo htjeli zaključiti ovaj tekst, složili bismo se s konstatacijom ravnateljice OŠ Matije Gupca Ljiljanom Klinger (također ridikuliziranom od dijela medija), koja je kazala: ‘Mislim da situacija nije tako konfuzna kako se o tome javlja u medijima. Ne slažem se ni s ocjenom da je školski sustav loš. Najveći hrvatski proizvod je hrvatsko znanje, to ne znači da se obrazovni sustav ne treba unaprjeđivati, ali ja sam protiv reforme sustava jer je ona jako skupa, troši velike financijske resurse koji bi se možda mogli preraspodijeliti u ovo što traže sindikati.’
Iako ne znamo kakav je finski školski sistem u koji se toliko kunu i lijevi i desni liberali, još uvijek podržavamo ovaj u kojemu se, hvala bogu, djecu ne selektira za novo efikasno roblje u trenutačnom ekonomskom poretku. Naime, prema prijedlozima gore spomenutih komentatora, u tim reformiranim kurikulumima umjesto klasičnih znanja trebalo bi usvajati znanja o načinima kreditnog zaduživanja, naučiti kako financijski manipulirati i slično. Valjda bismo se bolje plasirali na famoznoj PISA-inoj (Programme for International Student Assessment) ljestvici ako bismo prihvatili obrazovne reforme za novi vrli svijet, u kojem bi, izgleda, na prvo mjesto došao odgoj malih financijskih špekulanata.
portalnovosti
