Što je primateljima informacija prostrijeto posljednje? Ministrica Opačić je izjavila da ne bi prejudicirala ničiju odgovornost u Centru za socijalnu skrb u Slavonskom Brodu zbog izgubljenog života djeteta od nekoliko mjeseci. Ravnateljica Centra za socijalnu izjavila je das u svi zatajili, ali da Centar nikada nije dobio prijavu o zlostavljanju. A slavonskobrodska policija pitanje vlastite odgovornosti zbog nasilja u obitelji u kojoj se tragedija dogodila uopće ne postavlja, jer uradili su sve kako treba.
Iz vijesti koje su punile naslovnice novina i portala i bile udarne na svim televizijama da se zaključiti da je njihov međusobni odnos u „ovom predmetu“ bio čudan, nedefiniran i neefikasan. Život male bebe je završen u mukama, a odgovorni usaglašavaju izjave, štite svoje fotelje.
I dok posredstvom medija čitatelji i gledatelji iz dana u dan primaju šokantne doze obavijesti o razmjerima nebrige za vlastitu djecu u disfunkcionalnoj obitelji, o detaljima iz stana strave od kojih se ježimo, dok probavljaju male studije i istraživanja o psihopatološkoj osobi oca obitelji, (ne)vjeruju susjedima koji su nešto znali, ali su bili nemoćni poduzeti korake, dok razmišljaju o građanima koji se čude da se načuditi ne mogu – nije teško zaključiti da je i kod medija i kod onih koje ovi kljukaju senzacionalnim otkrićima – na djelu naknadna sućut, laž koja pomaže da se zajednica sabere.
Lažna sućut u funkciji lažne društvene harmonije
Naknadno suosjećanje koju iskazuju sugrađani brodske neugodno uvrnute obitelji koja je izazvala smrt svog djeteta prema tom istom jadnom djetetu, oblik je društvenog licemjerja, malograđanskog prenavljanja, glume u drami iskazivanja sućuti kako se i pristoji kad umre neko tuđ, a opet čovjek. Ova iritantne predstave imaju značaj amalgamiranja napukle dogovorene harmonije u zajednici. Izvanjska harmonija (defragmetiranje) se ponovo uspostavlja, bez obzira što većina ljudi ne mari za nepoznate druge u smislu istinskih obzira i pomoći.
Institucije nemaju uopće sućuti, ni naknadne. One su utilitarne u svom fragmentu djelovanja.
Mediji, važni posrednici između građana koji se u igri zainteresiranosti za sudbinu drugih pojavljuju kao čitatelji i gledatelji, i nadležnih institucija hladne države, ovakve tragedije uz pomoć ciljane sentimentalnosti iskorištavaju se kao razlog za čitanost i gledanost, za vlastiti opstanak. Njihova poslovno-posrednička i naknadna sućut više nalikuje ravnodušnosti liječnika koji amputira gangrenoznu nogu, nego dubokoj brizi za dobro ljudskih bića. Ipak, njihova informativna sveprisutnost ima edukativni smisao u modelu društveno prihvatljivog ponašanja. Oni ne uče, niti im je to zadaća, iskrenoj sućuti koja kao takva može postojati samo prije i za vrijeme nesreće ili zlopaćenja. Mediji potiču građane na dužnost pomaganja članu zajednice, bez obzira na emocije koji oni imaju za hendikepirane, nemoćne, potrebite. Mediji su kao zatvorska kazna. Ona postoji ne zato da bi se zatvaranjem zločinca iz mrtvih digla žrtva, nego da bi odvratila druge od novih zločina. U konkretnom slučaju mediji su tu da upozore da takvih obitelji i beba ima još. Mediji su poluga onih koji društvom upravljaju po definicijama nametanja svoje volje.
Istinski suosjeća (a suosjećanje je preduvjet za konkretnu pomoć) samo čovjek prema čovjeku, pojedinac prema pojedincu na temeljima brige, bratstva i čovjekoljublja, prihvaćanja drugog kao sebe sama. Suosjeća se sada dok neko pati, a ne poslije kad je pod zemljom.
